dr. M. Marušić: Kad bi svi muslimani bili kao hrvatski, radovao bih se njihovu dolasku u Europu

0

Migrantska kriza i teorije zavjere

[ad id=”68099″]

Zbog ozbiljnosti trenutačne migrantske krize u Europi, o njoj se mnogo piše i svašta se piše pa u tome pisanju ima i pametnih stvari i gotovo da se više nema što novo o tome pitanju reći. No prosječan čitatelj, poput mene, na kraju ipak nema potpunu sliku, a ipak ima neki oblik straha, ovisno o njegovoj poziciji, svjetonazoru, informiranosti i razumu. Ja ovdje ne nudim odgovor, nego razmišljanje, možda malo više usustavljeno – odgovor mi je potreban, a od drugih ga nisam čuo. Briga, strah i svjetonazor drže me u stanju razmišljanja pa ta razmišljanja želim podijeliti s čitateljima. Rekoh, ne zato što bih ponudio odgovor, nego zato što sam zabrinut.

Poći ću redom kojim idu znanstvenici: činjenice, analiza i nesiguran zaključak. Budući da slabo stojim s činjenicama, analiza će biti slaba, a zaključak još slabiji. No tko zna bolje i može reći utemeljenije, neka se javi i time će svrha ovoga članka biti ispunjena. Usuđujem se izaći u javnost jer sam uvjeren da slično nejasno misle i brigu osjećaju mnogi – ako ne i svi.

A. Činjenice

Budući da činjenice znam iz medija, dakle iz nepouzdane druge ili treće ruke, na njima se ne ću mnogo zadržavati. Navest ću samo jednu koja je poznata, ali se, što je i zanimljivo i zabrinjavajuće, ne spominje, dakle taji se. A to je da je Tsiprasova Grčka u vrhuncu pregovora o grčkome dugu zaprijetila Europi da će joj se, ako ne popusti oko duga i štednje, osvetiti otvaranjem granice s Turskom za migrante. To se i dogodilo. Čudim se zašto se Europa ne ljuti… Znakovito je da se s narastanjem vala migranata ona okreće moljakanju Turske da ih zaustavi, a s Tsiprasom se grli, ali ne spominje da bi on trebao riješiti svoju schengensku granicu, sam ili s europskom pomoći. O čemu se radi, zna li tko?

B. Analiza

Ima mnogo glumaca u migrantskoj drami pa kratko razmislimo koje su njihove uloge.

1. Europa: pitanje vjere

Europa je pod pritiskom lijevih liberala odbila kršćanstvo i danas ga ima tek na izdisaju, a ono što je preostalo nalazi se pod neprestanim, orkestriranim pritiskom smrtnih neprijatelja. Drži se još samo katoličanstvo i samo u nekim zemljama, a časne, jake, čiste protestantske zajednice popuštale su vjerujući u ljude i izgubile su vjernike. One se u Europi više ne mogu oporaviti. Pravoslavlje je državna vjera pa, osim jedno vrijeme u Rusiji, ne može razviti snagu koju zaslužuje i treba. Katolici, na čelu s Papom, postali su tako glavni cilj napada ateista i različitih militantnih skupina koje čak ni ateizam ne zanima, nego teže potpunoj promjeni paradigme ljudskoga života. Napadače potiho podržavaju pseudointelektualci svih vrsta i razina, a moguće je da tiho likuju i neki nepametni protestanti i pravoslavci, koji se nisu oslobodili svojega srednjovjekovnoga (ranoga ili kasnoga) bijesa na Papu. Isti je proces još dalje odmaknuo u Americi i katolici se mogu održati još neko vrijeme, a onda će pasti.

Ideja je da klasične monoteističke religije u razvijenim zemljama zamijeni religija ljudskih prava. Budući da se ljudska prava nalaze u srži svih religija, jasno je da je njihovo današnje obožavanje u zapadnome svijetu religijsko po podrijetlu, pristrano po metodama progona „nevjernika“, srednjovjekovno po zaslijepljenosti i netrpeljivosti i „ranoreligijsko“ po nemaru za prirodne zakone. Navest ću dva primjera: po religiji ljudskih prava, pojedinac ima potpunu slobodu dok ne ugrožava drugoga, ali istodobno nema pravo na slobodu govora ako je njegov govor tzv. „govor mržnje“, a što je govor mržnje određuje – upravo taj drugi. Drugo, žena je vlasnica svojega čeda i ima ga pravo pobaciti (ubiti) kad god to želi i bez obzira na to zašto to želi. Spolni se akt više ne smije smatrati činom prokreacije, nego izvorom užitka, a svatko ima pravo na užitak koji upravo njemu čini ugodu. Otac nema pravo prigovora na pobačaj, a djeca se nakon umorstva razrezuju u organe koji se prodaju na slobodnom tržištu (afera američkog Planned Parenthooda).

Kršćani se boje islama radi njegove povijesne agresivnosti, ali neki protestanti i pravoslavni više mrze papu nego što se boje islama.

Ateisti uživaju jer im se smiješi pobjeda; islam je spreman na sve, a papa je ostao sam i usred Europe, na ciljniku svih svojih najjačih neprijatelja, od klasičnih talijanskih marksista do najekstremnijih švedskih feministica.

2. Merkel i Orban: pitanje cilja

Za konzervativce zbog straha i za racionalne ljude zbog razuma, Orbanovo ponašanje sasvim je logično: omogućiti učinkovit nadzor nad vlastitom granicom (što ne znači i zatvaranje!) i istodobno nad onom europskom – koliko mu ona zemljopisno pripada. Orban (i cijela Višegradska skupina) dakle otvoreno zazire od broja imigranata koje ne će moći primjereno i brzo pretvoriti u svoje lojalne i samostojeće građane, a posredno se boji i islamizacije svoje zemlje. Gospođa Merkel manje-više otvoreno ga kritizira iako istodobno govori da Njemačka ne može sama i da treba pomoć cijele Europe. Englezi su se tehnički zatvorili, u Francusku migranti ne žele (zašto?!) i na kraju, na radost komunista i ateista, Višegradska skupina (s pola Hrvatske) ispada – fašistička – što je omiljeni izraz suvremenih lijevih intelektualaca homoseksualaca i feministica za osobe koje najviše mrze.

No što zapravo hoće gospođa Merkel svojim ustrajanjem na otvorenosti migrantima, ponajprije Njemačke, a onda i cijele Europe? Tri su mogućnosti: a) vjeruje u snagu njemačke nacije i države, treba radnu snagu i ne boji se islamizacije. Radnu snagu na stranu, nije jasno (o tome nije pristojno javno govoriti) vjeruje li gospođa Merkel b) u ekumenizam, tj. suživot kršćana i muslimana u Njemačkoj i u Europi, ili c) u zamjenu islama religijom ljudskih prava, kao što se u njezinoj državi dogodilo s kršćanstvom. Tu možemo uvesti podfazu dodatnoga čimbenika zatiranja kršćanstva (islamom), ali na kraju, kada to i uspije, religija ljudskih prava suočit će se s europskim islamom. Čitatelj neka promisli jer ću ga pitati teško pitanje: biste li htjeli da u tom srazu pobijedi religija ljudskih prava ili islam? To je teško i ružno, ali logično i vrlo važno pitanje i na njega ću se još vratiti.

Merkel i Orban djeluju i govore sasvim drukčije, dakle očito i misle drukčije. Što tko misli i koji mu je glavni strateški cilj? Treba uočiti da se i u Njemačkoj glavni otpor naseljavanju migranata javlja u katoličkim i kršćanski očuvanijim dijelovima Njemačke; jasno je, dakle, da se jače kršćanstvo više opire nadiranju islama. Tradicija srednjega vijeka, arhetip… No što gospođa Merkel hoće, čak ako migrante i uspije pretvoriti u radnike njemačke radne etike? Hoće li onda svoje muslimane tjerati na ono što kršćane tjera danas – posredovanjem svojih „liberalnih“ građana?

3. Islam: pitanje ekumenizma

Ne poznajem dovoljno dobro islam da bih s nekom utemeljenom sigurnošću mogao procijeniti njegove strateške ciljeve. U načelu, ne djeluje ekumenistički nigdje nego u našoj Domovini: kad bih imao jače osnove vjerovati da su svi muslimani, ili njihova većina, ili barem ono najmudrije vodstvo, spremni krenuti putem sekularnosti, tolerancije i dobrote kako (već dugo!) to čine hrvatski muslimani, radovao bih se njihovu dolasku u Europu. No zasad je to teško reći jer se islamsko načelo odbijanja sekularnosti i načelo širenja vjere nasiljem („mačem“) dosta dobro vide u manje civiliziranim državama s muslimanskom većinom. Bilo bi poučno vidjeti zašto ipak nije uspio kršćansko-muslimanski ekumenizam u Libanonu, zašto se Turska odrekla Ataturkova sekularizma, što se zbiva u Egiptu… zasad ja o tome ne znam ništa pametno reći, osim da su mi jako dragi hrvatski muslimani i da sam ponosan i na njih i na nas koji s njima tako lijepo živimo.

U trenutačnoj uspješnosti svojega fundamentalističkoga pristupa svijetu, muslimani ipak ne bi smjeli biti nepromišljeni i neoprezni. Da kao religija i pobijede kršćanstvo, čeka ih religija ljudskih prava, emancipacija žena i bolji standard koji ruši moral i vjeru, a potiče pohlepu i nezasitnost. Religija ljudskih prava i bolji standard stanuju u zemljama koje imaju razvijenu tehnologiju koja će tući svaku njihovu spremnost na žrtvovanje, kako na ratnome tako i na mirnodopskome bojnom polju.

Oni bi trebali razmisliti tko je njihov stvarni neprijatelj – ako misle da ga imaju: druga monoteistička vjera ili zapadnoeuropska nevjera. Strategija se promišlja na udaljenosti od dvjesto, a ne dvadeset godina.

4. Katolička Crkva: pitanje opstanka

No možda se odgovor nazire na sasvim drugoj, za slabe vjernike i nevjernike – nezamislivoj strani. Katolička Crkva veći dugo (dugo!), a napose s aktualnim svetim ocem Franjom, pokazuje potpuno ekumenski pruženu ruku islamu! Ta politika može imati tri izvora: a) da Papa, po nauku Isusa Krista, vjeruje u ekumenizam monoteističkih religija, bez obzira na njegovo trenutačno stanje jasne kržljavosti, b) da vodi glupavu politiku, koja se možda hrani klasičnim katoličkim licemjerjem, i c) da se radi o boguugodnom stavu koji je prirodan, neizbježan i strateški promišljen. Izvolite misliti! Ja sam sklon vjerovati Svetomu Ocu, počevši od pitanja srpskoga sudjelovanja u procesu beatifikacije Alojzija Stepinca. Ne računajući mržnjom zaslijepljene agresivne ateiste, ima li tko snage i argumenta reći da Sveti Otac vodi Crkvu u krivome smjeru?

5. Lijevi liberali: pitanje zdravoga razuma

Nema načina razumnost pripisati ljudima koji negiraju Božje postojanje, a istodobno u ime religije (ljudskih prava) negiraju najosnovnije prirodne zakone. Ljudima koji se pozivaju na poštivanje različitosti, a zabranjuju slobodu govora („govor mržnje“ ako se čovjek upita kako je prirodno ono što rade dva muškarca u braku); veličaju osobnu slobodu, a zabranjuju slobodu istraživanja (npr. stvarnoga broja ubijenih u Jasenovcu); veličaju prava žene, a kad je trudna negiraju ikakvo pravo oca da na svoj trud i trošak spasi svoje dijete koje mater vodi na ginekološko stratište; tvrde da su žene superiornije muškarcima, ali traže da ih 40 posto na silu bude uvedeno u politiku, itd… sve krivo, neprirodno, nepošteno, nedosljedno…

Što oni hoće u priči o migrantskoj krizi? Oni žele barem dvije stvari, obje neprirodne, neljudske i nemoguće: uništiti europsko kršćanstvo do kraja i dokazati ispravnost svoje manijačke religije individualne ljudske slobode. Stigli su daleko (multipla roditeljstva, legalizacija prostitucije, droga i pornografije, potpune seksualne slobode, zabrana znanstvenih činjenica, presvlačenje muške djece u vrtićima u žensku odjeću i obrnuto, itd.) i nadaju se pobjedi nad Svetim Ocem. Pobijede li, ne mogu stati, jer mrze svaki oblik discipline i vjere: moraju krenuti na islam. Nadam se da ću doživjeti početak njihova sraza s islamom. Koliko ja znam, parade istospolnih ljubavnika i spolnih nastranosti još nisu organizirane u muslimanskim zemljama, čak ni u naprednim gradovima poput Sarajeva. A moraju doći i do Teherana, Rijada i Meke i Medine. U slijepoj mržnji prema katoličanstvu, oni o tome još ne misle, ali islam je mudriji i trebao bi i o tome promisliti. Pritom ne smiju zaboraviti da s paradama nastranih dolaze i eskadrile nadzvučnih zrakoplova.

C. Moja teorija zavjere

Ne vjerujem da sam gornjim tekstom bitno pomogao ni Vama ni sebi. No budući da svaka rasprava treba završiti zaključkom, a one o migrantskoj krizi mahom završavaju teorijama zavjere, ovdje nudim i svoju.

Čini mi se da su zapadnoeuropski protestanti, koji su u načelu časni, bogobojazni, obrazovani i vrlo, vrlo pametni ljudi, vidjevši da su izgubili vjernike i da njihovim crkvama nema spasa, odlučili spasiti Europu od pomahnitaloga ateizma i izobličenoga liberalizma otvaranjem vrata islamu. Zdvajajući na razvalinama sjevernoeuropskih ostataka religije koja je srednjovjekovnu Europu preobrazila u najnapredniju i najplemenitiju ljudsku tvorevinu, ti iskreni vjernici, najmarljivije Božje sluge, odlučili su spasiti vjeru otvarajući vrata svojih velikaških domova monoteističkoj religiji koja je vitalnija od njihove, kako uvjerenjem tako i brojnošću. Htjeli ili ne htjeli, pritom se oslanjaju samo na jednu slabu točku – ekumenizam, u čemu je islam nedovoljno dokazan (ponavljam, osim u Hrvatskoj!).

Sve drugo o čemu razmišljamo i o čemu brinemo može se objasniti tom klimavom, ali ipak logičnom i sveobuhvatnom hipotezom. Vidjet ćemo, možda i razmjerno dosta brzo.

D. Hrvatska

Nacionalno osviješteni i u vjeri jak hrvatski narod u slobodi doživio je da ga za beznačajne osobne probitke izdaju njegovi istinski predstavnici (HDZ) i dopustio je da na vlast dođu ljudi koji mu žele zatrti i vjeru i nacionalnu svijest (SDP). Stoga se danas Hrvati ponašaju točno kako je gore opisano: lijevi glume svećenike ljudskih prava, a desni strepe od prevage islama. Lijevi ciljaju na uništenje vjere i nacije, a desni se plaše vjernika koji vjeruju u jednoga proroka više od njih: Židovi vjeruju samo u Mojsija, kršćani u Mojsija i Krista, a muslimani u Mojsija, Krista i Muhameda.

U pitanju migrantske krize, Hrvatska je vrijedna, jedinstvena i dragocjena samo u jednoj stvari: savršenom ekumenizmu kršćana i muslimana. A to nije malo.

E: Zaključak

Kad se bolje, strateški i nešto dugoročnije pogleda, vidi se da Europa stoji pred dvojbom hoće li imati religiju ljudskih prava ili ekumenski pomirene kršćanstvo i islam. Mnogi će pomisliti da to nije prava dvojba jer ljudska prava nisu religija, jer se kršćanstvo i islam ne mogu pomiriti i jer je islam grozan u svojemu fundamentalizmu. Oko tih stvari ja se ne ću prepirati, jer ni u što nisam dovoljno uvjeren. Ali da se zbiva nešto jako veliko i da je stoga zacijelo vođeno nekom uvjerenom strategijom, ipak je prirodno pretpostaviti. Pa – neka svatko pretpostavi sam za sebe, a ja rekoh nešto što možda više želim negoli u što vjerujem. Da, pretjerao sam, znam. A što bolje, više i pametnije možete Vi reći? A da ostavlja nadu.

dr. Matko Marušić

facebook komentari