Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Matko Marušić: Nikad nije bilo bolje, i bit će sve bolje i bolje

Objavljeno

na

Razgovor s prof. dr. sc. Matko Marušićem

Ovih dana završeno je internetsko savjetovanje o nacrtu prijedloga Zakona o potvrđivanju tzv. Istambulske konvencije, koja na mala vrata, pod krinkom zaštite žena od nasilja, uvodi rodnu ideologiju na međunarodnopravnoj razini. Kako komentirate pokušaj uvođenja rodne ideologije kroz naizgled benigan zakon kojim bi se žene štitile od nasilja?

To je pobjedničko marširanje novoga komunizma. Ideja da se uništi obitelj „jer je u njemu žena zarobljena kao rob“ potječe od Engelsa. Komunizam je izgubio rat na ideji „diktature proletarijata“, ali nije se ni predao niti popustio. On danas osvaja svijet „drugim sredstvima“. Što mu je u prošlom stoljeću bila „radnička klasa“, danas su mu žene, što su mu bili „obespravljeni“ danas su mu spolno perverzni, što mu je bila „jednakost“ danas su mu ljudska prava, a što mu je bila „kontrarevolucija“ danas mu je „govor mržnje“. U Hrvatskoj se „bratstvo i jedinstvo“ zakrinkalo u „toleranciju“ a ostalo je integralno jugoslavenstvo. Najveći im su neprijatelji i dalje Katolička crkva i nacionalni osjećaji.

Današnji marš preobučenog komunizma nazvao sam pobjedničkim, jer je već pobijedio u SAD, Kanadi, Australiji i Europi. Zadnji trag otpora jest američki izbor Trumpa umjesto Clintonove. Nije slučajno da se danas Trumpa toliko napada – pogledajte samo malo pažljivije tko to radi! Ne napada ga se ni zbog čega nego što je privremeno spriječio pobjedu komunizma u SAD-u. Iznenađenje je bilo golemo i tim je veća mržnja ljevičara na njega.

Nije slučajno što se toliko napada Višegradska skupina, Orban i poljska Vlada: oni se ne opiru migrantima koliko se opiru rodnoj ideologiji, jer upravo i samo ona znači pobjedu komunizma, razaranje društva i obitelji i onda, na kraju napad na crkve i svećenstvo do njihova potpunog uništenja. Jeste li vidjeli kako napadaju crkve u katoličkom Brazilu? Znate li da su u Kanadi izmislili nove zamjenice za „on“ i „ona“, koje se uče u školi i koje se moraju upotrebljavati u javnosti. Znate li da se sa istospolnim brakom iz dokumenata (npr. rodni list) brišu pojmovi „otac“ i „majka“? Znate li da se preko UN-a traži golemo državno financiranje pobačaja za sve žene, u svim stadijima trudnoće i bez ikakvih ograničenja?

Znate li da se stalno nameću nove deklaracije i konvencije koje sve to provode u praksu? Znate li da hrvatska delegacija pri UN u pravilu glasuje za te konvencije?

Sada smo došli do Istanbulske konvencije koju je Milanović potpisao, a koju Plenković mora u Saboru ratificirati. Nemojte se nadati da možda ne će, da će naći neki diplomatski trik, da će se oprijeti! Eto 6. kolovoza 2017. je poslao Dubravku Šuicu u novine da najavi što će se dogoditi: učinit će to, nametnut će Konvenciju!

Nemaju kud, jer ih pritišću europski meta-komunisti koji su u EU potpuno preuzeli vlast! No, smeta me kako nastupa gđa Šuica, i lijepo je molim da to više ne čini: ne smije praviti budale od nas, domoljubnih, katoličkih Hrvata koji su je izabrali. Ja sam jedno i drugo i još i stari hadezejac, jako proeuropski i tolerantan, upućen u međunarodnu politiku i znam što se zbiva. Shvaćam pritisak na Plenkovića, ali ne prihvaćam da se to, kao što radi gđa Šuica, skriva pod „zaštitu žena“! Prvo, u Hrvatskoj se zakonski teško može pojačati zaštita žena, jer je postojeća jako dobra. Drugo, ako je treba unaprijediti, unaprijedite je (postrožite i sl.) kroz zakone, a ne kroz podmuklu komunističku Konvenciju, koja će na vlast dovesti Radu Borić i Aleksandra Štulhofera. Da, da, ne pretjeravam, ti i takvi će onda vladati Hrvatskom. Ako Šuice u oči laže svojemu narodu i svojim stranačkim kolegama, znači da je sila koja stoji iza toga čina jako velika. E, pa ta i takva sila podržava Borić, Teršelič, Markovinu, Štulhofera, Novosti i sve povezane i sve slične.

Izglasavanje Istanbulske konvencije u Saboru bit će pobjeda Marasa i Hajdaš Dončića nad Plenkovićem i Jandrokovićem.

Što će biti dalje? O tome sam pisao na portalu „Savjetovanja“. Kad otvorite stranicu, koristite mogućnost filtriranja: po stanju: otvoren natječaj; po Instituciji: Ministarstvo demografije, obitelji… Onda će Vam se otvoriti samo taj dokument.)

Instabulska konvencija

Rekao sam sljedeće: „Poštovani Predsjedniče Vlade RH g. Plenkoviću, poštovani saborski zastupnici, molim vas da nikako ne prihvatite ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kratko i jasno: nakon prihvaćanja, ljudi koji promiču istospolne brakove će tražiti da se oni dopuste i u Hrvatskoj. To će tražiti promjenu Ustava, i to referendumom, jer se mora promijeniti ustavna definicija braka koja je donijeta referendumom. Referendum se pak mora nametnuti, a to će izazvati nemire do razine uličnih sukoba. Upozoravam vas da bi takav ishod pao na vašu savjet i da je njegovo izbjegavanje VAŠA odgovornost. Želim da hrvatska javnost to zna za slučaj da se Republika Hrvatska tako dovede u ružno, štetno i opasno stanje. Matko Marušić“.

Eto, to će se dogoditi. HDZ će se raspasti, prije ili poslije, a komunisti će napasti dio koji se protivi Konvenciji za fašizam. Imat će podršku izvana. Tada će komunisti doći na vlast i pod krinkom osude „govora mržnje“ uvest će komunističku diktaturu. To sam već živio i znam; imaju krasne riječi a ubijaju po noći i ubijene bacaju u duboke jame, koje zatvaraju s desetak pregrada.

Zoran Vukman u knjizi „Bogoubojstvo Zapada“ piše kako rodna ideologija predstavlja pokušaj redefiniranja čovjekova genotipa i pokušaj da se redefiniraju tisućljeća ljudske baštine i iznova napiše knjiga Postanka. Kako Vi kao znanstvenik iz medicinske struke gledate na postavke rodne rodne ideologije?

Ja se uopće ne pozivam na vjeru. Prvo, za to nema potrebe, drugo, rodna ideologija napada zdrav razum i sekularnu znanost, a vjeru je već davno i javno osudila na smrt i pozivanje vjere u tu bitku samo je gura u ponor. Doći će dan u Hrvatskoj, za koju godinu, kad će se uzapćivati katoličke svećenike jer će oni, naravno, odbijati vjenčavati osobe istoga spola, ili više osoba svakakvih spolova i bez njih.

Sa znanstvenoga stajališta, rodna teorija i ideologija sasvim su protuznanstvene i zapravo – u odnosu na sve znanje koje imamo u biologiji i medicini i koje nimalo nije sporno – sasvim su izvan zdrave pameti. Ja tu temu pratim i govorim s punim uvjerenjem: nikad i ni u kojem primjeru nisam našao ni jedan argument vrijedan rasprave, a da imalo govori u prilog rodne teorije.

Naravno, tu se ne bi smjelo miješati (kao što komunisti rade!) prava ljudi, nazivlje bolesti i stanja i pravi kršćanski, humanistički i liječnički odnos prema svim ljudima, bez obzira na sve njihove posebnosti, nevolje i probleme – tjelesnoga, duhovnoga i društvenoga blagostanja.

No, znanstvenici su ušutkani do razine – ovo ne znate i od mene ćete čuti prvi put: da se mijenjaju najugledniji medicinski udžbenici! Slučajno sam naišao na dva primjera, a koliko ih ima ne znam. Ne znam ni jesu li ova dva slučajna, npr., zbog kraćenja teksta.

Prvi je da je iz opisa građe i funkcije debeloga crijeva izbačen anatomski i fiziološki pojam „ampula recti“. To je proširenje debeloga crijeva odmah iza čmara, s funkcijom da se u njemu nakuplja izmet do časa obavljanja nužde. Pojam je maknut, a govori se samo o „velikom“ (debelom) crijevu.

Drugi je da je definicija „spajanjem spermija i jajne stanice počinje život jedinke“ maknuta i glasi „spajanjem spermija i jajne stanice počinje razvitak“.

Ako tko pomisli „baš me briga za američke knjige“, neka zna da je naivan, blago rečeno. I mi i naša djeca učimo iz američkih knjiga.

O drugim stvarima ovdje se ne može pisati. Vjerujem da je dovoljno spomenuti da su u Međunarodnu klasifikaciju bolesti pokušali neprimjetno ubaciti da pedofilija nije bolest, ali su onda ljudi prosvjedovali i to je popravljeno – tako da je promijenjena samo jedna riječ.

Kako će se po Vama u slučaju tzv. Instanbulske konvencije postaviti Vlada Republike Hrvatske? Hoće li potvrditi ili zanijekati svoje proklamirano „demokršćanstvo“?

Prema navedenoj izjavi gđe Šuice, hrvatska će Vlada popustiti. Moram priznati da ne znam treba li stvarno popustiti. Znam da je pritisak strašan – pa popustila je i gđa Merkel (doduše, vjerujem da je i to bilo namješteno, kao i Šuicin članak).

No, nije mi poznat europski zakon prema kojemu bi Sabor (parlament) neke države morao prihvatiti ikakvu konvenciju, osim dragovoljno! Čemu inače parlament? Dakle, tvrdim da tu konvenciju Hrvatska ne treba i, naravno, ne smije prihvatiti! Oprijeti se treba prvo glasovanjem, a potom diplomatskim i političkim oruđima. Ponovit ću da sam veliki (veliki!) pristaša hrvatskoga članstva u EU, ali to ne znači, i ne smije značiti, da prihvaćamo i ono što ne želimo prihvatiti. Ako će nas zbog toga kazniti, neka nas kazne. No, bit će i još časnih država koje tu nakaradu ne će prihvatiti. Dalje bi me ova rasprava odvela u hrvatsku stratešku politiku, pa ću tu prestati.

Pozivam braću i sestre sve hrvatske zastupnike u Saboru da odbiju Istanbulsku konvenciju. Napose svoj poziv usmjeravam braći i sestrama zastupnicima HDZ-a, Mosta, HSS-a i drugih stranaka demokršćanskih nazora, jer – jasno je – komunisti će glasovati za Konvenciju i najmanje popuštanje demokršćana dovest će do katastrofe.

Ponovit ću: katastrofa će se najprije očitovati kao rascjep u HDZ-u, pa njegov gubitak vlasti, dolazak na vlast kakve nakaradne lijeve koalicije, pa promjene zakona i ustava, promjene dokumenata, školskih programa (a što mislite da je Jokić pokušao učinio, pažljivo sam čitao?!), pa – ulazak Zla u naše domove i naše hramove…

Napomena: zanima me kako će u Hrvatskoj glasovati srpska manjina; naime, Srbija je već prihvatila konvenciju, ali ne vjerujem da je taj prijedlog bio na poštenoj javnoj raspravi. Pravoslavci su kršćani kao i mi i smatram da se zajedno moramo oduprijeti. Zašto se u ovoj javnoj raspravi tako malo čuje i druge crkve u Hrvatskoj? Zar one misle da će biti pošteđene kad Zlo uništi onu katoličku?

Ovih dana proslavili smo 22. obljetnicu „Oluje“, najbriljantnije vojno-redarstvene akcije koja je temelj Domovinskog rata, a kako reče ministar obrane Damir Krstičević – Domovinski rat je jedini temelj Hrvatske. No, postavlja se pitanje zašto velike vojne pobjede nismo kasnije kapitalizirali i na drugim planovima, primjerice gospodarskom?

Tema Istanbulske konvencije previše je važna da bi se s njom miješale druge teme. Zato ću Vam na ovo pitanje odgovoriti kratko i jasno: da, dogodila se je „Oluja“ i u gospodarstvu“, zar niste primijetili? Možda vjerujete komunističkoj subverziji da je u Hrvatskoj loše? Ne, u Hrvatskoj nikad nije bilo bolje, a bit će sve bolje i bolje. Tko to ne vidi „popio“ je komunistički spin. Naravno da bi moglo biti bolje, da se slabo radi i puno griješi (krade, zabušava), ali tu postoji samo jedan krivac – mi svi. Naime – Hrvatska, to smo mi!

Možemo li pobjedu u „Oluji“ smatrati potpunom dok se ne postigne oslobađajuća presuda hrvatskoj šestorci u Haagu, s obzirom na to da su Hrvatska i BiH u vrijeme rata predstavljale jedno veliko ratište, a HV i HVO jedne hrvatske snage?

Predlažem da postavljate malo stručnija pitanja… Suđenje u Hagu je pravni proces i u njemu najprije treba utvrditi činjenice. Za suđenje Gotovini i Markaču pustili smo da nam to učine Carla Del Ponte i Žarko Puhovski i jedva smo se izvukli! I to ne mi sami, nego je Haški sud raskrinkao laži Žarka Puhovskoga. A to je trebao učiniti hrvatski pravni sustav, na početku – radeći marljivo, domoljubno, predano i stručno. Suđenje šestorici u Hagu ne može proći bolje nego što određuje istina o događajima, ali može proći gore ako se odgovorni stručnjaci nisu pobrinuli da se Sudu predoči puna istina. Ne znam što je učinjeno ni što će biti.

Pred nekoliko mjeseci osnovano je tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Kako gledate na njegovo osnivanje?

Jako pozitivno. Dapače, pozvao sam hrvatsku javnost da Vijeću upućuje svoja kvalitetna svjedočanstva.

Znam da su mnogi to napravili, ali čini mi se da još nisu svi koji bi to mogli, željeli i trebali. Još ima vremena do kraja godine, i treba se baciti na posao!

Svi oni koji nisu Vijeću svjedočili, ne će na kraju imati pravo biti nezadovoljni odlukama Vijeća! Zar mislite da će tipovi poput Goldsteina i Zakošeka ustrajati na istini i pravdi? Gospodo Hrvati, za istinu i pravdu se treba izboriti krvlju, znojem i suzama, kao za Knin, Petrinju i Kostajnicu. Neprijatelji ne daju darove, nego nesreću snuju. U našoj snazi leži tajna naših postignuća, a ne u milosrđu neprijatelja naših.

Krajem srpnja svake se godine, još od vremena Sanader-Kosorične vlade, održava proslava tzv. ustanka u Srbu, koji je prema mišljenju svih relevantnih povjesničara predstavljao ustanak s pretežito četničkim karakterom. Treba li se povjerenstvo pozabaviti i ovim pitanjem, kao i pitanjem postojanja četničkih spomenika u Borovu Selu?

Odgovorit ću protupitanjem; istina o pokolju nevinih Hrvata u Srbu više uopće nije sporna; a koji je domoljubni hrvatski pravnik, koja ustanova, službeno tužila i krivce pokolja i one koji ga slave? Neki će optužiti Vladu, ili DORH, ali to nije dovoljno; upitajte se što ste Vi napravili za tu stvar. Svaki od nas. I – ne zaboravite – svi građani Hrvatske su ravnopravni i svatko ima pravo tužiti, jednako kao i, na primjer, Vesna Teršelič! Ne smijete se ljutiti na Vesnu Teršelič, to je i glupo i neučinkovito: ona je neprijatelj Hrvatske i živi od toga; što drukčije hoćete od nje? Ali možete je tužiti, za svaku krivu riječ, svaku laž i pogrješku. Zagorčajmo i mi njima život kao što ga oni zagorčavaju nama. Ljudska prava pripadaju jednako nama kao i njima.

Već sam u jednome od prethodnih pitanja spomenuo da prema mom mišljenju vojne pobjede iz „Oluje“ nisu kapitalizirane na gospodarskom planu, a najbolja svjedodžba tome je što posljednjih godina svjedočimo egzodusu mladih ljudi iz Hrvatske. Kako riješiti taj problem? Radi li se isključivo o materijalnim razlozima ili je u Hrvatskoj potrebno promijeniti i sustav vrijednosti koji mlade ljude tjera izvan Hrvatske?

Ljuti me to pitanje, o njemu bi trebalo posebno. Sada ću dati samo napomenu.

a) Dobro poznajem život u inozemstvu i svečano izjavljujem da se prevario svatko onaj tko je emigrirao.

b) Mi Hrvati (i svi domoljubni hrvatski građani) dopustili smo da nam subverzivni elementi u medijima o Hrvatskoj govore ružno i kao o mjestu za življenje i da huškaju narod da emigrira. Mora se reći istina: emigriranje je pušionica.

c) Ljudi imaju pravo na traženje svoje sreće, bez obzira na to u čemu je i gdje je vidjeli. I Vesna Teršelič je emigrant, ne izgleda jako sretna, ali uporno živi u Hrvatskoj.

d) Moraju se uvesti mjere koje će emigriranje smanjiti, i one se uvode. Radi se o procesu, a ne o lutriji, pa treba biti uporan, pametan, informiran i – nadasve – domoljuban. Tu ćemo uspjeti.

Imamo li unatoč svemu razloga za optimizam?

Nikad nije bilo bolje, i bit će sve bolje i bolje. Bitno je da imamo domoljuban Hrvatski sabor. Držite to u pameti!

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predsjednica: Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović smatra kako je Slovenija kompromitiravši arbitražni postupak zapravo ugrozila  međunarodno pravo, piše Hina, koja se poziva na subotnje izdanje Jutarnjeg lista.

Dodaje da “dok se Slovenija sada poziva upravo na poštivanje međunarodnog prava pokušavajući natjerati Hrvatsku da provede arbitražnu presudu o međusobnoj granici”.

Govoreći o pogoršanju odnosa sa Slovenijom u kontekstu arbitraže o graničnom prijeporu, Grabar-Kitarović je rekla kako su Hrvatska i Slovenija dvije prijateljske zemlje, te da “ovo jedno pitanje ne treba stavljati u središte naših odnosa”.

Naglasila je kako oko arbitraže postoji nacionalni konsenzus, da je ona nepovratno kompromitirana i da za hrvatski politički vrh ona ne postoji.

“Slažem se s onim što je premijer Plenković u svom govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda naglasio, jer, legalizira li se protupravno postupanje kroz postupak arbitraže, to daje dobar povod bilo kome drugome da se ponaša na isti način, da se instrumenti međunarodnog prava, koji se koriste za uspostavu međusobnog povjerenja, iskoriste za ostvarivanje vlastitih interesa”, rekla je Grabar-Kitarović.

Premijer Plenković je rekao u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Grabar-Kitarović je istaknula kako je Hrvatska spremna rješavati granično pitanje sa Slovenijom bilateralno.

Odnosi s drugim susjedima

Grabar-Kitarović je odbacila tvrdnje da vodi kampanju protiv Bosne i Hercegovine, istaknuvši kako nema osobe koja više zastupa članstvo te države, ali i drugih zemalja u hrvatskom susjedstvu, u euroatlantske saveze, te kako ju za to optužuju oni koji su protiv takvih integracija

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović u ponedjeljak je uputio hrvatskoj predsjednici pismo u kojemu je ustvrdio kako ona i još neki hrvatski dužnosnici zlonamjerno pokušavaju diskreditirati Bošnjake povezujući ih s terorizmom.

Hrvatska čelnica je naglasila kako nikad nije poistovjećivala prijetnju međunarodnog ekstremizma i terorizma s Bošnjacima niti s učenjem islama, što joj se nameće.

“Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno”, istaknula je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

“Nema te osobe i nema te države koje zastupaju članstvo BiH i ostalih naših susjeda u EU kao što sam to ja osobno i hrvatska vlada”, naglasila je predsjednica.

Ona smatra kako se problemi zapadnog Balkana neće riješiti samo pristupanjem tom savezu, no da ono predstavlja “ozbiljnu matricu za sveobuhvatne procese reformi u državama”.

Članstvo svih hrvatskih susjeda u EU-u preduvjet je za trajni mir, stabilnost i prosperitet, smatra Grabar-Kitarović i dodaje kako dosadašnje inicijative međunarodne zajednice oko pristupanja euroatlantskim savezima nisu bile dovoljno snažne, te kako na tome treba jače raditi s BiH koju vidi kao suverenu državu jednakopravnih konstitutivnih naroda.

Predsjednica je za Jutarnji rekla kako se ne može oteti dojmu da je ona osobno, ali i Hrvatska pod orkestriranim napadima onih koji ne žele ulazak BiH u EU i NATO.

Dodala je i kako je protivljenje bošnjačkih dužnosnika Pelješkom mostu bespredmetno, te da će se taj most graditi u skladu sa svim međunarodnim standardima, uključujući i Konvenciju o pravu mora.

Grabar-Kitarović je u razgovoru izrazila mišljenje da se još uvijek ne može govoriti o prijateljstvu između Hrvatske i Srbije, no da je nepobitno da postoji dobra volja i s njene, ali i sa strane predsjednika Aleksandra Vučića, s kojim je potpisala Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanu otvorenih pitanja, da se konačno krene u poboljšanje odnosa.

To pokazuju i simbolički koraci poput izgradnje infrastrukture za Hrvate u Vojvodini i dogovor o obnovi rodne kuće bana Josipa Jelačića, smatra predsjednica.

Potez Mađarske i Slovenije da blokiraju hrvatsko članstvo u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) ne smatra dobrim za bilateralne odnose s tim državama.

Otkrila je da je tijekom svog nedavnog posjeta toj državi Mađarima naglasila da blokiranje Hrvatske nije dobar potez, istaknuvši i kako je taj posjet bio dogovoren prije odluke Budimpešte, zbog čega joj “nije bilo ugodno” tamo otići.

Naglasila je da kao predsjednica nema ovlasti ni namjeru pregovarati o pitanju Ina-MOL jer je to u domeni vlade, kao i pitanje statusa šefa MOL-a Zsolta Hernadija.

“Kako su mi kazali mađarski premijer i predsjednik, za Mađare je slučaj Ina-MOL gospodarsko-tehničko-pravno pitanje koje oni ne žele politizirati”, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Odnosi sa svjetskim silama

Predsjednicu je sredinom rujna posjetio posebni izaslanik kineskog predsjednika Meng Jianzhu, pa je u subotnjem intervjuu otkrila da je s njim razgovarala o gospodarskoj suradnji, odnosno o mogućnostima realizacije projekata koje su predstavili u okviru inicijative Triju mora, vrijednih gotovo 50 milijardi eura.

Razgovarali su o suradnji hrvatskih i kineskih luka u izvozu kineskih roba na srednjoeuropsko, ali i zapadnoeuropsko tržište, što je lakše preko Hrvatske nego preko sjevernoatlantske rute, a u tom kontekstu je spomenuta i luka u Vukovaru.

Govoreći o nadolazećem posjetu Rusiji u kojoj će se sastati s predsjednikom Vladimirom Putinom, Grabar-Kitarović je izrazila očekivanje da će se “postaviti novi okvir odnosa koji su dugo bili zanemarivani”.

“Ne očekujem da ćemo ovim posjetom premostiti sve razlike koje postoje, ali očekujem da ćemo dati zamah našim odnosima, a posebice gospodarskima”, rekla je predsjednica, dodavši kako se javio velik broj tvrtki koje će tijekom posjeta sudjelovati na gospodarskom forumu.

Rusija je svjesna hrvatskog članstva u EU-u i NATO savezu, istaknula je predsjednica, naglasivši kako vjeruje u ponovnu uspostavu povjerenja između te dvije države jer između njih ne postoji nikakvo neprijateljstvo.

Rusija je i jedna od članica Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, pa je time bitan čimbenik u razgovorima o budućnosti jugoistočne Europe, podsjetila je Grabar-Kitarović.

U Moskvi će se razgovarati i o inicijativi Triju mora za koju je Grabar-Kitarović ponovila da nije usmjerena protiv Rusije, nego na brisanje granica između istoka i zapada Europe.

Britanski časopis The Economist je sredinom srpnja u tekstu naslovljenom “Njemačka strahuje da će Trump razjediniti Europu” osvrnuo na podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa toj inicijativi koju su pokrenule Hrvatska i Poljska i o kojoj je tijekom svog posjeta Varšavi on razgovarao s hrvatskom predsjednicom.

Predsjednica je stoga u subotnjem razgovoru za Jutarnji ponovila i da ta inicijativa nije usmjerena protiv Njemačke, te da službeni Berlin na nju nema prigovore, o čemu je nedavno na Malti razgovarala s predsjednikom Frankom-Walterom Steinemierom.

“Berlin sa zanimanjem promatra što se događa u okviru Inicijative, ali držim da su zablude da je ona usmjerena protiv nekoga raspršene. To je inicijativa za, a ne protiv”, rekla je Grabar-Kitarović.

Kazala je i kako je spomenutim sastankom u Varšavi uspostavljena nova dimenzija u odnosima Hrvatske i Sjedinjenih Država, kao i veći interes Trumpa za prostor srednje i jugoistočne Europe.

Najavila je nastavak inzistiranja na potpisivanju Sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja jer je to preduvjet za ozbiljnija američka ulaganja u Hrvatsku, ali i općeniti rast trgovinske razmjene.

Sa Sjedinjenim Državama ćemo raditi i na argumentiranju euroatlantskog puta susjednih država, a uloga Washingotna je na ovim prostorima uvijek bila bitna kad je trebalo posredovati u rješavanju otvorenih pitanja, rekla je predsjednica.

“Fokusiranjem SAD-a na ovaj prostor želimo postići ubrzanje procesa kako bismo nadišli zastoj u pristupu EU i NATO-u koji stvara opasan vakuum koji može ispuniti netko treći”, zaključila je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

Kolinda Grabar Kitarović: Dosudi li Haag udruženi poduhvat, gubi svaki kredibilitet

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, u povodu dodjele Nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2017. – „Heroji“

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Što se to, po Vama, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i tome slično? Sve to kao da je palo u drugi plan?

Odgovor je višeslojan i zaslužuje malo duži medijski odgovor. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njen nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka.

Treba uvažavati činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovici 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF. Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi.

Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a naročito strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije.

Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začecima sasječen sim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi.

Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta. Međutim, represivni jugoslavenski sustav je i protiv njih vodio sve oblike specijalnog rata, uključujući duboku infiltraciju i brojna ubojstva, neuspjele atentate i otmice u inozemstvu (za sada 80-ak utvrđenih ubojstava i 30-ak otmica i neuspjelih atentata), te sve vrste obračuna s njihovom rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji.

U takvoj situaciji, kad je, u drugoj polovici 1980-ih, započeo proces povijesnih promjena u europskim komunističkim zemljama (i Jugoslaviji) organizacijski je daleko najslabiji bio hrvatski državotvorni čimbenik. Odnosno, svi drugi čimbenici (međunarodni te savezni jugoslavenski, srbijanski i protivhrvatski unutar Hrvatske) bili su neusporedivo moćniji i pripremljeniji od hrvatskog državotvornog interesa. Uz to, kad se 1990-ih počeo organizacijski institucionalizirati i razvijati hrvatski državotvorni interes, on je bivao sve više infiltriran od strane svih protivhrvatskih i nehrvatskih čimbenika i interesa.

U ključnim trenucima, spletom povijesnih okolnosti i gotovo nevjerovatnim zajedništvom velike većine stanovnika Hrvatske te nadasve herojstvom mnogobrojnih hrvatskih dragovoljaca, obranjena je i stvorena samostalna hrvatska država. Međutim, institucijske procese hrvatskog osamostaljenja – na razini sustava državne vlasti, gospodarstva, medija i civilnog društva – sve su više preuzimali nehrvatski i protivhrvatski interesi, a protokom vremena sve su više iz institucija, naročito s čvorišnih mjesta na kojima se donose odluke, uklanjani suverenistički pojedinci.

Rezultat toga jest da se iz javne percepcije i memorije te bilo kakvog utjecaja sustavno brišu, krivotvore, stigmatiziraju ili kriminaliziraju sva faktična i vrijednosna postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a posebno sustavno se dekonstruira braniteljsko zajedništvo. Dakle, hrvatski se suverenisti ne bi trebali iščuđavati protuhrvatskim i nehrvatskim interesima što ostvaruju svoje ciljeve, nego se trebamo usredotočiti na organiziranje i djelovanje hrvatskih interesa.

A, zbog čega se više govori i piše o ustašama i partizanima, nego o srbijanskim četnicima i hrvatskim braniteljima?

U Drugom svjetskom ratu i poraću se na dubokoj podjeli u hrvatskom nacionalnom tijelu dogodio niz iznimno teških zločina i drugih šteta, pa je komunistički režim desetljećima razvijao tu podjelu s kojom je neutralizirao bilo koju hrvatsku korist. Tako su i brojni, pa i najistaknutiji, komunisti u Hrvatskoj, ako su imalo skrenuli s jugokomunističke linije, bili od svojih dojučerašnjih drugova  munjevito lažno optuživani zbog navodnog ustaštva te pod tim izgovorom neutralizirani. Najpoznatiji takav slučaj bio je s Andrijom Hebrangom, a krajem 1980-ih čak su Račan i Šuvar bili otvoreno nazivani ustašama.

Stoga je logično da tu metodologiju i danas sve više primjenjuju svi koji čine štetu hrvatskoj državi i društvu. I kod ovoga je glavni problem što u tome, čak više nego i prije 1990., sudjeluje niz moćnika unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija. Na taj se način unutar institucija u Hrvatskoj isplela – jača nego ikad – novoorjunaška i novočetnička mreža, kojoj se gotovo nitko iz sustava ne suprotstavlja.

Međutim, jedan Milorad Pupovac kao da je „otac i majka“ hrvatske države! U kojoj to državi ima da ljudi poput Pupovca, Teršelič, Pusića, Josipovića, Mesića, Pilsla i sličnih imaju veća prava i primaju više donacija od države po kojoj pljuju i bljuju?

Milorad Pupovac je samo javni vrh, ili gromobran te korumpirane protuhrvatske strukture koja se od državne do lokalnih razina razgranala unutar oligarhije koja vlada Hrvatskom. Najznakovitije je što se u Hrvatskoj na vlasti smjenjuju stranke i koalicije, ali moć strukture koju simbolizira M. Pupovac neprekidno ostaje na vlasti i jača. Najznakovitije je što Pupovcu pritom ni najmanji problem ne predstavlja činjenica da je njegovu stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Sve to prekriva se plaštem javnog presinga koji neprekidno proizvodi virtualne magle navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj.

BRANITELJI SE TREBAJU ORGANIZIRATI

Osim tek nekoliko hrvatskih povjesničara o hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom pišu sami branitelji…Zašto je to tako?

Dva su osnovna razloga. Jednog smo već naznačili, a to je da poništavanje svih postignuća Hrvatskoga domovinskog rata predstavlja glavni interes struktura moći u Hrvatskoj. Stoga su onemogućena sustavna znanstvena istraživanja koja bi etablirala objektivnu istinu, a forsiraju se krivotvorine. Tako se protokom vremena postupno gase značenja postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a plan je kad izumru branitelji da se taj događaj jedva i spominje i to u negativnom kontekstu. Sada smo već stigli na dvije trećine tog negativističkog puta.

Drugi razlog je što se nakon 1990. najmanje promjena dogodilo u sustavu znanosti, kulture i obrazovanja, jer su to i inače sustavi u kojima se najsporije mogu događati zbiljske promjene. A ovi sustavi su prije 1990. bili najtemeljitije okupirani jugoslavenskom komunističkom paradigmom. Nažalost, u njima protekla tri desetljeća nije zapuhao ni povjetarac demokracije i hrvatstva. Tako Hrvatski domovinski rat istražuju samo sve malobrojniji znanstvenici koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i u promjenama 1990-ih, ili to čine rijetki njihovi potomci. No,  oni nailaze na sve silniju opću društvenu marginalizaciju, a u znanstvenom sustavu na sve sustavniju sofisticiranu opstrukciju i izopćavanje .

Stoga je krajnji čas da hrvatski branitelji to shvate i legitimno se organiziraju te se počnu u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom sustavu zauzimati za promjene i istinu o Hrvatskom domovinskom ratu. U protivnom potomci će nas doživljavati prema slici koju kreira Haška mreža koja dominira u međunarodnim krugovima i u Hrvatskoj.

A gdje su, gospodine Jurčeviću, u cijeloj toj priči intelektualci, članovi HAZU, književnici… Ne sjećam se nekih njihovim priopćenja ili konferencija za novinare o suvremenim povijesnim temama, odnosno njihova stava o problemima hrvatskih stradalnika…

U svim intelektualističkim institucijama položaje moći su i nakon 1990. najčvršće zadržale bivše strukture koje su u njih postavljene prije 1990. kao intelektualni, a to znači najdublji i najstručniji apologeti i vjernici jugoslavenskog komunizma. Uostalom, HAZU je bila i ostala stvarni i formalni vrh toga sustava. Ta ona je osnovana u Hrvatskoj prije 150 godina pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pa su otada plodovi ove otrovane voćke uglavnom otrovni za hrvatske suverenističke interese.

Tome je tako usprkos toga što je u JAZU/HAZU i drugim intelektualističkim institucijama bilo i sada ima sjajnih i zaslužnih domoljuba i demokrata, no onemogućen je njihov utjecaj na koncepcijski smjer kojim idu JAZU/HAZU i druge srodne institucije.

Nu, kolika je možebitna krivnja hrvatskih građana u odabiru takvih političara i politikanata, kakve ima Hrvatska? (Svaka čast iznimkama).

Najvrijednije što Hrvatska ima u prošlosti i sadašnjosti, u svakom pogledu jest golema većina njenih stanovnika. To se puno puta na različite načine očitovalo. Početkom 1990-ih golema većina građana se na različite načine uključila u političke promjene i podupiranje obrane Hrvatske. Iz toga hrvatskog puka iznikli su i hrvatski dragovoljci.

Najjasniji statistički pokazatelji volje i kvalitete goleme većine hrvatskih građana iskazani su na dva referenduma. Prvi je bio povijesno politički, 19. svibnja 1991., kada je na glasačka mjesta izašlo čak 85% glasača te ih je preko 94% glasovalo za hrvatsku državnu samostalnost. Drugi referendum, 2013.,  bio je vrijednosni, kad je dvije trećine odabralo ustavnu zaštitu tradicionalne definicije braka, usprkos neviđeno prljavoj kampanji koja je  protiv toga  vođena.

Kod parlamentarnih i drugih izbora je problem što su oni formalno demokratski, no stvarno to nisu, jer su gospodari procedure (a to su bivše jugokomunističke strukture) postavili mehanizme i instrumente koji onemogućuju da se izborima ostvaruje volja građana. Ponajprije to je izborni zakon, prema kojem se glasuje za stranačke liste, a njih diktatorski određuju predsjednici stranaka. Na taj način u ključno tijelo – Hrvatski sabor – dolaze korumpirani podobnici predsjednika stranaka, koji služe njemu i njegovom korumpiranom klanu.

Predsjednik stranke koja pobjedi na izborima praktički odlučuje diktatorski o svemu na državnoj i lokalnim razinama. Primjerice, on odlučuje tko će biti predsjednik Sabora i ostalih važnih mjesta u Saboru; on postaje predsjednik Vlade, koju sam diktatorski sastavlja; odlučuje tko će biti kandidat za predsjednika države; odlučuje tko će biti na listama za lokalne izbore; odlučuje tko će biti Glavni državni odvjetnik, Glavni ravnatelj HRT-a i tako unedogled. Osim toga, on i dalje ostaje predsjednik stranke i diktatorski odlučuje o strukturi moći unutar stranke. Dakle radi se o đavolskoj koncentraciji moći, koju često nemaju ni diktatori u otvorenim diktaturama.

Istaknuti hrvatski glumac Zlatko Vitez, kad je bio saborski zastupnik i iznutra vidio funkcioniranje ovog nedemokratskog sustava, s razlogom je rekao da je Hrvatski sabor zapravo kokošinjac.

Drugi problem je što su svi hrvatski izbori, od 1990. do danas bili doslovno pokradeni, ili velikom količinom zamjene izbornih kutija, ili glasovanjem mrtvih i nepostojećih duša, a uz to je išao i niz drugih protivzakonitosti. Prije nekoliko godina je dokazano da vladajuća struktura raspolaže s približno milijun mrtvih i nepostojećih glasača s kojima manipulira prema svojim izbornim planovima, ali to zastrašujuće otkriće nije imalo nikakvih sankcija ili drugih demokratskih posljedica.

Treći osnovni problem su mediji, tj. njihovi urednici i vlasnici, koji su dio korupcijske hobotnice, te manipuliraju s informacijama ne dopuštajući – ni u izbornoj kampanji a kamoli izvan nje, da se glasačima ravnopravno predstave neovisni i njima nepoželjni izborni kandidati.

Tako se u Hrvatskoj već skoro tri desetljeća vrtimo u začaranom krugu prijevare, koja stvarno suspendira i fingira demokraciju, tj. na vlasti i upravljačkim položajima se smjenjuju stranke i pojedinci koji zapravo pripadaju istoj vladajućoj prrotuhrvatskoj strukturi. Narod prepoznaje tu prijevaru te zbog nemoći i očaja u velikim postocima i ne izlazi na izbore, ili dijelom zagrize lažne mamce koji su prijetvorno medijski proizvedeni.

A, zbog čega hrvatski branitelji ne mogu uspjeti kao kandidati na izborima, a navodno ih ima oko pola milijuna?

Hrvatski branitelji su do 1995., kao i većina stanovnika Hrvatske, bili isključivo usredotočeni na obranu Hrvatske i oslobađanje okupiranih područja, jer je njima na prvom mjestu bila domovina. Za to vrijeme je korumpiranoj manjini Hrvatska bila imovina koju su pljačkali na sve moguće organizirane načine. Ova tragična vrijednosna razdjelnica traje do sada i glavni je uzrok svih vidova krize te sveopćeg propadanja i izumiranja Hrvatske.

U situaciji, u kojoj korupcijska hobotnica čvrsto upravlja Hrvatskom, hrvatski branitelji se nisu uspjeli na nijedan način organizirati kao socijalna skupina, a bez toga se ne može ni krenuti u političko djelovanje, a kamoli ostvariti bilo kakav izborni ili društveni uspjeh. Gospodari hrvatskih državnih i društvenih institucija različitim su metodama razmrvili i hrvatske branitelje i hrvatsko društvo i njihove zajedničke interese, te sa svime manipuliraju u svoju korist. Ta razmrvljenost se prepoznaje u postojanju preko tisuću braniteljskih i stradalničkih udruga, a s velikom većinom njih za šaku zobi upravljaju gospodari Hrvatske.

Usprkos ovome,  naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu još čini većinu stanovnika Hrvatske te može jednostavno izmijeniti stanje u Hrvatskoj ako se osvijesti, organizira i u hrvatske institucije izbornim putem dovede stručne i moralne osobe koje su djelima dokazale nacionalnu i socijalnu odgovornost.

JOSIPOVIĆ SE LAGANO PROŠETAO DO POBJEDE

 I vi ste se, da oprostite, i kao dragovoljac Domovinskog rata, “osramotili“ kao kandidat za predsjednika države…

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam se kandidirao. Jedan je bio da pokušam organizirati suprotstavljanje pobjedi Ive Josipovića, koja je bila dogovorena barem godinu dana prije predsjedničkih izbora 2009. godine. Prije nego sam se kandidirao na pet tisuća email adresa poslao sma tekst u kojem sam sve obrazložio. Obrazlagao sam da će biti puno kandidata koji će se predstavljati nacionalnima te da je svrha toga razbijanje glasačkoga tijela kako bi se osigurala pobjada Josipovića. Stoga sam apelirao da se tome suprotstavi organiziranjem predkampanje i da se izluči samo jedna nacionalni kandidat.

Međutim, projekt nije naišao na odgovarajuću potporu, pa sam se i sam kandidirao te opet naglašavao potrebu dogovora nacionalnih kandidata. Nažalost, nije bilo razumijevanja među osam kandidata i klanova koji su ih okruživali, a koji su se predstavljali prohrvatski, tako da je protuhrvatski kandidat Josipović lagano prošetao do pobjede. Najviše je oštećen Andrija Hebrang, jer su klanovske snage unutar njegove stranke proizvele još četiri kandidata.

Drugi razlog moje kandidature bio je u korištenju kampanje za promoviranje hrvatskog političkog programa bez kojeg je nemoguć hrvatski opstanak. Na tom programu i ljudima koje sam okupio u mojoj predsjedničkoj kampanji oblikovan je Hrast i kasnije Most. Nažalost, oba pokušaja su bila infiltrirana pa nisu ostvarili ono što su trebali i mogli. O tome kako je miniran i pervertiran Hrast objavio sam 2011. opsežan tekst na portalu dragovoljac.com. Tekst je veoma poučan i da su ga uvažili čelnici Mosta izbjegli bi mnoge probleme koji su ih zadesili. Tekst je i sada dostupan te može pomoći u prepoznavanju metodologije i osoba pomoću kojih se iznutra razaraju hrvatski politički projekti.

Kakva je, po Vama,  uloga medija, poglavito HRT-a?

Mediji u Hrvatskoj nisu komunikacijsko sredstvo demokratskog društva nego doslovno oružje pomoću kojeg protuhrvatske strukture održavanju duhovnu i političku okupaciju Hrvatske. U tome je do 2000. godine golemu negativnu ulogu odigrao HRT, a potom se njegova medijska i javna razaralačka moć postupno prelijeva u druge elektroničke medije koji su u privatnom vlasništvu, što se očituje u katastrofalnom padu gledanosti HRT-a.

U nacionalnim medijima, čini se, ima više protivnika države, nego malo gdje drugdje? Kako se biraju ti kadrovi?

Jedina dva formalno javna medija su HRT i medijski servis Hina, a o strašnom korupcijsko-klijentelističkom stanju u njima i hrvatskim državnim institucijama najjasnije svjedoče posljednji skandali glede izbora čelnih osoba i smjene Nadzornog odbora HRT-a.

 Je li „Za dom spremni“, najveći problem ove države?

Problem sa ZDS je izmišljen kako bi se na njemu pokušala do kraja slomiti hrvatska državotvorna i identitetska kičma te kako bi se javnosti odmaknuo fokus od golemih i dugotrajnih pljačkaških afera, poput Agrokora i energetskog biznisa, preko kojih se kolonizira Hrvatska, a budući naraštaji pretvaraju u dužničko roblje.

ZDS je stari hrvatski obrambeni i patriotski pozdrav, kojeg su hrvatski branitelji koristitli isključivo u kontekstu obrane od srbijanske oružane agresije. Osim HOS-a koristile su ga i brojne druge elitne postrojbe HV-a, uključujući i 1. Gardijasku brigadu, a osvemu tome postoje brojni izvorni A/V zapisi. Zbog svega toga nijedna prijašnja Vlada RH nije ga nimalo problematizirala. Naprotiv, čak su ga dodatno legalizirali tzv. Račanova vlada i SABA pod vodstvom zloglasnog Ivana Fumića.

Najpaklenskije je to što ZDS – i preko toga vrijednosti Hrvatskoga domovinskog rata – kriminalizira vlast stranke kojoj se pripisuje stvaranje RH i to pod pritiskom stranke koju je stvorio ratni zločinac Goran Hadžić.

O vama se piše dobro i loše. Tko su oni koji vas neprestano osporavaju?

Pluralna demokracija podrazumijeva suživot različitosti u svakom pogledu, pa u tom smislu treba doživljavati i sve vrste javnih rasprava o svim temama i problemima. To je posebno poticajno za hrvatsko društvo koje je predugo živjelo i još uvijek živi pod velikim pritiskom komunističkog jednoumlja.

Dakle, nije problem javna rasprava ili osporavanje, nego prešućivanje i bijeg od javne znanstvene ili političke rasprave. Odnosno, iz javne rasprave se isključuju svi koji nisu po ukusu nasljeđenih komunističkih struktura i njihove jednoumne paradigme.

Na taj način se oštećuju hrvatske institucije, hrvatski interesi i hrvatska javnost, jer se do njih teškom mukom i individualnim naporima probijaju objektivna saznanja. Stoga je ostao neiskorišten niz znanstvenih istraživanja koja su iznimno važna za suvremeni identitet i percepciju hrvatskog društva. Jedan mali dio toga jesu i moja znanstvena istraživanja koja su objavljena u brojnim knjigama i znanstvenim časopisima.

U vezi toga nažalost nema ni javne rasprave niti osporavanja, nego se bježi od činjenica manipuliranjem po agitpropovskim metodama, tj. nedemokratskim zatvaranjem javnog prostora i neutemeljenjim etiketiranjem ad hominem.

DOBRO POZNAJEM HASANBEGOVIĆA I ESIH

Kako gledate na bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegovića sam upoznao prije 15-ak godina kao mladog znanstvenog novaka kojeg je u Institut Ivo Pilar doveo ugledni hrvatski povjesničar i političar prof. dr. Ljubo Antić, koji mu je bio i institutski mentor. Budući je Antić vrlo brzo otišao u mirovinu, njegova uloga institutskog mentora kolegi Hasanbegoviću nekoliko godina je zapala i mene. Po toj i drugim osnovama imao sam prigodu puno razgovarati i dobro upoznati kolegu Hasnabegovića, koji se znanstveno specijalizirao za ulogu i kontekst muslimana u suvremenoj povijesti Zagreba i Hrvatske, što je bilo uglavnom neistraženo.

S toga motrišta dr. Hasanbegović se pokazao veoma vrijednim. Ne mogu pouzdano govoriti o njegovom političkom djelovanju, jer uopće nisam povezan s njegovim nedavnim uključivanjem u politički život, pa o tome mogu samo rubno saznavati iz neobjektivnih i manipulatorskih medija.

 A kako na Brunu Esih, s kojom također radite u institutu Ivo Pilar?

Brunu i njenu znastvenu sudbinu poznajem iznimno dobro. Upozano sam je kao član povjerenstva na obrani njenog diplomskog te prepoznao potencijal i pridonio da se kao znanstveni novak zaposli u Institutu Ivo Pilar na znanstvenim projektima kojima sam bio voditelj. Na taj način sam joj bio institutski mentor i godinama smo uspješno surađivali te boravili u istoj institutskoj sobi. Nažalost, nije uspjela doktorirati jer se pokazalo da je svojom voljom za poslijediplomski studij odabrala pogrešan fakultet i pogrešnog mentora. Radi se o skandaloznom Fakultetu političkih znanosti, koji je inače osnovan kao zamjena za Višu patijsku školu, pa je stoga znanstveno stradavanje Brune Esih time bilo predodređeno. O tome skandalu nije ovdje potrebno detaljnije govoriti, jer je to u medijima već detaljno opisano.

Ni o političarki Bruni Esih ne mogu reći ništa konkretnoga, jer se tek nedavno iznenada i izravno uključila u politički život, bez ikakvoga mojeg utjecaja i saznanja, te je otada veoma rijetko i usput susrećem.

Što mislite o kolegi Ante Nazoru, za kojeg general Ljubo Ćesić Rojs nije imao lijepih riječi?

Ljubo Ćesić Rojs je jedna od ratnih legendi, ali je i iznimno dobro upućen u pozadinu vojnih i političkih događanja. Problemi koji se javno pojavljuju u vezi kolege dr. Nazora prvenstveno su povezani s institucijom (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata – HMDCDR) u kojoj je ravnatelj od njena osnivanja. Radi se o instituciji koja je osnovana 2005. godine i koja je trebala prikupljački i znanstvenoistraživački riješiti nagomilane probleme u vezi Hrvatskoga domovinskog rata. Da bi to mogla, ta institucija je trebala prostorno, financijski i kadrovski biti jedna od najvećih i najjačih u Hrvatskoj. Međutim, Vlada RH pod vodstvom Ive  Sanadera osnovala je HMDCDR kao jednu u nizu svojih blef instiucija, tj. HMDCDR je bio i ostao podstanar u nekoliko prostorija ionako pretrpanog Hrvatskog državnog arhiva, s više nego jadnim proračunom i naglašeno nedovoljnim brojem zaposlenika.

Za ravnatelja je postavljen tada mladi i neiskusni magistar Ante Nazor, koji je bio na početku bavljenja vojnom poviješću srednjeg vijeka. Prema tome, HMDCDR je institucija s konstrukcijski ugrađenom fatalnom pogreškom. Tek uvažavajući naznačeno mogu se razumijevati dubinski nedostaci HMDVDR-a i nezadovoljstva s njenim djelovanjem, a traženje odgovornost Ante Nazora može prozlazi iz toga što je pristao biti dugogodišnje bezbučni ravnatelj takve institucije, koja je izvršavala nelegitimne zahtjeve politike o kojoj je govorio i general Rojs. Prema tome, smjenom ili ostankom dr. Nazora neće se postići ništa, ako se ne promijeni koncepcija i konstrukcija institucije. U tome i jest razlog što nijedna postsanaderovska Vlada RH nije mijenjala položaj institucije niti je smjenjivala ravnatelja.

A, zbog čega se malo zna o Hrvatskoj u svijetu?

Odgovor je jednostavan. Smatram da se u svijetu o Hrvatskoj zna puno, obzirom na prostornu veličinu i stvarnu ulogu. Navjerovatno veliku poznatost i pozitivnu percepciju Hrvatske stvaraju iznimno uspješni Hrvati, napose sportaši i hrvatski seljenici, a negativnosti sustavno proizvode formalno hrvatske državne i društvene institucije u kojima 150-ak godina dominira jugoslavenska, a 70-ak i komunistička paradigma. Noviji primjeri kojih se svi sjećamo jesu bivša dva predsjednika države (S. Mesić i I. Josipović) te ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Ž. Jovanović), a posebno negativna i utjecajna je filmska produkcija, čast iznimkama, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Kako to, gospodine Jurčeviću, da Hrvatska nakon Domovinskog rata nema heroja, ali ni dezertera i izdajica?

U Hrvatskoj ima iznimno veliki broj heroja, jer 1990-e su bile stvarno herojsko doba hrvatske povijesti. Problem je što dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama, pa svim načinima i silama nameću perverznu percepciju da su heroji ratni zločinci, a ratni zločinci, dezerteri i izdajice su navodni ugledni građani, koji uz to pljačakaju nacionalna bogatstva i razaraju nacionalne vrijednosti.

Može li se znati, ako nije tajna, na kojim knjigama, odnosno projektima sada radite?

Moje znanstvenoistraživačko područje je najnovija nacionalna povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za drugi svjetski rat, zatim hrvatsko iseljeništvo, te nastanak hrvatske države i Domovinski rat. Priredio sam dokumentaciju za izradu nekoliko knjiga o neistraženim i nedostatno istraženim temama, a još sam u dvojbi oko redosljeda njihova izdavanja.

Podržavaju li Vaš rad državne institucije?

U hrvatskoj situaciji o kojoj sam govorio u ovom razgovoru, logično je da državne institucije  ne podržavaju moj i slične znanstvenoistraživačke projekte i izdavanje knjiga. Jedina moja knjiga koja je dosad financijski dijelom podržana od državnih institucija, bilo je 15.000 kuna koje je odobrilo Ministarstvo hrvatskih branitelja za dio tiskarskih troškova knjizi Heroji hrvatskoga Domovinskog rata. No, nadajmo se da je to dobar znak za budućnost.

Što mislite o projektu hrvatskih branitelja „Velika zlatna plaketa – bili smo prvi kad je trebalo“, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolju knjigu iz Domovinskog rata?

Projekt je iznimno važan, jer je nastao kao samonikli i neovisni dragovoljački braniteljski projekt koji se suprotstavlja svim krivotvorinama o događajima i vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Druga vrijednost projekta je što je već postao tradicionalan, pa je na taj način poticajan svim domoljubima, jer pokazuje da se može ako se zna što se hoće. I treće, projekt je javno sve prepoznatljiviji, usprkos prešućivanju institucija i kontroliranih medija. Ovo dokazuje i podatak da je ove godine u nominaciji „Za veliku zlatnu plaketu bilo čak 18 knjiga.

Ove godine Vi ste dobitnik te nagrade. Nu, što Vama znači  „Velika zlatna plaketa“ koju ste dobili zbog knjige „Heroji hrvatskoga domovinskog rata“, i koja će Vam 27. rujna 2017. svečano biti uručena u 11 sati u dvorani „Brijuni“ Zagrebačkog velesajma?

Zaista mislim da je plaketu prvenstveno zaslužila knjiga, tj. veličanstvenih 19 svjedočanstva heroja koje sam većinom tonski snimio već davne 1995. godine, a tek ove godine ih objavio kao knjigu. To da su svjedočanstva veličanstvena nije puka fraza, jer sam ih tijekom 20-ak godina pročitao više desetaka puta te i na mene koji sam iskusan imaju uvijek iznimno snažan utjecaj o slici hrvatskoga herojskog doba. Radi se o 19 svjedočanstva nepoznatih tzv. običnih ljudi koji su do 1991. živjeli tipičnim svakodnevnim životom i potpuno su nepripremljeno i neočekivano postali pravi heroji, koji su nažalost ostali do sada potpuno nepriznati i javno nepoznati.

Osnovni poticaj za nastanak ove  knjige pronašao sam u motivu koji je potkanuo i Vaš projekt „da se ne zaboravi“. Dva su konkretna cilja knjige. Jedan je da se potakne branitelje i ostale domoljube na prikupljanje brojnih prešućenih herojskih svjedočanstava, jer se ona najneposrednije i najsnažnije suprotstavljaju krivotvorenju događaja i vrijednosti hrvatskoga Domovinskog rata. Drugi je cilj pronaći način da knjiga stigne do svake knjižnice osnovnih i srednjih škola, jer su neposredna svjedočanstva heroja odgojno pa onda i obrazovno posebno primjerena i uvjerljiva. Nadam se da će „Velika zlatna plaketa“ puno pomoći u ostvarenju jednog i drugog cilja.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati