Dr. Zlatko Hasanbegović: Nema slobode bez obračuna s mračnom komunističkom prošlosti

0

Donedavni ministar kulture u Vladi RH a danas saborski zastupnik HDZ-a dr. Zlatko Hasanbegović, uz gospođu Brunu Esih, nestranačku saborsku zastupnicu s liste HDZ-a, uvjerljivo je najpopularniji hrvatski političar.

Znalo se to i prije nego što su počele masovno posjećene projekcije dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ slovenskoga publicista Romana Leljaka.

Na aktualnim projekcijama dr. Hasanbegović i gospođa Bruna Esih, na kojima se njih dvoje pojavljuju kao promotori, doživljavaju prave ovacije. Naravno, nije teško spoznati porijeklo te popularnosti: otvaraju bolne teme iz povijesti i kazuju istine koje establishment iz različitih kompromisnih pobuda prešućuje.

Hasanbegović i Esih svojim djelovanjem ruše mitove jugoslavenske historiografije. To je razlog zašto su stalno na meti napada i primitivne diskreditacije jugonacionalističkih medija, dijela politike i kulture u Hrvatskoj.

Dr. Zlatko Hasanbegović odgovorio je u ovome intervjuu na dio onoga što nas je zanimalo. Zbog velike zauzetosti i ograničenoga vremena, nije mogao odgovoriti i na brojna druga, rekli bismo još zanimljivija pitanja.

Sa saborskom zastupnicom i vašom kolegicom Brunom Esih sudjelujete na promocijama dokumentarnoga filma „Huda jama – strogo čuvana tajna“ diljem Hrvatske. Na tim masovno posjećenim skupovima doživljavate burne pozdrave i ovacije nazočnih, na skupovima na kojima inače izostaje vladajuća garnitura HDZ-a. Što želite time postići i što je cilj takve turneje?

To je na tragu onoga što sam radio u hrvatskome javnome životu, kao povjesničar, kao znanstvenik, dakle izvan uskostranačke politike u prošlih više od desetak godina. Nazovimo to zagovorom jednoga šireg projekta cjelovitoga suočavanja s prošlošću, konkretno s naslijeđem jugoslavenskoga komunizma i utjecaja toga naslijeđa na društveni razvitak moderne hrvatske države te potrebe njegove konačne demontaže kao preduvjeta za nacionalnu, građansku i demokratsku konsolidaciju. Mislim da to samo po sebi ne može biti sporno jer svima je jasno da različite sjene mračne prošlosti još uvijek stoje nad hrvatskom državom i hrvatskim društvom kao izvor nepotrebnih društvenih podjela.

Na tim skupovima uvijek ističete da je zločin i to masovni, planirani i sustavni, u temeljima bivše države. Kako objasniti činjenicu da država koja je nastala na zločinu i koja je, konačno propala, i danas ima poklonika te se pokušava nametnuti kao dio kontinuiteta hrvatske državnosti iako je ta država, Jugoslavija, sama po sebi bile negacija Hrvatske?

To je ključno pitanje naravi i definicije današnje hrvatske države. Dakle koji su njezini istinski temelji? Ja sam o tome govorio i to je izazivalo polemike u hrvatskoj javnosti. Riječ je o vrlo jednostavnoj činjenici da moderna hrvatska država i u stvarnosti, pa i historiografski gledano, počiva isključivo na nacionalnoj volji našega naraštaja i pobjedi u Domovinskome ratu.

O tome postoji opće suglasje u hrvatskome narodu da državu i društvo treba rasteretiti toga naslijeđa prošlosti koja je u sebi imala, na žalost, i činjenicu unutarhrvatskoga sukoba. Zapravo, to je minimalni konsenzus koji jamči temeljnu društvenu i nacionalnu koheziju. Na žalost, postoje i oni koji imaju emocionalnu vezu prema jugoslavenskome komunizmu i to se donekle može razumjeti, no ključan je problem utjecaj onih struktura koje i svoju današnju društvenu moć i legitimitet crpe iz toga razdoblja jugoslavenske totalitarne vladavine koja je začeta upravo sustavom zločina o kojemu i govori dokumentarni film „Huda jama – strogo čuvana tajna“.

Nadovezujem se na Tuđmana

Postoji li takvi, o kojima govorite, i u HDZ-u, stranci koje ste član?

Hrvatska demokratska zajednica velika je i ako hoćete naraštajno i iskustveno raznorodna stranka. Značajan dio njezinih utemeljitelja, što je i bilo logično slijedom povijesnoga razvitka, proizišao je iz baštine jugoslavenskoga komunizma, na ovaj ili onaj način, ali ono što je bitno, posebice kada je riječ o ocu i arhitektu moderne hrvatske države i njezinih demokratskih ustanova Franji Tuđmanu jest činjenica da je on tijekom života prošao idejnu i političko-nacionalnu evoluciju te kao disident hrabro i najdosljednije u svome naraštaju raskinuo sa svim ključnim aspektima jugoslavenske komunističke vladavine koje je, uostalom, bio i žrtva.

Koncept prevladavanja prošlosti i stanovite društvene katarze koju zastupam, po mome sudu s obzirom na promijenjene društvene okolnosti u odnosu na ratne i utemeljiteljske devedesete godine logično se nadovezuju na nacionalno-demokratske temelje Tuđmanova državničkog djelovanja.

Ali zašto se ne možemo osloboditi zloduha te mračne prošlosti, zašto imamo Trg maršala Tita u središtu Zagreba…

Zato što nedostaje politička volja. To je društveno pitanje, ali to je i prvorazredno političko pitanje.

Zašto HDZ koji je i sada na vlasti nema tu volju?

Ne bih rekao da u HDZ-u ne postoji volja, već je riječ isključivo o pronalasku najprikladnijega oblika artikulacije te neprijeporne volje, ali i društvene potrebe. Birači, članovi i pristaše HDZ-a od nas koji smo u različitim položajima političke i društvene moći to očekuju. To je i ključni razlog zbog kojega sam pristupio HDZ-u i dobio prigodu da kao ministar u hrvatskoj vladi djelujem u tome smjeru uz nepodijeljenu potporu upravo pristaša stranke koji su nam putem izbora i izbornih rezultata dali politički i demokratski legitimitet te nam omogućili obnašanje vlasti.

Ali dobili ste i žestok otpor onih koji su protivnici HDZ-a, tzv. kulturnjaka, militantnih ljevičara, jugonostalgičara, koji su gotovo pribjegavali i nasilju protiv vas kao ministra? Nikada ni jedan ministar nije dočekan s toliko netrpeljivosti s njihove strane. Jeste li to očekivali?

Na neki način i jesam i to me nije začudilo. To govori o niskoj demokratskoj kulturi, posebice u krugovima onih koji u hrvatskome javnome životu nastupaju kao tobožnja avangarda tolerancije i demokratskih vrijednosti. Protiv mene je pokrenuta difamacijska kampanja koja nije bila utemeljena niti u jednome mome postupku ili izjavi, ali je bila medijski orkestrirana te preko određenih krugova prenesena u neupućenu međunarodnu javnost, posebice među one koji su od samoga početka propast Jugoslavije te titoističkog društvenog i upravljačkoga eksperimenta doživljavali i kao slom vlastitih geopolitičkih interesa ili kada je riječ o dijelu europske ljevice kao propast vlastitih ideoloških zabluda.

Ne može HAVC sprati odgovornost zbog filma „15 minuta – masakr u Dvoru“

Zašto je eskalirao problem s HAVC-om, odnosno njegovim ravnateljem Hrvojem Hribarom, koji i sada kaže da se samo jednom susreo s vama i da je bolje da ne prepričava taj susret. Što se, zapravo, dogodilo?

Mi smo se službeno susreli u Ministarstvu kulture. Bio je u društvu s današnjom ministricom kulture, tada u svojstvu članice Upravnoga odbora. Primio sam ga na njegov zahtjev kao i ostale sudionike kulturnoga života s kojima sam se susretao, neovisno o političkim ili ideološkim preferencijama. Gospodin Hribar nastupio je sebi svojstveno, podcjenjivački i arogantno i ja, razumljivo, i zbog svoga osobnog integriteta, ali i integriteta ministarske dužnosti koju sam u tome trenutku obnašao, nisam mogao dopustiti da se sa mnom razgovara na drzak način koji ne priliči bilo kojemu dobro odgojenome čovjeku.

Možete li konkretnije objasniti što je govorio i činio?

Ne bih sada prepričavao potankosti jer niti jedan odnos u koji stupam kao javna osoba ne doživljujem osobno. Jasno sam istaknuo da ni na koji način ne dovodim u pitanje potrebu unaprjeđenja i očuvanja te nadogradnje zatečenoga audiovizualnoga sustava već sam jednostavno isticao potrebu prekida s različitim klijentelističkim praksama te tražio objašnjenja o različitim problemima u radu HAVC-a o kojima se i do tada govorilo i pisalo u hrvatskoj javnosti. No Hribar je svaki moj upit doživljavao kao napad na filmsku umjetnost kao takvu, što sam ja otklonio te ustrajavao, ne samo u slučaju HAVC-a, nego i u slučaju ostalih ustanova, da se provodi zakonitost te prekine praksa poistovjećivanja cijelih sustava s jednom osobom bez obzira na to o komu je riječ.

Je li on vrijeđao u svojim reakcijama?

Rekao sam da je bio drzak i nagao. To je općepoznat način njegove društvene komunikacije. Ja nisam želio komunicirati na taj način i susretati se neformalno po kafićima već isključivo službeno putem službene administrativne komunikacije iza koje ostaju pisani tragovi. Činjenica je da su mnogi ljudi interesno i poslovno povezani s gospodinom Hribarom na različite načine vidjeli u meni ključnu prepreku za ostvarivanje monopola koji su do tada imali.

Dakle tražio sam odgovore na pitanja i uljuđenu komunikaciju. Nikada nije bila riječ o osobnome odnosu, nego isključivo o provođenju zakonitosti, ali i ustrajavanju na činjenici da sve kulturne ustanove koje u krajnjem i egzistiraju na temelju novca hrvatskih poreznih obveznika te moraju biti u funkciji zaštite i promicanja umjetničke i stvaralačke slobode, ali i hrvatskoga kulturnoga identiteta i temeljnih vrjednota na kojima počiva moderna hrvatska država.

Je li spominjan i film „15 minuta – masakr u Dvoru“, danski dokumentarac s velikosrpskom porukom što ga je financirao Hribar?

Naravno, spominjan je.

Koji je njegov odgovor, osim onoga što je i u javnosti rekao?

Ostaje činjenica da je HAVC propustio izvršiti kolaudaciju prije emitiranja te da je djelovao sa zakašnjenjem, u biti tek kada je izbila afera vezana uz taj film i nakon što je bio prikazan na RTS-u i na sarajevskome filmskom festivalu čime je Hrvatskoj učinjena velika međunarodna šteta. Kao što čujemo ovih dana, taj se film i dalje nesmetano prikazuje diljem svijeta, a producentska kuća odgovorna za film i nakon svega je i dalje dobivala novac na natječajima HAVC-a.

Kakvo je bilo držanje Vaše nasljednice Nine Obuljen na tome sastanku, a tada je bila članica Upravnoga odbora HAVC-a?   

Gospođa Obuljen je kao članica Upravnoga odbora nekritički ustrajavala na potpori djelovanju gospodina Hribara pa se cijeli razgovor pretvorio u neku vrstu nepotrebnoga teorijskog nadmudrivanja, a sada, u krajnjem, to više nije ni bitno. Ja sam svoj mandat završio predajom odgovarajuće dokumentacije nadležnim državnim tijelima, Uskoku i Dorhu i njezina zadaća, koju je i sama istaknula, a o čemu je govorio i predsjednik hrvatske vlade gospodin Plenković, je da pridonese raščišćavanju odnosa u HAVC-u.

Porazna je bila potpora nekih ministrici Zlatar Violić

Je li Vam bilo tada, je li vam danas, jasno zašto novi mandatar Plenković nije imao povjerenje u Vas da ostanete na dužnosti ministra kulture nego je i prije formiranja Vlada pokazivao da ne računa na vas, te pustio u režimske medije informaciju da računa na Ninu Obuljen. U čemu je Vaš grijeh u njegovim očima?

O tomu nikada nismo vodili razgovor. Ipak je bit da svaki mandatar, u konkretnome slučaju gospodin Plenković, temeljem svojih političkih preferencija ima puno pravo odabrati sastav svoga kabineta. Ja to nikada nisam dovodio u pitanje. Štoviše, nikada u predizbornome razdoblju uopće nisam ustrajavao na toj temi, nikada o tome nisam nep(r)ozvan javno istupao, nikada samozvano isticao svoju kandidaturu. Moj jedini javni nastup s tim u svezi bila je reakcija na izjavu gospodin Pupovca da njegova potpora novoj hrvatskoj Vladi ovisi o tomu hoću li biti ili ne ću biti ministar. Tada sam jasno rekao da g. Pupovac ne može kadrovirati novu hrvatsku Vladu.

Ipak se pokazalo da može, na Vašemu slučaju posebno?      

Ne bih rekao da je gospodin Pupovac iskadrovirao hrvatsku vladu.

Kako nije kad je odlučio tko ne može biti ministar kulture?

To je legitimna i u demokratskoj proceduri utemeljena politička odluka mandatara koju sam ja prihvatio i koju nikada i ni na koji način nisam doveo u pitanje.

Zašto ste onda odbili voditi saborski Odbor za kulturu i znanost koju Vam je predsjednik Vlade odbio kao kompenzaciju za „smjenu“ s dužnosti ministra kulture po Pupovčevoj volji? Jeste li to tako doživjeli?

Odbio sam iz načelnih razloga i to sam priopćio gospodinu Plenkoviću. Iskazana mi je jedna vrsta političkoga nepovjerenja i nisam želio, s obzirom na ulogu toga Odbora koji treba usko surađivati s novom ministricom kulture,  da moja osoba bude prepreka toj suradnji. Pogotovo jer se u politici nisam našao ni zbog kakvih osobnih ambicija već isključivo vođen željom promicanja onoga što smatram bitnim i što zastupam u javnome životu proteklih desetak i više godina.

Smatrate li se političkim radikalom?

Ne, uopće. Dapače, smatram se osobom predanom demokratskim vrjednotama i procedurama, osobom slobodnjačkih političkih uvjerenja, utemeljenih na starčevićanskoj baštini te  zagovornikom dijaloga te protivnikom verbalnoga i bilo kojega drugog nasilja. Svatko tko je više ili manje pozorno slušao što sam govorio i pratio što sam radio, zna da je tome tako. To što pitate rezultat je jedne vrste medijske kampanje i agitpropa koji kao svaki tipičan boljševički agitprop želi demonizirati političkoga protivnika tako da ga se politički ridikulizira, dehumanizira i obilježi etiketom ekstremizma.

Vaše imenovanje ministrom kulture strašno je zaboljelo strukture u hrvatskome društvu o kojima smo razgovarali. Pretežu li kao razlozi te boli ideološki i svjetonazorski razlozi ili financijski s obzirom na to da ste nekim parazitima „zavrnuli slavine“ ?

To je konglomerat razloga, ali ključna je činjenica da sam prepoznat kao osoba koja ni na koji način nije pripadala strukturama koje su imale neku vrstu monopola u hrvatskoj kulturi, ne od 1990., nego desetljećima prije toga. Znalo se da ne pripadam ni jednome klanu i da se bilo kakva vrsta ideološkoga monopola ili klijentelizma više ne će moći održati sa mnom kao ministrom kulture.

Jeste li bili šokirani spoznajom koliko ljudi parazitira na „preraspodjelama“ iz Ministarstva kulture nakon što ste preuzeli ministarsku dužnost?

To je sve više-manje bilo poznato, sve činjenice o bivšim ministrima, posebice iz kvote Hrvatske narodne stranke, bile su poznate i ono što je posebice bilo poražavajuće je da isti ljudi koji su u početku ili do samoga kraja podržavali gospođu Zlatar Violić kasnije su o tome odbijali govoriti ili šutke prelazili preko svega jer su na onaj ili ovaj način imali „svoju ministricu“ i „svoju vladu“.

Je li Vam tko pri dočeku u Ministarstvu kulture opisao cijelu tu „dekadentnu“ situaciju u koju dolazite?

Iako su me pokušavali etiketirati kao anonimusa i osobu koja nema nikakve dodire s hrvatskom kulturom, sve što sam zatekao bilo mi je na ovaj ili onaj način vrlo dobro poznato. Zato sam i mogao odmah na počeku pristupiti rješavanju neuralgičnih točaka s jasnom porukom da sam protivnik bilo kojega monopola, da postoji samo jedna pluralna hrvatska kulture i da se nikada jedna vrsta nepotizma i monopola te klijentelističkoga sustava ne smije zamijeniti drugim bez obzira na predznak.

Obersnel je mjesni tehnolog u sredini u kojoj nije zaživjela istinska demokracija

Imali ste sukob u javnosti s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, nakon što ste odbili kao ministar dati suglasnost na odluku Gradskoga vijeća Rijeke o imenovanju g. Blaževića intendantom HNK u Rijeci. Sada je Upravni sud dao za pravo Gradskome vijeću iz formalnih razloga, ali Vi ste tada rekli da se Obersnel žalio pred vama na Frljića, na što je on oštro reagirao.

Nisam vidio odluku Upravnoga suda. Nikada ne prepričavam razgovore s ljudima, ali u slučaju gospodina Obersnela to sam učinio kao odgovor na njegovu interpretaciju našega susreta u kojoj je iznio niz neistina. No kako se doživljava gospodin Obersnel u Rijeci, pokazuju i rezultati prošlih izbora kada je bez obzira na 70-godišnji partijski monopol vladavine u Rijeci značajno pao broj glasova koju je dobila politička struktura povezana s g. Obersnelom i njegovom strankom.

On je tipični mjesni tehnolog vlasti kome je dugogodišnja vlast i neograničena moć otupjela instinkt za općekorisno političko djelovanje. Ono što sam rekao u kontekstu riječkih političkih prilika vrijedi za svaku sredinu u kojoj ne može zaživjeti istinska demokracija i opće dobro i u kojoj građani ne mogu do kraja iskazati svoju volju zbog klijentelizma i trgovačke naravi politike, već moraju glasovati u ozračju straha i kalkulacija hoće li time biti ugroženi njihovi interesi i mogu li njihova djeca dobiti posao ako nisu članovi ove ili one stranke.

Bivši predsjednici Mesić i Josipović nisu skrivali negativni stav prema vama?

Nikada to nisam doživljavao osobno i potpuno je jasno da smo mi ne samo naraštajno već i u vrijednosnome i političko-nacionalnome smislu istinski antipodi. Svaka vrsta komplimenta koja bi došla iz tih krugova uistinu bi me zabrinula.

Koja je politička budućnost Zlatka Hasanbegovića? Doživljavate ovacije u javnosti, a ljudi kroz taj pljesak očekuju odgovor na to pitanje. Vi ste odmah na početku rekli da ne ćete biti oporba u HDZ-u, ali što se može očekivati?

Budućnost je nepredvidljiva. Dakle ja sam u hrvatsku politiku ušao spletom različitih okolnosti, sada sam izabrani saborski zastupnik glasovima ljudi koji su prepoznali artikulaciju vrijednosti koje zastupam i u tome ću smjeru beskompromisno nastaviti. Nisam spletkar i protivnik sam svakoga zakulisnog djelovanja. Svoje ću stavove artikulirati javno i bez bilo kakvih skrivenih namjera. HDZ je kao stranka zajednica i demokratska i tu njezinu političku vrijednost treba čuvati i jačati.

Plenkovićevo je pravo da ide kamo želi

Kako komentirate posjet predsjednika Vaše stranke antihadezeovim  i antituđmanovskim medijima i obljetnici obilježavanja prosvjeda za Radio 101? Zar nije očito da postoji jaz u svjetonazoru i političkome pogledu između gospodina Plenkovića i gospodina Hasanbegovića?     

Gospodin Plenković kao predsjednik Vlade ima pravo odabrati mjesto i događaje kojima će nazočiti. Dapače, neki su ga portali prozvali da je tom prigodom izgovorio moje riječi da svi, uključujući i novinare, trebaju biti odgovorni prema izgovorenome.

Biste li vi otišli na takav događaj?

Ha, ha (smijeh). Možete li zamisliti gđu Vrabec-Mojzeš kako me srdačno dočekuje i obasipa komplimentima? Ne mislim da su osobe koje su organizirale ovo okupljanje mjera slobode medija u današnjoj Hrvatskoj. Dapače, oni su dio problema zbog kojih se hrvatsko novinarstvo pretvorilo u intelektualnu i moralnu kaljužu.

Na kraju i kao osoba koja je prije dva desetljeća bila na tome događaju, kao student nesvjestan cijele manipulativne pozadine, imam moralno pravo zapaziti kako je licemjerno da oni koji su svojim postupcima likvidirali Radio 101 kao relevantan medij sada lamentiraju nad njegovom sudbinom i slobodom medija.

Piše: Ivica Marijačić gl.urednik Hrvatskog tjednika za maxportal.hr / croative.net

facebook komentari