Pratite nas

Analiza

Druga Republika – Nova ili Bolja Hrvatska

Objavljeno

na

U javnom odgovoru na e-pismo kojeg je dobio od predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, profesor dr. Slaven Letica je predočio čitateljima Večernjeg lista (Obzor, 13. prosinca) svoje razumijevanje izbornog programa pod naslovom Druga Republika.

konacno-A

E-pismo je dobio uz naznaku očekivanja pošiljatelja (Josipovića) da će imati mogućnosti širiti poruke iz njegovog izbornog programa i da će moći na pozitivan način – u Josipovićevu korist – utjecati na mišljenje birača.

Iz javnog odgovora profesora Letice može se zaključiti da se predsjednički kandidat obratio na krivu adresu. Program Druge Republike kao i prethodni mu program Pravog puta su – kako u odgovoru piše Letica – ‘multi-bing pilule’ koje ga neće zavesti, a isprazne ga fraze, lišene bilo kakvog povijesnog, znanstvenog i životnog smisla neće uvjeriti da bi javno i privatno zagovarao Drugu Republiku ‘tamo do 2020. godine’.

Korištenje rednih brojeva u periodizaciji državnopravne povijesti svojstveno je za francusku prevratničku ustavnu i državnu povijest svih pet republika – stoji u Letičinom odgovoru – a samu Josipovićevu ideju Druge Republike ocjenjuje potpuno promašenom u suštinskom, zdravorazumskom, teorijskom i formalnopravnom pogledu. Profesora Leticu iznad svega ‘zbunjuje’ što predsjednički kandidat ima nakanu svoj Projekt Druge Republike dati na referendumsko izjašnjavanje u slučaju da ne dobije potrebnu saborsku većinu, jer je upravo na taj način Aleksandar Karađorđević razvlastio parlament pravdajući to nužnošću uspostave izravne veze s voljenim ‘jugoslovenskim’ narodom (Vidovdanski ustav). Letica dodaje da ipak ne zamišlja Josipovića kao diktatora, napominje da je više sklon zaključku kako su projekti Druga Republika i Nova pravednost markentiški predizborni trikovi. U odgovoru sugerira Ivi Josipoviću da je projekt Druge Republike trebao, ako se već odlučio, krstiti kao Treću Republiku jer se, pojašnjava Letica, ona nastavlja na božićnim Ustavom (’90.g.) ozakonjenu Prvu Republiku i potom Drugu Republiku koja je 2001. godine voljom trećesječanjske vlasti ozakonjena korjenitom izmjenom božićnog Ustava.

Tako profesor Letica profesoru Josipoviću. Ali, ako bi se uvažavalo Dragutina Lalovića, umirovljenog profesora političke teorije na Fakultetu Političkih nauka, a ne profesora Slavena Leticu, onda bi korištenje rednih brojeva u periodizaciji hrvatske državopravne povijesti bilo bitno drukčije.

Lalović naime pod Prvom Republikom podrazumijeva ‘realsocijalistički sustav’ (od 1941. do 1990.) s ustavnom pozicijom Hrvatske kao republike, a pod Drugom Republikom ‘autoritarnu državu, s rudimentarnim demokratskim i izrazitim totalitarističkim obilježjima’ koja je nastala na božićnom Ustavu a nestala s dolaskom trećesječanjske vlasti (1990. – 2000.). Lalović drži nedvojbenim da je dolazak HDZ-a na vlast ‘bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama’ i da je ‘stupanj slobode bio veći u formalno totalitarnom, negoli u formalno demokratskome sustavu’. (Hrvatska Druga republika i njezine državotvorne kušnje, Lalović, D., Polit. misao, Vol XXXVIII, 2001., br. 1, str. 12–25). Prema Laloviću s dolaskom trećesječanjske vlasti uspostavljena je Treća Republika. (Nazivali li je Trećom ili Republikom kojeg god rednog broja, vlast od trećeg siječnja 2000. do danas razgrađuje njene institucije, ponajprije policiju i vojsku, diplomaciju, i sve ono što se odnosi na sigurnost i zdravlje nacije.) U ovome ‘Lalovićevom slijedu’ Josipovićeva bi bila Četvrta Republika.

Nu, ideja Druge Republike Vlade Gotovca starija je ne samo od Josipovićeve nego i od Lalovićeve periodizacije. On ju je kao predsjednik Matice Hrvatske i predsjednički kandidat iznio dvije godine nakon poznatog Božićnog Ustava. U intervjuu tjedniku Globus (28. veljače 1992. g, st. 16, 17) Gotovac najavljuje da bi njegov ‘eventualni dolazak na predsjedničko mjesto doista značio velike promjene u struk­turi političkog i državnog živo­ta u Hrvatskoj’, što podrazumijeva i promjenu Ustava jer on ‘ne bi mogao prihvatiti da nastavi ovakvu Republiku kakvu sada imamo’.

Da ideja Druge Republike umrlog pjesnika nije ostala mrtvo slovo na papiru očito je iz programa “Instituta Vlado Gotovac” kojega vodi pjesnikova druga žena Simona Šandrić Gotovac, nekoć Šima Šandrić. Riječ je o ‘Institutu za uznapredovale studije’ koji se od svog osnutka (2001. g.) bavi pomaganjem i stipendiranjem studenata humanističkih znanosti, a u perspektivi Institut namjerava izdavati glasilo Druga republika.

Kako Gotovčev politički program Druge Republike za njegova života nije shvaćen – na svu sreću ni prihvaćen – Liberalnoj je stranci, kojoj je pjesnik bio predsjednikom, ostavio u naslijeđe ‘trajno širenje granica slobode’. Nakon utrnuća LS-a to je nasljeđe palo u krilo Čaćić-Pusićkinog HNS-a, potom i SDP-a pa je na kraju nejasno je li Josipovićeva ideja Druge Republike dio Gotovčevog političkog programa. No, ideja nije originalna. Nije originalna u odnosu na Gotovčevog stranačkog prijatelja Slavka Goldsteina i njegovu Drugu Republiku Hrvatsku (Erasmus, 1994., 8; str. 21-3), a ni u odnosu na Vesnu Škare Ožbolt (‘Druga Republika – kompletna rekonstrukcija vlasti’, mrežne stranice DC-a, ožujak 2011. g.).

Osim ovdje spomenutih zagovornika Druge ili n-te Republike, valja spomenuti i predsjedničkog kandidata dr. Milana Kujundžića. On je prije petnaestak dana na javnoj tribini u Osijeku izjavio kako ‘mi svoju politiku nazivamo drugom republikom’, uvjeren da će se ‘narod pokrenuti i stvoriti drugu republiku. Prisvajajući originalnost ideje o Drugoj Republici optužio je protukandidata Ivu Josipovića za plagijat, spreman – kako je rekao – uz optužbu predočiti i dokaze.

Shvativši valjda da iz istog naziva slijedi i sličnost njegovog i Josipovićevog programa i da mu ta okolnost ne bi bila od koristi, on je kratko nakon optužbe za plagijat odustao od Druge Republike i dosjetio se Nove Hrvatske.

Što je zapravo sadržaj Josipovićeve Druge Republike, odnosno Kujundžićeve Nove Hrvatske i postoji li njihova programska bliskost?

kujundzic plakat smallPrije nego se je njegov izborni program pojavio na mrežnim stranicama, Ivo Josipović je u predstavljanju svog programa primijenio lukavstvo kakvo priliči majstorima kamuflaže. U prvom je koraku Ured predsjednika zatražio od agencije Ipsos puls da napravi istraživanje o stavovima građana o unaprijed zadanim političkim pitanjima (o čijem li trošku?) potom je njegov PR savjetnik rezultate ispitivanja distribuirao preko slideshare-a, i rasprava u spin-formi na temu ustavnih promjena uz prezentaciju anketnih rezultata mogla je u drugom koraku početi. A pozivu se na raspravu u Uredu predsjednika 18. listopada 2014. odazvalo šareno društvo: GONG-ovci, HAZU-ovci, psiholozi, politolozi, zastupnici u Saboru, riječju sve ugledni pojedinci predstavnici organizacija civilnog društva.

Dakako da su rezultati ispitivanja bili u potpori prijedlozima za ustavne promjene uključujući i onu izbornog sustava: 80% ispitanika podržava reformu izbornog sustava, dvije trećine njih podupire reformu regionalne i lokalne samouprave (s ukupno 5-8 regija,87% ispitanika drži da Predsjedniku treba Ustavom omogućiti da odbije ovjeriti one zakone kojeg smatra neustavnim i vratiti ih Saboru na razmatranje.

Usporede li se ovi rezultati s referendumskom inicijativom ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’, vidjet će se da je njezina politička dobit u osnovi Josipovićevog prijedloga ustavnih promjena. S ironijom bi se moglo reći da je Inicijativa U ime obitelji s prikupljenih 380 000 potpisa za raspisivanje referenduma napravila dobar predizborni posao za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

U sažetku, Josipovićev izborni program se temelji na konceptu promjene Ustava kojim se preuređuje teritorijalni ustroj države u smislu snažne decentralizacije i regionalizacije (pet ili šest regija), kojim se uređuje pozicija Ustavnog suda, kojim se mijenja izborno zakonodavstvo, uvodi preferencijalno glasanje i uređuje stranačko organiziranje.

U osnovi su izbornog programa Milana Kujundđića novi Ustav i ustavni zakoni kojima bi se ojačale ovlasti predsjednika, preuredile ovlasti Ustavnog suda, uspostavila regionalna podjela Hrvatske (4 županije plus grad Zagreb), izmijenio izborni sustav uvođenjem preferencijskog glasanja i snižavanjem izbornog praga kako bi se oduzela prednost dvjema najjačim strankama i kako bi se omogućilo građanima da zastupnike biraju oni a ne stranački čelnici.

Sličnosti i dodirnih je točaka u oba izborna programa puno, razlika se očituje u Kujundžićevom prijedlogu za jačanje uloge predsjednika.

U Letičinom se stilu za oba ova programa – koja su usmjerena na treći put – može reći da su ‘multi-bing pilule’ koje doduše mogu zavesti, ali su izvan realnosti jer su neprovedive. Zbog čega?

Prema nedavnom tumačenju Predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec (HRT, Javna stvar, 12. 12. 2014.) predsjednik Republike nije onaj koji može raspisati referendum o ustavnim promjenama, jer on ‘samostalno nema tu mogućnost, ali može predložiti raspisivanje referenduma na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera’. ‘To je jedna procedura koja nije sasvim uređena u Ustavu’.

Trenutni premijer se već negativno očitovao na Josipovićev prijedlog, a onaj budući će se na isti način očitovati, naravno ako se u kraćem roku ne dogodi radikalna promjena u odnosu političkih snaga.

pravi putRealnost Josipovićevog i Kujundžićevog programa obeskrijepljuje činjenica da je Ustavni sud zaključio da građanska inicijativa ‘Birajmo zastupnike imenom i prezimenom’ nije prikupila 10 posto od  4 042 522 birača u RH. Jedina mogućnost provedivosti izbornih programa dvojice predsjedničkih kandidata bila je vezana uz pozitivan ishod spomenutog referenduma sve do nedavno objavljene odluke Ustavnog suda. Referendumska inicijativa slična onoj koja je pala u vodu, ‘kako stvari trenutno stoje’ bit će nerealna slijedećih nekoliko godina.

U pozadini svega vezanog za Josipovićeve i Kujundžićeve izborne programe, za kampanju općenito, za njenu medijsku dimenziju stoji protuhadezeovsko i protivtuđmanovsko raspoloženje. U pozadini je i želja da se zasjeni Tuđmanova državnička veličina, da povijest otpočne od novog lidera onako kako je to pokušao Mesić ili pak Sanader.

Ništa novo: tako je bilo i u vrijeme Gotovčeve i Goldsteinove Druge Republike, tako je bilo u vrijeme Mesić-Račanove i Sanaderove Treće Republike, tako je i sada za vrijeme Josipovićeve Četvrte i Kujundžićeve Nove Hrvatske.

Da je tako bilo i nakon prvih demokratskih izbora devedesete može se vidjeti iz intervjua prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kojeg je u tjednu nakon drugog kruga prvih parlamentarnih izbora dao novinarima Vjesnika Mladenu Plešeu i Zoranu Daskaloviću.

Na pitanje novinara kako ‘ima primjedbi da će demokratski procesi u Hrvatskoj biti oslabljeni, a demokratska scena osiromašena zbog toga što su na političkoj sceni ostale samo dvije stranke’, Tuđman je odgovorio:

-To mogu reći samo politički nedorasli ljudi. Hrvatska demokratska zajednica imat će opoziciju socijalističkog bloka jer će komunisti i socijalisti skupiti oko dvadesetak posto glasova, pa prema tome i kandidata. I zašto bi sada taj dvostranački sustav s kojim ćemo ući u Sabor bio nedemokratski. Osim toga, pogledajmo svijet. Ni jedan sustav, ni jedna parlamentarna demokracija nije najidealnija, ali je zapravo najbolje tamo gdje postoji dvostranački sustav. On je i najdemokratskiji i najracionalniji. Jedna stranka na vlasti, a druga u opoziciji i kao kontrolor, pokazalo se do sada najsvrsishodnijim. Mi smo u HDZ-u odlučno usmjereni da unutar Hrvatske demokratske zajednice ne bude nikakva monopolizma i jednoumlja. Mi smo zato da se unutar stranke, kao što je to u svim velikim strankama na Zapadu, razne struje bore za prevagu. Bio bih uvijek za to da postoje dvije glavne stranke, eventualno treća, ali nikako tridesetak stranaka. Zbog toga da se ne gubi vrijeme i zbog toga što je to najracionalnije.

Tko ima uši neka čuje i oči neka vidi: snaga Tuđmanovih prosudbi ni nakon 25 godina ne slabi.

Ivan Mihael Ban/HRSvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati