Pratite nas

Herceg Bosna

Dramatično stanje: 30.000 Hrvata “nestalo” iz BiH od 2003. godine

Objavljeno

na

Loša gospodarska situacija, nemogućnost osiguranja osnovnih uvjeta za život, nesiguran posao, rast životnih troškova, kao i vrlo zapaljiva politička atmosfera, ključni su razlozi zbog kojih Hrvati katolici u BiH u razdoblju nakon rata napuštaju svoje domove i odlaze u Hrvatsku ili zemlje Unije u potrazi za boljim životom, a statističke podatke o tomu, kao i uvijek, jedino vodi Katolička crkva.

Njezini dužnosnici u okviru zasjedanja Biskupske konferencije konstantno upozoravaju kako je potrebna korjenita promjena ekonomsko-političke situacije; u protivnom iseljavanje prijeti ne samo na područjima gdje su se Hrvati nakon rata vratili u manjem broju, već i u onim dijelovima zemlje gdje su do sada bili relativna većina. Nove državne i entitetske vlasti koje bi, prema optimističnim najavama, trebale početi s radom u idućih mjesec do dva pred sobom imaju do sada najteži zadatak, a to se posebno odnosi na hrvatske predstavnike u tijelima vlasti pa bilo to Vijeće ministara, Vlada RS-a ili, pak, federalna Vlada.

Ono što posebno zabrinjava u crkvenim statistikama jest činjenica kako je Hrvata katolika u vremenu od 5 do 10 godina nakon rata u svih pet biskupija na teritoriju BiH bilo više nego prethodne 2-3 godine što samo po sebi znači da je ekonomska kriza, ali i nesposobnost domaćih vlasti da se uhvate u koštac s osnovnim egzistencijalnim problemima građana, uzela svoj danak. Broj ljudi koji je jednostavno “nestao” kreće se od nekoliko pa čak do 27 tisuća, a tendencija pada nataliteta ne obećava mnogo, piše Dnevni list.

Iseljavanje iz Bosne

Najočitiji pad broja Hrvata Crkva bilježi na području Sarajevske nadbiskupije, koja, iako i dalje najbrojnija po pitanju vjernika, trpi posljedice loše politike. Tako je iz analize pod nazivom “Demografsko stanje i procesi katolika u BiH od 1996. do 2013. godine” koju je priredio vojni biskup u BiH mons. dr. Tomo Vukšić vidljivo kako je od 1996. godine (s izuzetkom 1999.) primjetan porast broja katolika na ovom području i taj pozitivni trend traje do 2002. godine kada je u granicama Sarajevske nadbiskupije živio 217.921 katolik. No već od iduće godine počinje polagani pad koji se manifestira iz godine u godinu i tijekom kojeg je godišnje nestajalo i po dvije tisuća katolika.

Zaključno s 2013. godinom, na prostoru Sarajevske nadbiskupije živi 190.003 Hrvata. Sličnu situaciju nalazimo i u primjeru Banjolučke biskupije koja ne pokriva samo dio RS-a, već i zapadnobosanske općine naseljene Hrvatima poput Livna i Jajca. Naime, 1996. godine, dakle na samom početku postojanja postdaytonske BiH, na tom je prostoru živjelo, pokazuje spomenuta analiza biskupa Vukšića, 50 tisuća vjernika; broj se polagano povećavao (s izuzetkom 1998. godine) do 1999. godine kada Crkva bilježi nešto više od 52 tisuće katolika. Međutim, baš kao i u slučaju Sarajevske nadbiskupije, tada kreće katastrofalan pad broja vjernika koji se manifestira kroz loš prirodni priraštaj i zbog čega je prošle godine na ovom prostoru živjelo tek 35 i pol tisuća katolika Hrvata.

I Hercegovina nije pošteđena

Kada je u pitanju Mostarsko-duvanjska biskupija, porast broja katolika može se pratiti nešto duži niz godina; od 1996. pa sve do 2006. godine i tijekom tog razdoblja optimizam u bolje sutra očito je i dalje prevladavao, no od te godine crkvene statistike samo nižu smanjenja po pojedinim župama.

Naime, 2006. godine na prostoru ove biskupije zabilježeno je 194.298 vjernika, dok je na kraju prošle godine taj broj opao na 186 tisuća što dovoljno govori u prilog tvrdnji kako loša ekonomska situacija pogađa i većinski hrvatske krajeve u Bosni i Hercegovini. S druge strane, Trebinjsko-mrkanska biskupija koja pokriva prostor istočne Hercegovine već je stoljećima izložena svakojakim nedaćama pa je tako i ovaj Domovinski rat dodatno narušio ionako lošu demografsku situaciju. Od 1996. godine pa do danas, pokazuje crkvene statistike, broj katolika teško da je prelazio 20 tisuća. Ukupno gledajući, pokazuje spomenuta analiza o demografskom stanju koju je priredio biskup Vukšić, u poslijeratnom razdoblju rast broja katolika primjetan je do 2003. godine kada je iznosio gotovo 465 tisuća, no, svi gore pobrojani razlozi doveli su do situacije da je njihov broj na cijelom području BiH prošle godine spao na 432 tisuće.

Naravno, ipak treba uzeti u obzir kako se ove brojke temelje na podacima župnih ureda svih biskupija te u svakom trenutku treba dodati još 10 posto Hrvata koji nisu u kontaktu s uredima ili se, pak, ne izjašnjavaju kao katolici. Međutim, brojke s kojima barata Katolička crkva već odavno su trebale upaliti zvono za uzbunu u hrvatskim političkim krugovima koji do sada nisu pokazali dovoljnu dozu svijesti za općenacionalne probleme.

Dramatično stanje

Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Franjo Komarica, biskup banjolučki, ocijenio je da su Hrvati katolici u BiH pred iskorjenjivanjem o čemu je izvijestio i kolege na nedavnoj trećoj izvanrednoj Biskupskoj sinodi koja se održavala u Vatikanu. U intervju za Radio Vatikan biskup Komarica je trenutačno stanje za katolike u BiH nazvao dramatičnim.

– Mi u BiH imamo brojna iskušenja, a napose stoga jer je katolička obitelj pred fizičkim istrjebljenjem. U pola zemlje su iskorijenjeni, a sada su u drugome dijelu zemlje katolici pod snažnim pritiscima fizičkog iskorjenjivanja, upozorio je Komarica.

Ilustracije radi, u 18 od 31 župe Banjolučke biskupije koja se nalazi na teritoriju RS-a danas nema niti jednog katolika, a u najvećem gradu u tom entitetu, Banjoj Luci, tek ih je 945.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati