Pratite nas

Herceg Bosna

Doprinos Hrvata iz Bosne i Hercegovine u stvaranju i obrani hrvatske države

Objavljeno

na

Na osnovu dosad poznatih povijesnih izvora i prikupljenog arhivskog gradiva o Hrvatima iz BiH u Domovinskom ratu vodeći računa o prostoru predviđenom za izlaganje, valja istaknuti sljedeće činjenice i događaje:

U vrijeme narastanja velikosrpske politike krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, koja se nedvojbeno spremala za osvajačke ratove na području bivše Jugoslavije, prvo javno, masovno i nedvosmisleno protivljenje takvoj politici izrazili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine na demonstracijama u Tomislavgradu početkom siječnja 1990. godine. Na demonstracijama se okupilo desetak tisuća ljudi koji su, pored ostalog, dali do znanja cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti da prestaje „hrvatska šutnja” i da će hrvatski narod pružiti otpor velikosrpskoj politici te braniti svoju slobodu i narodna prava pod svaku cijenu. Prema sjećanjima suvremenika, demonstracije su s velikim oduševljenjem prihvaćene u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske.

Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine uzimaju značajnog udjela u uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije. Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.

Kada se nakon konstituiranja višestranačkog i demokratski izabranog Hrvatskog sabora u svibnju 1990. godine pojačalo terorističko protuustavno djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, prvi koji su došli u pomoć hrvatskoj vlasti bili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik”, na kojima je oko 1800 momaka kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako na primjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U svemu tome nije nevažna činjenica da je i zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, zadužen za organiziranje tečaja, Perica Jurič, rođen u Bosni i Hercegovini, a i zamjenik, pa ubrzo voditelj tečaja Marko Lukić također.

Ovolika zastupljenost bosanskohercegovačkih Hrvata u novoj policiji bila je izgleda ključna da predsjednik Tuđman, najprije zamjenikom, a potom i ministrom obrane Hrvatske postavi Hercegovca i povratnika iz iseljeništva Gojka Šuška. O tome je nedavno voditeljica Ureda predsjednika Zdravka Bušić posvjedočila riječima:

»Ja se sjećam kada je predsjednik išao u Rakitje … i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: odakle si ti? iz Posušja, odakle ti? iz Širokog, odakle si ti? iz Gruda, odakle si ti? iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH … Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine su vidjeli da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu i to najozbiljnije … On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu … Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu mislim da ni jedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao … Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.«
Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca”, i njihove spremnost da se u presudnom povijesnom trenutku suprotstave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.

Prema podatcima koji dolaze iz relevantnih krugova 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.

Od 7. do 9. svibnja 1990. godine Hrvati iz Bosne i Hercegovine na barikadama u Pologu i Šuici zaustavili su oklopno mehanizirane kolone JNA koje su trebale spojiti Istočnohercegovački i Banjalučki korpus JNA. Danas znamo da bi te kolone, da nisu zaustavljene, završile u Sinju i okolici, što bi hrvatskim braniteljima na tom području zasigurno znatno otežalo položaj u narednim mjesecima.

Od travnja 1992., kada se rat preselio u BiH otvorenom srpskom agresijom na Hrvate i muslimane, veliki broj Hrvata iz Hrvatske vojske i policije vratio se braniti svoj zavičaj. Braneći područja naseljena Hrvatima, najprije od srpske agresije, Hrvati organizirani u Hrvatsko vijeće obrane branili su i teritorij Republike Hrvatske, jer je gledajući vojno-geografski nemoguće braniti Hrvatsku neovisno o stanju u Bosni i Hercegovini. Povjesničari i vojni teoretičari također trebaju upozoriti da je zbog činjenice o povezanom i cjelovitom ratištu nemoguće odvojeno promatrati i izučavati rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako se u široj ili stručnoj javnosti nazivaju ta događanja.
Operacijski ciklus „Hrvatskih snaga” na širem području Livanjskog polja relativno je dobro poznat hrvatskoj, posebice stručnoj javnosti, međutim, smatram da je značaj i doprinos HVO-a pobjedama Hrvatskih snaga u tim operacijama, malo poznat i uglavnom podcijenjen, što je svakako, koristeći se sačuvanim povijesnim izvorima, potrebno ispraviti. Primjerice nedovoljno je poznato da je operaciju „Cincar” organizirao i izveo HVO, a da su od četiri napadajna sektora hrvatskih snaga u operaciji „Zima 94″, tri predvodile postrojbe HVO.

U operaciji „Oluja” kojom su poražene srpske snage u Hrvatskoj, Hrvatsko vijeće obrane većim dijelom postrojbi bilo je pod zapovjedništvom Zbornog područja Split. Koliko su tada na cijeni bile postrojbe „porijeklom iz BiH” vidljivo je iz „brijunskih transkripata”, u kojima se prilikom planiranja oslobađanja Knina, general Gotovina obraća predsjedniku Tuđmanu te kaže:

„Snage koje idu na Knin su: 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja, poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi, 1. hrvatski gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao, i u svakom slučaju na te pješake, možemo računati, Specijalna policija MUP-a Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka koji su se pokazali u ovome prostoru i operacijama kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka uvježbanih za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.”
U studenom 1995. godine planirana je operacija „Dunav” (u javnosti se operacija češće naziva „Vukovarska golubica”) kojom se, ukoliko ne uspiju mirovni pregovori, trebao osloboditi okupirani teritorij na istoku Hrvatske. Od šest sektora na koje je podijeljena bojišnica jedan je, prema sjećanjima suvremenika, dodijeljen 2. gardijskoj brigadi HVO-a i Specijalnoj policiji Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Na kraju slobodan sam zaključiti da su HV i HVO „de iure” bile zasebne vojske istog naroda na području dvije međunarodno priznate države. Istodobno HVO je bio dio cjelovite hrvatske obrane, a HV strateška podrška hrvatskom narodu u BiH. Ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških razloga, rat u Hrvatskoj i BiH ne može se promatrati odvojeno, nego samo kao jedinstveno ratište. Samo zajedništvo koje je u najvećoj mjeri uspostavljeno 1991., Hrvatima je tada moglo garantirati opstanak, odnosno obranu, a potom i pobjedu u nametnutom ratu. Zajedništvo je i danas preduvjet za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.

Nažalost šira javnost premalo zna o događajima u BiH tijekom 90-ih godina i ulozi Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH, koje sežu čak do optužbi da je Hrvatska agresor na BiH. Nadam se da će ovaj osvrt pridonijeti objektivnijoj i cjelovitijoj slici o ulozi i zaslugama Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu.

prof. Ilija Vučur/braniteljski.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati