Pratite nas

Dr. Njavro: Napuštanje modela partijske države preduvjet je svakoga oporavka i razvitka

Objavljeno

na

Razgovor s dr. Đurom Njavrom

Bitka za gospodarski spas Hrvatske nameće se duže vremena kao najvažnija. Aktualna vlast na tome planu postigla je više nego mršave rezultate. S obzirom na to da konfrontacija na društvenoj sceni postaje sve očitija i žešća, zamolili smo glavnoga kreatora gospodarskoga programa HDZ-a dr. Đuru Njavru za razgovor o tome kako izići iz žrvnja gospodarske krize koji melje Hrvatsku.

Sindikati su se zbog izmjena Zakona o radu otvoreno suprotstavili aktualnoj Vladi i najavili prikupljanje potpisa za prijevremene izbore. Socijalni je rat sve očitiji. Smatrate li to putom u definitivan kraj ove Vlade?

Duro Njavro3

Posvuda oko nas ima dovoljno primjera da shvatimo kako nas svaki sukob još dublje gura u ponor SindikatiUmjesto da poslodavci i sindikati krenu u zajedničku odvagu teškoga izbora između prava i primanja zaposlenika, s jedne strane, i gubitka radnih mjesta s druge, oni ponavljaju svoja opća načelna stajališta i prebacuju vrući krumpir nesposobnoj političkoj vlasti. Ona, pak, u ozračju konfliktnih javnih nadmetanja i katastrofalnih gospodarskih kretanja, očekuje da nas iz slijepe ulice izvede netko treći, netko izvan sustava.krize u kojem se već nalazimo. Hrvatska ima problem što joj je kultura socijalnoga dijaloga slabo razvijena, a društvo ili, bolje rečeno, elite, na žalost još ne pristaju na kratkoročne žrtve, kako bi Hrvatska postigla dugoročnu korist.

Spomenuli ste dijalog, ali njega nema…

Umjesto da poslodavci i sindikati krenu u zajedničku odvagu teškoga izbora između prava i primanja zaposlenika, s jedne strane, i gubitka radnih mjesta s druge, oni ponavljaju svoja opća načelna stajališta i prebacuju vrući krumpir nesposobnoj političkoj vlasti. Ona, pak, u ozračju konfliktnih javnih nadmetanja i katastrofalnih gospodarskih kretanja, očekuje da nas iz slijepe ulice izvede netko treći, netko izvan sustava.

Po svemu, rješavanje društvenih sukoba sliči onome iz bivšega sustava?

Gotovo dva i pol desetljeća nakon pada komunizma, nastavljamo ‘rješavati’ razne interesne sukobe političkim putem, zakonima, umjesto u pregovorima zainteresiranih strana. Na taj se način politički sustav i izvršna vlast – i sami u velikoj potrebi reorganiziranja – dodatno opterećuju traženjem rješenja za koja na kraju ne preuzimaju materijalnu odgovornost. Od one političke bježe stalnim fabriciranjem medijskih spinova.

Posao obnove pred svim je građanima

 

Kako bi se trebala ponašati odgovorna država?

Uz samo malo više pameti i odgovornosti uočili bismo da je u vrijeme globalnih tehnoloških i tržišnih preslagivanja sve teže definirati pregovarački prostor, čak i na razini pojedinih gospodarskih grana. Sve je važnije da sindikati ugovaraju uvjete rada na razini pojedinih poduzeća. Ako Hrvatska ozbiljno želi naći svoje mjesto na europskome i svjetskome tržištu, mora, osim toga, težiti sustavu u kojemu plaće i ostali radni uvjeti u javnome i uopće domaćem sektoru ne rastu više od onih u izvoznim poduzećima. Država uoči pregovora treba dati okvir, a ne voditi ih, samo onamo gdje je ona poslodavac.

Da zaključimo…

Umjesto socijalnoga rata, Hrvatskoj treba više socijalne odgovornosti i pameti.

U čemu leži gospodarski i politički neuspjeh aktualne vlade?

Ulazeći u treću godinu mandata, vlada nije uspjela učiniti zaokret u gospodarstvu, riješiti pitanjedeficita proračuna ili ‘života na dug’, niti je svojim nazovi strateškim obećanjima pokrenula ekonomski rast i zapošljavanje. Loše je poslovno ozračje, raširen je pesimizam, a nema jasne perspektive, posebno za mlade.

Stalno ponavljaju da su od HDZ-a naslijedili opljačkanu državu i katastrofalno stanje?

Uz dugove naslijedili su i veliko bogatstvo u izgrađenoj infrastrukturi, saniranim bankama, novoizgrađenome stambenom fondu, a i u drugim kapitalima koji su nastali ulaganjima u prošlim godinama. Oni su imali dovoljno vremena tijekom boravka u oporbi pripremiti planove za promjenu. No, već godinama, gdje su im?

Je li HDZ spreman preuzeti odgovornost za izvlačenje države iz gospodarskog ponora?

HDZ je zreo i spreman predvoditi naciju, ali nije stranka dnevnih čarobnjačkih opsjena i krađe ObnovaPosao obnove, ne samo gospodarske nego i političke, stoji pred svima nama građanima – radnicima, seljacima, poduzetnicima, obrtnicima – to prelazi okvire uske stranačke djelatnosti. Prije dva i pol desetljeća složno smo obranili domovinu i stvorili državu; sada moramo i državu i narod osloboditi naslijeđenih strukturnih i

vrijednosnih okova.vremena. (Sada će, znam, dežurni nositelji javne riječi odmah napasti kao ‘HDZ-ove’, sve one

komunističke afere ostataka bivšeg sustava, koje su pojedinci dok je narod krvario i iznosio obrambeni rat i obnovu, provlačili pod krinkom HDZ-a.)

Posao obnove, ne samo gospodarske nego i političke, stoji pred svima nama građanima – radnicima, seljacima, poduzetnicima, obrtnicima – to prelazi okvire uske stranačke djelatnosti. Prije dva i pol desetljeća složno smo obranili domovinu i stvorili državu; sada moramo i državu i narod osloboditi naslijeđenih strukturnih i vrijednosnih okova.

Što je na tome putu potrebno poduzeti?

U 90-im godinama sila agresije ugrozila nas je egzistencijalno, sada smo izvrgnuti anonimnijem, no zato opasnijem rastakanju naše gospodarske supstance. Iz gospodarski srednje uspješnih novodošljaka u europsku obitelj, brzo tonemo prema samome dnu, u ekonomiju koja poprima kolonijalne značajke. A koliko god u tom procesu ne manjka ni stranih utjecaja, glavni je razlog u nedostatku domaćega vodstva.

Angažman odvažnih ljudi u HDZ-u više nije pitanje dobre političke volje, nego poziv za okupljanje široke fronte različitih hrvatskih snaga, kojima je važno da slobodnu Hrvatsku nitko ne pokori sada drugim sredstvima ratovanja. Ne može se živjeti po novim standardima, a vladati po starima!

Izlazak iz spirale dužničkoga ropstva

Spomenuli ste široku frontu različitih snaga. Gdje se izgubila dijaspora?

 

Građani moraju shvatiti da je Hrvatska u krizi koja daleko nadilazi svakodnevne političke sukobe, podmetanja i spinove. Tijekom nadolazećih mjeseci pred nama je golema i žurna zadaća informiranja domovinske i iseljene Hrvatske o ozbiljnosti situacije. Moramo oko toga okupiti sve domoljube bez obzira na stranačke razlike. Na odgovorna mjesta dat ćemo ljude koji se za hrvatske interese mogu zalagati jezikom kojim govori europska politička i gospodarska elita.

HDZ od početka pridaje veliku važnost znanju, iskustvu i kapitalu naše dijaspore, ali njezina je uloga u domovinskoj praksi ostala vrlo ograničena i to uglavnom ne njezinom krivnjom. Sada u iseljenicima i njihovim potomcima moramo prepoznati žive praktičare i svjedoke onoga odnosa prema radu i zajednici koji su živjeli mnogi naši gastarbajteri, a koji želimo konačno ostvariti i kod kuće.

Koje bi mjere HDZ poduzeo na gospodarskome i socijalnome planu u prvih mjesec dana ako dobije povjerenje na izborima?

Hrvatskome čovjeku moramo vratiti samopouzdanje i vjeru u vlastitu snagu i sposobnost da DijasporaHDZ od početka pridaje veliku važnost znanju, iskustvu i kapitalu naše dijaspore, ali njezina je uloga u domovinskoj praksi ostala vrlo ograničena i to uglavnom ne njezinom krivnjom. Sada u iseljenicima i njihovim potomcima moramo prepoznati žive praktičare i svjedoke onoga odnosa prema radu i zajednici koji su živjeli mnogi naši gastarbajteri, a koji želimo konačno ostvariti i kod kuće.Hrvatsku izvuče iz spirale dužničkoga ropstva, osovi se na vlastite noge i učini partnerom, a ne problemom, unutar EU. Predsjednik Tuđman stalno je govorio kako mu treba većina u Saboru koja može donositi odluke. Od snage većine uvijek ovisi i dubina reformi.

 

‘Glas Koncila’ izišao je s prijedlogom da je čas za vlast stručnjaka…

Hrvatskoj treba promocija domoljubnih, etičnih i stručnih na svim razinama i u svim područjima. Dužnost vlasti trebaju preuzeti oni kojima je većina naroda dala povjerenje.

Što donosi novi rebalans proračuna u svrhu smanjenja prekomjernoga deficita?

Potpuno je neshvatljivo da Vlada nije tijekom 2013. pažljivo i kvalitetno pripremila plan trogodišnjega rješenja deficita i zatim ga se striktno pridržavala. Umjesto toga, ona je odgovornost za restriktivne mjere prebacila na EU, a stanku iskoristila za znatno daljnje zaduživanje i jedan nerealan i neozbiljan prijedlog proračuna koji je u EU odmah odbijen i vraćen na doradu. Takvo što se Hrvatskoj nije događalo ni u daleko težim okolnostima.

Kamo to vodi…

Potpuno je nejasno kamo vlada smjera osim što i dalje pokušava iscijediti dodatni porezni dohodak iz sve siromašnije baze, uštede u rashodima ostvariti bez ikakve vizije društva kojemu teži, a perspektivu rasta traži u velikim investicijama koje, eto, samo što se nisu ostvarile. I tako već treću godinu.

Dosta je da država nešto osposobi, a onda daje na ekspoloataciju

Može li se bez reprograma duga sanirati prekomjerni deficit?

Moguće je deficit sanirati i bez reprograma duga, ali bi to nakon svih ovih godina nečinjenja i održavanja prekomjerne potrošnje zaduživanjem moglo izazvati veliki socijalni lom.

Kako izbjeći taj ishod?

Umjesto da se nada restriktivnim naredbama izvana, sama bi vlast trebala poduzeti prilagodbe i ostvariti štednju uz širenje mogućnosti privatnih inicijativa i ulaganja u područja ranije rezervirana za javni sektor.

Gdje su naše najveće šanse?

Koordiniran pristup snažnijem razvitku turizma, oživljavanje zamrle, strateški važne i dugoročno konkurentne poljoprivrede te razvitak obrtništva i maloga poduzetništva kao izvora poslovnosti i inventivnosti. Istodobno, intenzivno, ali i strateški važno, prometno korištenje našega geopolitičkog prostora. Država nešto osposobi, a onda daje na unosnu eksploataciju, toga je dosta. Daje već izgrađene autocestovne mreže, sanja o velikim ulaganjima u željezničku mrežu, a istodobno se odriče robnoga transporta na toj istoj mreži, itd.

Zdravstvo će u kratkome razdoblju ostati bez milijardu i pol kuna. Što to znači za urušeno zdravstvo?

Politika zdravstva koja se svodi na štednju i sječu proračunskoga novca ne otvara perspektivu, već naprotiv prijeti sve dužim redovima čekanja, demoraliziranjem djelatnika, postupnim odljevom stručnjaka i u konačnici lošijom zaštitom zdravlja građana. Treba se prilagođavati, poticati privatne inicijative kako na strani osiguranja tako i u ponudi usluga zdravstvene zaštite. Samo tako možemo otvoriti prostor i za ostanak vrsnih liječnika uz primjerene nagrade.

Imate li program spasa zdravstva i očuvanja njegove javne funkcije?

Potrebno je sačuvati osnovnu razinu zdravstvene usluge za sve građane, a istodobno poticati i dopunska i privatna osiguranja te na strani ponude zdravstvenih usluga ne praviti načelnu razliku između privatnih i javnih ustanova. U središtu treba biti interes i zaštita građana, a najjeftinija je preventiva. Umjesto preteških školskih torba, treba graditi zdrave životne navike, od dječje dobi do starosti.

Ali, mladi liječnici masovno bježe u inozemstvo…

Želimo sačuvati vrsne hrvatske ZdravstvoPotrebno je sačuvati osnovnu razinu zdravstvene usluge za sve građane, a istodobno poticati i dopunska i privatna osiguranja te na strani ponude zdravstvenih usluga ne praviti načelnu razliku između privatnih i javnih ustanova. U središtu treba biti interes i zaštita građana, a najjeftinija je preventiva. Umjesto preteških školskih torba, treba graditi zdrave životne navike, od dječje dobi do starosti.liječnike i stvoriti im u Hrvatskoj mogućnosti afirmacije i postizanja primjerenih dohodaka kako ne bi odlazili. Naš zdravstveni sustav može biti važan dio hrvatskoga gospodarstva i pružati kvalitetne usluge i građanima EU i drugih zemalja.

Nezaposlenost je glavni problem hrvatskoga društva. Kako izići na kraj s tim problemom i eliminirati stranačko zapošljavanje?

Protivimo se namještanju po partijskoj pripadnosti, a težit ćemo i prekidanju zanemarivanja stručnosti. Posebno je važno na odgovorna i zahtjevna vodeća mjesta dovesti stručnjake visokoga osobnog i domoljubnog integriteta i bez obzira na moguću stranačku pripadnost. Pri tome računamo i na iskustvo, znanje i energiju mladih naraštaja iz domovine, ali i iseljeništva.

Preduvjet je izlazak iz partijske države…

To je alfa i omega moderniziranja i razvitka Hrvatske.

Pothranjivanje besparice

Predstečajne nagodbe jedna su vrsta izvanrednih mjera. Stoji li izjava o 50 ‘opranih milijarda’ kao i to da je to najveća pljačka koja se dogodila?

Teško mi je bez posebnoga uvida ulaziti u konkretne brojke. Kod nas država najprije sudjeluje u igrama određenih interesnih lobija koje stvaraju tržišni nered i nedisciplinu, a zatim se pojavljuje u ulozi kadije koji tuži i presuđuje po posve netransparentnim kriterijima. Cijeli se taj proces materijalno temelji na podlogama koje uvelike diktiraju sami dužnici. Kako netko pri zdravoj pameti može očekivati značajnija strana ulaganja dok vlada mora ulagačima obećati ‘zaštitu’.

Zar naša praksa predstečajnih nagodba nije najbolji dokaz da se država izravno miješa u gospodarstvo?

Ne samo da se miješa nego sama generira ono što zaustavlja rast. Dok se ministar financija diči kako je smanjio brdo stvarnih i iskonstruiranih dugova, država pothranjuje besparicu i nove stečajeve naplaćujući, primjerice, porez na neostvareni dohodak.

Aktualna vlast govori o gospodarskome razvoju i investicijama. Je li to moguće postići bez stabilne pravne države?

Nije moguće. Najvažniji je argument stabilan pravni i porezni okvir u kome se ulaganja i njihov povrat mogu dugoročno planirati. Hrvatski porezni sustav ima neke prednosti u odnosu na EU, a na nama je da ih sačuvamo i pojačamo.

Nakon što ste upozorili da je Hrvatska zainteresirana za sređivanje stanja u BiH, dogodili su se politički prosvjedi. Kako bi Hrvatska mogla pomoći na gospodarskome planu susjednoj državi?

Naše članstvo u EU ne smije biti smetnja razvitku odnosa koje nameće gospodarska pa i geopolitička logika. Treba svima objasniti naš interes da EU pomogne ekonomsku stabilizaciju BiH. Umjesto da predvodimo, javnosti se kao važna tema servira je li premijer trebao ići u Mostar.

Hrvatska je i pred ozbiljnim demografskim problemima. Kakve se mjere mogu ponuditi u svrhu demografske obnove?

Demografski su programi stručno uglavnom dobro razrađeni i poznati, a nisu ni preskupi. Tim se strateškim problemom nacije na žalost više bave jedinice lokalne samouprave, nego središnja država.

Mnogo toga se budzašto rasprodalo. Prijeti li slično autocestama i nalazištima plina i nafte u podmorju Jadrana? Građani se pitaju kako se tome suprotstaviti.

Zemlja usisana u vrtlog dužničkoga ropstva nema izbora. Mi smo u krugu koji se sve brže vrti oko gospodarskoga ponora – sve što predlažemo usmjereno je da zadržimo mogućnost izbora.

Jesmo li svjesni mogućih opasnosti za turizam, ribarstvo od eventualnih ekoloških incidenata?

NaftaEksploatacija nafte i plina potrebna nam je, a i današnja tehnologija, posebno u relativno plitkim morima kao što je Jadran, učinila ju je sigurnijom. Više zabrinjava naša opća loša organiziranost, neopremljenost i neuvježbanost u slučaju havarije.Eksploatacija nafte i plina potrebna nam je, a i današnja tehnologija, posebno u relativno plitkim morima kao što je Jadran, učinila ju je sigurnijom. Više zabrinjava naša opća loša organiziranost, neopremljenost i neuvježbanost u slučaju havarije.

Građani oporbu doživljavaju preinertnom…

I vlast i oporba su ljudi, građani. Koliko smo hrabri mi građani kad se u svakodnevnome životu treba boriti protiv gluposti i zloporaba vlasti, za kulturu dijaloga, za poštivanje znanja, zalaganja i čestitosti?

Čini se da HDZ sve više nasjeda na ideološke sukobe, umjesto da se bavi strateškim pitanjima društva?

HDZ, koliko može u oporbi, sve više nameće i otvara bitne socijalne i ekonomske teme.

Može li se krenuti u nacionalni gospodarski uzlet bez nacionalne banke?

Bilo bi dobro sačuvati Hrvatsku poštansku banku, profesionalno ju i bez političkoga uplitanja voditi, te usmjeriti u razvoj obrta, malih i srednjih poduzeća, te obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Izjava Vesne Pusić da nije tragična, bila bi komična

Prigovara se velikome broju teritorijalnih jedinica. Zar nije za državu naše veličine previše dvadeset ministarstava te višestruko raznih agencija?

Mi smo iz jednostranačja prešli u demokraciju i iz tzv. dogovorne ekonomije (a zapravo dogovora partijskoga vrha sa samim sobom) u tržišnu privredu, ali smo u načinu razmišljanja, odlučivanja i privređivanja dobrim dijelom ostali u starim okvirima.

Ministarstvo regionalnoga razvoja uselilo je prije godinu dana u prostore jedne banke u središtu grada. Plaća se visoka najamnina. Jesmo li zaista toliko bogati ili je posrijedi nešto drugo?

Prebogati svakako nismo. Pitajte u ministarstvu koji su njihovi razlozi.

Konvencija SDP-a nedavno je istaknula tri riječi kao svoj moto – red, rad i rast. Što se o tom sloganu može reći na osnovi ekonomskih pokazatelja?

Već je rečeno: nered, nerad i neimaština.

Prva potpredsjednica Vlade nazvala je ovu vladu najuspješnijom. Je li to komično ili tragično?

Da nije jedno, bilo bi drugo.

Sjetimo se Tuđmana!

Možete li gospodarski program HDZ sažeti u nekoliko riječi da bude jasan svakom građaninu?

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao je: ‘Imamo svoju Hrvatsku i bit će onakva kakvu sami želimo!’ A mi ju želimo kao kuću slobode, osobne i narodne, u okviru europske zajednice naroda, gospodarski uspješnu i socijalno osjetljivu.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati