Dr. Ivo Lučić: Boljševičkim jugoslavenskim antifašizmom protiv Hrvatske

3

Profesor s Instituta za povijest Dr. Ivo Lučić za direktno.hr piše o podjeli koju je u Hrvatskoj izazvala najava uklanjanje Titove biste iz Ureda predsjednice na Pantovčaku.

Ovih dana ponovno raspravljamo o Josipu Brozu Titu, njegovoj povijesnoj ulozi i političkoj upotrebi. Objavljeno je kako nedavno izabrana predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović navodno namjerava izbaciti njegovu bistu (i sve ono što ona predstavlja) iz svoga ureda, a „doživotni bivši predsjednik“ Mesić žali za bistom (i svime što ona predstavlja) i nudi joj utočište u svom uredu. Politička javnost se podijelila, jedni potiču predsjednicu na deložaciju mrskog diktatora i zločinca, dok se drugi sablažnjavaju nad tim činom. Prvi se pozivaju na demokraciju i jasnu distancu prema svakom totalitarizmu dok se drugi pozivaju na Brozovu ratnu i državničku ulogu tvrdeći kako je antifašizam upisan u Ustav Republike Hrvatske.

mesic tito bistaPočnimo odatle. Antifašizam nije upisan u Ustav Republike Hrvatske. U „Izvorišnim osnovama“ navedeni su „različiti državni oblici“ u kojima su se očitovali hrvatska nacionalna samobitnost i državna opstojnost, počevši od „hrvatskih kneževina“ iz sedmoga stoljeća, preko Kraljevstva Hrvata, Banovine Hrvatske, do „uspostave temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)“. Zatim su spomenuti ustavi NR i SR Hrvatske (od 1947. do 1990.) te je zaključeno kako je hrvatski narod „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjene međunarodnog poretka u Europi“ na prvim demokratskim izborima (godine 1990), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Josip Broz Tito nije sudjelovao u radu ZAVNOH-a, a uz ulogu vođe jugoslavenskog partizanskog pokreta i uz zasluge u pobjedi antifašističke koalicije, neodvojiva je i njegova uloga jugoslavenskog komunističkog diktatora i odgovornost za masovne ratne i poratne zločine kao i dugogodišnja teška kršenja ljudskih prava. Pozivati se danas na Josipa Broza i propagirati njegov način vladanja, zapravo znači zagovarati povratak režima koji je svoje stvarne ili moguće političke protivnike strijeljao ili ih je u boljem slučaju trpao u zatvore. Zato danas povik „smrt fašizmu“ znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946., odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.

staljin_tito_507539S1Komunisti i njihovi današnji krinkom liberalizma i građanstva loše prikriveni nasljednici su sve svoje protivnike nazivali i nazivaju fašistima. Staljin je Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Titovi agitpropovci tiskali su knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim „martovskim pregovorima“ iz 1943. godine dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima. Sve to da bi jedni druge politički diskreditirali. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu. Europski komunisti su antifašizam smatrali gotovo svojim monopolom. Antifašistima su sebe smatrali i nazivali i Berija, Ranković, Čaušesku… Slobodan Milošević i Ratko Mladić sebe su također nazivali antifašistima, nastupali su pod komunističkim petokrakama, a počinjene zločine nad Hrvatima pravdali su tobožnjom borbom protiv fašista.

Antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici, i(li) članstvom u komunističkoj partiji. Zbog toga su Milošević, Mladić, Šljivančanin, Goran Adžić… i uspijevali dugo vremena prikrivati pravu priroda zla koje su činili. Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Jugoslavenski su komunisti gradili „državni socijalizam“ u čijem temelju je bio jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole  stanovništva. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla prikriti činjenicu da se zapravo radilo o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja.

antifa.1168Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se danas, kao i nekada, mnogi (ne)zasluženo pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim i ustavno-pravnim prijeporima. To je nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem „fašista“ ili preoravanjem njihovih grobova. Antifašizam se potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Ono je definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima.

Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. (Post)moderna demokracija i civilizacija, odnosno demokratski antifašizam, ne prihvaćaju totalitarnu matricu, ne prihvaćaju dvovrijednosnu orijentaciju apsolutnog dobra i zla. Umjesto nje zahtijevaju multivrijednosnu orijentaciju po kojoj se umjesto dihotomijom, odnosno podjelom na apsolutno dobro i apsolutno zlo služimo skalama. Tako na primjer u meteorologiji ne postoje samo vruće i hladno, nego čitava skala stupnjeva na termometru. Isto tako ljudi nisu samo dobri i zli, nego postoji čitava skala društvenih vrijednosti po kojima se onda mogu definirati kao odlični, vrlo dobri, dobri, manje dobri, loši i slično.

U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Demokratski svijet ne dijeli se na „nas“ i „njih“, a politička borba ne vodi se između nas – avangarde i njih – zločinačke organizacije. Suprotstavljeni interesi prihvaćeni su kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne bi prihvatio i tko bi svoje političke protivnike nazvao fašistima (da ne kažemo gadovima), sam bi sebe diskvalificirao i prokazao. Ne bi ga smatrali antifašistom, nego antidemokratom i zagovornikom totalitarizma. Baš takvim smatram „doživotnog bivšeg predsjednika“ koji za svoj ured traži bistu „bivšeg doživotnog predsjednika“, a s njom i simboličnu političku ostavštinu koju ona nosi sa sobom. Te se ostavštine, tog teškog utega prošlosti  hrvatsko društvo i hrvatska država moraju riješiti kako bi mogli napraviti iskorak u budućnost. S Pantovčaka, kao i sa svih javnih prostora treba ukloniti simbole totalitarizma i zločina bez obzira jesu li oni „naši“ ili „njihovi“. Zato pozdravljam uklanjanje biste doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz ureda demokratski izabrane predsjednice Republike Hrvatske.

[ad id=”40551″]

Dr. Ivo Lučić

facebook komentari

  • EMINƎM

    Besramno je da bista najvećeg Hrvatskog krvoloka nađe mjesto u uredu predsjednika Hrvatske.
    Zločinca tita treba konačno staviti na mjesto koje zaslužuje,
    smeće ravno u smeće !