Pratite nas

Intervju

Dr. Ante Kovačević: Ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe

Objavljeno

na

Anto Kovačević

Ne čudi me presuda Šešelju, jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosrpskoj ideji, a Šešelju je presudio Francuz. François Mitterrand u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika

[ad id=”93788″]

Dr. Ante Kovačević nedvojbeno je jedan od najkompetentnijih ljudi u Hrvatskoj za komentar na Šešeljevo oslobađanje, jer je s njim dijelio ćeliju u Zenici. U razgovoru za 7Dnevno komentira oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju i koga smatra odgovornim za nju.

Gospodine Kovačević, Šešelj je slobodan čovjek, makar i nepravomoćno. Što kažete na pravorijek Haaškog suda?

– Istina je pogažena i poražena, a zločin nagrađen. Šešelj je uspio na specifičan performerski način uvjeriti Haaški tribunal prodajući velikosrpsku laž za istinu, ali mene koji ga dobro poznajem, jer sam s njime dijelio ćeliju, to ne čudi. Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.
Ne čudi me presuda Šešelju jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosprskoj ideji, a Šešeljev sudac je Francuz. Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika.

Tko je u cijeloj priči zakazao, je li hrvatsku politiku reagirala na odgovarajući način?

– Hrvatska politika mora znati da je vođena otvorena pročetnička politika na ovim prostorima. Oslobađajuća presuda Šešelju me ne čudi. Čudi me, što bi rekao naš veliki Miroslav Krleža, koji je taj hrvatski filesteraj najbolje opisao u svojih “Deset krvavih godina”, što hoće hrvatske “političke babe narikače”. Prvo, hrvatski mladi specijalac je zarobio u Jagodnjaku Šešelja, a nakon tri sata morao ga je pustiti. Bio je zarobljen zločinac Arkan, bio je zarobljen Martić, bio je zarobljen Hadžić, grupa Labrador. Svi su pušteni. Koliki je doprinos antihrvatske politike u oslobađanju Šešelja, pitajmo se. Nije li upravo Hrvatska abolirala more četnika i silovatelja koje žrtve danas s poniženjem moraju gledati u Vukovaru, poput primjerice Stanimirovića, koji je čak bio saborski zastupnik, pa nadalje. Čemu se mi to čudimo? Što je Ministarstvo vanjskih poslova pod ravnanjem Vesne Pusić napravilo da se skupe dokazi o Šešeljevim zločinima na području Hrvatske? Što je učinio Ivo Josipović? Ništa! Ovdje se uvijek znalo tko je tko, a sada se zna i tko je nitko. Naime, najveći problem je u nama, nije problem Šešelj, već smo problem mi sami sebi. Imali smo sve zločince u našim rukama i pustili smo ih pa se sada zgražamo oslobađajućoj presudi.

S obzirom da osobno poznajete Šešelja, iznesite nam svoje dojmove o njemu i njegovu karakteru?

– On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će “oživotvorenje svojih ideala”.

Imate li kakvih izravnih iskustava sa Šešeljem? Jeste li provodili vrijeme s njime, o čemu ste razgovarali?

Mi smo dosta vremena provodili u zajedničkim šetnjama zatvorskim krugom. Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika. Nadam se da se u Saboru neće raspravljati o njemu jer on se time hrani, njemu je potreban teatar i svjetla pozornice – on za to živi. On uopće nema zapovjednu odgovornost, sam sebe proglasio je četničkim vojvodom. On nije htio ići u vojni lanac, svjestan drugih posljedica koje to vuče za sobom. I prije same presude rekao sam da Đavolji šegrt neće biti kažnjen, jer anglosanskonsko pravo naprosto tako funkcionira.

Postoji li nešto što vas posebno zabrinjava u slučaju Šešelj?

Zabrinjava me što sudac Jean Claude Antonetti kaže da je projekt velike Srbije legitiman. Pa je li onda legitiman i hrvatski projekt Hrvatska do Zemuna? Ne čudi me da sutra ponovno doživimo šok iz Haaga, da Severinu proglase nevinom s obzirom na to kakav je to sud, jer nije riječ o sudu pravde i pravednosti. Meni je sve jasno od početka. Uistinu, ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila.

Što kažete na presudu Radovanu Karadžiću?

– Karadžić je osuđen, ali poražen nije. Njegov velikosrpski projekt – koji je nastao na genocidu, urbicidu, etnocidu i memoricidu, najgoroj vrsti genocida – živi i dalje uz blagoslov velikih sila. To je šamar i poniženje za žrtve. To je apsurd zapadnoeuropske demokracije, a nigdje se nije ginulo i umiralo kao u Hrvatskoj za sustav vrijednosti kojega zagovara Europa. Ali oni su nama nametnuli embargo na uvoz oružja, embargo na obranu, zapravo embargo na život.
Hrvati BiH nakon ovoga četničkog Karadžićeva projekta prepušteni su stradanju, nestajanju i umiranju. Ako ne izborimo ustavne promjene u kojima će biti zajamčena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda s druga dva konstitutivna naroda na svakom pedlju bosanskohercegovačke zemlje idemo ususret veoma ružnoj budućnosti. Hrvatska politika ne smije zakazati kada su u pitanju Hrvati BiH, jer BiH i RH su jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Dobro je rekao fra Grga Martić: “Teško domu bez ljubavi bratske, Herceg Bosni bez zemlje Hrvatske”. Hrvati cure, Hrvata u Posavini nema. Hrvat u Posavini – od Orašja do tuzlanskog bazena – ima jedno iskustvo. Hrvat od tuzlanskog bazena do srednje Bosne drugo, Hrvat u Banjaluci treće, Hrvat u Zapadnoj Hercegovini četvrto. Na svakih 50 kilometara Hrvat u BiH živi drukčije – i zato je najteže hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Na koncu, Hrvatska ima daytonsku obvezu da se o tome brine, jer to je naša sudbina. Mi smo jedan narod, a ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe. Ako je Hrvatima u BiH loše, ni ovima u Hrvatskoj ne može biti dobro – to vrijedi po zakonu spojenih posuda. Osim toga, ne smijemo nikada zaboraviti svoje žrtve i riječi iz poslanice doktora Franje Tuđmana: ”Čak 63 posto u žrtvama za slobodnu, nezavisnu, samostalnu Hrvatsku dali su Hrvati podrijetlom iz BiH”.

Kakvu poruku možemo iščitati iz odluka Haaškoga suda u slučajevima Karadžić, Šešelj…?

Haaški sud očito nam poručuje da smo svi jednako krivi. On je i stvoren zbog toga. Radovao sam se kada su potpisani Daytonski i Washingtonski sporazumi misleći da će se zaustaviti rat, i to je hvala Bogu dobro, jer mir je najbolji i najjeftiniji, a rat najgori i najskuplji. Međutim, Haag nije sud pravde i pravednosti, već je otpočetka išao za tim da izjednači krivnju, da Domovinski rat proglasi građanskim i amnestira Miloševića – koji nije političar, već ubojica.
Velikosrpsku ideju namjeravalo se amnestirati na ovim prostorima, jer velikosrpska propagandna mašinerija je nešto s čime mi imamo problem 150 godina, koliko prodaju laži svijetu. Zato primjerice imamo mit o Jasenovcu i laži da je u njemu ubijeno 700 tisuća ljudi, čak su govorili o 1.700.000 tisuća Srba. Jakov Sedlar je napravio jedan veličanstven film na tu temu, iz čega se vidi da su žrtve udeseterostručene, a vidi se da je postojao i partizanski Jasenovac, gdje se ubijalo Hrvate od 1945. do 1948., a o tome se šutjelo i nitko ništa ne zna. Više je u tom periodu ubijeno ljudi u miru, nego u periodu od 1941. do 1945. dok je Jasenovac bio radni logor. Ne želim izjednačavati, zločin je zločin bez obzira na to tko ga je napravio. Mi moramo moći oprostiti kao humanisti, ali ta mašinerija izmišljala je mit da bi hipoteku ustaštva i genocidnosti držala nad hrvatskim narodom – i vi ništa kao Hrvat niste mogli biti već genocidni ustaša. Iako najveći dio hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nije htio ni u partizane ni u ustaše. Tu mislim na Mačeka, koji nije prihvatio Hitlerovu ponudu da bude predsjednik države, ali i taj dio koji je bio pasivan, koji je pružao otpor totalitarizmu, zahvaljujući komunistima je ocrnjen. Srbi nisu u stanju anatomski živjeti s jednim narodom pokraj sebe a da ga ne smatraju narodom vlastitog iskorištavanja.

Je li moguće da je za to odgovorna samo srpska strana?

Na žalost, i mi smo imali izdaju u svojim redovima, i sluge poput Vesne Pusić i Stipe Šuvara. Onda se putem izdajnika vladalo Hrvatskom, a izdaja je u Hrvatskoj postala najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi nikako dočekao posljednju večeru, izdali bi ga za doručkom! To je, na žalost, tako. Imali smo mi svoje Jude. Tuđmanu treba dati Nobelovu nagradu za kemiju od kakvog je dreka napravio državu kada vi vidite svu tu bulumentu udbaško-kosovsku, kada vidite svu tu “elitu”. Zašto bi sada Vesnu Pusić hrvatska vlada trebala poslati u UN? Pa pazite, dolazi Vulin u Jadovno i pljuje po predsjednici hrvatske države, govori da je Stepinac ustaški vikar, a ona ne reagira! Ona ne reagira ni na Voju Šešelja, prijatelja iz studentskih dana kada on u Beogradu pali hrvatsku zastavu. Ona ne reagira, a zašto i bi, kada Vojo Šešelj kaže da je ona njihova orjunaškog, četničkog pedigrea. Vesna Pusić je bila dužna stati u obranu Hrvatske i reagirati, a ako ona neće pa neće valjda njen pradjed Grga Anđelinović koji se u srbijanskom parlamentu 1925. – kao član Srpske demokratske stranke – hvalio da je svojim rukama ubio 37 Hrvata! Hrvatsku moraju voditi ljudi koji vole ovu zemlju više od vlastitog džepa i ljudi koji vole Hrvatsku. Ovdje nije provedena lustracija koja je osnova svakog napretka. One zemlje koje je nisu provele, poput Hrvatske i Slovenije, tonu u gospodarski i moralni mrak. Kod nas pored lustracije treba provesti i dejugoslavenizaciju. Dok god se ne makne Trg maršala Tita do tada mi po svojem mentalitetu živimo u Jugoslaviji, jer politika se sastoji i od simbola. Ja sam osjetio u narodu olakšanje kada je predsjednica iz svojeg ureda maknula Titovu bistu. Ovdje ne postoji politička volja da se zločini počinjeni u ime Partije, Tita, Jugoslavije – procesuiraju. Dapače, oni nama prodaju antifašizam. Kakav antifašizam? Ja sam antifašist De Gaulleov, De Gasperijev i Shumanov, onih koji su stvarali EU, a ovo su boljševici i partizani koji su ušli u šumu boriti se protiv Hrvatske pjevajući: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, živjet ćemo ko sovjeti naša braća, živio nam Staljin ćaća”. Čak je i Slavko Goldstein rekao da Tito ne može biti antifašist jer je za svoje pravio Goli otok.

Jedno vrijeme činilo se da ste potpuno nestali iz politike, ali odnedavno ste u HSP-u dr. Ante Starčević. Koju funkciju tamo obnašate i koje su vaše daljnje političke ambicije?

Kao genetski pravaš i starčevićanac prihvatio sam poziv da pomognem HSP-u dr. Ante Starčević. Ne mogu pasivno promatrati propadanje Hrvatske, jer je Hrvatska prepuštena stradanju i izumiranju. Hrvatska svakodnevno nestaje. U svojoj mladosti, kao mladi doktor znanosti, pružao sam otpor velikosrpskom komunističkom režimu, isto tako svojom žrtvom robijajući u zeničkom kazamatu, pružao sam otpor i onima koji su htjeli Hrvatsku prepustiti njenim ubojicama. Ovakvo pravaštvo je svjetonazor i ima najbolji sustav vrijednosti. Želim se boriti da u Hrvatskoj zaživi pravaški sustav vrijednosti, a to je ljubav prema domovini, vjeri, naciji i obitelji. U stranci sam član Predsjedništva HSP-a dr. Ante Starčević i vodim odbor za iseljenu Hrvatsku. Cilj mi je da iseljena i domovinska Hrvatska postanu ono što trebaju biti: dvije klijetke istoga srca.

Na posljednjem stranačkom skupu Pupovcu, Milanoviću i Vesni Pusić poručili ste da im preostaje samo skočiti s mosta. Zbog čega ste to izrekli i kako komentirate niz negativnih reakcija koje su uslijedile na vaše izjave?

Znam što govorim, ali ne znam što oni u tome čuju. Osjećam da je svaka moja riječ u ovoj jugoslavenskoj Hrvatskoj popraćena interpretacijom koja mene optužuje. SDP, Vesna Pusić i Kukuriku koalicija izgubili su izbore, odnosno nisu formirali Vladu sa strankom Most. Napisao sam ovaj stih koji u sebi ima političku poruku i pjesničku metaforu. Osuđujuće reakcije na moj govor su iracionalne i bez ikakvog utemeljenja. Optuživati koga hoćeš, kad i zašto hoćeš, spada u vrlo dobro prokušane udbaško-komunističke metode. Već sam jednom zbog drukčijeg shvaćanja slobode bio osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju imovine. Nadam se da neću opet morati odgovarati za izgovorenu riječ. “Govor mržnje” je obična floskula. To je prepisano iz jugoudbaškog zakona, koji je tada nosio naziv “Delikt mišljenja”. U demokraciji ne postoji “govor mržnje”, nego nešto što se može nazvati uvredom. Moje riječi su istrgnute iz konteksta. Treba pogledati cijeli moj govor, kojeg sam izrekao na Saboru moje stranke HSP-AS, pa ćete ustanoviti da tu nema govora o onome što su mi imputirali i insinuirali. Rekao sam da su sinovi Izraela lutali 18 stoljeća bez svoje države, stvorili svoju državu, poštuju svoju državu, cijene svoga vojnika i da se mi Hrvati, koji imamo sličnu sudbinu naše braće Židova, moramo ugledati na njih, kako organizirati državno gospodarstvo, obavještajno i vojno. Dakle, govorio sam uvijek u pozitivnom kontekstu. Nema većeg govora mržnje nego što ga je izrekla Pusić tvrdnjom “da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Ta njena izjava je jako politički štetna. Međutim, to ona smatra da je “govor ljubavi”, a kada ja najavim “sezonu kupanja s mosta”, onda se “trese” cijela država.

Most s kojim surađujete protivi se lustraciji, koji je vaš stav o tome?

Čudi me reakcija Mosta, jer tamo imam dosta prijatelja i časnih ljudi i teško mogu razumjeti njihov stav protiv lustracije. Oni moraju jedno znati: lustracija je demokracija, demokracija je sloboda, a Hrvatska bez slobode je nezamisliva. Lustracija nije izmišljotina nas pravaša ni hrvatskih desničara. Lustracija je europska stečevina. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od Hrvatske da osudi zločine počinjene u ime Partije, Tita i Jugoslavije. Međutim, danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja za to. Hrvatsku nemamo mi koji smo za nju robijali, nemaju je oni koji su se za nju borili i ginuli, nju imaju, kako u mojoj knjizi Čovjek i njegova sjena kaže bivši tajni agent Udbe Željko Kekić-Pauk, oni koji je nikada nisu htjeli, a uknjižili su se na Hrvatsku katastarski s pravom vlasništva 1/1. Po mom mišljenju ilustracija je conditio sine qua non moralnog, gospodarskog i političkog napretka Hrvatske. One zemlje koje su provele lustraciju – kao Poljska,Češka i Slovačka – bilježe gospodarski rast, a one koje to nisu provele padaju u totalni mrak. Na žalost, Slovenija i Hrvatska imaju iste probleme, jer nisu provele lustraciju.

”Uvjeren sam da će uskoro doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer političkim životom dominiraju dva krila iste Komunističke partije: SDP i HDZ”, vaša je izjava. Što se promijenilo pa ste pristali na suradnju s HDZ-om?

U pravu ste, davno sam rekao da će doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. SDP i HDZ, kao dvije najjače hrvatske stranke, su još prije 15-20 godina trebali sjesti za stol i dogovoriti što je to budućnost Hrvatske i što je strateški interes Hrvatske. Dakle 4-5 točaka koje obavezuju svaku vladu na vlasti, bila ona lijeva ili desna: izvoz, zapošljavanje mladih ljudi, zaustavljanje negativnih trendova u demografiji. Nije važno je li lijeva ili desna, ali je važno radimo li za Hrvatsku ili protiv nje. Nacionalno i socijalno pitanje puno je važnije od ideološkog. Svaka ideologija je samo strateška ambalaža da se na tržištu bolje proda svoja roba. Išli smo u koaliciju s HDZ-om, a i s HSS-om jer smo svjetonazorski bliski. U temeljima hrvatske države su dr. Starčević, prorok, vizionar i mučenik koji je ubijen u beogradskoj ‘konjušnici’ Stipica Radić, te dr. Franjo Tuđman, kojemu treba dići spomenik do neba, a zaslužio je i Nobelovu nagradu za kemiju jer je od ovakvog “materijala” stvorio državu.

‘Hrvatska vapi za lustracijom – pomirbom na istini’

Recite nam nešto o svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena…
covjek-i-njegova-sjenaKnjiga “Čovjek i njegova sjena” jest moralna lustracija bez zakona o lustraciji. Ovo je prva knjiga ovakve vrste u hrvatskoj publicistici. Ova knjiga vapi za lustracijom, ali i za hrvatskom pomirbom na istini. S ciljem pomirbe među ljudima nakon što se progonitelj Željko Kekić – Pauk, bivši tajni agent Udbe, javno ispovijeda i traži oprost od žrtve. Ovdje se ne mire ideologije. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti, to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Željko Kekić je napravio hrabar čin i jedan je jedini od 1851 udbaša koji je izašao u javnost i rekao: “Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”. Recezenti knjige su sisački biskup mons. Vlado Košić i profesor dr. Zdravko Tomac. Ovu sam knjigu posvetio svim žrtvama, svim hrvatskim domoljubima koji su robijali za Hrvatsku. U knjizi opisujem mnoge “kičmolomce”, “kostolomce”, koji su tukli nevine Hrvate u zeničkim staklarijama i samicama, samo zato jer su htjeli ostati ljudi. Ovom knjigom sam želio oteti zaboravu herojstvo tih ljudi kako bih istaknuo potrebu barem moralne lustracije u hrvatskom društvu kao uvjeta napretka i sloge. Temeljni zaključak ove knjige je da je komunizam bio u sebi zločinački sustav i da je počinio tolike zločine na ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Udbaši su i dalje među nama i, na žalost, Hrvatska je talac Udbe, što smo vidjeli u slučaju Lex Perković, gdje je bivša vlada na čelu s bivšim predsjednikom Josipovićem činila sve kako bi mijenjala Ustav RH, s jednim jedinim ciljem: zaštititi ubojice Hrvatske. Sramotno je da nam Njemačka provodi lustraciju – i to je jedan od najvećih apsurda hrvatske demokracije. Njemačka je 1945. izgubila rat, ali nije izgubila pamet. Hrvatska je 1995. dobila rat, ali je izgubila pamet i mnoge su stvari krenule u pogrešnom smjeru.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Todorićev prvi intervju nakon sloma Agrokora

Objavljeno

na

Objavio

Ivica Todorić dao je intervju agenciji Bloomberg, kazavši kako vlada sada vodi tvrtku u krivom smjeru.

Ambiciozno širenje Agrokora imalo je smisla gledno iz poslovne perspektive, ustvrdio je Ivica Todorić u intervjuu za Bloomberg, prvom otkad je morao otići sa čela koncerna te poručuje da hrvatska Vlada danas vodi prehrambeni koncern u pogrešnom smjeru.

Todorić ne priznaje bilo kakve strateške greške izuzev nedovoljne komunikacije, ističe Bloomberg. Intervju je vođen elektronskom poštom i naknadnim telefonskim razgovorom.

Todorić tvrdi da bi Agrokorovi planovi, uključujući i najveću akviziciju, onu slovenskog maloprodajnog lanca Mercatora, polučili željene rezultate da je dobio dovoljno vremena da ih provede u djelo.

“Imali smo jasan plan i strategiju”, tvrdi Todorić, osnivač i još uvijek vlasnik prehrambenog koncerna. “No, Vlada nam nije dozvolila da ga provedemo u djelo.”

Agrokor zapošljava 57 tisuća radnika, a njegov portfelj uključuje, između ostalog, proizvođače hrane i energije i softverske kompanije na čitavom području Balkana.

Todorić je izgradio grupu tijekom desetljeća tranzicije Jugoslavije u tržišno gospodarstvo da bi potom prepustio kontrolu nad kompanijom izvanrednoj upravi koju je imenovala hrvatska Vlada kako bi se provelo restrukturiranje i izbjegao potencijalni slom koji bi uzdrmao gospodarstvo cijele regije, piše Bloomberg.

Nekada je bio najbogatiji građanin Hrvatske a danas spočitava sam sebi da nije pravodobno javno reagirao na bojazni investitora.

Vrijednost Agrokorovih obveznica snažno je pala od siječnja jer kreditori nisu bili sigurni kako će konglomerat riješiti problem sedam milijardi dolara duga, nagomilanog radi financiranja poslovnog širenja.

“Moja je najveća odgovornost što nisam bio prisutan u medijima, nisam komentirao ni opovrgavao određene priče koje su objavljivane ili se o njima pričalo”, kaže Todorić. “Nismo imali vremena objašnjavati nekim ljudima što radimo”, dodaje.

S dolaskom izvanredne uprave, Todorić je formalno ostao vlasnik koncerna, ali ne može sudjelovati u odlučivanju o njegovu restrukturiranju niti o poslovnoj strategiji.

Tvrdi da zbivanja nakon njegova odlaska odražavaju “nekompetentnost i bezakonje”. Kaže da razmišlja o tome kako da se suprotstavi Vladi u pitanju ‘lex Agrokora’, posebnog zakona koji je Hrvatska usvojila kako bi stvorila pravni okvir za preuzimanje njegove kompanije.

Mercator je, po njegovim riječima, bio “logična akvizicija gledano iz poslovne perspektive”.

“Rezultat je bilo drugi po veličini maloprodajni lanac u jugoistočnoj Europi, s prihodima od šest milijardi eura i 2.000 trgovina. Morate razumjesti da tako komplicirani i krupni procesi traju”, ističe Todorić.

Iako su početne istrage u travnju razotkrile “moguće nepravilnosti” u Agrokorovim poslovnim knjigama, Todorić je njihove rezultate otklonio kao nastojanja Vlade da “upotrijebi revizore za svoje političke ciljeve”. “Nema sumnje da sam griješio, svatko tko radi griješi, a ja sam radio dan i noć 40 godina kako bih izgradio Agrokor”, napominje.

“Teško je izdvojiti jednu stvar ali u cjelini gledano, postigli smo nevjerojatan uspjeh. Stvorili smo najveću kompaniju u ovom dijelu Europe”, zaključuje Todorić.

facebook komentari

Nastavi čitati