Pratite nas

Zanimljivosti

Drača (Paliurus spina-christi)

Objavljeno

na

Drača (Paliurus spina-christi) je 2-3 m visok, razgranjen, trnovit, listopadni grm ili manje drvo koje kod nas raste u području uz jadransku obalu i u Hercegovini.

Latinski naziv biljke vezan je uz legendu po kojoj je Krist bio okrunjen krunom pletenom od drače.

Biljka obično raste u u većim skupinama i zajedno s ostalim grmljem stvara velike i guste, neprohodne šikare. Ima jak i razvijen korijen koji prodire duboko u zemlju. Sivosmeđe do tamnosmeđe sjajne grane prekrivene su čvrstim i oštrim trnovima koji su smješteni u parovima, ali tako da je jedan uvijek malo kraći i savinut unazad.

Listovi su jajoliki, kožasti, sjajnozeleni, 2-5 cm dugi i 1-4 cm široki, čitavog ili blago nazubljenog ruba, spiralno smješteni na granama. Sitni, zvjezdasti, peterolatični, žuti ili zelenkastožuti cvjetovi, razvijaju se u pazušcima listova od svibnja do kraja ljeta, čineći guste grozdaste cvatove. Nakon cvatnja razvijaju se plodovi, okrugle i plosnate koštunice sa širokim, valovitim krilcem, koje imaju promjer oko 1,5-3 cm. Izgledom nalikuju na disk (nekima na tanjurić, šeširić ili kolačić) koji je u sredini odebljao, a prema rubovima je stanjen, valovito narovašen, radijalno isprugan i povijen prema strani suprotnoj od drška. Plodovi su u početku žučkastozelene, a kad dozriju postaju žutonarančaste boje, dok koštica koja sadrži 3 sjemenke postane tvrda i drvenasta, a krilce suho, krhko i lomljivo. Drača se često sadi kao ukrasni grm, živa ograda i medonosna biljka.

Ljekovitost drače

Ljekoviti su plodovi drače koji se skupljaju kada počnu žutjeti, suše na prozračnom mjestu zaštićenom od direkrnog sunčevog svjetla i čuvaju u dobro zatvorenoj staklenoj ili keramičkoj posudi. Sadrže velike količine trjeslovina i imaju stežuće, protuupalno i antiseptičko djelovanje. Već u srednjem vijeku bili su cijenjeno sredstvo protiv proljeva i dizenterije.

Plodovi drače pospješuju izlučivanje mokraće pa se koriste kod reumatskih tegoba. Čaj drače se zbog antiseptičkog djelovanja koristi za grgljanje kod upale grla i ždrijela, te za ispiranje usne šupljine kod upala desni i sluznice usta. Njime se takođ er ispiru gnojne i teško zacjeljive rane.

Čaj od drače

1-2 čajne žlicu zdrobljenih plodova drače staviti u hladnu vodu, kad zakipi manuti s vatre i ostaviti poklopljeno 10-15 minuta. Procijediti i piti 1-2 šalice čaja dnevno prije obroka ili čaj koristiti za grgljanje i ispiranje. Plodovi sadrže i veliku količinu celuloze, pa pomažu u poboljšanju probave i sprječavanju zatvora. No, kako celuloza nije topiva u vodi, u tu se svrhu ne pije čaj, već je potrebno dnevno pojesti oko 10-15 nedozrelih plodova, najbolje na prazan želudac.

Jestivost plodova

Nedozreli plodovi drače imaju košticu i krilce ispunjene spužvastim, blijedožutim mesom. Jestivi su, iako ne baš previše ukusni, a okusom donekle potsjećaju na sušene jabuke. Mogu se mljeti i koristiti kao brašno, ili dodatak drugim brašnima, što se često koristilo u doba oskudice, a i danas se koristi u nekim afričkim i azijskim zemljama. Cijeli plodovi dodaju se u rakije.

Med od drače

Med od drače ima žutu ili zatvorenožutu boju, nema mirisa, a okus mu je blag, pomalo opor. Brzo kristalizira u krupne kristale, što ne utječe na kvalitetu meda, a upućenijima je i znak da med nije krivotvoren. Preporučuje se za jačanje imuniteta, snižavanje kolesterola i prevenciju bolesti kardiovaskularnog sustava, a neki pčelari ističu i njegova afrodizijačka svojstva. Često se koristi kao pomoć u liječenju malignih bolesti.

draca 3

gospodarski.hr/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NORVEŠKI ZBOR ODUŠEVIO Mjesecima učili pjesmu, pa u Hrvatskoj iznenadili domaćine pjesmom “Ruža crvena”

Objavljeno

na

Objavio

Kada hrvatski zborovi pjevaju strane pjesme, to nije osobita rijetkost. Međutim, kada strani zborovi zapjevaju nešto hrvatsko, onda je to nešto što se ne čuje svaki dan.

A tu čast imali su prilike čuti gosti eko etno sela Škopljanci, gdje je ovoga rujna uživao mješoviti norveški zbor “Strandvik blandakor“, piše dalmacijadanas.hr

Ovaj simpatični zbor dolazi iz norveškog gradića Eikelandsosen, u blizini Bergena.

Norveški je zbor izveo nekoliko svojih pjesama, a onda su svi ostali iznenađeni kada su čuli prve taktove evergreena “Ruža crvena”. Pjesmu su vrijedno učili mjesecima na jeziku kojega ne poznaju i koji je potpuno različitih od njihovog, stoga je njihov trud za svaku pohvalu.

“Ružu crvenu” u izvedbi norveškog zbora možete poslušati u uvodnom video zapisu

facebook komentari

Nastavi čitati