Pratite nas

Gospodarstvo

Donesena strategija za upravljanje javnim dugom do 2019.

Objavljeno

na

Vlada je na sjednici u četvrtak donijela Strategiju upravljanja javnim dugom u razdoblju od 2017. do 2019. godine, kojom se predviđa smanjenje udjela javnog duga u BDP-u na kraju tog razdoblja na 75,3 posto. “Vlada i veliki dio naše stručne javnosti identificirali su javni dug kao jedan od ključnih rizika, izazova i slabosti na makroekonomskom polju našeg gospodarstva i zato zauzima i visoko mjesto na listi prioriteta aktivnosti Vlade, koja je u samom svom programu postavila cilj njegov udio u BDP-u za svog mandata smanjiti za 10 postotnih bodova. To se ovim dokumentom potvrđuje, ali se ide i još ambicioznije”, kazao je ministar financija Zdravko Marić.

Strategija se temelji na tri stupa – gospodarskom rastu, daljnjem padu proračunskog deficita i aktivaciji državne imovine. Među ostalim, strategija sadrži kompletna plan zaduživanja do 2019. godine, kalendar izdavanja trezorskih zapisa, plan izdavanja obveznica te kalendar otplate glavnice duga do 2027. godine. Ministar financija je pritom najavio kako se već u iduća dva tjedna planira izdanje domaće obveznice, jer početkom veljače na naplatu dospijeva 5,5 milijardi kuna duga. U travnju, pak, dospijeva obveznica vrijedna1, 5 milijardi dolara, a krajem godine još jedna domaća obveznica od 4 milijarde kuna.

Marić je istaknuo i da je razina javnog duga 2015. dosegnula vrhunac, s udjelom u BDP-u od 86,7 posto, da bi se 2016., po prvi put u recentnoj povijesti taj udjel, prema projekcijama Ministarstva, smanjio na 83,9 posto. Ove godine planiran je daljnji pad udjela javnog duga u BDP-u na 81,5 posto, slijedeće na 78,6 posto, a 2019. 75,3 posto. Prema preliminarnim podacima HNB-a, krajem rujna 2016. godine javni dug Hrvatske iznosio je 289,1 milijardu kuna ili 84,2 posto procijenjenog BDP-a, čime je u odnosu na kraj 2015. zabilježeno njegovo nominalno smanjenje za 467,4 milijuna kuna. Ukupna izdana jamstva RH krajem ožujka 2016. iznosila su 8,1 milijardu kuna, odnosno 2,4 posto BDP-a.

Strategija identificira i provedbene rizike i načela njihovog rješavanja, pa se tako, primjerice, predviđa jačanje pravnog i institucionalnog okvira za upravljanje javnim dugom, ali i uspostava uprave za upravljanje javnim dugom pri njegovom ministarstvu. Govoreći o rizicima Marić je kazao kako je trenutno oko 13 posto hrvatskog duga kratkoročno, koji je trenutno povijesno najjeftiniji, no da je iz perspektive odgovornog upravljanja cilj da se taj udio blago smanjuje na ispod 12 posto do 2019. Kod valutnog rizika je, pak, iznio podatak da je oko tri četvrtine duga izravno ili valutnim klauzulama izloženo stranoj valuti, i to najviše euru.

“Jako je važna činjenica da je 2009. prvi put izdana dolarska obveznica, i od tada je od šest obveznica pet bilo zaštićeno od promjene tečaja. Da to nismo napravili ukupni dug bi od 2009. bio veći za 11,6 milijardi kuna”, naglasio je dodajući da je to smjer koji će se nastaviti provoditi. Kod kamatnog rizika, pak, iznosio je podatak da je oko 87 posto duga s fiksnom kamatnom stopom, a 13 posto uz promjenjivu te kazao da će se kod refinanciranja duga prvenstveno voditi računa o cijeni novog zaduženja.

“Sve što planiramo raditi u smislu ubrzavanja gospodarskog rasta i umanjivanja strukturnih neravnoteža ima za cilj da bude prepoznato i na financijskim tržištima, tržištima kapitala i kod rejting agencije, da se Hrvatskoj vrati investicijski rejting, a time smanji rizik i ukupna cijena po kojoj se zadužujemo”, rekao je Marić. Kao poseban cilj ovog dokumenta izdvojio je transparentnost te da žele poslati poruku da se žele “pokazati kao skroz otvorena i transparentna vlada”.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Objavljeno

na

Objavio

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal.  HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.

Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode.

Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina.

Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto.

Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju.

Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju.

Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a? koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.

Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta. No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina.

Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Borislav Ristić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Blokirani u borbi: Evo vam predložak za prigovor za ukidanje ovrhe koju je potpisao javni bilježnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sutkinja Zorka Čačić Zagrajski donijela nepravomoćnu presudu o ukidanju ovrhe potpisane od strane javnog bilježnika,

jer se isti ne može smatrati sudom, predlažem svima da se u prigovoru sudu, uz svoja obrazloženja, obavezno pozovu na ovu presudu prema oglednom primjerku u prilogu (.pdf), napisao je Mario Strinavić iz Blokiranih.

Podsjetimo, Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Zorka Čačić Zagrajski na prigovor dužnika nepravomoćno je donijela presudu o ukidanju Ovrhe potpisane od strane javne bilježnice pozivajući se na presudu EU suda pravde jer se javni bilježnik ne može smatrati Sudom i takve ovrhe imaju ukinuti.

facebook komentari

Nastavi čitati