Dr. Franjo Tuđman – analiza, sinteza i praksa

0

Mnogo je onih kojima je dan analitički dar. Većinom, zaigrani uočavanjem, mjerenjem i ispitivanjem uzročno-posljedičnih veza među dijelovima, počesto zanemaruju cjelinu, u pravilu ni ne pitajući se o svrsi svojega rada. Provodeći vrijeme u stalnoj sumnji, nesposobni odijeliti bitno od nebitnog, nerijetko potvrđuju onu staru izreku kako puno analize vodi do paralize, nemogućnosti bilo kakvog djelovanja, čak niti uobličavanja neke suvisle misli.

franjo_tudjman_clinton

Nemalo ih je pak koji se lako oduševljavaju velikim idejama, pa postavljaju zvučne i uhu zavodljive teze, jednako pritom zanemarujući analitičke rupe u svom promišljanju, kao i prostor i vrijeme u kojem su osuđeni prebivati i eventualno svoje ideje provoditi. Ipak, većina učenih ljudi, bilo da su skloniji gubiti se u pretjeranom razmatranju detalja ili pak postavljanju velikih teza, kloni se pokušaja bilo kakve provedbe svojih ideja u praksi. Jer sklisko je to tlo. Praksa je uvijek “prljava”, nikad idealna. Stoga je udobnije zadržati se u sigurnosti riječi i tako ostati “čist”. I naravno, svako ostvarenje drugoga, onoga koji se usudio probati, prezrivo podvrći minucioznoj kritici kako bi se oprala vlastita savjest i nedostatak hrabrosti.

I među ljudima koji su ostavili znatan trag u povijesti malo je onih kojima su dani darovi analitičkog promišljanja i na njemu temeljenog stvaranja suvislih ideja i programa pa da su ih k tome još i voljni pokušati provesti u djelo. Još manje ih je koji su u tomu uspjeli i skrenuli kotač povijesti s već utabane staze. Jedan od njih svakako je bio dr. Franjo Tuđman – prvi hrvatski predsjednik. Razumijevajući međunarodni kontekst svoga vremena, utjecaj silnica politika svjetskih sila, te uočavajući fine razlike među njima, Tuđman je uspio izraziti i hrvatskom narodu ponuditi ideju i program koji će biti izraz njegovih prirodnih težnji za vlastitom samostalnom državom. Ne neku “veliku univerzalnu ideju” s kakvima elite velikih naroda i međunarodni krugovi moći vole eksperimentirati na malim narodima, bilo koristeći ih kao sredstvo u međusobnim igrama, bilo dovodeći ih u stanje trajne podložnosti. Takve ideje obično zdušno prihvaćaju pa potom narod njima “šopaju” oni koje “najmi stranac da nam metne lanac”.

Franjo Tuđman se nije sakrio u zavjetrinu iza nekog memoranduma, promatrajući iz prikrajka što će se dogoditi. Suprotno tome, usudio se stati na čelo hrvatskog naroda u trenutcima kad se lomila povijest, pa ga nošen rijetko viđenom osobnom pokretačkom voljom i strašću, spreman bez odstupnice ići do kraja, povesti u borbu da napokon postane “svoj na svome”. Cilj bez sumnje ambiciozan, a okolnosti za njegovo ostvarenje, iako najpovoljnije u bližoj nam povijesti, još uvijek nepovoljne. Jer ispočetka, tom se naumu protivio cijeli svijet. Svijet najbolji i najgori, kako je Franjo znao reći. Najbolji jer drugog nemamo, a najgori jer je sa svom svojom bešćutnošću, užasima i grozotama takav kakav jest. I na čuđenje, čak i zaprepaštenje tog i takvog svijeta uspio je ispuniti tri velika cilja: izboriti međunarodno priznanje hrvatske države, očuvati njezinu teritorijalnu cjelovitost, te omogućavanjem preduvjeta za mirovni sporazum u BiH osigurati stabilnost neposrednog susjedstva. Sve to u samo pet godina! Što reći nego da je vjerojatnost pojave takve osobe na pravom mjestu u pravo vrijeme u jednom tako malom narodu toliko sićušna da ju je razumnije pripisati Providnosti nego slučaju.

A potom, iako obolio tijelom, Tuđman je i umom i duhom ostao zdrav, zdraviji i od onih tjelesno najzdravijih. U to vrijeme njegova upozorenja koje će bliska budućnost potvrditi mnogima su izgledala nevjerojatno i prilično paranoično. Od raznobojnih vragova koji su za “Judine škude” spremni prodati se i izručiti Hrvatsku vragu, preko ranih inicijativa za okupljanje zemalja “na ovim prostorima” pod jednu kapu, sad pod drugim imenom, sve do krajnjeg cilja Haškog sudišta tj. osude njega samog i najbližih mu suradnika. “Stari” pretjeruje, “prolupao je”, bolestan je pa mu ne treba zamjeriti, mislili su mnogi, čak i dobronamjerni, ali tad još uvijek “mladi”. Tih “mladih” u to vrijeme nije manjkalo, a nemalo ih je takvima, bez obzira na protek vremena, ostalo i dan-danas.

Tko puno radi – za razliku od onog tko ništa ne radi i u stalnom je grijehu – izlaže se riziku i da koji put pogriješi. Među prigovorima na djelo Franje Tuđmana ističu se dva koja na prvu zvuče vrlo ozbiljno: neprovođenje lustracije i težak položaj hrvatskog naroda u BiH! O iznimno popularnim kritikama vezanim uz gospodarstvo dovoljno je tek reći kako je stanje u njemu u najvećoj mjeri određeno političkim kontekstom, sve ostalo je manje-više “u pet deka”. A na smjer koji je Tuđman tu zacrtao – neovisna Hrvatska na putu prema euro-atlantskim integracijama – ne može biti nikakve zamjerke. Uz to, teško se oteti dojmu kako se i prema onih “pet deka” u Tuđmanovo vrijeme pristupalo neusporedivo ozbiljnije, poštenije i budnije nego u vrijeme njegovih nasljednika.

Vezano uz spomenute dvije ozbiljne primjedbe vrijedi spomenuti kako je napuštajući ovaj svijet prvi, za mnoge emocionalno i jedini, hrvatski predsjednik oba ova pitanja ostavio u najmanju ruku “u egalu”, i nikako ne može biti odgovoran za pogoršanja nastala uslijed (ne)djelovanja njegovih nasljednika. Naime, iako lustracija formalno nije provedena, ostavljen je – posve u duhu proklamirane politike pomirbe na vrijednostima Domovinskog rata – prilično uravnotežen raspored kadrova u državnim i društvenim institucijama. Uravnotežen kad se s jedne strane vage gledaju oni povezani sa strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma, a s druge strane oni koji to nisu bili a iskazali su svoje vrline u Domovinskom ratu. Također, u trenutku Tuđmanova odlaska s političke i životne pozornice BiH Hrvati su, u skladu s ishodom rata i Daytonskim mirovnim sporazumom, još uvijek imali polovinu vlasti u bošnjačko-hrvatskoj federaciji i trećinu vlasti na razini države BiH. Nakon Tuđmanovog odlaska u vječnost i žurno provedene restauracije “meke” replike već proživljenog totalitarizma nametnutog nam s Istoka, ovaj put, ironično, instaliranog sa Zapada, naglo dolazi do drastičnog pogoršanja u oba navedena područja. U Hrvatskoj se potiho lustriraju oni kadrovi koji se nisu našli na liniji proklamirane detuđmanizacije, dok status Hrvata u Federaciji BiH postaje sve sličniji onome Bošnjaka u Republici Srpskoj, ratnih gubitnika u tom entitetu.

Kako bilo, zadatak uklanjanja na interese hrvatskog naroda pogubnih posljedica događanja u zadnjih petnaest godina u obje mu domovine danas nije na Tuđmanu, već na našem pokoljenju. No, tko bi to mogao provesti?

Podsjetimo, s obzirom na tada neizbježne ratne okolnosti, jedna od ključnih kompetencija Franje Tuđmana bilo je njegovo vojno obrazovanje i iskustvo, kao i poznavanje mentalnog sklopa protivnika u čijim je redovima proveo neko vrijeme, prilično rano uvidjevši da mu tamo nije mjesto. Danas je malo onih među politički aktivnima kojima su iznutra poznati načini rada i instrumenti kojima raspolažu strukture nositeljice mentalnog a bome i dijela operativnog naslijeđa komunističkog totalitarizma. I još k tome da su te strukture, zasad tek na riječima, spremni demontirati i Hrvatsku retuđmanizirati, u stvari vratiti joj samopouzdanje i dostojanstvo. Dakle, malo je onih koji zadovoljavaju nužan uvjet da se uhvate u koštac s tom “hobotnicom s tisuću krakova”. A jesu li iskreni i ispunjavaju li i dovoljne uvjete za to, nikako ne možemo doznati prije nego što im vlast dopadne u ruke. No, očito je da slično, kao i u Tuđmanovo vrijeme, drugih koji bi ispunjavali već i navedeni nužan uvjet nema na vidiku. Ostavimo li čak i emocije po strani, “zna se” da i u ovo novo prijelomno vrijeme Hrvati imaju samo jedan izbor. Baš kao što su ga imali i devedesete godine prošloga stoljeća.

Grgur S./HRsvijet

facebook komentari