Pratite nas

Analiza

dr. M. Marušić: Kad bi svi muslimani bili kao hrvatski, radovao bih se njihovu dolasku u Europu

Objavljeno

na

Migrantska kriza i teorije zavjere

[ad id=”68099″]

Zbog ozbiljnosti trenutačne migrantske krize u Europi, o njoj se mnogo piše i svašta se piše pa u tome pisanju ima i pametnih stvari i gotovo da se više nema što novo o tome pitanju reći. No prosječan čitatelj, poput mene, na kraju ipak nema potpunu sliku, a ipak ima neki oblik straha, ovisno o njegovoj poziciji, svjetonazoru, informiranosti i razumu. Ja ovdje ne nudim odgovor, nego razmišljanje, možda malo više usustavljeno – odgovor mi je potreban, a od drugih ga nisam čuo. Briga, strah i svjetonazor drže me u stanju razmišljanja pa ta razmišljanja želim podijeliti s čitateljima. Rekoh, ne zato što bih ponudio odgovor, nego zato što sam zabrinut.

Poći ću redom kojim idu znanstvenici: činjenice, analiza i nesiguran zaključak. Budući da slabo stojim s činjenicama, analiza će biti slaba, a zaključak još slabiji. No tko zna bolje i može reći utemeljenije, neka se javi i time će svrha ovoga članka biti ispunjena. Usuđujem se izaći u javnost jer sam uvjeren da slično nejasno misle i brigu osjećaju mnogi – ako ne i svi.

A. Činjenice

Budući da činjenice znam iz medija, dakle iz nepouzdane druge ili treće ruke, na njima se ne ću mnogo zadržavati. Navest ću samo jednu koja je poznata, ali se, što je i zanimljivo i zabrinjavajuće, ne spominje, dakle taji se. A to je da je Tsiprasova Grčka u vrhuncu pregovora o grčkome dugu zaprijetila Europi da će joj se, ako ne popusti oko duga i štednje, osvetiti otvaranjem granice s Turskom za migrante. To se i dogodilo. Čudim se zašto se Europa ne ljuti… Znakovito je da se s narastanjem vala migranata ona okreće moljakanju Turske da ih zaustavi, a s Tsiprasom se grli, ali ne spominje da bi on trebao riješiti svoju schengensku granicu, sam ili s europskom pomoći. O čemu se radi, zna li tko?

B. Analiza

Ima mnogo glumaca u migrantskoj drami pa kratko razmislimo koje su njihove uloge.

1. Europa: pitanje vjere

Europa je pod pritiskom lijevih liberala odbila kršćanstvo i danas ga ima tek na izdisaju, a ono što je preostalo nalazi se pod neprestanim, orkestriranim pritiskom smrtnih neprijatelja. Drži se još samo katoličanstvo i samo u nekim zemljama, a časne, jake, čiste protestantske zajednice popuštale su vjerujući u ljude i izgubile su vjernike. One se u Europi više ne mogu oporaviti. Pravoslavlje je državna vjera pa, osim jedno vrijeme u Rusiji, ne može razviti snagu koju zaslužuje i treba. Katolici, na čelu s Papom, postali su tako glavni cilj napada ateista i različitih militantnih skupina koje čak ni ateizam ne zanima, nego teže potpunoj promjeni paradigme ljudskoga života. Napadače potiho podržavaju pseudointelektualci svih vrsta i razina, a moguće je da tiho likuju i neki nepametni protestanti i pravoslavci, koji se nisu oslobodili svojega srednjovjekovnoga (ranoga ili kasnoga) bijesa na Papu. Isti je proces još dalje odmaknuo u Americi i katolici se mogu održati još neko vrijeme, a onda će pasti.

Ideja je da klasične monoteističke religije u razvijenim zemljama zamijeni religija ljudskih prava. Budući da se ljudska prava nalaze u srži svih religija, jasno je da je njihovo današnje obožavanje u zapadnome svijetu religijsko po podrijetlu, pristrano po metodama progona „nevjernika“, srednjovjekovno po zaslijepljenosti i netrpeljivosti i „ranoreligijsko“ po nemaru za prirodne zakone. Navest ću dva primjera: po religiji ljudskih prava, pojedinac ima potpunu slobodu dok ne ugrožava drugoga, ali istodobno nema pravo na slobodu govora ako je njegov govor tzv. „govor mržnje“, a što je govor mržnje određuje – upravo taj drugi. Drugo, žena je vlasnica svojega čeda i ima ga pravo pobaciti (ubiti) kad god to želi i bez obzira na to zašto to želi. Spolni se akt više ne smije smatrati činom prokreacije, nego izvorom užitka, a svatko ima pravo na užitak koji upravo njemu čini ugodu. Otac nema pravo prigovora na pobačaj, a djeca se nakon umorstva razrezuju u organe koji se prodaju na slobodnom tržištu (afera američkog Planned Parenthooda).

Kršćani se boje islama radi njegove povijesne agresivnosti, ali neki protestanti i pravoslavni više mrze papu nego što se boje islama.

Ateisti uživaju jer im se smiješi pobjeda; islam je spreman na sve, a papa je ostao sam i usred Europe, na ciljniku svih svojih najjačih neprijatelja, od klasičnih talijanskih marksista do najekstremnijih švedskih feministica.

2. Merkel i Orban: pitanje cilja

Za konzervativce zbog straha i za racionalne ljude zbog razuma, Orbanovo ponašanje sasvim je logično: omogućiti učinkovit nadzor nad vlastitom granicom (što ne znači i zatvaranje!) i istodobno nad onom europskom – koliko mu ona zemljopisno pripada. Orban (i cijela Višegradska skupina) dakle otvoreno zazire od broja imigranata koje ne će moći primjereno i brzo pretvoriti u svoje lojalne i samostojeće građane, a posredno se boji i islamizacije svoje zemlje. Gospođa Merkel manje-više otvoreno ga kritizira iako istodobno govori da Njemačka ne može sama i da treba pomoć cijele Europe. Englezi su se tehnički zatvorili, u Francusku migranti ne žele (zašto?!) i na kraju, na radost komunista i ateista, Višegradska skupina (s pola Hrvatske) ispada – fašistička – što je omiljeni izraz suvremenih lijevih intelektualaca homoseksualaca i feministica za osobe koje najviše mrze.

No što zapravo hoće gospođa Merkel svojim ustrajanjem na otvorenosti migrantima, ponajprije Njemačke, a onda i cijele Europe? Tri su mogućnosti: a) vjeruje u snagu njemačke nacije i države, treba radnu snagu i ne boji se islamizacije. Radnu snagu na stranu, nije jasno (o tome nije pristojno javno govoriti) vjeruje li gospođa Merkel b) u ekumenizam, tj. suživot kršćana i muslimana u Njemačkoj i u Europi, ili c) u zamjenu islama religijom ljudskih prava, kao što se u njezinoj državi dogodilo s kršćanstvom. Tu možemo uvesti podfazu dodatnoga čimbenika zatiranja kršćanstva (islamom), ali na kraju, kada to i uspije, religija ljudskih prava suočit će se s europskim islamom. Čitatelj neka promisli jer ću ga pitati teško pitanje: biste li htjeli da u tom srazu pobijedi religija ljudskih prava ili islam? To je teško i ružno, ali logično i vrlo važno pitanje i na njega ću se još vratiti.

Merkel i Orban djeluju i govore sasvim drukčije, dakle očito i misle drukčije. Što tko misli i koji mu je glavni strateški cilj? Treba uočiti da se i u Njemačkoj glavni otpor naseljavanju migranata javlja u katoličkim i kršćanski očuvanijim dijelovima Njemačke; jasno je, dakle, da se jače kršćanstvo više opire nadiranju islama. Tradicija srednjega vijeka, arhetip… No što gospođa Merkel hoće, čak ako migrante i uspije pretvoriti u radnike njemačke radne etike? Hoće li onda svoje muslimane tjerati na ono što kršćane tjera danas – posredovanjem svojih „liberalnih“ građana?

3. Islam: pitanje ekumenizma

Ne poznajem dovoljno dobro islam da bih s nekom utemeljenom sigurnošću mogao procijeniti njegove strateške ciljeve. U načelu, ne djeluje ekumenistički nigdje nego u našoj Domovini: kad bih imao jače osnove vjerovati da su svi muslimani, ili njihova većina, ili barem ono najmudrije vodstvo, spremni krenuti putem sekularnosti, tolerancije i dobrote kako (već dugo!) to čine hrvatski muslimani, radovao bih se njihovu dolasku u Europu. No zasad je to teško reći jer se islamsko načelo odbijanja sekularnosti i načelo širenja vjere nasiljem („mačem“) dosta dobro vide u manje civiliziranim državama s muslimanskom većinom. Bilo bi poučno vidjeti zašto ipak nije uspio kršćansko-muslimanski ekumenizam u Libanonu, zašto se Turska odrekla Ataturkova sekularizma, što se zbiva u Egiptu… zasad ja o tome ne znam ništa pametno reći, osim da su mi jako dragi hrvatski muslimani i da sam ponosan i na njih i na nas koji s njima tako lijepo živimo.

U trenutačnoj uspješnosti svojega fundamentalističkoga pristupa svijetu, muslimani ipak ne bi smjeli biti nepromišljeni i neoprezni. Da kao religija i pobijede kršćanstvo, čeka ih religija ljudskih prava, emancipacija žena i bolji standard koji ruši moral i vjeru, a potiče pohlepu i nezasitnost. Religija ljudskih prava i bolji standard stanuju u zemljama koje imaju razvijenu tehnologiju koja će tući svaku njihovu spremnost na žrtvovanje, kako na ratnome tako i na mirnodopskome bojnom polju.

Oni bi trebali razmisliti tko je njihov stvarni neprijatelj – ako misle da ga imaju: druga monoteistička vjera ili zapadnoeuropska nevjera. Strategija se promišlja na udaljenosti od dvjesto, a ne dvadeset godina.

4. Katolička Crkva: pitanje opstanka

No možda se odgovor nazire na sasvim drugoj, za slabe vjernike i nevjernike – nezamislivoj strani. Katolička Crkva veći dugo (dugo!), a napose s aktualnim svetim ocem Franjom, pokazuje potpuno ekumenski pruženu ruku islamu! Ta politika može imati tri izvora: a) da Papa, po nauku Isusa Krista, vjeruje u ekumenizam monoteističkih religija, bez obzira na njegovo trenutačno stanje jasne kržljavosti, b) da vodi glupavu politiku, koja se možda hrani klasičnim katoličkim licemjerjem, i c) da se radi o boguugodnom stavu koji je prirodan, neizbježan i strateški promišljen. Izvolite misliti! Ja sam sklon vjerovati Svetomu Ocu, počevši od pitanja srpskoga sudjelovanja u procesu beatifikacije Alojzija Stepinca. Ne računajući mržnjom zaslijepljene agresivne ateiste, ima li tko snage i argumenta reći da Sveti Otac vodi Crkvu u krivome smjeru?

5. Lijevi liberali: pitanje zdravoga razuma

Nema načina razumnost pripisati ljudima koji negiraju Božje postojanje, a istodobno u ime religije (ljudskih prava) negiraju najosnovnije prirodne zakone. Ljudima koji se pozivaju na poštivanje različitosti, a zabranjuju slobodu govora („govor mržnje“ ako se čovjek upita kako je prirodno ono što rade dva muškarca u braku); veličaju osobnu slobodu, a zabranjuju slobodu istraživanja (npr. stvarnoga broja ubijenih u Jasenovcu); veličaju prava žene, a kad je trudna negiraju ikakvo pravo oca da na svoj trud i trošak spasi svoje dijete koje mater vodi na ginekološko stratište; tvrde da su žene superiornije muškarcima, ali traže da ih 40 posto na silu bude uvedeno u politiku, itd… sve krivo, neprirodno, nepošteno, nedosljedno…

Što oni hoće u priči o migrantskoj krizi? Oni žele barem dvije stvari, obje neprirodne, neljudske i nemoguće: uništiti europsko kršćanstvo do kraja i dokazati ispravnost svoje manijačke religije individualne ljudske slobode. Stigli su daleko (multipla roditeljstva, legalizacija prostitucije, droga i pornografije, potpune seksualne slobode, zabrana znanstvenih činjenica, presvlačenje muške djece u vrtićima u žensku odjeću i obrnuto, itd.) i nadaju se pobjedi nad Svetim Ocem. Pobijede li, ne mogu stati, jer mrze svaki oblik discipline i vjere: moraju krenuti na islam. Nadam se da ću doživjeti početak njihova sraza s islamom. Koliko ja znam, parade istospolnih ljubavnika i spolnih nastranosti još nisu organizirane u muslimanskim zemljama, čak ni u naprednim gradovima poput Sarajeva. A moraju doći i do Teherana, Rijada i Meke i Medine. U slijepoj mržnji prema katoličanstvu, oni o tome još ne misle, ali islam je mudriji i trebao bi i o tome promisliti. Pritom ne smiju zaboraviti da s paradama nastranih dolaze i eskadrile nadzvučnih zrakoplova.

C. Moja teorija zavjere

Ne vjerujem da sam gornjim tekstom bitno pomogao ni Vama ni sebi. No budući da svaka rasprava treba završiti zaključkom, a one o migrantskoj krizi mahom završavaju teorijama zavjere, ovdje nudim i svoju.

Čini mi se da su zapadnoeuropski protestanti, koji su u načelu časni, bogobojazni, obrazovani i vrlo, vrlo pametni ljudi, vidjevši da su izgubili vjernike i da njihovim crkvama nema spasa, odlučili spasiti Europu od pomahnitaloga ateizma i izobličenoga liberalizma otvaranjem vrata islamu. Zdvajajući na razvalinama sjevernoeuropskih ostataka religije koja je srednjovjekovnu Europu preobrazila u najnapredniju i najplemenitiju ljudsku tvorevinu, ti iskreni vjernici, najmarljivije Božje sluge, odlučili su spasiti vjeru otvarajući vrata svojih velikaških domova monoteističkoj religiji koja je vitalnija od njihove, kako uvjerenjem tako i brojnošću. Htjeli ili ne htjeli, pritom se oslanjaju samo na jednu slabu točku – ekumenizam, u čemu je islam nedovoljno dokazan (ponavljam, osim u Hrvatskoj!).

Sve drugo o čemu razmišljamo i o čemu brinemo može se objasniti tom klimavom, ali ipak logičnom i sveobuhvatnom hipotezom. Vidjet ćemo, možda i razmjerno dosta brzo.

D. Hrvatska

Nacionalno osviješteni i u vjeri jak hrvatski narod u slobodi doživio je da ga za beznačajne osobne probitke izdaju njegovi istinski predstavnici (HDZ) i dopustio je da na vlast dođu ljudi koji mu žele zatrti i vjeru i nacionalnu svijest (SDP). Stoga se danas Hrvati ponašaju točno kako je gore opisano: lijevi glume svećenike ljudskih prava, a desni strepe od prevage islama. Lijevi ciljaju na uništenje vjere i nacije, a desni se plaše vjernika koji vjeruju u jednoga proroka više od njih: Židovi vjeruju samo u Mojsija, kršćani u Mojsija i Krista, a muslimani u Mojsija, Krista i Muhameda.

U pitanju migrantske krize, Hrvatska je vrijedna, jedinstvena i dragocjena samo u jednoj stvari: savršenom ekumenizmu kršćana i muslimana. A to nije malo.

E: Zaključak

Kad se bolje, strateški i nešto dugoročnije pogleda, vidi se da Europa stoji pred dvojbom hoće li imati religiju ljudskih prava ili ekumenski pomirene kršćanstvo i islam. Mnogi će pomisliti da to nije prava dvojba jer ljudska prava nisu religija, jer se kršćanstvo i islam ne mogu pomiriti i jer je islam grozan u svojemu fundamentalizmu. Oko tih stvari ja se ne ću prepirati, jer ni u što nisam dovoljno uvjeren. Ali da se zbiva nešto jako veliko i da je stoga zacijelo vođeno nekom uvjerenom strategijom, ipak je prirodno pretpostaviti. Pa – neka svatko pretpostavi sam za sebe, a ja rekoh nešto što možda više želim negoli u što vjerujem. Da, pretjerao sam, znam. A što bolje, više i pametnije možete Vi reći? A da ostavlja nadu.

dr. Matko Marušić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati