Pratite nas

Kolumne

Dosta je bilo emocionalnog ucjenjivanja Jasenovcem i ‘antifašizmom’!

Objavljeno

na

Vrijeme je da četnici, komunistički zločinci i ostali antifašisti u Hrvatskoj prestanu kopati po srpskim kostima i proganjati veterane rata za neovinost i počnu se baviti nečim konstruktivnim. Recimo posipanjem pepelom zbog svoje vlastite nacističke prošlosti, zvali je oni i antifašističkom. Važi i za premijera iz briselske bojne. Tko je 91. zbrisao u Bruxelles nema što komentirati spomen obilježja palim hrvatskim vojnicima.

Teorija zapišanog grma kaže da je Srbija gdje god je kakav Srbin obilježio teren. Varijacija te teorije je da su granice srpskih zemalja obilježene srpskih grobovima, od Tokija do Milvokija. Obje teorije su intrinzično fašističke. Problem je što se notorni srpski fašizam u Hrvatskoj prodaje pod brendom antifašizma.

Minimum zahtjeva koji Hrvatska mora, i ima moralnu obvezu, postaviti pred sve svoje građane, uključujući Srbe, je tražiti da se poštuje Domovinski rat kao oslobodilački, i to dvostruko oslobodilački: s jedne strane, oslobodilački od totalitarnog nacional-socijalističkog režima, a s druge strane, oslobodilački od srpske okupacije i pokušaja etničkog čišćenja. To je zapisano i u Ustavu – Domovinski rat je bio “pravedan, obrambeni, legitiman i oslobodilački”.

To podrazumijeva i poštivanje povijesti, te smještanje stvari na pravu stranu. Fašiste ne čini fašistima način na koji su se pozdravljali, ne čini ih fašistima nacionalnost, ne čini ih fašistima to koje je boje gornje lijevo polje na zastavi. U konačnici, ne čini ih fašistima ni “antifašistima” niti to jesu li možda nosili i slovo U na kapi 1991, čisto četnicima i partizanima u inat. Bitno je jedino na čijoj su bili strani – osvajača i okupatora, ili osloboditelja.

Dakle, u odori HOS-a i pod zastavom na kojoj je pisalo “Za dom spremni” su se u Domovinskom ratu borili Hrvati protiv agresora, partizana iz JNA i srpskih četnika, koji su se borili pod antifašističkim znakovljem, petokrakom i kokardom. I to je kraj te priče o znakovlju. Spomen ploča nije postavljena ustašama iz Drugog svjetskog rata, nego jedanaestorici poginulih hrvatskih branitelja. Da, postavljena je kao provokacija. Jer malo previše provokacija dolazi zadnjih godina s “antifašističke” strane pa je nerealno bilo očekivati da neće netko istom mjerom vratiti.

Kome to sad 25 godina nakon rata smeta? Prvenstveno četnicima i antifašistima, kojima je to smetalo i 1991. Problem je što u ovoj državi “antifašizam” nije poražen, kao u ostatku Europe, dolaskom demokracije 1990. godine. Isto tako, za razliku od civiliziranih država Europe, Češke, Mađarske, Njemačke, Poljske, u Hrvatskoj nije provedene lustracija, što uvijek napominjem kao izvorište svih problema, i osnovni uzrok faktičkog gubitka neovisnosti nakon Tuđmanove smrti. Ujedno, ovo upućuje na osnovni problem s “antifašizmom” na koji već dulje upozoravam. A to je da se “antifašizam”, zaboravljena riječ iz vokabulara komunizma, koristi za mimikriju jugofašizma, četništva i komunizma, po orvelovskom receptu nazivanja stvari drugim imenom. Reafirmirao ju je Stipe Mesić nakon Tuđmanove smrti, vjerojatno na savjet Britanaca jer ipak nije u stanju sam smisliti tako briljantan spin.

No, najbitnije od svega, “antifašizam” se koristi za transpoziciju događaja iz Domovinskog rata u kontekst Drugog svjetskog rata, čime se javnosti servira iskrivljena slika.  U kontekstu Drugog svjetskog rata, Hrvatski branitelji nisu branitelji, nego agresori, ustaše, peta kolona Adolfa Hitlera. A četnici i JNA su u kontekstu domovinskog rata agresori, ali u kontekstu Drugog svjetskog su “antifašisti”. Manipuliranjem terminima posve se mijenja smisao Domovinskog rata post festum i u javnu svijest urezuje da su branitelji bili  ustaše i fašisti, a agersori antifašisti. To se koristi za difamaciju branitelja i cijelog Domovinskog rata.

Zato je premijer Plenković iz Briselske bojne u kojoj su mu Milanović i Sanader bili suborci posve promašio kad je rekao kako  je 70 godina od 2. svjetskog rata sazrelo vrijeme za konsenzus u Hrvatskoj. Ne radi se uopće o Drugom svjetskom ratu. HOS nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, iako se pozivaju na neke ideološke aspekte ustaštva. Radi se o Domovinskom ratu. Domovinski rat je završio prije 21 godinu, i sazrelo je vrijeme da se postigne konsenzus, koji glasi:

– Nitko u Hrvatskoj nema pravo sporiti bilo kakva spomen obilježja veteranima Domovinskog rata, bilo gdje u RH. Što se “ZDS” tiče, to je bio službeni pozdrav te postrojbe, i dio je službenog i ozakonjenog znakovlja te postrojbe. Ako nekom taj pozdrav smeta, neka prvo zabrani “antifašističko” znakovlje poput petokrake pod kojima su ubijani i progonjeni Hrvati u Hrvatskoj, od 45. do 95., i pod kojim se ratovalo protiv Hrvatske, pa možemo razgovarati. Ako nekom smeta samo postavljanje spomen obilježja poginulim braniteljima u “svetom srpskom” Jasenovcu, neovisno o “ZDS”, onda je to veći problem, onda taj netko ne poštuje samu hrvatsku neovisnost i smatra branitelje iz DR kao takve ustašama, pa mu kao takvom zapravo nije ni mjesto u neovisnoj Hrvatskoj. A po reakcijama, od onih iz Istre do onih iz Vlade, reklo bi se da je upravo to većini problem.

– U hrvatskom se Ustavu ne spominje nikakav antifašizam, i to je čista laž. Pozivanje na spominjanje odluka ZAVNOH-a i u tom kontekstu tumačenje da je stoga “antifašizam ustavni temelj Hrvatske” je smisleno koliko i tvrdnja da je “monarhija ustavni temelj Hrvatske” jer se u istom nabrajanju u kom se spominju odluke ZAVNOH-a spominju i razni hrvatski kraljevi i kneževi iz povijesti, te riječka krpica, hrvatsko-ugarska nagodba, i još koješta. Naravno, kao što Hrvatsko-ugarska nagodba nije ustavni temelj Hrvatske samo zato jer se spominje u Ustavu, tako nije ni antifašizam jer se spominju odluke ZAVNOH-a.

– U hrvatskom se Ustavu spominje odbacivanje totalitarnog komunističkog sustava, izrijekom, i to je jedina ideološka odrednica koja postoji u hrvatskom ustavu. Stoga je svako pozivanje na komunizam, veličanje istog, te isticanje komunističkih simbola izričito protuustavno. Pozdrav ZDS nije protuustavan, jer je u istom Ustavu Domovinski rat proglašen, kako sam već gore naveo, “pravednim, obrambenim, legitimnim i oslobodilačkim”. Time su automatski legitimne, oslobodilačke, i obrambene, po slovu Ustava, sve postrojbe koje su se u tom ratu borile na hrvatskoj strani, i legitimni su i svi njihovi službeni i u RH ozakonjeni ratni simboli, pa i kad su neki njihovi elementi korišteni prethodno u Drugom svjetskom ratu od strane ustaške vojske, ukoliko zakonom nije drukčije regulirano.

– istovremeno, svi simboli korišteni od strane neprijateljske vojske u Domovinskom ratu, uključujući petokraku i kokardu, su nelegitimni u Hrvatskoj, neovisno jesu li nekom “antifašistički” ili “komunistički”.

– Dosta je bilo emocionalnog ucjenjivanja Jasenovcem. Jasenovac nije opravdanje za agresiju na RH devedesetih. Jasenovac je srpska svetinja? Jest, naravno. I mi imamo svoje, i tražimo da se poštuju. Srpske svetinje možemo i trebamo poštivati – ukoliko oni poštuju naše. Poput recimo Vukovara.

Dodajmo da je u susjednoj Sloveniji Ustavni sud pred nekoliko godina neustavnim proglasio imenovanje jedne ceste po Josipu Brozu Titu, jer je zaključio da Josip Broz Tito nije bio nikakav simbol “antifašizma” već totalitarnog komunističkog sustava i da je korištenje njegovog imena uvredljivo za nevine žrtve tog režima. Ista sudska odluka je potrebna u Hrvatskoj. Berlinski zid, čiji je službeni naziv bio “antifašistički obrambeni zid”, i totalitarni komunistički sustav srušeni su prije 27 godina u Europi. Pad “antifašizma” je bio preduvjet ujedinjenja Europe. Svugdje, osim u Hrvatskoj. U Hrvatskoj i danas žive antifašistički zombiji, parole, i ideologija iz tog nakaradnog i propalog režima. A ukoliko Plenković misli zakonom zabraniti pozdrav “Za dom spremni” – iako isti ne prakticiram, ne želim na svom facebook zidu, niti smatram da ga treba uvesti kao službeni, ali ne smatram niti da ga treba zakonom zabraniti – onda prije toga mora zabraniti komunističke pozdrave, te petokraku.

A što se samog spomenika koji je izazvao buru tiče – ako je isti, zajedno s natpisom, provokacija u Jasenovcu, iako se nalazi izvan spomen-područja i nema veze s njim niti s Drugim svjetskim ratom, a neću tvrditi da nije, onda je jednako tako provokacija i ćirilica u Vukovaru, i proslava ustanka u Srbu, i zahtjevi da se prekine s proslavom obljetnice Oluje. A ako ćemo već jedni druge provocirati, onda prvo da raščistimo tko je pobijedio u ratu, a tko ga je izgubio. Jer, Srbi u Hrvatskoj kao zajednica jednostavno, nakon svega što se događalo devedesetih u ime (veliko)srpstva, nemaju nikakvo moralo pravo postavljati uvjete niti se duriti oko toga gdje će i kako Hrvati obilježavati svoje žrtve iz zadnjeg rata.

Jer, iz reakcija je jasno da bi taj spomenik HOS-ovcima smetao onima kojima smeta i da nema spornog natpisa na njemu. Savez antifašističkih boraca Hrvatske kaže kako je  uz sporan natpis ZDS sporno i postavljanje spomenika sa natpisom “nelegalne oružane formacije za vrijeme Domovinskog rata”. Nelegalna oružana formacija je bila jedino JNA, i to od prvog dana rata, ne od prizanja RH niti od proglašenja neovisnosti, jer predsjedništvo SFRJ nikad nije dalo naredbu vojsci da izađe iz vojarni, pa je prema tome JNA ili postupala na svoju ruku, što ih de iure čini naoružanom bandom pučista i terorista s kojom je tako trebalo i postupiti, ili je postupala po naređenjima rukovdostva Srbije, što je čini okupacijskom vojskom. Ako bilo ploča bilo natpis smetaju “antifašistima”, onda neka se prisjete svoje uloge u zadnjem ratu i budu kuš, jer Drugi svjetski rat nema ništa s tim.

A ako sve to skupa smeta Plenkoviću, neka se sjeti tko mu je omogućio da ima državu u kojoj je on premijer. On sam sigurno tome nije pripomogao. Najmanje što duguje onima koji su poginuli da bi postojala njegova fotelja je pokloniti se njihovoj žrtvi i biti kuš. Jer, ako je pred par tjedana mogao ići u Vukovar i pokloniti se braniteljima koji su poginuli u borbi protiv antifašističke petokrake s pokličem ‘Za dom spremni’, a nerijetko i s U na kapi, onda neka se pokloni i ovoj jedanaestorici, ili bar neka šuti – i neka poruči svom koalicijskom partneru Pupovcu da isto tako šuti. A ako misle govoriti, neka prvo maknu petokrake, Titove trgove, i razne “Drugarice i drugove”, pa ćemo razgovarati. Civilizirano, bez provokacija.

Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati