Dr. Slaven Letica: „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“

34

Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba

U knjizi „Mala povijest Velike Srbije: Četnička Srbija na našem Bliskom Istoku“dr. Slaven Letica, poznati pisac knjiga-uspješnica, ugledni istraživač i vrlo dobar poznavatelj, “iz prve ruke”, fenomena velikosrpske agresije iz razdoblja 1986. – 1999.  (bio je osobni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u doba pripreme Srbije za ratove i na samom početku agresije na Lijepu našu) pokušava i uspijeva odgovoriti na pitanja koja s razlogom zanimanju i zanimaju hrvatsku javnost:

  • Kako je, kada i zašto došlo do četničke revizije suvremene srpske i srbijanske povijesti?
  • Što rehabilitacija četnika i četništva i pretvaranje četničkih ratnih zločinaca Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića donosi današnjoj Srbiji, a što narodima i državama koji četništvo i dalje smatraju zločinom, a četnike zločincima?
  • Hoće li rehabilitacija četnika i četništva oživjeti ideje i politiku Velike Srbije?
  • Kako je i zašto srpska mlada generacija s odobravanjem prihvatila ideju izjednačavanja ranogorskih četnika i Titovih partizana?
  • Tko je za Hrvatsku bolji susjed-predsjednik: Boris Tadić ili Tomislav Nikolić?
  • Zašto Hrvatska pod nikoju cijenu ne smije pristati na povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije?
  • Gdje se kriju zametci „novog (dobrosusjedskog i europskog) optimizma“ u odnosima između Hrvatske i Srbije?

To je zapravo knjiga o izgradnji suvremene „europske“ Srbije na temeljima „krnjega četništva“, a prije nekoliko dana pojavila se na kioscima u nakladi Vuković & Runjić i 24 sata. Posebno je zanimljiv autorov osvrt na ustrajavanju rehabilitacije četništva kroz tezu kako je riječ o antifašističkom pokretu što bi, slijedom prokušane i općeprihvaćene metode podjele na dobro i zlo (fašizam je evidentno zlo, a sve antifašističko samim time postaje dobro, prihvatljivo i poželjno) trebalo u konačnici isti taj pokret, opet po prokušanom modelu, abolirati od odgovornosti za počinjene zločine.Štoviše, zagovornici rehabilitacije četništva saveznike traže i među partizanima i poklonicima ideje jugoslavenstva te na taj način prikriti stvarne namjere stvaranja Velike Srbije koje se nikada nisu odrekli. Evo što sam autor, dr. Slaven Letica ističe:

Izbor i ustoličenje (inauguracija) četničkog vojvode Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednika Srbije i višegodišnji proces rehabilitacije četničkog nasljeđa, četničkog pokreta i četničkih vođa – Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića – ne zabrinjava samo hrvatsku, već i „regionalnu“ i europsku javnost. Općenito se može kazati da suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka SVIH ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet, pobjednički ponos i „korisnu prošlost“ traže u povratku u „slavnu“ ravno-gorsku, drinsku i dinarsku četničku prošlost. Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog, ratničkog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeva GUBITNIČKOG i zločinačkog ratnog nasljeđa. Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici. Pobjeda četničkog vojvode, a danas četnika-predsjednika Tome Grobara na predsjedničkim izborima nije, dakle, nikakvo iznenađenje ili političko-kulturni eksces, već je logična posljedica stanja duha ili duša današnjih Srba – prečanskih i srbijanskih – i same Srbije. Svi politički i kulturni procesi kroz koje je prolazila Srbija od ubojstva Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. do predsjedničkih izbora na neki su način bili utiranje puta za izbor četničkog vojvode za predsjednika Srbije.

mala povijest velike srbijePovlačeći usporednicu između poznatog, slavljenog i osporavanog, djela Daniela Jonaha Goldhagena „Hitlerovi dragovoljni izvršitelji“ kojem je ključna teza da su dolazak Hitlera na vlast i njegov osvajački i genocidni pohodi bili izraz težnji i snova većine Nijemaca njegova doba, mogli bismo kazati da je izbor „Tome Grobara“ za predsjednika Srbije izraz trenutno većinskog raspoloženja Srba-prečana i Srba u Srbiji. Srpski i srbijanski ratni i diplomatski porazi od 1991. do 1999. godine doveli su među Srbima do procesa koji bismo mogli nazvati procesom političke bifurkacije ili rastoka (dijeljenja rijeke u dva toka od kojih svaki pripada drugom riječnom slivu). Naime, pragmatično nacionalno i duhovno jedinstvo i ratno zajedništvo Srbije i Srba u devedesetim godinama prošlog stoljeća stvoreno je na ideji „Jugoslavije“ i „jugoslavenstva“ shvaćenih u kontekstu ideje i strategije ostvarenja Velike Srbije: na tezi o pravu svih Srba da žive u istoj državi koja je morbidnu, nekrofilsku snagu stekla na ratno-huškačkoj paroli Vuka Draškovića „Gdje je srpski grob tu je Srbija“ ili podjednako opasnoj poruci pravoslavne crkve „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpski kosti to mora biti srpski zemlja“ (vladika Nikanor, Borba, 3.travnja 1991.). Konačni rezultat tih i nepreglednog mnoštva sličnih izjava srpskog političkog, crkvenog, znanstvenog i intelektualnog establišmenta bilo je spontano definiranje zajedničkog osvajačkog cilja o uspostavi granica Velike Srbije na pravcu Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Osvajačke ratovi koje je Srbija povela i izgubila počivali su tako na hibridnoj, naoko nespojivoj ideologiji koja je „skrpana“ od komunističkog jugoslavenstva i titoizma (koju je na početku zagovarao Slobodan Milošević i JNA), svetosavskog mita o „nebeskom narodu koji su zajedničkim snagama oživjeli pravoslavni popovi i politički psihijatri dr. Jovan Rašković i dr. Radovan Karadžić i četničkog velikosrpstva koji je ratno nadahnjivao najrazličitije paravojne četničke postrojbe, pa i one kojima je pripadao bivši Šešeljevac, a današnji „reformirani“ predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Gubitak ratova doveo je do procesa političkog rastoka ili bifurkacije bivših „crvenih“ i „crnih“. Kad je u pitanju ideja „korisne prošlosti“ Srbi su se mogli, ali nisu željeli pažljivo analitički „zagledati“ u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koje bi im mogle obogatiti današnji i budući život. Nažalost, osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i – pobjedničkim. I ne samo to. U knjizi ću pokazati kako je krajnji cilj procesa „znanstvene“, političke, pravosudne i kulturne rehabilitacije Draže Mihailovića zapravo rehabilitacija nasljeđa šarolikog, heterogenog i hibridnog četničkog pokrata u cjelini. Dakle i četničkih pokreta Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Momćila Đujića. Procesi sustavne, dugotrajne političke bifurkacije u Srbiji uglavnom su bili na rubu interesa i pažnje hrvatske političke „elite“ i javnosti, jer je njihova pažnja bila usmjerena prema euro-atlantskim integracijama. Zato je izbor Tomislava Nikolića u hrvatskoj javnosti primljen s iznenađenjem. Naime, hrvatska je javnost političke, društvene i kulturne procese naše zemlje i Srbije promatrala krajnje površno i pomalo „srcedrapatentno“: uglavnom preko „jednog divnog prijateljstva“ predsjednika Ive Josipovića i bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića.

Što je četništvo danas, u XXI. stoljeću?

Sintagma „Četnička Srbija“ nije odavno u samoj Srbiji politički nekorektan, pogrdan ili pejoratiavan, jer je četništvo steklo legalitet i kulturni legitimitet. U knjižici pokušavam odgovoriti na pitanja koja sigurno zanimaju mog hrvatskog čitatelja, a odgovori mogu biti zanimljivi i našim srpskim i srbijanskim susjedima. Kako je tekao proces političke, pravosudne i masovno-psihološke rehabilitacije četništva? Što izbor četničkog vojvode za srbijanskog predsjednika znači za nas Hrvate i našu državu? Jedna od brojnih posebnosti, nazovimo ga tako, petoga četničkog ustanka (prvi je bio onaj protiv Otomanskoga carstva, drugi u okviru Kraljevine Jugoslavije, treći tijekom Drugog svjetskog rata, četvrti se javio tijekom raspada Titove Jugoslavije i ratova, a peti potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća) jest fascinacija vrlo mladih ljudi Dražom Mihailovićem, Ravnom Gorom i četništvom. Svojevrsni pledoaje ili manifest o „dvostrukom srpskom antifašizmu“ prošle je godine objavio idejni tvorac i pokretačka snaga rehabilitacije Draže Mihailovića i četničkog ili četničkih pokreta Vuk Draškoviću. U listu Press 14. travnja 2011. ovako je pojasnio tezu o „dvojnom antifašizmu“:

„Antifašistička borba Srbije i srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu jeste borba dva antifašistička pokreta: ravnogorskog i partizanskog. I jednima i drugima borba protiv nacista, ustaša, balista, muslimanskih handžar divizija i ostalih okupatora i njihovih kvislinga služi na čast. Srpski narod mora da bude ponosan zbog toga, ali i nesretan zbog svake žrtve u ratu između Titove i Dražine gerile, kao i svake žrtve surove odmazde komunističkih pobjednika. Neki evropski narodi koji su se priklonili službi fašizmu ili nacizmu čine sve da tu službu zaobiđu ili umanje. I van razuma je, nažalost, da samo u Srbiji ideologija ratnog pobjednika u građanskom ratu između partizana i četnika uporno, već šest i po decenija, generala Dražu i njegovu vojsku tovari izmišljenom pričom služenja nacističkom okupatoru. Ako Draža, uz kojeg je do jeseni 1944. bila sva okupirana Srbija nije bio antifašista, onda u Srbiji nije ni bilo antifašizma. General Mihailović borio se za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Njegova vojska zvala se Jugoslovenska vojska u otadžbini i na kapama je nosila grb na kojem su bila četiri srpska slova ‘S’, i hrvatska šahovnica, i muslimanski polumjesec, i slovensko sunce nad Triglavom. U njegovoj vojsci i njegovoj vrhovnoj komandi bilo je sve do proljeća 1944. više nesrba nego što ih je bilo u partizanima. Prvi komandant Prvog ravnogorskog korpusa bio je Hrvat.“

Čistka srpskoga raja

U knjizi posebno mjesto zauzima poglavlje o „Nebeskoj Srbiji“ kako Srbi nazivaju svoj krajičak raja. Zavirivanje u taj dio raja zanimljivo je zbog toga što naši hrvatski i ini katolički sveci ipak moraju proći međunarodnu „recenziju“, dok srpske svece potpuno samostalno i suvereno imenuje Srpska pravoslavna crkva. Kao autokefalna crkva, ona nikoga za ništa ne mora pitati: ni koga će poslati u raj, ni koga će poslati u pakao, ni koga zadržati na probnom stažu u čistilištu. Ne mogu kazati kako se nisam neugodno iznenadio kas sam vidio koga je SPS po kratkom postupku iz komunističkog pakla – u kojem je slovio kao nacistički simpatizer – katapultirala u pravoslavni raj. Sveti arhijerejski sabor SPC 19. svibnja 2003. “jednodušnom jednoglasnom saborskom odlukom” proglasio je svecem Nikolaja Velimirovića. Svečana kanonizacija obavljena je u Hramu Svetog Save na Vračaru, u Beogradu, 24. svibnja 2003., a novi svatac dobio je kanonsko ime: „sveti Nikolaj Žički i Ohridski“. Taj novi, hrvatskoj javnosti malo poznati svetac naglo je postao velikom svetačkom zvijezdom, neokrunjenim kraljem „Nebeske srbije“. Na tronu je zamijenio ili sasvim zasjenio srpske „šefove“ raja iz drugog tisućljeća: svetog Savu i svetoga cara Lazara. Srpska pravoslavna crkva očigledno je bila silno razočarana ulogom i poslanjem koje su njeni glavni svetosavski sveci ostvarili u ratovima u posljednjem desetljeću „izgubljenog vijeka“. Razočarana, pa i ogorčena, je s još jednom gubitničkom rolom nesretnog svetog cara Lazara. Naime, baš je njemu, preciznije moći njegovih moći („moštiju“) SPC uoči i tijekom ratova povjerila dvojaku ulogu: (1) da dobije novu Kosovsku bitku koju je „slavno“ izgubio 1389. i (2) raznošenjem njegovih „moštiju“ po zamišljenim granicama novog svesrpskog „carstva“ SPC mu je povjerila misiju ostvarenja Velike Srbije. Nesretnom svetom caru Lazaru očito nije bilo suđeno da nakon šest „vekova“ dobije novu Kosovsku bitku. Od velike mu pomoći nije, prema sudu SPC, bio ni nesretni sveti Sava koji mu nije želio pomoći u „svetim srpskim ratovima“ od 1991. do 1999. Umjesto da se vodstvo SPC samokritički osvrne na svoju sramotnu, na kraju gubitničku, ulogu u kovanju i blagoslivljanju ratova i ratnih zločina i umjesto da se skrušeno pokloni pred „moštima“ svetaca koji očito nisu željeli dati potporu ratovima koje nisu smatrali nužnima i pravednima, a još i manje svetima, pravoslavne su crkvene velmože odlučile pronači i na čast oltara podići smrtnika koji bi u trećem tisućljeću trebao imati ulogu koju su sveti Sava i sveti car Lazar imali u drugom tisućljeću.

„Pretvorba“ rasističkog mistika

Izbor je pao na čovjeka koji najbolje izražava duh i dušu današnje ravogorske, četničke Srbije: njegovo je svjetovno ime Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. – 18. ožujak 1956.). Taj pokojni episkop Srpske pravoslavne crkve u mladosti je bio gorljivi zagovornik europskog humanizma, zapadnih liberalnih građanskih i političkih vrijednosti, religijske snošljivosti i crkvenog ekumenizma. Školovao se i dugo živio na Zapadu, ali je između dva rata došao u „otadžbinu“ i doživio „prosvjetljenje“. Digao je ruke i misli od svih zapadnjačkih i europskih vrijednosti i uvjerenja svoje liberalne mladosti, da bi uoči i tijekom Drugog svjetskog rata postao ideolog i glasnogovornik svetosavskog nacionalizma, četničkog rasizma, militantnog antisemitizma i nacizma.  Ozbiljni i objektivni povjesničari smatraju ga zbog toga duhovnim inspiratorom i ideologom kolaboracijskog nacističkog, četničkog, zločinačkog režima Dimitrija Ljotića. Uz to, obožavao je Adolfa Hitlera i, dakako, dosljedno tome prezirao je židove.

Evo kako je o njima zborio: „Sva moderna gesla europska sastavili su Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ „Oni su se pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat, jer su u jarosti zlobe svoje izrekli onu strašnu riječ: ‘Krv Njegova na nas i našu djecu!’ Tako je nevina krv postala bič koji ih goni kao stoku kroz stoljeća iz zemlje u zemlju, i kao oganj koji sagorijeva sva njihova slagališta spletki protiv Krista. Jer tako ih uči đavo, otac njihov.“
Tek malo manje od židova, novi gazda srpskog krajička raja prezirao je Europu. Tvrdio je da je Europa uperila sve svoje izume protiv Krista, između ostalog teleskop, mikroskop, željeznicu, parnu tvornicu, strojevi za plivanje pod vodom, za letenje u zraku, itd.

Napisao je: „Jeste li s Europom ili svojim narodom? Ako kažete da ste s Europom onda se brzo liječite da ne bi zarazili svoj narod … europski narodi su pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci … dvonogi majmuni … zverovi a ne ljudi … Europski intelektuizirani čovjek napravio je ugovor s vragom … Europa je jeres … A ti Srbijo, kuda si pošla za Europom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako hoćeš da se spasiš i živiš.“

„Pretvorba“ tog neizlječivog, fanatičnog nazadnjaka, rasističkog mistika, četničkog ideologa, mrzitelja židova i nacističkog apologete u glavnog srpskog sveca XXI. stoljeća odigrala se zapravo vrlo brzo, kao u kavom akcijskom filmu. Toliko brzo da je malo tko u Lijepoj našoj i Europskoj uniji primijetio svojevrsni puč u srpskom raju: Nebeskoj Srbiji. Posmrtni ostaci današnjeg srpskog rajskog vožda 35 su godina počivali u američkom Libertyvillu, u kojem je nakon emigracije 1945. živio i umro. U rodno selo Lelić u Srbiju preneseni su 12. svibnja 1991., nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. U tom je selu po drugi put sahranjen u crkvi koja je njegova zadužbina.

 Neke od novijih izjava današnjih srbijanskih vlastodržaca

  • Život je kratak, a ja to znam najbolje, radio sam na groblju. (Tomislav Nikolić, Narodna skupština Srbije, 7. listopada 1993.)
  • Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati (Tomislav Nikolić, intervju Frankfurter Allgemeine Zeitunga, svibanj 2012.)
  • Znam da vi u Hrvatskoj to ne želite čuti, ali Vukovar i cijela Slavonija su srpski, to je povijesna činjenica. Ali nećemo sada o tome, mogli bismo do sutra jer vi Hrvati imate svoje iskrivljeno viđenje povijesti. (Dragan Todorović koji već godinama zamjenjuje Vojislava Šešelja na čelu Srpske radikalne stranke; intervju portalu dnevno.hr 28. svibnja 2012.
  • Vukovar je grad u kojem žive i Hrvati i Srbi i tako treba biti. Nalazi se na istočnoj granici Hrvatske i na zapadnoj obali Dunava, koji dijeli Hrvatsku i Srbiju i ta rijeka nas treba spajati. (Milorad Pupovac, komentar izjave Tomislava Nikolića)
  • Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati. (Aleksandar Vučić, nekad radikal, danas naprednjak, 2008.)
    Izvor: http://protest.ba/v2/znamo-vas-od-ranije/
  • U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti. (Tomislav Nikolić, intervju  RTV Crne Gore 31. Svibnja 2012.)

facebook komentari

  • Perun

    Iz ARHIVA
    “Ratni dnevnik (Wehrmacht) Vrhovne komande nemačke armije”
    Po prvi put našim čitaocima postaće dostupan ovaj prvorazredni istorijski dokumenat.

    Dva uzaludna pokreta otpora četnička i partizanska borba ubrzo se, međutim, pretvorila u krvavi srpski građanski rat.
    Najzanimljivije pitanje ovde glasi:
    Šta, stvarno, o tome kažu nemački dokumenti?
    Odgovor, razume se, nalazimo u najvažnijem nemačkom istorijskom dokumentu,

    u “Ratnom dnevniku Vrhovne komande nemačke armije”
    (“Krigstagebuch des oberkommandos der Wehmacht”).

    Od 1945. pa do nedavno, dakle, skoro pola veka, učili smo u Titovim školskim udžbenicima, da su ustaše i četnici “narodni neprijatelji” i “izdajnici”.

    Nemački izvori, međutim govore sasvim nešto drugo, da su se, naime, ustaše i Nemci borili protiv četnika,
    da su četnici bili priznati od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, da su četnici prvi započeli borbu protiv okupatora i to već početkom maja 1941, dok su partizani započeli svoje aktivnosti tek u septembru, dakle, četiri meseca kasnije nego Draža Mihailović,
    da su glavni pokret otpora na prostoru Jugoslavije činili četnici i partizani, i tako redom.

    Full text of “Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wehrmacht”
    1940-1945
    Geführt von Helmuth Greinert und Percy Ernst Schramm

    http://archive.org/stream/kriegstagebuchde01jacorich/kriegstagebuchde01jacorich_djvu.txt
    ——————————————————————

    Ovaj ZVANIČNI dnevnik vrhovne komande WEHRMACHTA dokazuje da se
    general Draža Mihajlović sa njegovim trupama borio protiv NACISTA i FAŠISTA.

    Navešću samo par PREVEDENIH izveštaja iz dnevnika vrhovne komande Wehrmachta:

    7. decembar 1941.
    Balkan Srbija:
    Pripreme za napad nemačkih jedinica protiv četnika Draže Mihailovića i partizana na planinskom području 25 km jugoistočno od Valjeva.
    Nastavak akcije čišćenja terena: ubijeno 47 ustanika (partizana i četnika).
    Čišćenje terena severoistočno od Loznice.
    Akcija čišćenja i oko Gornjeg Milanovca:
    uhapšeno 2 oficira i 40 članova četničke grupe Draže Mihailovića.
    —————-
    26. septembar 1942.
    Nemci masovno streljaju Četnike
    Hitler se bojao četničkog patriotizma i govorio da
    “ne smemo hraniti zmiju koja će jednoga dana da poraste”
    Četnici su pre svega srpske patriote, koji zastupaju velikosrpsku misao
    (“den gross-serbischen Gedanken”). Time hranimo zmiju, koja će jednoga dana da poraste. Istina, danas je ona još mala, ali jednog dana mogla bi da bude opasna.

    26. novembra 1942.
    Srbija: uhvaćeno 7 pristalica Draže Mihailovića. Nakon saslušanja svi su streljani.
    2. decembar 1942.
    Srbija: streljano od strane Nemaca 12 pripadnika pokreta Draže Mihailovića.
    4. decembra 1942.
    Srbija: u Beogradu streljano 8 Mihailovićevih pristalica.
    5. decembra 1942.
    Srbija: Delovi jedne bande Draže Mihailovića uništeni: Ubijeno 20 ustanika.
    Sopstveni gubici: 6 poginulih.
    7. decembar 1942.
    Srbija: Uhapšeno 11 pristalica Draže Mihailovića i 9 komunista. Svi su streljani.
    10. decembar 1942.
    Srbija: Nemci streljali 9 Mihailovićevih pristalica

    Hrvatska: borbe između četnika i komunista na prostoru 25 km. jugoistočno od
    Tuzle. Sabotaža na glavnoj železničkoj pruzi Zagreb-Beograd, nedaleko od Siska.

    11. decembar 1942.
    Srbija: streljano 12 pristalica pokreta Draže Mihailovića.
    Hrvatska: Zapadna Bosna. Napad jakih neprijateljskih snaga na Sanski Most.
    12. decembar 1942.
    Srbija: Uhapšeno 26 pripadnika obaveštajnog štaba Draže Mihailovića,
    koji su nakon saslušanja – streljani.
    16. decembar 1942.
    Srbija: streljano 60 pristalica Draže Mihailovića. Zajednička akcija čišćenje nemačkih i bugarskih vojnih jedinica 30 km. nedaleko od Kraljeva.
    ————————
    1943.
    “Ratni dnevnik vrhovne komande Vermahta broj 3,
    od 1. januar 1943 do 31. decembar 1943,
    sastavio i objasnio: Andreas Hilgruber

    13. februar 1943
    Vermaht napravio jedan koncept, koji je trebalo da posluži Hitleru pri sastavljanju pisama Musoliniju. U njemu se govori o opasnosti i Titove organizacije i Mihailovićevog četničkog nacionalnog otpora.
    26. februar 1943
    U Rimu nemačka delegacija, na čelu sa ministrom spoljnih poslova Trećeg Rajha,
    vodila razgovore sa Italijanima. Primio ih je i Duče.
    Prisutan je bio i general-pukovnik Ambrozio. Nemačka strana je naglasila, nakon što se završi operacija protiv komunista (“Vajs 2” i “Vajs 3”), da se krene protiv četničkog pokreta i da se zajedničkim nemačko-italijanskim snagama čitav Mihailovićev pokret uništi. U vezi ovog predloga, Duče je dao svoju punu podršku.
    28. februara 1943.
    Uništenje četnika jednako je tako važno kao i uništenje komunista. Četničko
    pitanje postalo je, u međuvremenu, naročito hitno, jer su se nemačke vojne jedinice u okolini Mostara po prvi put sukobile sa četničkim jedinicama koje su došle iz Crne Gore.
    Vermaht je obavestio italijansku vrhovnu komandu o strogoj
    naredbi Hitlera, koja kaže i ovo:
    1. Nemačke trupe treba da ostanu kod Mostara, u blizini nalazišta boksita,
    i to tako dugo, dok rudnik boksita ne započne sa nesmetanim radom;
    2. Da se konačno napadne centar Mihailovićevog pokreta i uništi.
    Ako za tu akciju italijanske snage ne stoje na raspolaganju, da se ona sprovede smo od
    nemačkih trupa, a možda i u saradnji s bugarskim i hrvatskim pojačanjima.

    24. april 1943
    Hrvatska:komunisti pljačkaju i nasilno sprovode regrutaciju na prostoru zapadno od Osijeka i Moslavačke gore.
    Srbija: Trojica vodećih ljudi Draže Mihailovića streljana.
    5. maj 1943
    Nemačke trupe u borbama kod Foče ubile preko sto četnika. itd. itd.

    ————————

    • peppermintt

      kako pojašnjavaš činjenicu da su i četnici bili “debelo” na platnom popisu Verhmachta ?

      • HRSmoock

        MVAC ( Milizia Volontaria Anti Comunista ) onog Đujića ili slične formacije Đurišića nisu četnici, tj. JVuO. Čak su morali da prisegnu italijanskom okupatoru, tj. da se odreknu Mihailovića. Njemci su nakon pada Italije samo nastavili aranžman.

        • peppermintt

          nije šija nego vrat, je li?
          :))

          • HRSmoock

            Finese. No suština je da Hrvati i Srbi nisu svijesno u fašizmu ili antifašizmu. Mi smo gurnuti u procese XX stoljeća. Koliko god voleli da laskamo sebi…Koji smo mi faktor? Tuga i jad.

          • peppermintt

            naša je nesreća što se nalazimo na razdjelnici Istoka i Zapada

            međutim ne treba olako sve prebacivati na strani “faktor “

          • HRSmoock

            Ne, za sopstvene gluposti ne treba kriviti druge. Ali nismo se mi mnogo pitali ni 10. travnja ni 29. decembra :)) A ne pitamo se mnogo ni danas. Nego, gde si bre ti bombonice. Dođe jesen zlatna i u naše krajeve . Da dođeš na grožđe i jarebice (Ne mora tim redosledom). A posle komisbrot i ludilo kafa koju sam dovukao iz Italije. Zamiriše čitavo dvorište i dušu .)) Pravi minas.

          • peppermintt

            ne triba bježati od odgovornosti na lokalnoj tj. mikrorazini.
            jer oružje u ruci drže “domaći ”

            lijep poziv je griota odbiti 😉
            uf kava, jel je pržiš po domaći ?
            🙂

          • srka

            Jad i cemer?

            😉

            by Srka®

        • peppermintt

          nisi u pravu vezano uz suradnju s italijanima
          prešućene su mnoge stvari vezane uz njihovu intenzivnu suradnju
          dana 3.9.1941 četnici iz Istočne Hercegovine za 17 sati pješačkog forsiranja , stigli su do sela podbiokovlja počev od Ljubuškog, oko Vrgorca i oko Imotskog. U 17 hrvatskih sela pobijeno je preko 1000 muškaraca iznad 15 godina.
          nakon završene akcije u Podgoru su došli vojni kamioni italijana i prevezli ih nazad u Is. Hercegovinu. Zapovjednik četnički je pisao Draži da su zadatak izvršili da nisu dirali dječake ispod 15 godina, među 1000 pobijenih bila su i 4 fratra trojica od njih su živa oderani.

    • Perun

      ONIMA
      koji će PO STAROM OPROBANOM OBIČAJU
      POKUŠATI da IGNORIŠU apsolutno validnu informacij i da drobe nesuvislosti
      hoću da skrenem pažnju da je izvor
      RATNI DNEVNIK WEHRMAHTA na nemačkom sa internet adresom.

      Naravno poželjno je da me nasmejete sa drobljenjem NESUVISLOSTI.
      ——————
      Full text of “Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wehrmacht”
      1940-1945
      Geführt von Helmuth Greinert und Percy Ernst Schramm
      http://archive.org/stream/krie

  • Perun

    Iz ARHIVA
    “Ratni dnevnik (Wehrmacht) Vrhovne komande nemačke armije”
    Po prvi put našim čitaocima postaće dostupan ovaj prvorazredni istorijski dokumenat.

    Dva uzaludna pokreta otpora četnička i partizanska borba ubrzo se, međutim, pretvorila u krvavi srpski građanski rat.
    Najzanimljivije pitanje ovde glasi:
    Šta, stvarno, o tome kažu nemački dokumenti?
    Odgovor, razume se, nalazimo u najvažnijem nemačkom istorijskom dokumentu,

    u “Ratnom dnevniku Vrhovne komande nemačke armije”
    (“Krigstagebuch des oberkommandos der Wehmacht”).

    Od 1945. pa do nedavno, dakle, skoro pola veka, učili smo u Titovim školskim udžbenicima, da su ustaše i četnici “narodni neprijatelji” i “izdajnici”.

    Nemački izvori, međutim govore sasvim nešto drugo, da su se, naime, ustaše i Nemci borili protiv četnika,
    da su četnici bili priznati od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, da su četnici prvi započeli borbu protiv okupatora i to već početkom maja 1941, dok su partizani započeli svoje aktivnosti tek u septembru, dakle, četiri meseca kasnije nego Draža Mihailović,
    da su glavni pokret otpora na prostoru Jugoslavije činili četnici i partizani, i tako redom.

    Full text of “Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wehrmacht”
    1940-1945
    Geführt von Helmuth Greinert und Percy Ernst Schramm

    http://archive.org/stream/kriegstagebuchde01jacorich/kriegstagebuchde01jacorich_djvu.txt
    ——————————————————————

    Ovaj ZVANIČNI dnevnik vrhovne komande WEHRMACHTA dokazuje da se
    general Draža Mihajlović sa njegovim trupama borio protiv NACISTA i FAŠISTA.

    Navešću samo par PREVEDENIH izveštaja iz dnevnika vrhovne komande Wehrmachta:

    7. decembar 1941.
    Balkan Srbija:
    Pripreme za napad nemačkih jedinica protiv četnika Draže Mihailovića i partizana na planinskom području 25 km jugoistočno od Valjeva.
    Nastavak akcije čišćenja terena: ubijeno 47 ustanika (partizana i četnika).
    Čišćenje terena severoistočno od Loznice.
    Akcija čišćenja i oko Gornjeg Milanovca:
    uhapšeno 2 oficira i 40 članova četničke grupe Draže Mihailovića.
    —————-
    26. septembar 1942.
    Nemci masovno streljaju Četnike
    Hitler se bojao četničkog patriotizma i govorio da
    “ne smemo hraniti zmiju koja će jednoga dana da poraste”
    Četnici su pre svega srpske patriote, koji zastupaju velikosrpsku misao
    (“den gross-serbischen Gedanken”). Time hranimo zmiju, koja će jednoga dana da poraste. Istina, danas je ona još mala, ali jednog dana mogla bi da bude opasna.

    26. novembra 1942.
    Srbija: uhvaćeno 7 pristalica Draže Mihailovića. Nakon saslušanja svi su streljani.
    2. decembar 1942.
    Srbija: streljano od strane Nemaca 12 pripadnika pokreta Draže Mihailovića.
    4. decembra 1942.
    Srbija: u Beogradu streljano 8 Mihailovićevih pristalica.
    5. decembra 1942.
    Srbija: Delovi jedne bande Draže Mihailovića uništeni: Ubijeno 20 ustanika.
    Sopstveni gubici: 6 poginulih.
    7. decembar 1942.
    Srbija: Uhapšeno 11 pristalica Draže Mihailovića i 9 komunista. Svi su streljani.
    10. decembar 1942.
    Srbija: Nemci streljali 9 Mihailovićevih pristalica

    Hrvatska: borbe između četnika i komunista na prostoru 25 km. jugoistočno od
    Tuzle. Sabotaža na glavnoj železničkoj pruzi Zagreb-Beograd, nedaleko od Siska.

    11. decembar 1942.
    Srbija: streljano 12 pristalica pokreta Draže Mihailovića.
    Hrvatska: Zapadna Bosna. Napad jakih neprijateljskih snaga na Sanski Most.
    12. decembar 1942.
    Srbija: Uhapšeno 26 pripadnika obaveštajnog štaba Draže Mihailovića,
    koji su nakon saslušanja – streljani.
    16. decembar 1942.
    Srbija: streljano 60 pristalica Draže Mihailovića. Zajednička akcija čišćenje nemačkih i bugarskih vojnih jedinica 30 km. nedaleko od Kraljeva.
    ————————
    1943.
    “Ratni dnevnik vrhovne komande Vermahta broj 3,
    od 1. januar 1943 do 31. decembar 1943,
    sastavio i objasnio: Andreas Hilgruber

    13. februar 1943
    Vermaht napravio jedan koncept, koji je trebalo da posluži Hitleru pri sastavljanju pisama Musoliniju. U njemu se govori o opasnosti i Titove organizacije i Mihailovićevog četničkog nacionalnog otpora.
    26. februar 1943
    U Rimu nemačka delegacija, na čelu sa ministrom spoljnih poslova Trećeg Rajha,
    vodila razgovore sa Italijanima. Primio ih je i Duče.
    Prisutan je bio i general-pukovnik Ambrozio. Nemačka strana je naglasila, nakon što se završi operacija protiv komunista (“Vajs 2” i “Vajs 3”), da se krene protiv četničkog pokreta i da se zajedničkim nemačko-italijanskim snagama čitav Mihailovićev pokret uništi. U vezi ovog predloga, Duče je dao svoju punu podršku.
    28. februara 1943.
    Uništenje četnika jednako je tako važno kao i uništenje komunista. Četničko
    pitanje postalo je, u međuvremenu, naročito hitno, jer su se nemačke vojne jedinice u okolini Mostara po prvi put sukobile sa četničkim jedinicama koje su došle iz Crne Gore.
    Vermaht je obavestio italijansku vrhovnu komandu o strogoj
    naredbi Hitlera, koja kaže i ovo:
    1. Nemačke trupe treba da ostanu kod Mostara, u blizini nalazišta boksita,
    i to tako dugo, dok rudnik boksita ne započne sa nesmetanim radom;
    2. Da se konačno napadne centar Mihailovićevog pokreta i uništi.
    Ako za tu akciju italijanske snage ne stoje na raspolaganju, da se ona sprovede smo od
    nemačkih trupa, a možda i u saradnji s bugarskim i hrvatskim pojačanjima.

    24. april 1943
    Hrvatska:komunisti pljačkaju i nasilno sprovode regrutaciju na prostoru zapadno od Osijeka i Moslavačke gore.
    Srbija: Trojica vodećih ljudi Draže Mihailovića streljana.
    5. maj 1943
    Nemačke trupe u borbama kod Foče ubile preko sto četnika. itd. itd.

    ————————

    • peppermintt

      kako pojašnjavaš činjenicu da su i četnici bili “debelo” na platnom popisu Verhmachta ?

      • HRSmoock

        MVAC ( Milizia Volontaria Anti Comunista ) onog Đujića ili slične formacije Đurišića nisu četnici, tj. JVuO. Čak su morali da prisegnu italijanskom okupatoru, tj. da se odreknu Mihailovića. Njemci su nakon pada Italije samo nastavili aranžman.

        • peppermintt

          nije šija nego vrat, je li?
          :))

          • HRSmoock

            Finese. No suština je da Hrvati i Srbi nisu svijesno u fašizmu ili antifašizmu. Mi smo gurnuti u procese XX stoljeća. Koliko god voleli da laskamo sebi…Koji smo mi faktor? Tuga i jad.

          • peppermintt

            naša je nesreća što se nalazimo na razdjelnici Istoka i Zapada

            međutim ne treba olako sve prebacivati na strani “faktor “

          • HRSmoock

            Ne, za sopstvene gluposti ne treba kriviti druge. Ali nismo se mi mnogo pitali ni 10. travnja ni 29. decembra :)) A ne pitamo se mnogo ni danas. Nego, gde si bre ti bombonice. Dođe jesen zlatna i u naše krajeve . Da dođeš na grožđe i jarebice (Ne mora tim redosledom). A posle komisbrot i ludilo kafa koju sam dovukao iz Italije. Zamiriše čitavo dvorište i dušu .)) Pravi minas.

          • peppermintt

            ne triba bježati od odgovornosti na lokalnoj tj. mikrorazini.
            jer oružje u ruci drže “domaći ”

            lijep poziv je griota odbiti 😉
            uf kava, jel je pržiš po domaći ?
            🙂

          • srka

            Jad i cemer?

            😉

            by Srka®

        • peppermintt

          nisi u pravu vezano uz suradnju s italijanima
          prešućene su mnoge stvari vezane uz njihovu intenzivnu suradnju
          dana 3.9.1941 četnici iz Istočne Hercegovine za 17 sati pješačkog forsiranja , stigli su do sela podbiokovlja počev od Ljubuškog, oko Vrgorca i oko Imotskog. U 17 hrvatskih sela pobijeno je preko 1000 muškaraca iznad 15 godina.
          nakon završene akcije u Podgoru su došli vojni kamioni italijana i prevezli ih nazad u Is. Hercegovinu. Zapovjednik četnički je pisao Draži da su zadatak izvršili da nisu dirali dječake ispod 15 godina, među 1000 pobijenih bila su i 4 fratra trojica od njih su živa oderani.

    • Perun

      ONIMA
      koji će PO STAROM OPROBANOM OBIČAJU
      POKUŠATI da IGNORIŠU apsolutno validnu informaciju i da drobe nesuvislosti
      hoću da skrenem pažnju da je izvor
      RATNI DNEVNIK WEHRMAHTA naravno na nemačkom sa internet adresom.
      ——————
      Full text of “Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wehrmacht”
      1940-1945
      Geführt von Helmuth Greinert und Percy Ernst Schramm
      http://archive.org/stream/krie
      —–
      PS
      Naravno poželjno je da me nasmejete sa piskaranjem NESUVISLOSTI.

  • peppermintt

    “Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj
    povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i
    ratni pobjednici.”

    :)))

    • antiprotivni? … borili se sami protiv sebe! eh i ti četnici su neka luda vrsta! pravi su četnici

    • HRSmoock

      Pa i partiđani su surađivali sa kim stignu. No, činjenica je da je dr Pavelić bio u čvrstoj vezi sa Njemcima, priznat kao odani saveznik. Tek onda slijede Nedić, Ljotić i slični. Hrvatska je bila neovisna država, a Srbija okupirana. Nisu bile iste ovlasti hrvatske vlade i provizorne Nedićeve, pod supervizijom okupatora. Stupanj ovlasti povlači i stupanj odgovornosti :)) A u iskrenost antifašizma bilo koga od aktera na Balkanu…Žestoko sumnjam. Ovdje su fašisti najbrojniji. Mada…Većina i ne zna da su fašisti :))

      • peppermintt

        što je antifašizam inače ? ako znamo da je i Staljin kao “paradigma antifašizma” imao ugovor s Hićom o nenapadanju onda pada teorija staljinovim “čistuncima”
        što je i fašizam jer nije se niti Hićo u početku borio protiv komunista

        samo četnici su u svemu, triba realno, reć, “pametnije “se svrstali među pobjednike , naivne ustaše i dalje gajile nekakve iluzije i platili glavom.

        antifašizam se kod počeo zlorabiti tek od 90-tih, kad su se prisvukli komunjare u demokrate , do tada su bili komunisti, partizani

        • HRSmoock

          Ne moraš to meni. Ovi što su ono kao podigli demonstracije 27. marta (mislim na komuniste, ne na engleske agente) bili su žestoko šokirani Hitlerovim upadom u SSSR. Tad se javio “antifašizam”. Malo se četnika svrstalo na pobedničku stranu. Otprilike koliko i domobrana. Masovni prelazak na stranu komunista 1944. nije nešto neobjašnjivo. Čitavi domobranski pukovi su sa naoružanjem bježali kod Tita, ali i mnoge četničke jedinice (mislim na JVuO). Uostalom, po naredbi Engleza kralj im je naredio da to urade, raspustivši Dražin štab. Kako su ih partizani dočekali, druga je priča. Mnogi su završili na Sremskom frontu. Amnestija nije važila za ustaše, ljotićevce, nedićevce, SS jedinice i sl…

          Iskreno, koliko su Francuzi bili antifašisti…Toliko su bili Hrvati i Srbi:))

          Kasnije su svi oni bili iskreni komunisti. Ali kad bismo se gađali trolama u centru grada. Što ćeš, valjalo je glavu spašavati. Saćuvati sitnu decu, kuću…Ali dobrim delom baš zbog tih laži se i desila 1991. Neće ljudi danas, 23 godine kasnije da čuju što se zbivalo. Neće da čuju istinu. Lakše im je da pričaju o “ustašama” i “četnicima”. Tako je vatreni komunista Mladić postao “đeneral”, a kosovac i udbaš Perković je “patriota”. Sve može kod nas.
          Sve prolazi. Monty Python.

          Anything goes in.
          Anything goes out!
          Fish, bananas, old pyjamas,
          Mutton! Beef! and Trout!
          Anything goes in…

          • peppermintt

            složit ću se dijelom tvog komentara a napose vezano u Perkovića i Mladića, te strukture su debelo umrežene .

            Francuzi ? pa mislim oni jesu bili antifašisti jer je njihova borba urodila razvojem demokracije

            Kod nas se Tito nije borio protiv fašizma nego za komunizam. To su različite stvari. Tito je surađivao s Hićom i u vrijeme kad su mu partizani ginuli na Neretvi i Sutjesci.

            “Malo se četnika svrstalo na pobedničku stranu.”
            nije malo, velika većina je to učinila.
            Bijeda tadašnje politike ndh režima je bila ta što nije znala, htjela mogla zaštiti svoje borce, doduše uz izdajničku politiku britanaca nije niti mogla. Britanci su pogazili sve konvencije.a pavelić kukavički brisnuo.

  • peppermintt

    “Vlastitu „korisnu“ prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj
    povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i
    ratni pobjednici.”

    :)))

    • Herc.Križar

      antiprotivni? … borili se sami protiv sebe! eh i ti četnici su neka luda vrsta! pravi su četnici

    • HRSmoock

      Pa i partiđani su surađivali sa kim stignu. No, činjenica je da je dr Pavelić bio u čvrstoj vezi sa Njemcima, priznat kao odani saveznik. Tek onda slijede Nedić, Ljotić i slični. Hrvatska je bila neovisna država, a Srbija okupirana. Nisu bile iste ovlasti hrvatske vlade i provizorne Nedićeve, pod supervizijom okupatora. Stupanj ovlasti povlači i stupanj odgovornosti :)) A u iskrenost antifašizma bilo koga od aktera na Balkanu…Žestoko sumnjam. Ovdje su fašisti najbrojniji. Mada…Većina i ne zna da su fašisti :))

      • peppermintt

        što je antifašizam inače ? ako znamo da je i Staljin kao “paradigma antifašizma” imao ugovor s Hićom o nenapadanju onda pada teorija staljinovim “čistuncima”
        što je i fašizam jer nije se niti Hićo u početku borio protiv komunista

        samo četnici su u svemu, triba realno, reć, “pametnije “se svrstali među pobjednike , naivne ustaše i dalje gajile nekakve iluzije i platili glavom.

        antifašizam se kod počeo zlorabiti tek od 90-tih, kad su se prisvukli komunjare u demokrate , do tada su bili komunisti, partizani

        • HRSmoock

          Ne moraš to meni. Ovi što su ono kao podigli demonstracije 27. marta (mislim na komuniste, ne na engleske agente) bili su žestoko šokirani Hitlerovim upadom u SSSR. Tad se javio “antifašizam”. Malo se četnika svrstalo na pobedničku stranu. Otprilike koliko i domobrana. Masovni prelazak na stranu komunista 1944. nije nešto neobjašnjivo. Čitavi domobranski pukovi su sa naoružanjem bježali kod Tita, ali i mnoge četničke jedinice (mislim na JVuO). Uostalom, po naredbi Engleza kralj im je naredio da to urade, raspustivši Dražin štab. Kako su ih partizani dočekali, druga je priča. Mnogi su završili na Sremskom frontu. Amnestija nije važila za ustaše, ljotićevce, nedićevce, SS jedinice i sl…

          Iskreno, koliko su Francuzi bili antifašisti…Toliko su bili Hrvati i Srbi:))

          Kasnije su svi oni bili iskreni komunisti. Ali kad bismo se gađali trolama u centru grada. Što ćeš, valjalo je glavu spašavati. Saćuvati sitnu decu, kuću…Ali dobrim delom baš zbog tih laži se i desila 1991. Neće ljudi danas, 23 godine kasnije da čuju što se zbivalo. Neće da čuju istinu. Lakše im je da pričaju o “ustašama” i “četnicima”. Tako je vatreni komunista Mladić postao “đeneral”, a kosovac i udbaš Perković je “patriota”. Sve može kod nas.
          Sve prolazi. Monty Python.

          Anything goes in.
          Anything goes out!
          Fish, bananas, old pyjamas,
          Mutton! Beef! and Trout!
          Anything goes in…

          • peppermintt

            složit ću se dijelom tvog komentara a napose vezano u Perkovića i Mladića, te strukture su debelo umrežene .

            Francuzi ? pa mislim oni jesu bili antifašisti jer je njihova borba urodila razvojem demokracije

            Kod nas se Tito nije borio protiv fašizma nego za komunizam. To su različite stvari. Tito je surađivao s Hićom i u vrijeme kad su mu partizani ginuli na Neretvi i Sutjesci.

            “Malo se četnika svrstalo na pobedničku stranu.”
            nije malo, velika većina je to učinila.
            Bijeda tadašnje politike ndh režima je bila ta što nije znala, htjela mogla zaštiti svoje borce, doduše uz izdajničku politiku britanaca nije niti mogla. Britanci su pogazili sve konvencije.a pavelić kukavički brisnuo.