dr. sc. Mile Lasić: Njemački apel za mir: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime!

1

Američki saveznici u NATO-u i u Europskoj uniji su bili izloženi proteklih godina i mjeseci enormnom pritisku kako bi bezrezervno slijedili kurs konfrontacije prema Ruskoj federaciji, uz demoniziranje ruskog predsjednika Putina, maltene kao „novog Hitlera“.

mileMnogima je bilo jasno da je riječ o opasnom putu, ali su šutjeli. S druge strane, veoma je opravdano pa i nužno kritizirati rusku politiku prema Ukrajini, ali se ne smije otići predaleko, te poništiti ono što je u posljednjih četvrt stoljeća postignuto u odnosima između SR Njemačke i Ruske federacije, EU i Rusije. O tomu se i radi u apelu za mir, koji je pod naslovom „Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime“ (Wieder Krieg in Europa? Nicht in unserem Namen!) prvo 5. prosinca 2014. godine objavljen u vodećem njemačkom tjedniku za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ (vidjeti, http://www.zeit.de/politik/2014-12/aufruf-russland-dialog).

U ovomu svojevrsnom vatrenom pledoajeu za popuštanje napetosti između Zapada i Istoka, za dijalog s Rusijom, u krajnjem za mir u svijetu, potpisanom od šestdesetak uglednika iz politike i gospodarstva, medija i kulture, radi se o onomu što je nužno činiti odmah kako se ne bi Europa i Svijet strmoglavili u svoju lošu prošlost.

Apel je naišao na izvanredan odjek u njemačkoj javnosti, o čemu svjedoči i podatak da ga je do momenta kada nastaje ovaj tekst supotpisalo 32.899 ljudi (Vidjeti OVDJE)

Mogu osobno biti miran, jer nisam ni do sada šutio na ovu temu. Govorio sam, primjerice, u ljetošnjem intervju za Hrvatski medijski servis, pa potom pojasnio i u nizu eseja u Oslobođenju zašto bi Obamin „wake-up call for Europe“ mogao upravo u Europi isprovocirati odgovor u formi „Yankie go home“. I to se konačno dogodilo s ovom krasnom njemačkom peticijom za mir, upućenoj u prvom redu Berlinu, ali podjednako i drugim svjetskim centrima moći – Washingtonu i Moskvi. Ovom sam se temom, dakle, opetovano bavio ljetos u medijima, pa potom i tijekom cijelog semestra na kolegiju Međunarodni politički odnosi, pri čemu mi je manje važno bilo da li se u aktualnim konfrontacijama Zapad-Istok radi o obnovljenom hladnom ratu, koliko je važno upozoriti na realnu opasnost da on može uskoro postati i „vrući“, ukoliko se Ruska federacija bude tretirala neprijateljem a ne i jednakopravnim partnerom.

t7_8979_91946_08052013155857_15Uostalom, nije li nedavno i papa Franjo upozorio da smo već jednom nogom u Trećem svjetskom ratu, s čime bi se mogli i složiti ako se u cca 80 zemalja vode građanski i drugi ratovi za prekompoziciju nekih zemalja i regija u svijetu. Podsjećanja radi, Svijet nije primijetio na vrijeme da je uplovio i u Drugi svjetski rat, više-manje nijemo je promatrao talijansku okupaciju Abisinije, španjolski građanski rat, ili „Anschluss“ Austrije i Sudetske oblasti u ČSSR-u Trećem Rajhu. I u prošlosti i danas se uvijek u uvodu u veliku nesreću radilo i radi o aktiviranje „zamrznutih konflikata“ i teritorijalnim prekrajanjima, pa u konačnici golom nasilju i pravnom nasilju, tj. suzpenziji međunarodnog prava. Nije, naravski, samo u „slučaju Krima“ i „istočne Ukrajine“ riječ o odmrzavanju „zamrznutih konflikata“ i o suzpenziji međunarodnig prava, nego i o prekompoziciji cijeloga Bliskog istoka i sjevernog dijela Afrike, kao i o drugim kriznim žarištima u svijetu. Uostalom, ove vrste prekompozicija tiču se uvijek, izravno ili neizravno, i tzv. failure states, država koje su zbog unutarnjih dioba sklone padu, kakva je nažalost i Bosna i Hercegovina …

Nesvakidišnji njemački apel

One moje studente koji su i u tjednu uoči Božića dolazili na nastavu, već sam upoznao sa sadržajem nesvakidašnjeg njemačkog apela za mir koji su uputili njemački angažirani intelektualci i umjetnici izravno vlastima u Berlinu pod naslovom: Ponovno rat u Europi? Ne u naše ime! Ma koliko bio i sam svjestan ograničenih dosega ove vrste javnog prosvjeda, ili apela, ova mi se peticija za mir čini nečim najvažnijim što se u Europskoj uniji dogodilo u 2014. godini. Ona je bila, prosto, iznuđena zabrinjavajućim procesima u odnosima Zapad i Istok, u kojima su se Europljani u pravilu ponašali nedoraslo i nedorečeno. Ta ocjena stoji ne samo kad je riječ o kontraproduktivnim sankcijama Rusiji, koje već izazivaju poremećaje u pojedinim zapadnim zemljama, pa i prosvjede, primjerice njemačkih gospodarstvenika i socijaldemokratskih političara („…ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“, poručuje dr Walter Steinmeier u zadnjem „Spiglu“), nego i kad se radi o nuđenju nove generacije sporazuma o pridruživanju od strane EU i Ukrajini i Gruziji i Moldaviji.

A ako se za žurno uključivanja ovih zemalja u EU i mogu naći racionalna geopolitička i gospodarska objašnjenja, njihovo ishitreno uključivanja u NATO savez i nije drugo do avantura velikog formata, koja i nije mogla ostati bez ruskog odgovora. Ovaj tekst nastaje, zapravo, u danu u kojemu je Ukrajina u njezinom parlamentu dokinula „neutralnu poziciju“ glede blokova, na što je od strane NATO-a odgovoreno: „Vrata za Ukrajinu nisu zatvorena“!

Razloga za zabrinutost, strah i otpor je, dakle, biloje  i ima još uvijek i odviše, pa je apel njemačkih intelektualaca lijeve i desne političko-ideološke orijentacije, bio očekivan. Pri tomu se ne radi samo o činjenici da su SR Njemačka i Ruska federacija imale – po podacima Saveznog statističkog ureda iz Wiesbadena – ccaa 82. milijarde eura gospodarsku razmjenu u 2012. godini, nego što povijest uči da je izguravanje Rusije iz europskih poslova uvijek bilo vrlo kontraproduktivna rabota, opasna po mir u Europi i svijetu. Utoliko je razumljivije što se osobe od ugleda iz njemačkog javnog života, bivši političari i državnici, ugledni gospodarstvenici i umjetnici nisu mogli više miriti sa sve otvorenijim manipulacijama događanja u Ukrajini i na relaciji Zapad-Istok, to jest ratnim bubnjevima na tlu Europe, znajući dobro da je ulog u eventualnom budućem krvavom razračunavanju upravo sama Europa. Sprženoj zemlji Europi bi bilo u slučaju globalnih sučeljavanja američke i ruske vojne sile na tlu Europe, dakle, posve svejedno tko je odnio „Pirovu pobjedu“: bio to velikodržavni hegemonizam američkih boja, ili to bila despotija ruske provenijencije …

Nezadrživa jurnjava prema ratu

U prvom pasusu njemačke peticije za mir se, inače, kazalo: „Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost…“ Doista, u ovom se kontekstu može i ponajbolje razumjeti apel više od 60 uglednih ličnosti iz njemačke politike i umjetnosti, gospodarstva i medija, među kojima su i imena nekadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga (CDU), saveznog kancelara Gerharda Schroedera (SPD) i nekadašnjeg saveznog ministra pravosuđa i prvog čovjeka Socijaldemokratske stranke Njemačke Hansa-Jochena Vogela. Među potpisnicima su i drugi brojni uglednici, počev od glumaca Maria Adorfa i Klaus Marie Brandauera (glumac i redatelj), preko dr. Sigmund Jähna (bivši astronaut), do prof. dr., dr. h.c. Margot Käßmann (biskupkinja i bivša predsjednica Vijeća evangeličkih crkava u Njemačkoj), ili dr. h.c. Lothar de Maizière (prvi i jedini demokratski izabrani predsjednik DDR-a).

Tu su i: Ingo Schulze (pisac), Hanna Schygulla (glumica i pjevačica), prof. dr. h.c. Horst Teltschik (bivši savjetnik kancelara Kohla i njemačke vlade za sigurnosnu i vanjsku politiku), dr. Antje Vollmer (bivša potpredsjednica Bundestaga), Bärbel Wartenberg-Potter (bivša biskupkinja Luebecka), uključivo i čuvenog redatelja Wima Wendersa (Nebo nad Berlinom …). Radi se, dakle, o skupini zabrinutih ljudi različitih svjetonazora i vjeronazora, povezanih njihovim kozmopolitiziranim razumijevanjem mira kao najvišeg dobra. Oni dijele u prvom redu zabrinutost za mir i time istodobno drže do vrijednosti na kojima počivaju i Europa i EU. Usudio bih se dodati, kako se i u ovomu njemačkom apelu kao na dlanu vidi da se kozmopolitsko ne smije vezati samo za „lijevo“, te da je krajnje vrijeme da se i kod nas „lijevo“ promatra kao nadmoćnije i humanije samo u slučaju kad ne zagovara ideološko-političke monizme, secezionizm na jednoj, ili unitarne/centralističke koncepcije, na drugoj strani. Uostalom, ono što se kod nas smatra „multikulturalnim“ i/ili „lijevim“ nerijetko je najkonzervativnije što u bh. društvu imade, pa zajedno s monokulturalitičkom pameću i praksom i nije do podvala i prijevara. I „lijevo“ i „desno“ može biti, pak, kozmopolitsko u kosmopolitiziranim ambijentima, o tomu i govori njemački apel.

Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost, prisjetimo se toga i nećemo zalutati na stranputicu, ukazuje se s pravom u njemačkom apelu. Zaboravilo se, nažalost, na mnogo toga, kaže se u apelu: „Sukob u Ukrajini pokazuje da nismo prevladali želju za moći i hegemonijom. Na kraju hladnog rata, 1990., svi smo se nadali da su ta vremena za nama. Međutim, uljuljkali su nas uspjesi politike popuštanja i mirnih revolucija… Bez pomirljivosti građana Rusije, bez dalekovidog Mihaila Gorbačeva, bez podrške naših zapadnih saveznika i bez opreznog djelovanja tadašnje njemačke vlade nikada ne bismo nadišli podjelu Europe. Njemačko ujedinjenje mirnim putem bilo je veliki i razumni čin sila pobjednica i odluka historijskih razmjera.

Iz prevladanih podjela trebao je izrasti održivi europski mirovni i sigurnosni poredak od Vankuvera do Vladivostoka, kao što je bilo dogovoreno u studenom 1990. godine u Pariškoj povelji za novu Europu. Na osnovu zajedničkih principa i prvih konkretnih mjera trebalo je podići „zajedničku europsku kuću“ u kojoj će sve države uživati istu sigurnost. Ovaj cilj poslijeratne politike ostao je neostvaren. Europljani ponovo žive u strahu. Mi potpisnici pozivamo njemačku vladu da preuzme odgovornost za mir u Europi. Potrebna nam je nova politika popuštanja, koja je ostvariva samo na osnovu iste sigurnosti za sve i s ravnopravnim i međusobno uvažavanim partnerima. Njemačka vlada neće pogriješiti ukoliko u ovoj teškoj situaciji pozove na trezvenost i dijalog s Rusijom. Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir. Rusija od Bečkog kongresa 1814. pripada velikim europskim silama. Svi koji su pokušali to nasilno promijeniti, doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka …“

Novo poglavlje historije

U apelu njemačkih uglednika se podsjeća i kako je 3. listopada 1990. godine, na dan njemačkog ujedinjenja, tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker (CDU) rekao: „Hladni rat je gotov. Sloboda i demokracija će uskoro preplaviti sve države. One sada mogu izgraditi svoje odnose i insititucionalno ih osigurati tako da po prvi put dobijemo zajednički mirovni i životni poredak. Time za narode Europe počinje suštinski novo poglavlje historije s ciljem paneuropskog ujedinjenja. Džinovski cilj, ostvariv, ali lako možemo i posrnuti. Suočeni smo s dvjema alternativama: možemo ujediniti Europu ili, kako to brojni kobni primjeri iz historije pokazuju, utonuti u nacionalističke sukobe.“ Sve do ukrajinske krize smo vjerovali da je Europa na dobrom putu – kazalo se na samom kraju apela njemačkih uglednika – ali, Richard von Weizsäckerove riječi su danas, četvrt stoljeća kasnije, aktualnije nego ikad!

Da, u novom smo Hladnomu ratu, pri čemu je tek puko akademsko pitanje je li on obnovljen ili nikada nije ni prestajao. Današnja ratnička atmosfera i rječnik podsjećaju, doduše, na vremena uoči prve „Berlinske krize“ (1948.), ili za vrijeme gradnje „Berlinskog zida“ i druge „Berlinske krize“ (1961.), odnosno „raketne krize“ na Kubi iz 1961. godine. Srećom se i na vrhuncu „Kubanske krize“ krenulo u pravcu detanta, kako bi se krajem šestdesetih godina prošloga stoljeća otpočelo i s međunarodnim pregovorima i sporazumima o kontroli i/ili smanjenju nuklearnog i konvencionalnog naoružanja. Oni će dovesti potom logično do vrhunca detanta, do Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji 1975. godine u Helsinkiju. U tom je procesu, ma koliko to danas bilo više nevažno, je pokojna SFRJ kao članica ili predvodnica Pokreta nesvrstanih dala veliki doprinos. Potom će uslijediti „glasnost“ i „perestrojka“, koje će i dovesti do pada „Berlinskog zida“i „željezne zavjese“, te nekim narodima donijeti slobodu i prosperitet, dok će drugima donijeti „obrnute tranzicije“ …

“Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe“ – najvažnija je poruka u ovomu njemačkomu apelu za mir, koju ponavlja i njemački MVP Steinmeier u intervju za predbožićni broj magazina “Der Spiegel“ – „to bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Uostalom, naglasili su njemački uglednici: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.” Te interese je ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”

Potpisnici deklaracije pozivaju upravo zbog toga na povratak Europe politici popuštanja napetosti – politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Vrijeme je za obnovljeni detant, ako se već radi o obnovljenom Hladnom ratu. Nije, dakle, izlaz u daljnjim konfrontacijama, nego u popuštanjima i kompromisima u međunarodnim odnosima!

Piše: prof. dr. sc. Mile Lasić/Milelasic.com

facebook komentari

  • gost

    Od svrsetka drugog sv.rata pune nam usi pricama o miru, a mira nema.

    Prorok Jeremija( 6,14) je prije pada Jeruzalema upozoravao Zidove rijecima:” I olako liječe ranu naroda moga, vičući: `Mir! Mir!` Ali mira nema.”

    Apostol Pavle upozorava nas sa slicnim rjecima: “Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: “Mir i sigurnost”, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. 1 Solunjanima 5.3