Dragi moj Ivo Josipoviću

0

Dragi moj Ivo Josipoviću. Znam da će kvaziljevičari pokušati ovo iskonstruirati kao cipelarenje, ali suprotno, ja i njih i tebe želim vratiti narodu kojem ste godinama odbijali pripadati. Tko je taj narod?

Jedna moja mlada znanica, rastavljena, svaki drugi brak u zemlji propada, s dvije djevojčice. Banka joj šalje nekakve prijetnje, a ona gotovo da nema što jesti. Druga je starija i ima dva mala sina. Unatoč nastojanjima, nema šansi da nađe bilo kakav normalan posao. Ili jedan umirovljenik, sam bez žene, čija kći radi a ne dobiva plaću. Pa jedan Bosanac koji se razveo i završio na ulici kao beskućnik.

Prošlo je ljeto spavao iza bankomata na utrinskom placu. Znam jednog dečka ometenog u razvoju koji zbog svog stanja nije završio škole. Tko će ga zaposliti pored 330 000 onih sa burze? Naravno da su ti ljudi dizali kredite, kupovali stanove ili automobile, ali zar je nenormalno imati stan i automobil i malo novca za školovanje i hranjenje djece? Ili svi trebamo biti prosjaci, hodati poderani, skupljati boce i eliti se ispričavati što nismo puno godina unaprijed predvidjeli da će Hrvatska biti u ovakvoj recesiji, a svi mi dobiti otkaz i izgubiti šansu da nađemo posao? Ili da javno priznamo da smo nesposobnjakovići i idioti koji su ovo zaslužili. Jesu li partijske oligarhije svojim radom i uspjesima zaslužile to što imaju?

Dragi moj Ivo, ne može se pet godina ne založiti za one koji jezivo žive

Dragi moj Ivo, među nama nije velika razlika u godinama. Možda smo se mogli sresti u nekoj birtiji, popiti vina, posjesti. Imućan si, možda bi bio spreman platiti ručak ovom mom spavaču iza bankomata. Ali si to iz nekog razloga propustio učiniti. A jadnici blokirani, ovršeni, ludi od stanja u državi, poniženi, naprosto su odlučili kazniti one koji im nisu donijeli boljitak nego agoniju. Sve su to bili tvoji glasači, ali su ovoga puta zašutjeli. Ne može se pet godina ne reći ništa, ne založiti za one koji zaista jezivo žive. To nisu nikakvi kockari ni narkomani već ljudi koji samo žele normalnu egzistenciju za sebe i svoju djecu. Oni nisu bitange i neradnici. Stekao se dojam da si se uvalio u brojne afere i da ti je bilo stalo samo do sebe i skupine uhljeba, mnogih javnosti nesimpatičnih, koji su se uhljebili na državnoj sisi u tvome uredu. Spominje se dvjestotinjak njih.

I svi ovi o kojima ti govorim uključujući moju mater umirovljenicu, punicu umirovljenicu, nezaposlenu suprugu dali su glas Ivanu Viliboru Sinčiću. Jer on i klinci oko njega progovorili su poput pravih socijaldemokrata. Ti nisi iako si bio u stranci koja se tako zove. Nije nimalo smiješno kada vidiš kako ljude izbacuju iz kuća, a prate ih specijalci , harangiraju mediji, a optuživali su te da si njih i agencije kontrolirao da bi te prikazivali popularnijim no što jesi. Ali ne može se vječno prodavati umivena slika.

Ti klinci doma imaju roditelje naših godina, nezaposlene, polugladne, ovršene. Nisu oni stručnjaci za političku filozofiju, ali u sebi osjećaju nepravdu i znaju da nešto s ovom zemljom nije u redu. Zato su mnogi pohrlili njima dati glas i dat će im još više.

Ti nisi bio dobar ni koristan predsjednik ove države pa si u skladu s tim dobio otkaz

Prije mjesec dana napisao sam tekst o tome kako me stid što smo mi pedesetogodišnjaci, koju godinu stariji ili mlađi, zavladali zemljom, a onda joj donijeli opću pošast, sami sebi polomili noge i oduzeli budućnost našoj djeci. Ali evo, ma koliko to u tebi stvaralo nelagodu zbog gubitka izbora, pozivam ta da shvatiš kako je uklanjanje onih koji se nisu iskazali, opravdano i korisno. Uostalom, otkaze su u metroseksualnim tvrtkama masovno dobivali vrijedni i sposobni ljudi samo zato što su neki nesposobni uništili projekte, a dok su oni goli plesali po stolovima i trpali u debele guzičetine sve privilegije svijeta, stoku sitnog zuba tretirali su kao stoku. Ti nisi bio dobar ni koristan predsjednik ove države pa si u skladu s tim dobio otkaz. Naprosto si stradao ponajviše zbog zbog toga jer nisi uspio iz vile s Pantovčaka vidjeti što se zbiva. A kako i bi kada te voze službenim automobilom, imaš redovitu plaću, nemaš kreditnih obveza i sad kada si izgubio posao, već te čeka drugi. Glasače Ivana Vilibora Sinčića godinama ne čeka ništa.

Ali da ne bih bio sasvim grub prema svojoj generaciji. Ipak su ta djeca koju hapse na deložacijama naša djeca. Trebamo biti ponosni što smo ih odgojili hrabrima, pametnima i odlučnima kad već mi to nismo bili. Pustimo ih da se izbore za svoju budućnost. Jer tko će ako neće oni? Utoliko, dragi moj Ivo, hajdemo ti i ja u garažu. I to onu u kojoj se stari kamioni slažu.

Gordan Stojić, Regional Express

[ad id=”40551″]

facebook komentari