Pratite nas

DOSSIER ROBERT JEŽIĆ: Prijeti mu zatvor, no posao prijevoza nafte jadranskom obalom je dobio!

Objavljeno

na

Rođen je sredinom 50-ih godina u nekad imućnoj radničkoj obitelji u Rijeci kojoj su nakon Drugog svjetskog rata oduzeta imanja, šume, mlinovi i trgovina. Nakon što je 1969. godine postao jedriličarski kadetski prvak Jugoslavije, položio je i skiperski ispit i počeo raditi kao skiper, što je onda bio rijedak posao koji ga je kasnije vinuo u poduzetničke visine s obzirom da je Robert Ježić počeo dolaziti u kontakt sa imućnim ljudima iz inozemstva.

Na odmet mu nije bilo ni tečno govorenje engleskog, talijanskog, ruskog i njemačkog jezika koje ga je približilo domaćim i stranim poslovnim krugovima. Sve ovo, te još mnogo toga napravilo je od Ježića vlasnika Novog lista koji je u međuvremenu propao, stručnjaka za petrokemiju, vlasnika Diokija, svjedoka protiv bivšeg mu prijatelja Sanadera, i još mnogo toga, a najnovije vijesti kažu da će se sada njegova tvrtka Dinamarin baviti i prijevozom nafte duž jadranske obale.

Ježićev ‘trnovit’ put do uspjeha
Posrnuli riječki tajkun je tijekom pravnog studija u Rijeci, tako radio i kao fizički radnik, te kao redar po riječkim klubovima, a bio je i mornar u ACI marini u Ičićima. Kako piše Večernji, kada je završio studij prava 1983. zapošljava se kao predstavnik za

Jugoslaviju u njemačkoj tvrtki Doberttin AG iz Hamburga. Preko jednog utjecajnog poslovnog čovjeka, kojemu je bio skiper, 1985. dobio je posao u međunarodnoj trgovačkoj kompaniji Phillip Brothers (Philbro), čije je sjedište u Zugu u Švicarskoj.

jezic.robert

Postao je direktor njihova zagrebačkog predstavništva. Ta je tvrtka trgovala svime, a najviše kavom, naftom, žitom, metalima, uljima i sirovinama za petrokemijsku industriju. Tako je počeo poslovnu suradnju s petrokemijskim odjelima unutar tadašnje Ine. Krajem 1988. preselio se u Milano gdje je u tvrtki Petraco S.p.a. postao direktor odjela petrokemije. Krajem osamdesetih često putuje u Moskvu. 1992. godine prelazi u švicarsku tvrtku Landmark Chemicals iz Laussane, čiji su vlasnici bili Ariel i Josi Landesman. U Antwerpenu je dobio mjesto njihova direktora za jugoistočnu Europu. Tada je intenzivirao poslovanje s petrokemijskim odjelima Ine. Kada se 1996. iz Ine izdvojila tvrtka Polimeri, preteča Diokija, čak 80 posto njihovih kapaciteta koristila je tvrtka pod Ježićevim vodstvom.
Naime, još prije toga želio je postati vlasnikom Diokija, ali mu to nije odmah uspjelo jer je ta tvrtka bila u vlasništvu Dom fonda koji su kontrolirali Grof Eltz i Darko Ostoja. Nudio je 10, a oni su tražili 30 milijuna eura.
Tako Ježiću nije išlo baš sve ‘kao po loju’ dok 2000. godine Ivo Sanader nije postao predsjednik HDZ-a. Već je 2001. godine počeo lobirati za Ježića, a kasnije i posredno današnji ministar financija Slavko Linić koji je tada postao predsjednik Nadzornog odbora Ine. U pregovorima je na kraju posredovao i Hrvoje Petrač. Na kraju je ipak pronađen način da Dom fond 2004. godine proda većinski paket Diokija i 100 posto Kemikalije Hypo banci za 19,5 milijuna eura, iza koje se ustvari skrivao Ježić koji je uostalom u tom vremenu postao i predsjednik NK Rijeka, a kasnije, 2008. godine za 13 milijuna eura kupuje i riječki Novi list.

Sa Sanaderom pukla ljubav, a Linić se trudi spasiti stvar
U energetici, u medijima, u nogometu, preko banaka, svugdje je Roberta Ježića bilo, barem ondje gdje se novci vrte, a onda su došli i problemi. Naime, u sklopu istrage oko bivšeg premijera Sanadera završio je u pritvoru 2010. godine, optužen za nelegalno stjecanje 6,3 milijuna kuna kroz kupnju struje od HEP-a po nižim cijenama od tržišnih. Nadalje, otkriveno je i da je Ježić Sanaderu kupio BMW serije 7 vrijedan 4,2 milijuna kuna. Bivši ravnatelj Carine Mladen Barišić istražiteljima Uskoka je otkrio da je prema Sanaderovu zahtjevu, Ježić isplatio oko 100 tisuća dolara i 540 tisuća kuna dečku Sanaderove starije kćeri Petre, tijekom deset mjeseci stručnog glumačkog usavršavanja u New Yorku.
Onda je Ježić skužio ‘da je vrag odnio šalu’, pa se iz optuženika pretvorio u svjedoka optužbe protiv Sanadera. Otkrio je kako je mađarski Mol preko njega isplatio Sanaderu mito u iznosu od pet milijuna eura. Sudac je zatražio da se taj novac vrati Hrvatskoj, što je on obećao. U međuvremenu su propali i Dioki i Dina. Radnici su mjesecima na ulicama tražili svoje zaostale plaće. Novi list je prodan jednom istarskom poduzetniku, koji je za tu namjenu dobio kredit od Zagrebačke banke.
U traženju novih vlasnika Ježićevih tvrtki jako se angažirao Slavko Linić. Jedna turska tvrtka je bila ušla u Dioki, ali je na kraju pokupila Vladinih 5 milijuna eura i otišla. Linić je najavio da će tražiti povrat tih novaca sudskim putem. Situacija još nije riješena. Nije završen ni sudski postupak Ježiću.

Dinamarin dobila posao prijevoza nafte, evo Ježića opet u energetici
Kako tada, tako evidentno i danas, Linić pokušava spasiti što se spasiti da, pa je tako na mala vrata, kako piše Večernji, Dinamarin, tvrtka u vlasništvu posrnulog riječkog tajkuna Roberta Ježića, pobjednik 40-ak milijuna kuna vrijednog natječaja za posao dužobalnog prijevoza nafte za potrebe hrvatske nacionalne naftne kompanije Ine. Tako će na barem još godinu dana – koliko je trajanje ugovora – biti nastavljena posredna Ježićeva suradnja s mađarskim MOL-om koji operativno upravlja Inom, a protiv čijeg je čelnika Zsolta Hernádija nedavno u Hrvatskoj podnesena antikorupcijska optužnica u slučaju u kojem je krunski dokaz upravo Ježićevo svjedočenje.
Na to je oštro reagirao i sam Hernádi rekavši da Ježić laže, pa je tako bjelodano da Ježić nije poželjan u MOL-u kao poslovni partner, no pošto je Dinamarin na javnom natječaju ponudio najnižu cijenu i konkurentne uvjete, prihvaćanje bilo koje druge ponude teško bi se moglo prikazati kao legitimna poslovno opravdana odluka. Ježićevoj tvrtki olakotna okolnost je i da je Ina ovog puta odlučila sklopiti ugovor na razdoblje od jedne godine s opcijom produljenja na još jednu. Kod brodara su to relativno kratki ugovori čija je kratkoročnost vjerojatno smanjila broj zainteresiranih brodara za posao, no na natječaj se ipak javilo 18 tvrtki iz Hrvatske i inozemstva.
Ipak, najjeftinija ponuda, za 20 posto niža, stigla je iz Dinamarina. Kako piše Večernji, razloga za zadovoljstvo uz Inu, vjerojatno ima i Ježić, kojem je Dinamarin – barem koliko je poznato – posljednji biznis koji ima u Hrvatskoj. U posao morskog prijevoza nafte Ježić je ušao 2009. godine. Tvrtku je osnovao neposredno prije natječaja i, iako još nije imao ni brodove ni mornare, dobio je 250 milijuna kuna vrijedan ugovor koji je godinama prije držala tvrtka Jadranski pomorski servisi riječkog poduzetnika Ante Marasa. Mediji su tada objavili da je Ježić novac za kupnju brodova kod međunarodnih financijskih institucija prikupljao pozivajući se na ugovor s Inom prije nego što su rezultati natječaja uopće bili poznati.
Maras, inače s Ježićem povezan preko zajedničkog prijatelja Slavka Linića, bunio se tvrdeći da je njegova tvrtka jedina zadovoljavala uvjete natječaja i kako je posao političkim vezama dodijeljen Ježiću. I u kuloarima se spekuliralo da je svojim utjecajem Ježiću posao osigurao tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a posao prijevoza Inine nafte poslije će se često koristiti kao argument za dokazivanje njihova bliskog odnosa, ključnog pak za dokazivanje veze između Sanadera i pet milijuna eura koje je tvrtka povezana s MOL-om isplatila na račun Ježićeva švicarskog poduzeća.
Razloga za zadovoljstvo vjerojatno ima i Ježić, kojem je Dinamarin – barem koliko je poznato – posljednji biznis koji ima u Hrvatskoj. U posao morskog prijevoza nafte Ježić je ušao 2009. godine. Tvrtku je osnovao neposredno prije natječaja i, iako još nije imao ni brodove ni mornare, dobio je 250 milijuna kuna vrijedan ugovor koji je godinama prije držala tvrtka Jadranski pomorski servisi riječkog poduzetnika Ante Marasa. Mediji su tada objavili da je Ježić novac za kupnju brodova kod međunarodnih financijskih institucija prikupljao pozivajući se na ugovor s Inom prije nego što su rezultati natječaja uopće bili poznati.
Maras, inače s Ježićem povezan preko zajedničkog prijatelja Slavka Linića, bunio se tvrdeći da je njegova tvrtka jedina zadovoljavala uvjete natječaja i kako je posao političkim vezama dodijeljen Ježiću. I u kuloarima se spekuliralo da je svojim utjecajem Ježiću posao osigurao tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, a posao prijevoza Inine nafte poslije će se često koristiti kao argument za dokazivanje njihova bliskog odnosa, ključnog pak za dokazivanje veze između Sanadera i pet milijuna eura koje je tvrtka povezana s MOL-om isplatila na račun Ježićeva švicarskog poduzeća.

Puno sumornija realnost, nego prije
Pet milijuna eura Ježić bi, po presudi zagrebačkog Županijskog suda, trebao vratiti u hrvatski proračun. Pošto rok za to istječe u trenutku donošenja pravomoćne presude, a to bi trebalo biti vrlo skoro, angažman u Ini poslužit će mu kao dobar demanti nagađanja kako je Ježić bankrotirao i da ne može prikupiti novac koji mora vratiti državi.
U Ježićevoj biografiji može se naći zaista svega, no jedno je sigurno, a to je da su zlatni dani ‘posrnulog riječkog tajkuna’, kako ga se zna nazvati, lagano prošli, pa se danas spašava što se spasiti da. Nagađa se da Ježić pokušava prodati svoje nekretnine čije su cijene pale, kao i općenito cijene nekretnina u Hrvatskoj, te i ptice na grani znaju da sada nije idealno vrijeme za prodavanje nekretnina.
Unatoč bliskosti s bivšim hrvatskim premijerima, vezama sa čelnim ljudima iz HDZ-a i SDP-a, te iako je pristao biti svjedokom protiv Sanadera, Ježiću ipak još uvijek prijeti zatvorska kazna u sudskim procesima koji se protiv njega vode.

Autor Lucija Brailo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati