Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dr. sc. Ivo Lučić – Odnos prema prošlosti

Objavljeno

na

Suočiti se s prošlošću znači izvući za budućnost pouke iz iskustva života u nedemokratskim režimima, a prije svega suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u razdoblju njihove vladavine, od njihove vlasti, kao i sa svim kolektivnim traumama koje su njihova izravna ili neizravna posljedica. Tako osiguravamo društvenu stabilnost, jačamo pravni poredak i državne institucije.

Kada danas u Hrvatskoj govorimo o odnosu prema prošlosti, onda prije svega mislimo na suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima, što je svakako prvorazredno političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta. Suočiti se s prošlošću znači izvući za budućnost pouke iz iskustva života u nedemokratskim režimima; a prije svega suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u razdoblju njihove vladavine i od njihove vlasti, kao i sa svim kolektivnim traumama koji su njihova izravna ili neizravna posljedica. Time osiguravamo društvenu stabilnost, jačamo pravni poredak i državne institucije. Naime, društveno okruženje koje određuje aktualno djelovanje i njegove mogućnosti rezultat je djelovanja u prošlosti. Na isti će način sadašnje djelovanje proizvesti ishode i okolnosti koji će definirati mogućnosti djelovanja i samoga djelovanje u budućnosti.

Iz svega toga proizlazi ona čuvena izreka prema kojoj onaj „tko ne pamti prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje“, što onda ljude svakodnevno navodi na to da se pozivaju na primjere iz prošlosti kao orijentire za rješavanje aktualnih problema. Ipak, tu bi poznatu i često korištenu izreku valjalo precizirati, onako kako je to uradio talijanski teoretičar književnosti Daniele Giglioli, koji piše: „Ne onaj tko se ne sjeća, već onaj tko ne razumije prošlost osuđen je ponavljati je“ (Critica della vittima, Roma, 2014.) Poanta nije na sjećanju nego na razumijevanju cjeline prošlih zbivanja, njihovih razloga i posljedica. Dakle, samo je razumijevanje prošlosti u cijelosti, a ne upotreba njezinih određenih (biranih) isječaka, društveno korisno i odgovorno, kao i moralno prihvatljivo; te vodi na put društvenog mira i stabilnosti.

Nasuprot toga stoji želja za nastavkom ideološko/političkog rata s ciljem diskreditacije protivnika i izgradnje moralno superiornog položaja (sebe kao) žrtve, koja nema odgovornosti, koja nikome ne polaže računa i nema se nikome potrebu pravdati. Upravo je to „san svake moći“. Za takve planove/ratove koriste se i naglašavaju isječci iz prošlosti kao i njihove uglavnom problematične interpretacije.
Hrvatska ima iskustvo s dva nedemokratska režima, odnosno preciznije rečeno dva režima s totalitarnim ambicijama i karakterom – ustaškim i komunističkim. Pripadnici ustaškog pokreta su poubijani, dio ih je pobjegao u emigraciju, a oni preostali i manje važni potpuno su isključeni iz javnosti. Desetci tisuća ljudi su „nestali“ a njihove su obitelji bile osuđene na šutnju, zaborav i političku nepodobnost – što je značilo status građana drugoga reda. Tako je „deustašizacija“ vrlo temeljito provedena, a ustaški zločini su ne samo do detalja prikazani javnosti, nego su i višestruko uvećani.

Uslijedilo je razdoblje komunističke diktature što je uključivalo uništenje klasnih, političkih, stvarnih i potencijalnih neprijatelja koji su označeni zajedničkim nazivnikom „fašisti“. Komunisti su svoju svevlast i brojne zločine proglasili i opravdali „antifašizmom“. Za njih su Pavelić, Maček i Stepinac bili dio istih „(klero)fašističkih“ i „antijugoslavenskih“ snaga. Na taj su način izjednačili, ozloglasili i kriminalizirali svaki oblik političkog hrvatstva, mimo socijalističkog okvira i komunističkog nadzora.

Tijekom posljednjeg desetljeća komunističke vladavine čitav niz hrvatskih intelektualaca osuđen je na zatvorske kazne zbog javnog iznošenja stajališta o društvenim i političkim pitanjima. Filozof i pjesnik Vlado Gotovac 1981. godine u otvorenom pismu tadašnjem predsjedniku Sabora SR Hrvatske vrlo slikovito je opisao karakter i ukazao na krivotvorine, samovolju i samoobmanu komunističke vlasti. Kritizirao je „zadatke egzorcizma“ odnosno „izgona demona ustaštva iz opsjednutih Hrvata“ koje ta vlast provodi; tvrdeći kako je to „samo jedno od sredstava vladanja“, čija svrha nije ozdravljenje društva, nego „izazivanje i održavanje bolesti u određenim granicama“ uz naglašenu podjelu na „poslušne i zločince“.
Gotovac piše: „I u ime tih anakroničnih tlapnja Vi (i krug oko Vas) prijetite, optužujete, progonite… sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti.“ Tom rečenicom pogođena je bit karaktera komunističke vlasti, ali je njome dijagnosticiran i uzrok njezine propasti koja je brzo i uslijedila te je došlo do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman, i sam u dva navrata suđen i zatvaran od komunističke vlasti, shvaćao je dubinu i opasnost društvenih podjela.
Na sjednici Hrvatskoga sabora održanoj 30. svibnja 1990. rekao je kako je izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo „okončanje onoga građanskoga rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata“. Dodao je kako u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje – „Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu“.

Tako uređeno društvo nije odgovaralo, niti će ikada odgovarati onima koji su željeli i žele sačuvati privilegije, kao ni onima koji su pomislili da im pobjeda na izborima daje više prava i povlašten položaj u odnosu na one koji su te izbore izgubili. Oni su, svatko na svoj način, nastavili voditi svoj „građanski rat“ koji traje do danas. Tuđman ih je svakako imao na umu kada je rekao: „..svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.“

Teške ratne i poratne okolnosti kroz koje je hrvatsko društvo prolazilo, kao i očuvane mreže društvenih odnosa, onemogućili su potpuno i dosljedno suočavanje s nasljeđem jugoslavenskog komunističkog režima i dosljedan obračun pravne države s nepravnom odnosno partijskom, u kojoj su podobnost i pripadnost „organizaciji“ važniji od zakona. U tome je bit suočavanja s prošlošću, u dokidanju naslijeđenog sustava korupcije, neodgovornosti, zloporabe položaja. Presudno je novim generacijama prenijeti istinu o prošlosti u vidu vjerodostojne povijesti. Zato je potrebno što prije otvoriti arhive i omogućiti istraživačima nesmetano korištenje gradiva nastalog prije 22. prosinca 1990. i donošenja prvog demokratskog Ustava Republike Hrvatske.

dr.sc. Ivo Lučić – Suočavanje s prošlošću
Zagreb, 20. ožujka 2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati