Domovinski rat je temelj ove države

1

U pravo ljetne hladnoće i kiše vratile su se svršetkom listopada, da im taj nestašni mjesec ne pokvari posve prosjek ove doista u svakom smislu odurne godine kojoj je preostalo još dva mjeseca da spremi ostatak odvratnih iznenađenja, ne samo klimatskih. Većina ljudi je umorna i srdita. I uopće je većina nezadovoljna, a ne postoji zakon o zaštiti nacionalne većine.

Nekad bio jedan Ivan

Ivan MazuranicSlučilo se da sam početkom prošloga tjedna odsjedio dva sata na svečanom obilježavanju 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića. Prije uznositih predavanja ponovio sam s akademikom Katičićem gradivo o štokavskom, to jest o nepobitnoj činjenici da srspki jezik nije štokavski, pa ma kako to neukim orjunašima čudno zvučalo. No nadalje ta neobičnost nije bila tema, nego Ivan Mažuranić koji je gledajući s oblačnoga neba vjerojatno doživio stanovitu satisfakciju – ista ta Akademija (doduše pod strossmayerskim uplivima tada nazvana jugoslavenskom) nije htjela primiti Ivana Mažuranića u svoje okrilje, što je bio provorazredan skandal pa je njegov brat Antun u znak prosvjeda izašao iz akademske družbe.

Predsjednik HAZU Zvonko Kusić, a potom Nikša Stančić vrlo su pripremljeno govorili o Mažuraniću kao političaru koji se priklonio Beču jer je Peštu uvijek držao većim zlom, o njegovoj sposobnosti da izvede bistre i logične zaključke iz rasprava, inzistiranju na hrvatskom državnom pravu, ali i pragmatičnim dnevnim ponašanjima koja mu nisu donijela popularnost među suvremenicima. Zatim je za mikrofon stupio Radoslav Katičić da govori o Mažuraniću i ilirizmu te sve dobro objasnio, a poantirao porukom uspavanim suvremenicima našim da bi nam jedan takav Mažuranić u ovome trenutku bio vrijedan kao suho zlato, u području uprave i školstva posebno.

Mazuranic postaJosip Bratulić prikazao je Mažuranićevo predsjednikovanje Maticom dugo četrnaest godina, a Krešimir Nemec u vrlo dobrom govoru proglasio Mažuranića prvim klasikom novije hrvatske književnosti, što je točno. Zatim je na red došao Petar Strčić, povjesničar s lijevim nagnućima, koji je raspredao o rodu Mažuranića (koji vuku porijeklo od starijeg roda Jankovića, nadošlih u vinodolski kraj iz Splita ili okolice), ali se nije zaustavio kod banova imena nego nabrojao još mnoge Mažuraniće poslije njega, ne samo Ivanu nego i potomke koji su karijere stekli u drugim područjima, pa i vojnim.

Tako se Strčić dokotrljao da svoje omiljene teme, pa našao Mažuraniće i u Drugom svjetskom ratu, neke od njih, kako reče, “na drugoj strani”. Ta je tvrdnja pobudila moju pozornost jer sam uvijek mislio da su partizani na drugoj strani, a sjećam se i pjesme “A na drugoj strani mladi partizani”. No, nije. Za Strčića su na “drugoj strani” mladi domobrani zajedno s hrvatskim legionarima na Crnom moru, među kojima je bilo Mažuranića, a najpoznatiji Božidar Mažuranić, poručnik korvete koji se odlikovao hladnokrvim uklanjanjem mina pred Krimom, ljubimac Rumunja i Bugara.

Strčić je te mlade hrvatske pomorce koji su – Mussolliniju usprkos – sačuvali hrvatsku mornaricu i učinili mnogo dobra, a mnogi i poginuli od mina – strpao u, kako reče, “kvislinšku nacističku NDH”, koja je takav režim možda imala je se vremenu trebalo prilagoditi , ali hrvatski argonauti svakako nisu pripadali Pavelićevu društvu, pa naravno ni Božidar Mažuranić.

Nego, koji dan poslije novine pišu o praunuku Ivana Mažuranića za kojega nisam znao, a i on kao da je pao s neba pa se čudi da je na hrvatskim novčanicama otisnut banov portret, a i inače mu je Hrvatska poznata kao meni Mongolija. Pa što se onda čudimo kada u Hrvatsku dolaze potpuni stranci i potpuno su konsternirani čudesnom “destinacijom”.

Što vam mogu obećati?

Prosvjed ratnih invalidaNekoliko stotina metara dalje upravo su se bili počeli okupljati branitelji koji su najteže stradali u srpskoj agresiji. U kolicima, slijepi, bez ruku, bez nogu. Među njima i Nevenka Topalušić, čvrsta, odlučna, i ona u kolicima – ranjena svojedobno u nesretnoj operaciji na Uni. Koji dan poslije bit će njezin sprovod, umrla je iznenada usred prosvjeda pred Ministarstvom za branitelje (koje ne zaslužuje naziv Ministarstvo branitelja).

Mediji su zatečeni, ne znaju zašto veterani invalidi prosvjeduju kad im je tako dobro i imaju “visoka” primanja. Zašto sada, tko stoji iza njih? Klatež na vlasti isto se tako čudi i zgraža, pa i Milanović koji se sklonio u zapećak dok je svojedobno grmilo i dok se ginulo za Hrvatsku. Vrlo smireni Đuro Glogoški suzdržano objašnjava navodno neupućenima da su stopostotnim invalidima, ali i nešto manje teško ranjenima već nekoliko puta smanjivana sredstva, da su opskrbine prebačene u Ministarstvo socijalne skrbi (kod Milanke) pa moraju založiti kuće ako hoće opskrbninu, i ono najaktualnije – da klatež sprema novi zakon odnosno izmjene zakona po kojima će prava što ih imaju hrvatski branitelji moći koristiti i četnici iz agresorskih redova.

Javnost polako razumije o čemu se tu radi, oduševljena je tim plemenitim potezom aktualne vlasti. Milanović i Matić još se samo trebaju pojaviti na velikom skupu agresorskih veterana i jedan od njih dvojice povikati: “Što vam još mogu obećati?” A da se nešto takvo sprema, izlajao se politički dripac Bojan Glavašević, te nije čudno da se i njegova ostavka traži, odmah.

Zatim neupućeni mediji saznaju da hrvatski ratni invalidi doduše imaju mnoga prava, ali dobar dio njih ostaje na papiru, da teško ili nikako ne mogu izboriti pravo na njegovatelja i slično. Pozivaju Josipovića pred vatreni šator i on s nešto nećkanja i kašnjenja dolazi (jer je kampanja u tijeku, pa riskira ) i u sudaru s narodom prolazi loše, zauzima stav smrknutog profesora koji se našao u problemima, susretima poput ovih koji nisu protokolarno pripremljeni uz doček pripuza – jednostavno nije dorastao.

Još samo u strahu čeka da ga pitaju o bivšem srbijanskom veleposlaniku Cvetićaninu, ali nisu, nego o ćirilici s kojom se on slaže, u Vukovaru naime.

Zagreb indoorsNe pitaju ga (tek poslije Klemm i Glogoški načinju pitanje u studiju) ni o njegovu Savjetu za branitelje koji se ne sastaje jer nema o čemu razgovarati. U rečenom studiju Klemm i Glogoški daju podatak da je bivši ministar Matić (tako ga vrlo dobro zovu) godinu dana slao pisma bivšem ministru zdravstva, pa ništa.” A možete si zamisliti kako običan čovjek, branitelj, invalid, prolazi pred šalterima …”

Klemm odgovara i na ključno pitanje – tko stoji iza branitelja. Naime, stoji hrvatski narod, što je klateži na vlasti zazorno i izaziva srh tjeskobe, čak i onima u toj vlasti koji nominalno pripadaju hrvatskome narodu, premda ne duhom, osjećajem ni srcem. A što je s prioritetnim zapošljavanjem branitelja i njihove djece? Nema toga, postoji samo prioritet u otkazima.

U svemu, vatreni šator u Savskoj je brana protiv posljednjega čina izdajničke hrvatske politike, protiv velike već u mnogim dijelovima skladane opere na kraju koje (kao u Zrinjskom) na tlu ostaju tijela hrvatskih branitelja i među njima slomljen hrvatski barjak. Živa slika s mrtvim tijelima, što se kao u slučaju Nevenke Topalušić već ostvarilo u zbilji. I treba zapamtiti: branitelji su već, kako i reče jedan od njih, gurnuti među partizane, ustaše, domobrane – politika ih stavila u isti kup – a sada svima njima hoće pridodati i srpske agresore. Svi u isti koš!

E, pa to ne će biti niti se može dopustiti. Hrvatski domovinski rat je posebna priča, trijumfalna priča ne samo po pobjedi nego i po jedinstvu tako rijetkom u hrvatskoj povijesti. I zato HDR treba i zakonski i na sve druge načine izdvojiti kao temelj ove države u kojoj živimo, i prava hrvatskih branitelja učiniti osobitim i ne miješati ni s kim i ni s čim, a posebno ne sa srpskim agresorom. Ustavna prava, ustavnim zakonom, jest – dobro su to formulirali naši junaci.

Spomenuo sam temelje. I Josipović ih spominje – veli da bi se, valjda njegovim novim Ustavom, trebali možda promijeniti temelji (recimo onaj da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda). Očito je što se sprema, ali je isto tako dokazano u novijoj povijesti da su takva nasilja osuđena na propast.

Finale u Vukovaru

Bez obzira koliko dugo trajali prosvjedi pred režimskim ministarstvom za branitelje, bez obzira koliko bolesni i izmučeni veterani izdržali po ovoj vlažnoj studeni, finale (i) toga prosvjeda bit će u Vukovaru na dan Kolone sjećanja. Poslije toga dana aktualna Vlada bit će doista samo tehnička Vlada bez časti i vlasti, s velikom željom da što prije budu raspisani izbori na koje SDP i HNS (obdaren odjednom jednopostotnom dobrotom i pristojnošću V. Pusić) ne trebaju ni izaći.

SDP-u je najveći udarac u zadnje vrijeme zadan ne u sisačkoj županiji nego baš u navodno crvenoj Rijeci koja je na lokalnim izborima naglo poplavila, a jedino ili jedno od rijetkih mjesta gdje je SDP dobio – izborila je mjesna sedepeovska vlast na način da je biračima iskreno rekla: čujte, ovi naši gore jesu nesposobni i opaki bedaki, ali mi tu na ovom terenu nemamo ništa s njima, glasajte za nas. I dobili su. Tko priznaje, pola mu se prašta.

Onaj lažov Paddy Ashdown of Salveta koji je zaslužan (i) za mračnu postratnu bosansku epizodu, izjavio je ovih dana da ga je strah što će se u BiH zbiti. Moram na žalost reći da se poklapa s onim što sam u nedavnom napisu govorio o stanju u BiH. I Europa je zabrinuta u cjelini, i SAD su zabrinute premda ih trenutačno zabrinjavaju drugi dijelovi svijeta. Tako je bilo i početkom devedesetih: na kraju su svi zabrinuto gledali što se to događa.

Vojske

Vele da srbijanska usprkos vojnoj predstavi pod pokroviteljstvom kagebe Putina nije baš naročita, ima bolje tenkove, ali po zraku ne leti najbolje. Vele također da bi Hrvatska mogla i sama organizirati vojnu paradu, premda ne leti najbolje, a tenkove ima lošije. Veli se također da hrvatski vojnici ovih dana odlaze u Srbiju na zajedničke vježbe sa srbijanskim. Valjda u nekoj verziji partnerstva. Protiv koga? ” Regija” zvecka.

Armija BiH ili kako se već sada zove, ne priprema ni vježbe i parade. A baš se ondje najviše kuha. Onaj lažov Paddy Ashdown of Salveta koji je zaslužan (i) za mračnu postratnu bosansku epizodu, izjavio je ovih dana da ga je strah što će se u BiH zbiti. Moram na žalost reći da se poklapa s onim što sam u nedavnom napisu govorio o stanju u BiH. I Europa je zabrinuta u cjelini, i SAD su zabrinute premda ih trenutačno zabrinjavaju drugi dijelovi svijeta. Tako je bilo i početkom devedesetih: na kraju su svi zabrinuto gledali što se to događa.

Dubrovnik

Ne baš sretna ideja da putnici s kruzera u Dubrovniku plaćaju eurima, a ne kunama, bila je povod još nesretnijoj izjavi jednoga od onih kokošarskih ministara (doista se ne sjećam koji). Reče otprilike da može ako se Dubrovnik o d v o j i. Nisu to slučajne ni nespretne izjave, povezane su i te kako s činjenicom da je klateži na vlasti Dubrovnik nekakvo nepotrebo slijepo crijevo ili slično, da ga ne treba povezati ni Pelješkim mostom ni autocestom, nego valjda samo preko kruzera.

A ni to nije slučajno, jer ako se sjetite početka devedesetih i dubrovačke kalvarije, i tada se orjuna legiitimirala nekakvim posebnim statusom Dubrovnika, ni hrvatskim ni srpskim nego autonomno jugoslavenskim. A bilo je i pristaša te ideje iz umjetničkih krugova – ne ću spominjati ime umjetnice, nedavno je s njom objavljen veliki razgovor, ali je spomenuta tema preskočena.

Molba

Molim tv – novinare i novinarke više-manje početnike da ne rabe latinske fraze jer recimo čuh prvi put da spiritus movens može biti i “spiritus movins”. Pustite latinski, to vam ne ide, učite hrvatski. To bi vam trebalo ići, ali…

Buka

Kao prononsirani protivnik svake buke s vrlo velikom pozornosti pročitah da je grad Zagreb naručio analizu “buke koncerata na otvorenom”, a koja će imati naslov ” Upravljanje bukom”. Vijest se pojavila baš usred bučne predstave s uhićenjima većega dijela gradskoga poglavarstva, ali nije u izravnoj vezi. Razlozi su očiti, a povod je vjerojatno bilo ovogodišnje jesensko zavijanje s Bundeka zbog kojega mnogi građani nisu spavali dva tjedna, a dječica išla u školu glavinjajući i u školi napokon mirno zaspala.

Upravljanje bukom? Nisam čuo ništa komičnije. Upravljati bukom može se samo tako da ju se potpuno eliminira. To znači da nema frankenštajnske buke na otvorenom. No što je zagrebački slučaj prema ljetnom sutivanskom (uvala Likva) gdje neki primitivci cijelo Božje ljeto puštaju glazbu na otvorenom po svu noć i dio dana. A ljeto traje dugo, ne dva tjedna kao bundečko.

I što se uopće dogodilo sa zabavnom glazbom u zadnjih četrdeset, pedeset godina? Ništa novo. Samo su se pojačala pojačala.

Imunološki

Storija s Imunološkim zavodom najzornija je ilustracija uništavanja svega što imamo. Da se bacaju zalihe krvne plazme zbog nesposobnosti ili namjere vlasti – e, to je prešlo sve granice i netko treba završiti iza rešetaka. Netko od ugroženih iz Imunološkog daje do znanja javnosti da je to hrvatska krv, a kada ne bude Imunološkog ni zaliha onda ćemo uvoziti stranu krv. Jest da je krv – krv i ne bi trebalo biti važno čija je (ako je pregledana i odobrena) no Hrvatska je iz mnogih razloga imuna na mnoge opake zarazne bolesti, pa je uvoz ponešto riskantan. No uvoznici koji više i ne znaju što bi uvozili jer uvoze sve čega se čovjek može sjetiti, sada bi uvozili i krv, što će građani krvavo platiti.

Sanader

Mučenje Ive Sanadera, ma kakvi i koliki mu grijesi bili, sada je već doista pretjerano. Politički i pravosudni čarobnjaci napravili su opak plan brojnih suđenja s namjerom da Sanader bude pravomoćno osuđen za jedan grijeh pa se od drugoga ne može braniti sa slobode. Ni trećega. Na taj je način omogućeno dugogodišnje zadržavanje u pritvoru, doskočeno je zabrani prekomjernog pritvora i ujedno omogućen glavni cilj – da se bivšem premijeru beskonačno sudi kroz cijeli jedan mandat kako bi napokon bio do kraja osuđen uoči parlamentarnih izbora.

Taj plan koji je pokušan i na HDZ-u pa nema efekta, nije računao s protokom vremena i vraćanjem naroda prema HDZ-u (minus Sanader, plus Karamarko), te je sada ostao samo gorak okus remetinačke torture nad bolesnim čovjekom, a torturu provode i za nju navijaju upravo oni koji su se Sanaderu svojedobno najviše divili. Ne mogu se oteti dojmu da je prebacivanje u bolnicu posljedica (i) posjeta Doris Pack.

Mirela

Nitko nikada do sada nije izrekao ništa uvrjedljivije (ne samo) za liječnike. Uspjelo je to Mireli Holy koja je u krajnjoj zabirnutosti što se ginekolozi pozivaju na priziv savjesti pa odbijaju “obaviti” pobačaje – došla na ideju da se liječnici novčano stimuliraju.

Tada će, drži ona valjda, savjest ustuknuti pred pohlepom. Ni Josipović nije tako teško uvrijedio liječnike, njegovo nabacivanje s “kovertama” (mi to radimo s kuvertama) na razini je lošeg skeča iz komunističkih vremena.

Mirela je svoju odanost pobačaju definirala kao ženski suverenitet nad svojim tijelom. Prva javna, otvorena i bezočna potpora kulturi smrti, što će sljedeće ankete o popularnosti vjerojatno zabilježiti.

Sve to ide u beli Beograd

Smrt glumice Marije Crnobori ispunila je više stupaca hrvatskih novina od nedavnih smrti Borisa Buzančića i Ane Karić. Dugovječna Marija Crnobori bila je od onih hrvatskih ljudi, sjajnih u svojim profesijama, koji su nakon preokreta odvedeni (janjičari) u Beograd da on bude jači, a Zagreb u svemu slabiji. Bilo je tako i s nogometašima, recimo. Nisu komunističke vlasti previše pitale ni kako to da su ovi djelovali u NDH, igrali (na pozornicama ili na stadionima), nije važno – glavno da sad igraju za Beograd, za Srbiju.

I G KovacicA o ljubavnoj vezi Marije Crnobori i Ivana Kovačića (poslije nazvanog i Goranom) ja moram postiđen do kraja priznati da nisam znao, premda je Kovačić bio kućni prijatelj moje obitelji, a s mojim stricem objavio i prvu knjigu pjesama. No laknulo mi je jer se sjećam ne tako davnih napisa u opakim novinama da je Ivan Goran Kovačić bio homoseksualac, a partner da mu je bio nitko drugi do Nazor – pa su se valjda zato skrivali u šumi. Priča perfidno izmišljena u jeku pederastijske promidžbe po kojoj je većina velikih umjetnika bila istospolne orijentacije. Pa što ne bi i oni, mali pederasti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

  • Alan B’Stard

    Moje omiljeno stivo. Bravo Hrvoje