Dr. Stjepandić za Hrvatski tjednik: Kad dođem u Hrvatsku osjećam se kao Ero s onoga svijeta

0

Česta tema razgovora s dr. Josipom Stjepandićem znastvenikom iz  njemačke privatne tvrtke “Prostep”, za njegova posjeta Zagrebu, organizacija je znanosti u Hrvatskoj za koju smatra da je jedan od glavnih uzroka sadašnjem lošem gospodarskom stanju. Smatrajući kako je kritički pogled na znanost u Hrvatskoj s inozemnih vidika dobrodošao razgovarali smo s našim znanstvenikom kako vidi stanje u znanosti i kako drži da bi ga se moglo poboljšati.

Koji su po Vašem mišljenju glavni problemi hrvatske znanosti?

– Glavni problemi hrvatske znanosti strukturni su problemi, dijelom preuzeti iz komunističkog sustava, a dijelom nastali nadogradnjom nad time iskrivljenim sustavom. Naravno problem su i ljudi koji vode taj sustav, otporan na svaki pokušaj djelotvorne reforme. Zbog toga je veliki broj talenata “na čekanju”, na njih djeluje odbojno, pače i neprijateljski, pa se stoga masovno iseljavaju.

Imate li argumente za takve tvrdnje?

– Kad sam čuo da je izabran novi rektor Sveučilišta u Zagrebu, išao sam pogledati u njegov životopis, te nisam mogao povjerovati da je doktoriraro tek u 48. godini života. U svakoj razvijenoj zemlji takav bi djelatnik najkasnije s 35-om godinom života bio poslan na tržište rada. Ali, nije problem takav rektor, nego su problem ljudi koji su ga izabrali, iako su imali protukandidata s puno boljim životopisom. Time su poslali nedvosmislenu poruku da oni tj. sveučilišna izborna baza ne žele nikakve promjene! U sustavu hrvatske znanosti imamo fakultete s visokim stupnjem autonomije, teoretski iznad njih sveučilište s malim ovlastima prema fakultetima, a oboje zaštićeni „autonomijom sveučilišta“, te od njih odvojene institute s visokim stupnjem autonomije. Povrh toga tu su po novome znanstveni centri izvrsnosti, te Hrvatska zaklada za znanost, koja raspoređuje novac za istraživanja, kao nekoć RSIZ.

Smatrate da je taj sustav neodrživ?

– Takav je sustav zaista neodrživ, te vodi do potpuno nepotrebnog napuhavanja broja profesora u strukama gdje ih je ionako previše. Na Fakultetu političkih znanosti imate ukupno 64 profesora i predavača (koji mogu samostalno održavati nastavu), koji drže nastavu u politologiji, u komunikologiji. Na Sveučilištu u Münchenu, kojem gravitira veći broj potencijalnih studenata nego Sveučilištu u Zagrebu, postoji sličan fakultet, gdje se povrh toga studira i sociologija. Za to je dovoljno 18 redovitih profesora. Tamo se profesorom postaje, kad prethodnik ode u mirovinu ili kad se otvori potpuno novo znanstveno područje. Bojim se da na drugim fakultetima, pogotovo onim iz područja humanističkih i društvenih znanosti, usporedba nije nimalo povoljnija. Zato ne smije nikoga čuditi veliki broj “političkih analitičara” i novinskih kolumnista iz redova sveučilišnih profesora. Ljudi očigledno nemaju dovoljno posla pa tezgare, a država to plaća, izravno ili neizravno.

Je li se u Hrvatskoj teško postaje doktorom znanosti?

– Sustav studija je preuzet iz komunizma. Nakon početka bolonjske reforme moralo se formalno ukinuti magistarski studij, koji je ionako bio suvišan, jer se svodio na ponavljanje gradiva iz diplomskog studija, pa je uveden doktorski studij kao prošireni magistarski studij, što je bila ogromna pogrješka. Time je sveučilišni sustav pretvoren u školu, u kojoj osobe koje raspolažu s dovoljno novca i strpljenja najkasnije 12 do petnaest godina nakon mature mogu doći do doktorske titule. To je potpuno pogrješno! U razvijenim zemljama doktoratu se pripuštaju samo najbolji kandidati (ne više od 5 posto od apsolvenata diplomskog odnosno po novom magistarskog) studija, zadaje im se težak samostalni, istrazivački projekt, pa ih se ovisno o uspjehu u projektu pripušta pisanju i obrani doktorske disertacije ili ne. U našoj tvrtki u Njemačkoj pored dvadesetak doktora znanosti zaposleno je desetak nesuđenih doktora, koji su pokušali doktorirati, pa iz raznoraznih razloga u tome nisu uspjeli.

Zbog čega masovan i istodbno tako komplicirani pristup u Hrvatskoj?

– U Singapuru najbolji kandidati mogu započeti doktorski studij odmah po završetku prvog stupnja (bachelor), jer se pretpostavlja da je za njih to utvrđivanje gradiva u drugom stupnju (master) samo gubitak vremena. Razlozi za tako dugi i kompliciran sustav studija u Hrvatskoj su jasni: doktorski studij se plaća i tim pristojbama se hrani glomazni i neučinkoviti sustav, kao sto se svojedobno činilo s magistarskim studijem! Tako se dugoročno stvara nova kategorija birokrata s doktorskom titulom, koji najvišu znanstvenu titulu imaju više zbog novca i strpljenja, a manje zbog svoga talenta.

Ima li s tim u vezi još problema…

– Veliki problem je kriterij ocjenjivanja. U Njemačkoj je pravilo da u školskome razredu s 20 do 25 učenika ima samo 1 do 2 odlikaša. U Hrvatskoj ih je polovica. Ta se slika ponavlja iz razreda u razred, pa i u studiju. Na studiju onda takvi odlikaši snizuju prosjek znanja, jer se profesori ne usuđuju primjenjivati strogi kriterij. Po toj logici najtraženiji su škole i studiji, na kojima se najlakše dođe do svjedodžbe, što je za pojedinca ljudski razumljivo, a za cijelo društvo pogubno.

To osjećamo na svakom koraku…

Takvim pristupom ne hrani se izvrsnost, nego prosječnost. Studenti razmišljaju pragmatično, pa idu na lakše studije društvenog smjera, gdje stvaraju pritisak, jer nema toliko radnih mjesta da nahrane tolika gladna usta. Bujanje tzv. nevladinog sektora sigurno je izazvano i tom činjenicom, da se silni politolozi, sociolozi i povjesničari i td., negdje moraju zaposliti. Kvalitetan inženjer sa svjedodžbom iz Hrvatske trenutačno s lakoćom može naći radno mjesto u Njemačkoj, za ove druge bojim se da nema nikakvih izgleda za radno mjesto u struci, usprkos bolonjskom procesu i formalnom priznavanju ispita i svjedodžbi. Na taj način se te društvene neravnomjernosti samo potenciraju, jer oni koji ostaju u Hrvatskoj samo dodatno povećavaju pritisak da im se dade radno mjesto negdje na državnim jaslama. Na koncu, nitko se od političara ne usuđuje reći maturantima da se moraju preusmjeriti, ako hoće imati realnu šansu na radno mjesto.

Što kažete na aktualne studentske konflikte s upravom Hrvatskih studija i rektoratom?

– Da je zagrebačko sveučilište organizirano kao sveučilišta u razvijenim zemljama, gdje je osoblje zaposleno na sveučilištu, a svoju radnu obvezu ispunjavaju na jednom od fakulteta ili instituta, onda do ovog aktualnog konflikta oko Hrvatskih studija ili onog ranijeg konflikta oko zajedničkog studija u organizaciji Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta nikada ne bi moglo doći. Naime, u takvoj organizaciji srodni se studiji po definiciji mogu kombinirati, pa za to nije potrebna nikakva dozvola!

Gdje je glavni problem, kad je riječ o znanosti?

– U temeljnom pristupu znanosti, gdje postoje dva, prilično suprotstavljena polazišta. Prvi je fundamentalno teorijski kao prije 300 godina, malo poduprt pomoćnim sredstvima poput računala. Pojednostavljeno rečeno: znanstvenik razradi kakav znanstveni princip, napiše rad i pohrani ga u knjižnici u očekivanju da će to netko već preuzeti, nastaviti rad i citirati. Slijedom toga, kvalitetan znanstveni rad ima idealnu vrijednost tj. citiranost što bi bio dobar opis za čitanost. Pučki rečeno: s tom znanošću ne može se zaraditi novac, nego praktična korist od njihova rada leži u njihovu ugledu, često svjetskom, kojim motiviraju mlade, te prenošenju znanja na mlade generacije. No, laički rečeno: takvih učenjaka mala, siromašna, nerazvijena zemlja poput Hrvatske treba svega pregršt, ali nikako ne više tisuća. Dirljiva je bila nedavna emisija “Hrvatska za 5”, u kojoj su gostovali znanstvenici upravo iz ove kategorije, među njima ravnatelj Instituta Ruđer Boškovic, te jedna profesorica astronomije. S oduševljenjem su pričali o svome radu te kolegama i suradnicima, a žalili su se naravno na materijalne uvjete. Mogli smo doznati da života izvan Zemlje ima, ali nismo mogli čuti zašto u Hrvatskoj nitko ne znade  proizvesti trivijalan proizvod recimo televizor ili hladnjak, da o pametnome telefonu ili automobilu ne govorimo. Ako je istina da u Hrvatskoj živi i radi oko 13.000 znanstvenika, onda njih najviše potpada u ovu kategoriju. To je previše! To je samo teret za državni proračun.

Koje je drugo polazište?

– Primijenjena znanost, kojoj je svrha da teorijske spoznaje koristi u razvoju korisnih rješenja za potrebe u društvu ili tehnici. Pritom je posebno važna industrijska primjena, koja ima za svrhu stvoriti inovaciju, novo rješenje za širu uporabu, pučki rečeno: nešto što se može prodati. Nije svaki znanstvenik inovator, niti je svaki inovator znanstvenik. Iskustvo pokazuje da su posebno uspješne inovacije one u kojima vodeću ulogu imaju znanstvenici. Ja u takvom okruženju živim otkako sam otišao u inozemstvo, pa sam upoznat s njegovim značenjem za moderno gospodarstvo. Zato razvijene zemlje i one koje to hoće postati podupiru povezivanje gospodarstva i znanosti. Krajnje je vrijeme i da Hrvatska tako postupi. Zapravo je nevjerojatno da se toga nitko nije sjetio!

Što je činiti?

– Po uzoru na razvijene zemlje Hrvatska treba ustrojiti mrežu malih instituta za primijenjena istraživanja, koji bi se fokusirali na potrebe lokalnoga ili regionalnoga gospodarstva. Nazovimo ih fiktivnim imenom „Faust Vrančić“. Mladi docent/ica dobije tri asistenta, ured i malo opreme na razdoblje od pet-šest godina godina, te poštedu od 50 posto satnice u nastavi i dodatak na plaću od recimo 50 posto za istraživačku djelatnost, uz uvjet da tijekom tog razdoblja podvostruči osoblje instituta novcem financiranog vanjskim projektima. Tako bi se institut postavio na stabilnu gospodarsku bazu i ne bi bio ovisan o blagodati državnoga proračuna. To bi bili vrlo zahtjevni uvjeti, ali sam uvjeren da bi ih velika većina takvih kandidata u Hrvatskoj bez većeg problema ispunila. Ako najtalentiraniji ne mogu, tko onda može!? Ne smije se čekati da odu u inozemstvo, da pokažu što znaju, jer se vjerojatno ne će vratiti! Nakon završetka tog razdoblja, ravnatelj instituta postao bi redovitim profesorom za razdoblje od sljedećih pet godina, u kojima bi imao zadaću stabilizirati dosegnuto stanje, te postati redovitim profesorom u trajnom zvanju, preskočivši nekoliko stepenica. Tako to rade najrazvijenije zemlje.

Čime bi se takvi instituti bavili?

– Takvi instituti bi pomagali u razvoju inovacija u različitim granama i gospodarskim sektorima. U Hrvatskoj se navodno proizvodi samo 1 posto pšenice prve klase, a u Mađarskoj 19 posto. To bi bio posao za Institut za pšenicu ili žitarice, jer je očigledno da današnje strukture taj problem ne samo da nisu riješile, nego ga nisu niti prepoznale. Takav bi se institut smjestio negdje u Slavoniji (Đakovo ili Vinkovci) i time bi bio mali doprinos decentralizaciji Hrvatske. Kad smo kod tog prehrambenog sektora, isto tako bi trebali institute za tradicionalne poljoprivredne proizvode poput kulena, negdje u Slavoniji, ili pršuta negdje u Dalmaciji. Područje djelovanja bila bi u prvom redu cjelovita potpora (usavršavanje proizvoda, proizvodnja, ali i marketing), a tek onda detaljni problem (npr. receptura). U drugim sektorima takvi bi se instituti mogli vezati uz lokalne odnosno regionalne proizvođače. Tako u Karlovcu, gdje se vrlo uspješno proizvodi vatreno oružje, sigurno postoji potreba za institutom za dinamiku eksplozivnih plinova. U Sisku, gdje radi uspješan proizvođač industrijske keramike, bilo bi sigurno posla za odgovarajući institut. Posebno velike izglede takvi bi instituti imali u primorskim krajevima. S jedne strane stabila glavna gospodarska grana, koja će generirati investicije, s druge strane obrtnicka struktura lokalnog gospodarstva. Prijelaz iz manufakture u industrijsku proizvodnju u svakoj je grani uvijek generirao snažan i dugotrajan rast. Nikad nisam čuo da bi u Hrvatskoj netko razmišljao o tome! U Dalmaciji je mnogo proizvođača malih plovila, koji bi uvodenjem industrijske proizvodnje mogli znantno smanjiti troškove i na taj način ponuditi atraktivne proizvode za širi krug kupaca, pa i uvodenje novih poslovnih modela. Zašto bi se jahte kupovale, ako bi iznajmljivanje ili kratkotrajni lizing bili ozbiljna opcija? Povrh toga, tu su najmanje dva gospodarska sektora, koja su vrlo vazna za svaku sredinu: informacijska/komunikacijska tehnologija te energetska ucinkovitost. Na tom bi se podrucju mogao osnovati po jedan institut u svakom regionalnom središtu. Osim toga tu su hrvatske posebnosti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Poznato je da u Hrvatskoj radi više istaknutih specijalista za transplativnu medicinu. Njih bi se sigurno moglo uspješno poduprijeti odgovarajućim institutom za tehničku potporu transplatacije. Kao što je svaki čovjek unikat, tako se svakom novom zahvatu moze pristupiti kao razvoju tehničkog unikata. Modularna gradnja je u tehnici poznata već dugo vrijeme i mogla bi se prenijeti na medicinu.

Ne bi li takvi mali instituti generirali visoke administrativne i ine troškove?

– Ne, nikako. Da bi takvi instituti mogli funkcionirati, morali bi imati jednu krovnu organizaciju, koja bi preuzela središnje funkcije poput računovodstva i pravne službe, ne više od dvadesetak djelatnika. Znanstveno osoblje bi bilo i dalje zaposleno na sveučilištu. Hrvatska je mala zemlja, te ne bi bio problem kad bi profesor drzao predavanje recimo u Zagrebu, a vodio institut u Sisku ili Bjelovaru.

Kako to financirati?

– U principu se problem svodi na troškove osoblja (dodatak za docenta plus troškovi za asistente), te oprema, koja nije neophodna od prvog dana, uz pretpostavku da se mogu koristiti postojeće prostorije. Siguran sam da bi se jedinice lokalne samouprave utrkivale u tome tko će privući takve institute. Troškovi osoblja bili bi ispod 800.000 kuna po institutu na godinu, onda bi ukupni troškovi za recimo 100 instituta bili ispod 80 milijuna kuna na godinu. To je manje nego iznos koji je zamračen u HAVC-u, da o drugim mogućim ustedama u državnom proračunu ne govorim. Povrh toga za razvoj malog gospodarstva stoji na raspolaganju više europskih fondova, od kojih je najizdašniji onaj za prekograniču suradnju, za koji nikad nisam čuo da se u Hrvatskoj koristi, pa onda fond za regionalni razvoj EFRE.

Prednosti su tako očigledne i privlačne pa mi je neobjašnjivo kako se toga nitko dosad nije sjetio?

– Svi ti instituti skupa bi za početak imali manje osoblja nego Institut Ruđer Boškovic sam, a njihov učinak bio bi višestruko veći. Zapravo je to možda jedan od razloga zašto se tom razvoju dosad nije pristupilo: time bi se pokazalo kako je dosadašnji sustav potpuno neučinkovit.

Ima li u Hrvatskoj mladih ljudi koji bi bili sposobni voditi takve institute?

– Ima, naravno da ih ima, i to više nego što je potrebno! Kad bi se promatralo tko je prije deset-dvanaest godina pobjeđivao na učeničkim natjecanjima i pobralo one najbolje iz te skupine, koji su u međuvremenu završili studij te doktorirali, brzo bi se došlo do skupine od najmanje pedeset mladih znanstvenika, koji su u svakoj dobnoj skupini bili najbolji. Neke od tih mladih ljudi osobno sam upoznao. Vaš suradnik dr. Nikola Banić bio bi za najkasnije pet godina vrlo ozbiljan kandidat za jedno takvo mjesto, naravno ako bi se pokrenuo takav program. Prepoznavanje uzoraka (pattern recognition), njegova specijalnost, jedna je znanstvena disciplina sa širokom primjenom u više područja ljudskog zivota, te prema tomu, kao naručena za takav institut. Onako kako danas otkriva krivotvorine u jasenovačkome popisu, mogao bi sutra otkrivati nepravilnosti u industrijskoj proizvodnji, što donosi ogromne uštede. Takvih ljudi imate pregršt u svakoj generaciji, pa uzmete pet generacija i dobijete mali kotač s kojim ćete pokrenuti Hrvatsku. Pritom ne mislim samo na nesposrednu financijsku korist, nego i na opći dojam da se jednom konačno počne nešto raditi, a ne samo naricati da mladi odlaze!

Ali, vi ste otišli u inozemstvo…

– Da je meni svojedobno netko ponudio takvo mjesto, vjerojatno ne bih bio otišao u inozemstvo. Da bi se upravljanje takvim institutom postavilo na stabilne temelje, svakom novopečenom ravnatelju moglo bi se pridodati mentora npr. iseljenika koji bi iskustvom i savjetima pomogao da se institute pokrene uz pomoć najbolje svjetske prakse.

Hoće li što poduzeti u tom smislu sadašnja Vlada?

– Bojim se: ništa! Ministar Barišić dosad nije najavio nikakav korak u tom smjeru, a razvoj znanosti i tehnologije uzalud tražimo u programu ove Vlade. Kad bi makar najavili reviziju odluka kukulele vlasti poput izbora centara znanstvene izvrsnosti, koji izgledaju kao da su ih izabrali ždrijebom, te smijenili Upravno vijeće Hrvatske zaklade za znanost. Pa čak niti onaj famozni krnji Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju još nisu promijenili! Bojim se da će se znastvena politika ove Vlade sastojati u popravljanju krovova školskih zgrada i obnovu sanitarnih čvorova. Ako nisu u stanju imenovati vijeće za normu standardnog hrvatskog jezika, za što su uopće sposobni?

Jeste li to predložili Vladi?

– Razgovarao sam s bivšim ministrom Šustarom u trenutku kad je Oreškovićeva vlada već bila pala. Kad sam kasnije vidio da vodeći hrvatski velikosrbin propisuje tko smije biti ministar, a tko ne, prošla me volja da uopće razgovaram s članovima sadašnje Vlade. Ovo što sam ovdje Vama iznio spada u najbolju svjetsku praksu. U Njemačkoj je to realizirano u dvije organizacije: Fraunhofer i Steinbeis. Sve potrebne informacije bi se s malo truda mogle preuzeti s odgovarajucih mreznih stranica. Na mene djeluje vrlo deprimirajuce da je gospodin Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, pun priče o “europskoj dimenziji”, a da u svome radu ne preuzima gotovo ništa od te najbolje europske prakse. A upravo bi područje znanosti po definiciji trebalo biti jedno od prvih u kojem bi se surađivalo s najrazvijenijim zemljama. Znanost je svuda pokretač razvoja, pa zašto ne bi bila u Hrvatskoj? Kad dođem u Hrvatsku, više puta se osjećam kao Ero s onoga svijeta. Skupa sam s ljudima kojima sam drag, a i oni meni, a usprkos tome se ne razumijemo. Ja im pričam ozbiljne stvari, konkretna rješenja za problem koji muče Hrvatsku, kao ovo što sam upravo iznio, a oni me gledaju kao da pričam bajke.

Razgovarao: M. Curać/Hrvatski tjednik 

Kako uključiti hrvatsku dijasporu u znanstveni razvoj?

– Vrlo jednostavno! Postupiti po uzorku Hrvatskog nogometnog saveza! Zar je moguće da su pokojni Vlatko Marković i Zdravko Mamić veći domoljubi od Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović? Znači: najprije objaviti javni poziv na registraciju svih pojedinaca koji bi bili zainteresirani za suradnju sa znanstvenim institucijama u Hrvatskoj. Nakon toga objaviti javni natječaj za tu registriranu skupinu da osmisli i dade konkretne prijedloge za suradnju. Siguran sam da bi nastupila poplava prijedloga. Kao treće uvesti kategoriju profesora savjetnika (consulting professor), koje su uvele mnoge zemlje da bi privukli znanstvenike iz inozemstva. Takvi profesori smiju sudjelovati u istraživačkome radu, držati predavanja, ocjenjivati, ali ne smiju sudjelovati u odlučivanju, niti primati plaću, nego samo autorski honorar. Nakon sto bi se uvele ove mjere, iskristalizirala bi se skupina od najmanje nekoliko tisuća znanstvenika, koji bi bili iskreno spremni surađivati i pomagati. Isto tako bi se razlučilo između onih koji su spremni raditi i pomagati, te onih koji bi samo mudrovali. To bi hrvatskoj znanosti dalo veliki iskorak. Bojim se da od toga sa sadašnjom političkom garniturom ne će biti ništa, jer da je njima do dijaspore, onda ne bi tolerirali sramotno diskriminatoran izborni zakon.

Ima li u hrvatskoj znanosti diskriminacije?

Cijela je Vlada, a posebno ministar Barišić, naslijedila puno problema od svojih prethodnika, te zaslužuju našu sućut. Ne zna se tko je bio gori: sirovi Jovanović ili umiljati Mornar, koji je provodio istu tu destruktivnu politiku. Na žalost, nije moguće opaziti da bi se ova Vlada htjeli baviti očiglednim nezakonitostima, te makar ispravila najteze posljedice. Jedan primjer je slučaj Krešimira Mihajlovića, protuzakonito otpuštenog ravnatelja škole, za kojeg u Republici Hrvatskoj izgleda nema niti prava niti pravde, valjda zato što je hosovac. Drugi, isto tako drastičan primjer, jest akademika Josipa Pečarića,  kojeg je kukulele vlast rezala gdje je stigla. Najprije su mu uzeli projekt, onda otpustili kćer (za što je profesor Miroslav Tuđman javno rekao da je “kolateralna žrtva”), da bi mu aktualna vlast ukinula subvenciju za znanstvene časopise, iako njih 3 prema međunarodnim rang listama spadaju među 6 najboljih časopisa u Hrvatskoj. Budući da su o ovome slučaju već napisane knjige, očekivalo se da će ministar Barišić odmah po preuzimanju dužnosti pozvati Državnu reviziju i DORH da malo promotre Hrvatsku zakladu za znanost. Dosad za to na žalost nema nikakvih naznaka.

facebook komentari