Pratite nas

Gospodarstvo

Dr Tihomir Janjiček: SLOM HRVATSKOG GOSPODARSTVA.

Objavljeno

na

Tri godine su se navršile od dolaska „kukuriku“ vlade na vlast. U manje od te tri godine, dogodio se POTPUNI slom Hrvatskog gospodarstva. Točnije slom se dogodio još u prve dvije godine, a ove godine se samo potvrđivao slom i ništa drugo. Povodom toga održavaju se po hrvatskim TV postajama različite emisije sa „prigodnim“ gostima, koji bi trebali dati odgovor zašto se dogodio gospodarski slom Hrvatske.
tihomir janjiček slom gospodarstva

Dr Tihomir Janjiček

Gosti kao i uvijek sve sami političari i baš niti jednog ekonomiste nema! Na žalost, unatoč želji svih urednika tih TV emisija odgovor Hrvatima zašto se slomilo hrvatsko gospodarstvo nije dat! Mogli su se čuti različiti ministri, a dakako najvažniji među njima je gospodin Grčić, kao ministar gospodarstva.

On tvrdi kako je „zadovoljan“ sa rezultatima sadašnje hrvatske vlade i pri tomu to podupire podacima o navodnom rastu izvoza i industrijske proizvodnje. No, ostaje doista pravo pitanje i dalje NE odgovoreno, što je krivo učinila vlada i dovela do potpunog sloma hrvatskog gospodarstva?

Temeljem dosadašnjih izjava i premijera i ministara da se dokučiti kako nitko od njih doista NE zna što su krivo učinili i zbog čega je hrvatsko gospodarstvo doživjelo slom.

Vlada premijera Milanovića nije imala program, unatoč poznatom „planu 21“. Naime, ozbiljan gospodarski program mora imati neki strateški cilj, kao na primjer rast BDP, ili rast zaposlenosti, ili rast izvoza, ili smanjenje deficita u proračunu, ili smanjenje deficita u bilanci plaćanja, ili stabilan tečaj Kune i slično. Svi ovi pobrojani ciljevi doista NE mogu biti ostvareni istodobno, jer su pojedinačno neki od njih u potpunoj opreci sa nekim drugim ciljevima. Dakle, ozbiljan gospodarski program morao bi uzeti u obzir sve ove ciljeve i njihove međusobne opreke, ali utvrditi jedan središnji i možda dva sporedna i tako učiniti gospodarski program. Izbor cilja treba biti optimalno riješenje, gdje će postignuti UKUPNI dobitci za gospodarstvo biti veći od gubitaka, koji se mogu dogoditi u nekim oblastima gospodarstva. No, vlada to jednostavno NIJE učinila.

Ne stručnost premijera i vlade ogledala se u tomu što je praktično svaki ministar sređivao stanje u djelokrugu svog ministarstva po osobnoj prosudbi i gotovo! Pri tomu je sve bilo NAJVEĆIM dijelom usredotočeno na „stabilan“ tečaj Kune i uravnoteženje državnog proračuna! Odmah na početku mora biti jasno, kada se uravnotežava državni proračun to uvijek dovodi do RASTA nezaposlenosti i pada BDP! Isto tako, SVAKO održavanje „stabilnog“ tečaja nacionalne valute u uvijetima visokog godišnjeg deficita u vanjskoj trgovini, UVIJEK vodi RASTU VANJSKE ZADUŽENOSTI! Te postavke se mogu naći i u najlošijim eknomskim čitankama!

Dakle, pošto vlada nije imala program, ona je prepustila ministru financija sređivanje dugovanja unutar gospodarstva. Stoga je bio donijet zakon o predstečajnoj nagodbi koji je trebao biti ključ riješenje masovne insolventosti gospodarskih subjekata, točnije ne sposobnost plaćanja financijskih obveza poduzeća. Zakon je u biti samo svodio računovodstveno stanje na stvarno stanje! Drugim riječima, vjerovnik bi otpisao najvećim dijelom dug dužnika i gotovo! Zakon je bio diletantski, jer se njime nije riješavalo pitanje vlasništva nakon otpisa duga. Naime, višegodišnji dužnik bi nastavio voditi poduzeće kao da se baš ništa nije dogodilo, što je potpuni apsurd. Zbog toga se niti menadžerske strukture u dužničkim poduzećima najvećim dijelom nisu niti mijenjale! Dakle, što bi se na duhovit način moglo objasniti, kako je zakon bio postavljen tako što bi se nogometnom klubu oprostili svi porazi i ostavio prvoj ligi, te bi nakon oprosta taj nogometni tim sa istim igračima, istim trenerom i istim stilom igre započeo pobjeđivati! Dakako ILUZIJA!

Druga greška i to je najvažnija greška. Sve kada bi nakon oprosta dugova svi dužnici odlučili naprasno pošteno poslovati, problem i dužnika i vjerovnika je NEDOSTATAK NOVCA! Naime, kako vjerovnik može nastaviti poslovati, kada nema novca koji mu dužnik nije platio!? Kako dužnik može nastaviti poslovati, kad niti on nema novca! Dakle, kada je Zakon o predstečajnoj nagodbi primjenjen, onda su jednostavno samo brojna poduzeća suočena sa stvarnošu gubitka. Manjim dijelom neka su se izvukla, a većim dijelom su jednostavno otišla u bankrot. Naravno, mala poduzeća i srednja poduzeća su stradala. Zato je nastupio sveopći rast nezaposlenosti. Službeno nezaposlenost je smanjena u zadnje tri godine, ali je i broj zaposlenih smanjen! Kako je to mogućno? Jednostavno, veliki broj ljudi se za trajno iselio iz Hrvatske, a trend PADA broja zaposlenih osoba se NASTAVIO!

Kao krivca vlada je našla „investitore“, koji joj eto nisu „pomogli“ i naprasno počeli investirati kako bi „pomogli“ vladi!? Investitori NIKAD ne uvećavaju investicije u zemljama u kojima RECESIJA traje NEPREKIDNO! Nitko neće investirati u proizvodnju robe koja bi po dovršetku proizvodnje trebala biti prodavana na tržištu na kojem nacionalna tražnja pada iz dana u dan!

Dakle, rast investiranja zahtjeva jačanje nacionalne tražnje i uvećanje novčanog priljeva u gospodarstvo! Čitava EU, SAD, Canada, Britanija, sve te zemlje su izvršile dokapitalizaciju velikih tvrtki (dionička društva) otkupom njihovih dionica iz NOVE naklade, po nominalnoj cijeni. Elektronički su im doznačeni novčani iznosi, korporacije su time postale „mješovita društva“, dakle suvlasništvo države i privatne osobe. Takve tvrtke bi imale obvezu u roku od 3 do 5 godina, nakon stabiliziranja otkupiti od države vlastite dionice i time vratiti uloženi novac. „Investicijska klima“ je na taj način izmjenjena i investitori su stekli „povjerenje“, jer je nacionalna tražnja ojačana, a tvrtke postale solventne! To je taj poznati „bailout“!

Naravno, ostaje još samo jedno pitanje, a to je zašto i Hrvatska tako nešto ne učini? Jednostavno, jer Hrvatska vodi politiku FIKSNOG tečaja Kune! Svako odobravanje kredita ili „bailout“ program, zahtjevao bi od Hrvatske polaganje Eurske protuvrijednosti u bankovni sustav. Eure Hrvatska može kupiti na novčarskom tržištu samo uz visoku kamatnu stopu jer je Hrvatska ne sigurni dužnik! Euri za Hrvatsku su po visokoj kamatnoj stopi, zato su i kunski krediti u Hrvatskoj po NAJVIŠOJ kamatoj stopi u Europi!

Dakle, što će se dogoditi u zadnjoj godini mandata sa hrvatskim gospodarstvom. Jednostavno, NIŠTA! Nastavit će tonuti i cijela država će skupa sa gospodarstvom u bankrot. Ne treba biti iznenađen ako se bankrot države i gospodarstva dogodi i prije redovitih izbora!

Dr Tihomir Janjiček
Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Objavljeno

na

Objavio

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal.  HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.

Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode.

Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina.

Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto.

Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju.

Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju.

Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a? koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.

Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta. No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina.

Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Borislav Ristić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Blokirani u borbi: Evo vam predložak za prigovor za ukidanje ovrhe koju je potpisao javni bilježnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sutkinja Zorka Čačić Zagrajski donijela nepravomoćnu presudu o ukidanju ovrhe potpisane od strane javnog bilježnika,

jer se isti ne može smatrati sudom, predlažem svima da se u prigovoru sudu, uz svoja obrazloženja, obavezno pozovu na ovu presudu prema oglednom primjerku u prilogu (.pdf), napisao je Mario Strinavić iz Blokiranih.

Podsjetimo, Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Zorka Čačić Zagrajski na prigovor dužnika nepravomoćno je donijela presudu o ukidanju Ovrhe potpisane od strane javne bilježnice pozivajući se na presudu EU suda pravde jer se javni bilježnik ne može smatrati Sudom i takve ovrhe imaju ukinuti.

facebook komentari

Nastavi čitati