Pratite nas

Istaknuto

dr.sc. Ivo Lučić: Tuđman je i danas meta medijsko-političkih operacija

Objavljeno

na

Politički rad Franje Tuđmana još uvijek nije do kraja znanstveno obrađen i procijenjen, a i to što je obrađeno, zbog različitih razloga još nije dospjelo do šire javnosti. Umjesto znanstvenog prikaza i realnog uvida u Tuđmanovu političku ostavštinu, javnim prostorom i dalje prevladavaju ocjene i kvalifikacije nastale djelovanjem političke i ratne propagande.

Njihovi tvorci Tuđmanovi su ratni i politički protivnici: od jugoslavenskih unitarista, srpskih i bošnjačko-bosanskih nacionalista, preko njegovih lijevih i desnih oponenata u Republici Hrvatskoj, pa do brojnih „međunarodnih” političara i birokrata čiji su interesi bili suprotni Tuđmanovim i hrvatskim interesima.

Tuđmanovo nepokolebljivo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku, što je značilo i nestanak Jugoslavije, uzrokovalo je sukob sa svim čuvarima Jugoslavije – stranim i domaćim. Kako je raspad Jugoslavije za posljedicu imao i raspad njezine umanjene inačice Bosne i Hercegovine, tako je Tuđman označen i kao „neprijatelj BiH” te njezin „djelitelj”.

U takvim optužbama obično je uziman u obzir njegov ukupan rad, i politički i znanstveni, a one su se najčešće temeljile i na navodnim i neprovjerljivim izjavama odnosno špekulacijama.

Ozbiljnije razlike između povjesničara Tuđmana i njegovih hrvatskih kolega nastale su pri tumačenju novije povijesti, odnosno događaja iz Drugoga svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije.

Tuđman je minuciozno i dosljedno negirao srpske mitove o „genocidnosti” Hrvata, što se posebno drastično očitovalo u tvrdnji o 700.000 pa do milijun žrtava logora Jasenovac.

Bespoštedno je razobličavao tzv. propagandu užasa koja je služila nametanju krivnje hrvatskom narodu i kompromitaciji svake ideje o hrvatskoj državnosti.

Suprotstavljao se i unitarizmu te jugoslavenstvu kao nacionalnoj odnosno nadnacionalnoj kategoriji, kao i negiranju hrvatstva koje se provodilo posebno negacijom hrvatskog jezika i nametanjem tobožnjeg „jugoslavenskog književnog jezika”.

Ipak, glavna razlika bila je u propitivanju avnojske konstrukcije. Tuđman se slagao s tezom kako su avnojska načela bila prvi ozbiljniji pokušaj rješavanja nacionalnog pitanja u višenacionalnoj Jugoslaviji na temelju prava naroda na samoodređenje, ali je tvrdio i da su ta načela ostala nedorečena i pojednostavljena, a primijenjena su često na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je dokazivao ističući kako su granice BiH iscrtane po linijama osmanskih osvajanja, ali ne u svakom slučaju. Izlaz na more kod Sutorine nije vraćen BiH, nego je pripojen Crnoj Gori, a izlazom na more u Neumu presječen je teritorij Hrvatske, što ima osobito teške povijesno-političke posljedice „kad se zna da je velikosrpski ekspanzionizam, sve do najnovije povijesti, išao za tim, da uz Bosnu i Hercegovinu prisvoji Dubrovnik i južnu Dalmaciju”. Ako se već poštivala „povijesno teritorijalna posebnost”, pisao je Tuđman, zašto onda nije priznat i Sandžak te njegova povezanost s BiH.

Tuđman je smatrao da je bilo pogrešno što se „s potpunim omalovažavanjem” prešlo preko dvadesetogodišnjeg rada građanskih političara te kako je olako odbačeno razgraničenje između Hrvatske i Srbije u Srijemu i u BiH, koje je postignuto hrvatsko-srpskim sporazumom o Banovini Hrvatskoj iz 1939.

Vjerovao je kako je stvaranjem BiH kao posebne federalne jedinice položaj Hrvatske postao krajnje neprirodan, nepovoljan, neprikladan i neprobitačan.

Zbog takvih stajališta optuživan je za „podjelu BiH” iako je kao realan političar ponajviše pridonio njezinu opstanku, s tim što nije prihvaćao zahtjev muslimanske/bošnjačke politike za centraliziranom unitarnom državom.

Tuđman je tvrdio da je federalni ustroj države dobar za nacionalno homogenu državu koja ima posebno definirane regije ili geografski položaj koji podrazumijeva decentralizaciju. Za višenacionalne države, po njegovu mišljenju, pogodna je samo konfederacija.

Tuđman je pisao i kako je u europskoj povijesti puno primjera slabosti i uzroka raspada gotovo svih nadnacionalnih i višenacionalnih državnih tvorevina da bi se itko ozbiljan mogao upuštati u slične neizvjesnosti.

Poznato nam je kako je „socijalistička znanost” gledala na Tuđmanov rad. Višekratno je kažnjavan zatvorom i zabranom javnoga djelovanja, koja mu je istekla tek 1989. godine kada je istekao rok trajanja i komunističkom totalitarizmu.

Odnos prema Tuđmanu mnogi nisu mijenjali ni nakon promjene ustavnog poretka i demokratizacije države. Onima kojima je smetao za komunizma nastavio je smetati i u demokraciji. Više ga nisu mogli ušutkati zatvorom i zabranom, pa su ga nastojali onemogućiti optužbama i objedama.

Osim optužbe za „podjelu Bosne”, koja je zapravo samo inačica optužnice za podjelu odnosno raspad Jugoslavije, Tuđmanu su pripisane i brojne druge „krivnje”. Njegove ideje i teze iznesene u znanstvenim radovima korištene su kao prikaz njegova političkog rada, što one nisu bile, jer je Tuđman bio racionalan i realan političar koji je razlikovao ideje od političkih mogućnosti i prakse.

U tom smislu znakovita je njegova izjava iz veljače 1991. godine: „Međutim, politika se ne vodi samo srcem, politika se mora voditi i razumom, i čak one sile, koje imaju silu da nametnu svoju volju, moraju razgovarati, a kamo li one snage koje svoju volju ne mogu nametnuti, koje svoje pravo ne mogu izboriti silom.”

Politiku osamostaljenja hrvatske države Tuđman je temeljio na pomirbi i zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH. Na prvoj sjednici Hrvatskog sabora, konstituiranog 30. svibnja 1990. nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora, rekao je kako je izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo „okončanje onoga građanskoga rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata”.

Dodao je kako u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje: „Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.”

Takvo stajalište odnosno tako uređeno društvo nije odgovaralo onima koji su htjeli sačuvati dotadašnje privilegije, kao ni onima koji su pomislili da im pobjeda na izborima daje više prava i povlašten položaj u odnosu na one koji su te izbore izgubili.

Oni su, svatko na svoj način, nastavili voditi svoj „građanski rat” koji traje do danas. Istovremeno su vodili i politički odnosno propagandni rat protiv Tuđmana koji je bio glavna smetnja ostvarenju njihovih ambicija i partikularnih ciljeva.

Tuđman je takve imao na umu i kad je na istoj sjednici Sabora rekao: „Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.”

Doista su ti „za prošlost vezani ljudi” sve činili i čine kako bi kompromitirali uvođenje poretka pravne države ali i samoga Tuđmana. Podvale o tobožnjoj podjeli BiH već su objašnjene i razotkrivene te se nitko ozbiljan više na njih ne osvrće.

Rijetki, oni najzagriženiji i najotporniji na činjenice i argumente, povremeno ožive ratno-propagandne podvale o „izdaji Vukovara”, „prodaji Posavine”, „političkim likvidacijama” i slično te ih uporno po uhodanom obrascu koji su postavili operativci Uprave bezbednosti JNA („Labrador”, „Opera”…) pokušavaju podmetnuti Tuđmanu.

U posljednje vrijeme na djelu je jedna nova medijsko-politička operacija čija je posredna meta opet Tuđman, odnosno njegova politička ostavština. Naime, u procesu „nacionalizacije” komunističkih pokreta, odnosno pokušaja sljednika komunističkih partija diljem Europe pa i svijeta da svoju povijest i ciljeve prikažu na potpuno drukčiji, iskrivljen način, plasirana je i teza kako su za osamostaljenje Republike Hrvatske zaslužni komunisti, a ne hrvatski nacionalisti, branitelji, odnosno većina hrvatskog naroda.

Javnost pokušavaju uvjeriti kako se komunisti nisu borili za besklasno društvo i komunistički raj na zemlji, nego za hrvatsku državnost i samostalnost. Dugo se inzistiralo na važnosti ZAVNOH-a i Ustava SFRJ iz 1974. bez kojeg tobože ne bi bilo osamostaljenja, zatim se isticala povijesna uloga J. B. Tita i naglašavalo njegovo „hrvatstvo”, a u novije vrijeme oživjela je teza o „zaslugama” Službe državne sigurnosti, kolokvijalno Udbe.

Kako je „zasluge” Partije bilo nemoguće dokazati jer ih nije ni bilo, pristupilo se mistifikaciji i konstruiranju događaja koje je teško provjeriti, posebno u uvjetima ograničenja pristupu dokumentima iz 80-ih godina, koji su uz to velikim dijelom i uništeni.

Teza o „zaslugama” Udbe davno je korištena, ali je posebno naglašena tijekom procesa izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. Pokrenuta je široka medijska akcija isticanja „zasluga” optuženih i cijelog represivnog sustava koji su vodili, a sve kako bi se utjecalo na javno mnijenje i podržalo odluku aktualne SDP-ove vlasti o neizručenju spomenutih. U temelj konstrukcije ugrađena je činjenica da je u travnju 1987.

Tuđmanu nakon 15 godina vraćena putovnica i pravo na legalan prelazak granice. Naravno, pri tome se ne vidi ništa sporno u tome što mu je putovnica uopće oduzeta, što je u dva navrata suđen i zatvaran zbog „delikta mišljenja” te mu je uskraćeno pravo javnog nastupa.

Podsjetimo se da je Tuđmanu putovnica vraćena nakon što je vraćena Milovanu Đilasu, kada i Vladimiru Šeksu i Živku Kustiću, u to vrijeme istaknutim i poznatim disidentima i intelektualcima. Bilo je to vrijeme bitno promijenjenih političkih okolnosti u zemlji i svijetu; vrijeme „glasnosti” i „perestrojke” u SSSR-u, objavljenog Memoranduma SANU i Slovenskog nacionalnog programa, „otvorenih pisama” i sve otvorenijih političkih i međunacionalnih sukoba u Jugoslaviji.

Komunistička vlast bila je prisiljena praviti kompromise, što su poslije oni i njihovi ideološki i politički sljednici nastojali iskoristiti i predstaviti kao „demokratizaciju”, „liberalizaciju” ili pak kao svoje osobne zasluge za „hrvatsku stvar”.

Tuđmanov bliski suradnik u razdoblju „pomirbe” odnosno u prvim godinama borbe za osamostaljenje i obranu Republike Hrvatske, bivši djelatnik Ozne i Udbe Josip Manolić objavio je dvije knjige „sjećanja” u kojima uglavnom piše kako bi najbolje bilo da je bilo i koje se koriste kao osnovna literatura za ponovni pokušaj iskrivljenja hrvatske povijesti te diskreditacije Tuđmana odnosno njegove političke ostavštine.

Manolić osim „sjećanja” iznosi i svoje „sumnje”, „dvojbe”, „pretpostavke” i „zaključke” koji se ne temelje na činjenicama, nego se usklađuju s političkim zahtjevima i slici o sebi koju želi ostaviti.

Manolićeve teze s radošću i „misionarskom” revnošću prihvaćaju i šire mnogi politikanti i harlekini, neki i sa znanstveno-nastavnim zvanjima, svi već odavno poznati kao smutljivci i zagađivači javnoga mnijenja.

To su oni koje je Tuđman još u svibnju 1990. označio kao „za prošlost vezane ljude koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli” a koji „čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala”.

Svima njima zajedničko je to da ne prihvaćaju društvo „u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”. Takvo je društvo i takvu Hrvatsku Tuđman priželjkivao i gradio.

dr.sc. Ivo Lučić/Vecernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati