Drugi dio intervjua s Ninom Raspudićem

    16

    Kako objašnjavate da je Milanović tako žestoko zagovarao neizručenje Josipa Perkovića?

    Nije previše reći da sam bio šokiran time što se događalo oko “lex Perković”. Nisam vjerovao da su spremni ići toliko daleko. Priznajem da sam i sam bio naivan. Jako je dragocjeno sve to skupa što se dogodilo jer nam je razotkrilo pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Pokazalo je koliko su te stare udbaške strukture još uvijek jake, u toj mjeri da su gurnule Vladu u bitku koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh. Bilo mi je čak i zabavno kako je ta politička elita, koja je do jučer poslušno slušala svaki mig iz Bruxellesa, sada odjednom postala jako suverenistička. Ali ne da bi zaštitili neki nacionalni interes nego da bi zaštitili Perkovića od suđenja za ubojstvo na tlu europske države. Smatrao sam prije da je lustracija potrebna prije svega kao simbolički čin kojim bi se konačno odredili prema oba totalitarizma iz prošlosti i da bi u simboličkom smislu krenuli dalje. Međutim, nakon slučaja Perković mislim da je lustracija nije samo simbolička već itekako stvarna potreba.

    >>Prvi dio intervjua<<

    nino_raspudic

    Slučaj Perković potaknuo vas je na razmišljanje koliko su jake te udbaške strukture. Jeste li uspjeli detektirati tko stoji iza tih struktura?

    Nemam spoznaje. Ne poznajem taj krug ljudi. Ali put za sklapanje tog mozaika jest uvidjeti tko su u posljednje 24 godine, ali i prije toga, bili moćnici. Mi u Hrvatskoj nismo objasnili fenomen tranzicije. To je velika društvena promjena koja je prošla bez interesa naše akademske scene. Recimo, zašto mi nemamo 40 doktorata iz ekonomije i sociologije tranzicije. To je golemi i složeni društveni fenomen koji zaslužuje analizu. Mene bi zanimalo vidjeti i nekoliko doktorata o političkim elitama u hrvatskoj tranziciji. Što je bilo sa socijalističkim direktorima? Tko je upravljao hrvatskim gospodarstvom 1988., 1989. i 1990., tko 1992. i 1993., a tko danas. Blizak sam onome što se moglo čitati u Frankfurter Allemagne Zeitungu da je 1990. godine u Hrvatskoj došlo do promjene sustava, ali nije došlo do promjene političke i gospodarske elite.

    A priče da iz svega stoje bivši predsjednik Stipe Mesiće i bivši premijer Franjo Gregurić?

    stipemesic-To nije toliko personalno pitanje koliko je to pitanje privilegirane klase. To je ono što je Milovan Đilas još pedesetih nazvao nova klasa i što se poslije nazivalo crvena buržoazija. To su ljudi koji nemaju nikakvih ideala. Nisu oni vjerovali u komunizam nego ih je samo zanimalo zadržati moć i privilegije. To objašnjava kako su oni devedesetih prihvatili novu priču, između ostalog, kako je toliko bivših komunističkih funkcionera samo prešlo u HDZ i ostalo u sedlu. O tome govori velika rečenica koju je napisao veliki Giuseppe Tomasi di Lampedusa u romanu Gepard koji govori o jednom takvom lomu 1860. godine na Siciliji kada dolazi pijemontska vojska i završava stari burbonski feudalni svijet. Jedan lik koji se prilagođava novim vremenima kaže – potrebno je promijeniti sve da bi sve ostalo isto. Dakle, promijenila se potpuno vanjska priča, nije bila više Jugoslavija nego Hrvatska, nije bilo bratstvo i jedinstvo, izgradnja socijalizma, već ljudska prava, slobodno tržište, prava manjina i sl. Sva se priča promijenila da bi bitno ostalo isto i da bi elite ostale nepomaknute. Upravo tu učmalu scenu vidim kao glavnu kočnicu bolje ekonomske i društvene dinamike. Zato je važna lustracija. Nije to osvetoljubivost, nego jednostavno uklanjanje okova za oslobađanje potencijala društva.

    Kako ocjenjujete poziciju predsjednika Ive Josipovića s obzirom na to da je Saša Perković, sin Josipa Perkovića, još uvijek njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost?

    Pa to je skandalozno. To je bio očiti sukob interesa. Koliko god je s jedne strane Josipović, nakon Mesića koji je izazivao konflikte, barem u formalnom smislu donio jedan civiliziraniji način političkog ophođenja, očito je da i on, kao osoba potekla iz tog miljea, ima problema s raščišćavanjem tog simboličkog tereta.

    Je li Karamarko to spreman raščistiti ili je i on dio tih struktura?

    On izvorno nije dio tih struktura. Međutim, tijekom devedesetih bio se oslonio na te strukture za vrijeme političkih konflikta koji su ga tada snašli. Ostaje činjenica da je vodio Mesićevu izbornu kampanju 2000. godine. Dakle, on nije izvorno iz tog miljea, ali je s blisko surađivao s ljudima iz tog miljea. Mislim da bi i za njega bilo važno da se jasnije o tome očituje. Nije dovoljno reći da si kao mlad bio u zabludi i da si griješio. Ali puno više od toga što je bilo zanima me konkretna vizija, što će HDZ napraviti ako s koalicijskim partnerima dogodine dođe na vlast.

    Je li se po vama on dovoljno ogradio od te prošlosti s Mesićem i suradnje s Manolićem? Treba li još nešto učiniti?

    Dobro bi bilo za njegovu političku karijeru. To pitanje ponovo će doći u fokus kada se približe parlamentarni izbori. Mislim da bi mu tada bilo pametno napraviti jedan, kako se to kaže, životni intervju u kojem će se osvrnuti i na taj svoj politički razvoj i iskustvo. Ne mislim da mu to može biti ključni problem. Opet se vraćam na kadrovsku politiku koja je pokopala ovu generaciju SDP-a, a mogla bi dugoročno biti najveći problem i Karamarku.

    Da ne zaboravim ovo pitanje o Karamarku. Rekli ste da ste i o njemu stekli bolji dojam uživo nego što ste ga imali preko medija. Što vam se kod njega svidjelo?

    Tomislav_Karamarko_Nekako mu je ostala ta stigma da je policajac, neki mračni, šunjavi, zatvoreni tip. Uživo mi je u razgovoru ostavio sasvim drugi dojam, puno komunikativnije i srdačnije osobe. Ono što vidim kao njegovu prednost jest da ne lupa. Što se kaže, njemu je uglavnom svaka na mjestu. Može mu se zamjeriti jer nije rekao nešto što je trebao ili nije rekao nešto bogznakako važno, ali teško će mu se naći da je nešto lupio. U tom smislu ta odmjerenost može biti velika prednost, ali definitivno da treba poraditi još malo na imidžu i komunikaciji s javnošću.

    Kako komentirate to da o Ivici Todoriću, koji je najbogatiji pa i najutjecajniji Hrvat, tako malo kritički piše u medijima.

    To je priča o oglašivačima. Ima onaj vic o razlici između komunizma i kapitalizma. U komunizmu ste mogli sve najgore govoriti o svome šefu na poslu, ali niste ništa mogli reći protiv političara. Sada možemo lupati po predsjedniku, premijeru, šefu oporbe, ali ćemo dvaput razmisliti prije nego što ćemo nešto reći i poslodavcu. Veliki dio medija ovisi oglašivački o Todoriću i njegovim tvrtkama.

    Ali javna televizija ne ovisi.

    -todoric-od-bih-dobio-zeleno-svjetlo-za-preuzimanje-mercatora_1403084116Mislim da škola i lektira koje bi trebale ljude “navući” na čitanje vrlo često proizvede suprotan učinak i da im ogadi knjigu

    To bi trebalo pitati čelnike javne televizije i informativnih emisija. Nemoguće je danas ostvariti takvu cenzuru. Mislim da kvalitetna kritika uvijek nađe svoj put do javnosti. Ne znam što bih rekao o Todoriću. Postoji onaj resantiman da je svatko tko je uspješan i bogat automatski kriv. Jednako tako neka su se bogatstva iznimno povećavala i neslućeno rasla u vrijeme dok je država, pa i neki sektori s kojima su povezani, bila u krizi. Tako da se tu mogu postaviti brojna pitanja. Najbolje je da s njim obavite sljedeći intervju.

    Ne shvaćam ovaj intervju kao poziv da se po svaku cijenu o nekome govori loše. Htio sam zapravo postaviti pitanje bavimo li se i mi u medijima možda nebitnim pitanjima. Da nam se kao djeci dala lopta da se malo igramo.

    Danas u vrijeme medijskog pluralizma nemoguća je cenzura u starom smislu riječi. Dakle, nemoguće je da spriječite da neke informacije ili teze dođu do javnosti. Međutim, neka vrsta cenzure se vrši i na dugi način tako da javnost potpuno zatrpate s vijestima, nevažnim i poluvažnim stvarima stavljajući ih na jednaku razinu s bitnim temama. Jednostavno čitatelji koji su ujedno i glasači ne mogu više razlučiti što je bitno, a što je sporedno. U svemu tome velika je odgovornost ljudi koji su u javnosti percipirani kao važni komentatori i „javni intelektualci“ upravo zato da pomažu javnosti fokusirati se na ono što je bitno.

    Koliko u tom kontekstu prosječan hrvatski građanin može vjerovati hrvatskim političarima i medijima. Ocjene su od jedan do deset. Počnimo s političarima.

    Taj je prosjek kao sarma. Dva u selu za Božić jednu meso, ostali jedu samo kupus. Situacija je super jer u prosjeku se jede sarma.

    Prevladava li kod nas kupus ili meso kada je riječ o iskrenosti?

    Ono što svakako stoji jest bi političari trebali pokazivati veću odgovornost prema javnosti. Do toga ne može doći bez promjene političkog sustava. Tu dolazimo do teme preferencijalnih glasova na parlamentarnim izborima.

    Koliko su po vašem mišljenju mediji neka referenta točka kojoj se može vjerovati?

    Opet mogu reći kako koji.

    Mislim na globalnu sliku.

    Sve je to povezano. Kakva svijest javnosti, takvi i mediji. Kakvi mediji, takva politička scena. Ta politička scena nije pala s neba nego je opet iz ovog naroda regrutirana. Ali mislim da bi u tom začaranom krugu mediji mogli podizati razinu, ali je nažalost uglavnom spuštaju. Ali onda dolazimo do pitanja medijske scene u Hrvatskoj. Tko su vlasnici hrvatskih medija? Kako su opstali na tržištu? Zašto su neki privilegirani? Zašto se nekima omogućuju predstečajne nagodbe, a nekima ne? Zašto država iz svog džepa financira neke medije i portale a neke druge ne financira. Živimo u slobodnom društvu i mediji imaju pravo pisati što hoće, ali nemaju pravo dobivati javna sredstva oni za koje nije jasno zašto ih dobivaju.

    Kada jedan građanin čita hrvatske medije može li on steći pravi uvid u hrvatsku politiku i gospodarstvo ili mora imati još neke izvore?

    To je jedna medijska šuma u kojoj se isprepliću bitne i sporedne stvari, prave informacije sa spinovima i ipak zahtijeva od čitatelja neke dodatne kompetencije da sve to razluči. Govori se o građanskom odgoju. Mislim da je danas možda i važniji medijski odgoj. Kako čitati vijesti, kako razlučiti bitno od sporednog. Kako prepoznati medijsku manipulaciju.

    Često u vašim javnim nastupima ističete da niste zadovoljni koliko Hrvati čitaju. Možete li navesti neku knjigu koja je na vas ostavila najdublji trag i koja vam pomaže da razumijete svijet oko sebe i koju bi svaki građanin Hrvatske trebao pročitati ako se želi baviti javnim poslom?

    hrvati-sirokiTeško je naći jednu. To je kao da tražimo jedan lijek za sve bolesti. Ljudi vani puno više čitaju, ali to je krivica lektire u školi. Ako odete npr. u Berlin i samo otvorite oči, vidite da na svakom koraku ljudi čitaju. Žalostan sam što se kod nas malo čita u smislu što je tolikom broju ljudi zapriječen taj veliki bogati svijet pisane riječi koji nam je svima dostupan. Vi se za 50 kuna možete učlaniti u knjižnicu i otvara vam se čitav novi svijet. Postoje ljudi koji ne vole i ne žele čitati i to je njihovo pravo. Ali ne znaju što propuštaju. Mislim da škola i lektira koje bi trebale ljude “navući” na čitanje vrlo često proizvode suprotan učinak i ogadi im knjigu.

    Djecu se zatrpava njima nerazumljivim i neatraktivnim sadržajima koji ne korespondiraju s njihovim životnim iskustvom, pitanjima i potrebama umjesto da im se ponudi nešto što bi ih zaintrigiralo i što bi ih poslije uputilo na samostalni čitalački put i dovelo do drugih stvari. Recimo, pogledajmo koliko su pune sportske kladionice. Ja bih u kladionicama ponudio „Kockara“, sjajnog romana Dostojevskog o tom fenomenu. On je u njemu dojmljivo prikazao psihologiju kocke, ovisnosti, igranja sa sudbinom. Ja sam siguran da bi 90 posto ljudi, isto onako kao oni koji su mrzili matematiku u školi i nisu bili u stanju pomnožiti dva broja, a sada povučeni strašću sportske kladionice množe koeficijente i izvode nevjerojatne računice, mislim da bi s velikim zadovoljstvom progutali Kockara zato što korespondira s njihovim kockarskim iskustvom.

    Jako ste često polemizirali s bosanskim franjevcima, a vi dolazite iz Hercegovine u kojoj su “hercegovački” franjevci. Pretpostavljam da su i na vas bitno utjecali hercegovački franjevci.

    Nisu bitno utjecali. U Hercegovini postoji stoljetni sukob između dijecezanskog svećenstva i franjevaca, pa tako i Mostaru vlada katolički pluralizam. Onda Mostar je grad. Ja ne dolazim iz redodržave u smislu u kojoj mi fratar treba reći što ću ja misliti i da mi on bude posrednik između mene i vlasti. Nisam puno polemizirao s bosanskim franjevcima. Nikada nisam govorio o bosanskoj franjevačkoj provinciji u cjelini nego sam uvijek govorio konkretno o šačici kako ih mi zovemo „daidža“. Veliki dio bosanskih franjevaca nosio je i dan danas s pravom nosi naziv narodnih ujaka. Ujak je netko tko vam nije otac, ali vam je blizak i skrbi o vama i koji će vam uvijek pomoći. Ovi nisu „ujaci“ već „daidže“, potpuno su u funkciji bošnjačke unitarističke politike, kao što su neki od njih unutar udruge Dobri pastir, koju je osnovala Udba, prije bili u funkciji titoizma i Jugoslavije. Oni žive dobro i oni još imaju tu nesretnu svijest zlog pastira – da nema veze što narod nema politička prava, neka čkomi i trpi, a mi ćemo biti posrednici između naroda i bega. Nemam respekta ni prema njima ni prema njihovom habitu. Jer ako ga oni ne poštuju i koriste ga kao simbolički kapital za svoje sitno kvislinško politikantstvo, zašto bih ja? Ponavljam, riječ je o šačici ljudi, kojima plješće čaršijska vlast i američka ambasada, dok im župljani nestaju.

    Imate li neku kritičku opservaciju prema hercegovačkim franjevcima?

    Prije svega predugo su, vjerojatno iz oportunizma, šutjeli na iživljavanje daidža. Oni koji su prvi trebali reagirati njihova su subraća iz Provincije Bosne Srebrne, a onda i njihova hercegovačka subraća koju su i izravno prozivali. Do toga je konačno došlo lani kada je hercegovački provincijal Šteko reagirao na doista skandalozan govor mržnje u daidžanskom glasilu Svjetlo riječi i onda je tamo došlo do nekih promjena. Svima je predugo bilo komotnije ne reagirati.

    Pratite li nogomet?

    Intenzivno.

    Jeste li trenirali nogomet?

    kamerun hrvatskaTrenirao sam košarku malo, ali sam bio limitiran jer sam imao prometnu nesreću kao dijete i tri operacije na desnoj potkoljenici. Nije bilo govora o ozbiljnijoj karijeri, ali i dan danas odigram basket s prijateljima. Više sam igrao basket nego nogomet, ali mi je nogomet od kada je uvedena Liga prvaka postao puno zanimljiviji od košarke. Možda je to pitanje godina, ali meni se čini da je i europska košarka i NBA bila puno zanimljivija prije 15 ili 20 godina nego što je danas.

    A možda smo danas malo više kritični prema onome što nam dolazi iz SAD-a?

    Moguće. NBA se u vrijeme mog djetinjstva mogla dobiti na kapaljku. Činjenica je da je nogomet daleko prešišao sve ostale sportove.

    Jeste li navijali za Bosnu i Hercegovinu na ovome Svjetskom prvenstvu?

    Ne.

    Zašto?

    Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je u BiH ustvari sve divno i krasno, da je to jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. Istina je da se za nju navija samo na trećini teritorija BiH i da pola stanovništva, odnosno pripadnici jednog naroda navijaju za nju i većinom igraju za nju. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit. Kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata u BiH reprezentaciji. Pozvan je jedan jedini.

    Bojite li se da će vas sada usporediti s Dodigom koji je, koliko se sjećam, također izjavio da neće navijati za BiH?

    dodik-hNe. Kako ja mogu navijati za nešto što se gura kao simbol države koja uskraćuje politička prava mojim roditeljima, sestrama i bratu. Nekome u Zagrebu koga posebno ne dira stanje u BiH to može simbolizirati raju, šegu i ćevape, i pobuđivati pozitivne emocije i to je legitimno. Ali što meni simbolizira žuto-plava zastava koju je skrojila međunarodna zajednica, kao što je i skladala himnu bez teksta? Nedavno sam se našalio u jednom tekstu da bi logičan nasljednik Safeta Sušića na klupi BiH bio visoki predstavnik Valentin Inzko. Budući da je međunarodna zajednica sklepala i državu i zastavu i himnu, onda neka preuzmu odgovornost i za vođenje nogometne reprezentacije i ravnopravnu nacionalnu zastupljenost, u skladu s igračkom kvalitetom, u njoj.

    Kako komentirate stav većine hrvatskih medija koje su gotovo povlačili građane za rukav da navijaju za BiH?

    Mislim da je nekorektno na javnoj hrvatskoj televiziji kada bilo tko igra da komentatori pokazuju simpatije za bilo koga osim za svoju zemlju. Pravo je svakoga da navija za koga hoće. Kada gledam reprezentaciju BiH, tu ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci. Ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.

    Tko vam igra najbolji nogomet na ovome Svjetskom prvenstvu?

    Zasada je Kolumbija pokazala najviše. Iako treba malo pričekati. Brazil mi je blago razočarenje. To je najgori Brazil kojeg ja pamtim. Brazil bez duha, bez vica, bez genijalnosti.

    Postali ste opinion maker do čijeg se mišljenja drži. Vidite li nekog mladog intelektualca i književnika koji dolazi i puno obećava, a koji još nije dovoljno poznat? Na koga biste upozorili?

    Pa nekako ih nema. Kao da je došlo do nekog zastoja. Nedostaju čitave generacije. Meni bi bilo normalno da u medijima već sada imamo ljude koji redovito objavljuju, a koji su pet ili deset godina mlađi od mene. Ne vidim gdje su se te generacije pogubile. Možda nisu dobile ni pravu priliku. Internet je otvorio neke nove neslućene mogućnosti da se dobar tekst vrlo brzo proširi preko društvenih mreža, ali opet se javlja problem šume od koje ne vidite drvo. Nemoguće je da ih nema, ali čini mi se da ljudi koji danas imaju 30-ak godina nisu dobili pravu priliku u mainstream medijima.

    Ovih dana izlazi vaša knjiga kolumna 144 plus jedan kratki espresso. Zašto takav naziv kolumne. Je li to ljubav prema Italiji, prema kavi?

    Trebao sam odrediti naslov kolumne, a to je obično jedna riječ ili sintagma od dvije riječi. Baš sam pio kratki espresso u tom razgovoru s urednikom. Inače pijem kratku kavu, ono što Talijani zovu ristretto. Laskam sada možda samom sebi, ali trudim se da ta kolumna djeluje poput kratkog espressa. Ona jest kratka, ali je potrebno puno kave uzgojiti i samljeti da bi se iscijedila kava koja djeluje razbuđujuće.

    Pišete li s lakoćom u tjednom ritmu?

    Kako kada, ali mi pisanje ne predstavlja veliki problem. Nažalost, ima puno tema. Kažem na žalost nas, kao ljudi i društva u cjelini, ali na moju sreću kao kolumnista. Često se pitam, da živim u Švicarskoj ili Švedskoj, o čemu bih svaki tjedan pisao.

    Na čemu trenutačno radite u svojoj struci?

    Počeo sam raditi na jednoj knjizi koja će se zvati „Filozofija u Italiji“. Držao sam istoimeni kolegij na talijanskom, na četvrtoj i petoj godini, a poslije na postdiplomskom studiju u nešto kraćoj verziji na hrvatskom. Sada taj materijal nastojim pretočiti u knjigu.

    Bili ste izvanredan student sa samo tri četvorke. Do sada ste napisali dvije knjige. Je li to premalo za studenta koji je tako obećavao. Koliko vas javni angažman odvlači od znanstvenog rada?

    Ne odvlači. Ljudi i koji ne pišu potroše dosta vremena na praćenje medija. Neki po Facebooku pišu komentare, a ja pišem tekst. To mi ne oduzima vrijeme.

    Je li to premalo ili su ove dvije knjige dovoljne?

    Dovoljne. Dug je život. Ne mislim da čovjek treba napisati 50 knjiga tijekom akademske karijere, ali bi 10 do 15 do 65 godine bila pristojna stručna ostavština.

    >>Prvi dio intervjua<<

    Tomića sam rado čitao, ali mi je postao nečitljiv

    Vrlo često i žestoko polemizirate s intelektualcima s ljevice. Možete li navesti neke autore s ljevice čije tekstove volite pročitati bez obzira na to što se s njima ne slažete.

    Boris Dežulović od svih njih najbolje piše iako je u vezi s BiH potpuno u zabludi. Njemu nije jasno što se dolje događa. Miljenko Jergović bio je potentan mladi pisac. On kao pisac neusporedivo odskače od svih njih. Antu Tomića sam rado čitao i mislim da je davao najviše od sebe dok je u Slobodnoj Dalmaciji pisao reportaže iz dalmatinskih malih mjesta. On tu ima uho za prepoznati priču i formulirati je. Postao mi je nečitljiv kada je tom malom čovjeku, čije je priče prepoznavao i prenosio, počeo docirati i popovati.

    VečernjiList

    facebook komentari

    • ORAŠJE

      Raspudićevo navijanje protiv BiH

      UTORAK, 08 SRPANJ 2014 07:12

      ORAŠJE – Čitam najnoviji intervju Nine Raspudića u „Čovićnjaku“, a gdje bi drugo mogao osim „kumovih novina“ i u eventualno u nekim „neovisnim“ novinama iz Republike Srpske s kojim na ovaj ili onaj način ravna sam vožd Dodik. Moram priznati da se s dijelom stavova g. Nine Raspudića slažem i neću ih komentirati.

      Ali jednako tako slažem se sa svime što mi UDBA servira da pročitam, jer ona zna da se najbolje stiče povjerenje kod čitatelja i naroda ako im se serviraju one priče koje narod najradije voli čuti. Oproban recept koji uvijek pali. Po toj logici stvari Nino bi trebao biti UDBA-š. Pogotovo ako samo to isto za njega tvrdio u nekim svojim ranijim kolumnama.

      Međutim, teško je to i ovog puta zaključiti, jer smišljenim i laskavim odgovorima koncipiranim da gode, Raspudić poprilično vješto interpretira svoje stavove. Ipak i takvi igrači kada dođu na tanak led izgube tlo pod nogama. Nema im druge nego se odaju. Pogotovo ovakvi kao Raspudić čiji kapaciteti da promovira UDBA-ške interese nisu na najvišoj razini. Što hoću reći da pored Raspudića ima daleko sposobnijih UDBA-ša koji se znaju vješto maskirati i podvaliti nam udbaške floskule, a da toga ne budemo ni svjesni.

      Od Raspudićevih političkih komentara izdvojio bih samo njegov komentar o Karamarku. Zanimljiv je po tome što se čini se Raspudić pomalo zbunio i nije se snašao skriti Karamarkov identitet i njegovu istinsku političku orijentaciju. Novinarsko pitanje koje Karamarka dovodi u kontekst struktura na relaciji Josipović, Perković i Mesić, nevješti Raspudić tumači riječima kako Karamarko nije dio tih struktura, ali se eto malčice naslonio na te strukture tijekom devedesetih.

      Valjda nije imao kamo. Zna Raspudić da i vrapci na grani pjevuše kako je Karamarko 2000 vodio kampanju Mesiću pa nije mogao ne spomenuti i taj fakat, ali ga odmah pere riječima da Karamarko nije izvorno iz tog miljea, ali je blisko surađivao s ljudima iz tog miljea. Što je time „pjesnik“ Raspudić htio reći, zaključite sami.

      Stupidno pa da je i od Raspudića zaključujem sam. Ali ni to nije sve u slučaju komentiranja lika i djela prvog čovjeka HDZ-a. Za njega prvo kaže da je puno komunikativniji i živahniji u razgovoru uživo nego se taj dojam može steći gledajući ga i slušajući preko medija da bi već u sljedećoj rečenici rekao kako Karamarko treba poraditi na imidžu i komunikaciji?!

      Ali nije Karamarko, odnosno tutorski stav Raspudića prema ovom osvjedočenom udbašu predmet ove kolumne nego je to Raspudićev stav o nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine.

      Naime, Raspudić je rezolutno s jasnim „NE“ i bez ikakvih začkoljica rekao kako nije navijao za BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

      Nisam ni sam bio uvijen u beha zastavu i na gradskom trgu ludovao za svakim promašajem Džeke i ekipe, ali nikako ne mogu reći da nisam navijao za Bosnu i Hercegovinu. To može samo bezosjećajna osoba, puna zlobe i mržnje. A u Raspudićevom slučaju i protiv zemlje u kojoj je rođen. Svaka normala osoba (koja prati nogomet) u najmanju ruku od Vardara pa do Triglava gajila je simpatije prema reprezentacijama s ovih prostora.

      Bez obzira radilo se o reprezentaciji Hrvatske ili Bosne i Hercegovine ljudski je bilo pružiti potporu tim nogometašima koji su nam bliži od nekih drugih ma koliko ta činjenica sjela nekomu ili ne. Nije nužno bilo pretvoriti se u vatrenog fana bilo koje reprezentacije, ali kada se sastanu dvije vrste onda se valjda zna koji su naši li više naši.

      Raspudić se vodi čaršijskim umotvorinama Mostara gdje se kaže kako bi nam trebala biti draža reprezentacija Brazila nego BiH, jer u reprezentaciji Hrvatske igra više Brazilaca nego za reprezentaciju BiH Hrvata. Za njega je ovakva definicija humor. A prije svega budalasta je kao i svaki pobornik ovog, nazovimo ga, crnog humora. A zašto? Zato što za reprezentaciju Hrvatske u standardnoj postavi igra pola Bosanaca i Hercegovaca (za razliku od dva pričuvna Brazilca). Na Raspudićevu žalost ima i muslimana.

      Zar samo ovaj podatak nije dovoljan da se podrži reprezentacija Bosne i Hercegovine? Očito Raspudiću nije, jer on ne želi nikakav razlog da navija za BiH. On traži i izmišlja razloge da ne navija za BiH. Patološki je određen prema Bosni i Hercegovini i ne bi trebalo iznenaditi da izjavi kako bi on najradije navijao za reprezentaciju Republike Srpske.

      Raspudić pitanje o iskompleksiranosti Bosnom provlači kroz političke teze kako njegovi najbliži nemaju nikakvih prava u Bosni I Hercegovini. Možda bi familija Nine Raspudića u BiH imala potpuna prava da je HVO (čitaj HV) uspio protjerati Bošnjake iz istočnog Mostara, pa bi se u takvoj „čistoj“ sredini Raspudići osjećali pravedno i sigurno.

      Raspudić se žali na prava i slobode u sredini gdje suvereno više od 20 godina vlada HDZ kojeg neupitno Raspudić podržava. Ali za neuspjehe i promašenu politiku HDZ-a, te neostvarene ciljeve Zahumljana uvijek je kriv netko drugi. U najčešćem slučaju Željko Komšić. Dok je član Predsjedništva bio Ivo Miro Jović cvale su im (nam) ruže, jer je on izabrao sam sebe. Ali bio je dobar, jer je bio naš – provjereni SDB-ovac kao i sadašnji projugoslavenski vođa partije (ne znam ga napisati na ćirilici pa mu ime neću navoditi).

      Raspudića posebno smeta što je cijela Hrvatska izdala interese asimiliranih Zahumljana. Što su svi u Hrvatskoj neskriveno navijali za BiH (uz Hrvatsku, naravno). To ga je valjda ubilo toliko da se u medijima počeo poistovjećivati s dodikovskim poimanjem države i naroda, pa se patološki određuje prema svemu što miriše na BiH.

      Istina, za reprezentaciju Bosne i Hercegovine uglavnom igraju Bošnjaci… A tko je tomu kriv? Jesu li Bošnjaci zabranili igrati Srn, Ćorluki, Mandžukiću, Jelaviću, Rakitiću, Lovrenu ili su oni sami izabrali reprezentaciju Hrvatske? Ili Subotić i Kuzmanović nisu imali mjesta u početnom sastavu „Zmajeva“ pa su otišli u tabor reprezentacije Srbije. Ili slučaj Halilovića koji iako musliman i Bosanac izabrao hrvatsku vrstu.

      Svi ovi igrači su prije svega gledali svoj interes. Znali su (i bili su u pravu, ne može im se zamjeriti), da će se preko reprezentacija Hrvatske i Srbije sigurnije afirmirati. Bosna i Hercegovina ima određenog uspjeha sa ovom generacijom, ali prije nje i jednako vjerojatno poslije nje teško da će se domoći velikog natjecanja. Zato ne treba čuditi što je većini reprezentacija BiH drugi izbor i što u reprezentaciji BiH nema više Srba i Hrvata. Ali to nije razlog da se ne podrži reprezentacija zemlje u kojoj živimo ili barem nije razlog da joj se ispolje antipatije kao što to čini Raspudić. Sigurno ne možemo biti sretni što u toj reprezentaciji nema više naših sunarodnjaka. Ali tko nam je kriv zbog toga nego mi sami (igrači nebošnjaci). To je trenutačna realnost i treba ju prihvatiti kao takvu.

      Na kraju što bi zamjerio Raspudići, a nije rekao mada sam očekivao da netko tko mrzi Bosnu zapazi i prokomentira sljedeći detalj. Tko je malo bolje osmotrio beha igrače koji su istrčali na teren protiv Argentine mogao je vidjeti kako se većina beha reprezentativaca ufurala u nekakav vehabijski imidž. Veći dio njih istrčao je s bradicama. Možda im je Medunjanin bio inspiracija ili su možda iznenada zarasli u poluvehabijsku bradu sasvim slučajno. Sve u svemu ružna slika na kojoj neprijatelji Bosne i Hercegovine samo ubiru poene.

      Jesu li možda reprezentativci Bosne i Hercegovine (ne svi) htjeli pokazati i dokazati da je riječ uistinu o muslimaskoj ili čak velikomuslimanskoj reprezentaciji? Imaju li naši reprezentativci potrebu dokazivati da su veći muslimani od reprezentativaca, recimo, Irana? Istine radi, već na sljedećoj utakmici dobar dio tih bradica je nestao, ne računajući Medunjanina za kojeg treba čuditi što se nije obreo makar kod Halilhodžića u reprezentaciji Alžira. A i tamo bi valjda bio crna ovca pa mu to dođe na isto. Osim što bi Raspudić (možda) bio spokojniji i ne bi slavio poništen regularan gol Džeke protiv Nigerije.

      Za kraj umjesto zaključka citirat ću riječi kapitena beha reprezentacije Emira Spahića, koje li ironije, rođenog Dubrovčanina, koje Raspudića uopće ne tangiraju. Upravo zato ova Spahićeva izjava stavlja točku na „i“ ovoj kolumni i Raspudićevoj ljubavi prema državi u kojoj je rođen.

      “Žao mi je što nemamo autoput, što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što nam na vrhu sjede šupljoglavci, raspiruju nacionalizam, godinama nas levate.

      Žao mi je što su mnogi od nas djetinjstvo proveli u podrumu. Žao mi je što nas ne poznaju, pa nas potcjenjuju.

      Žao mi je, jer znam da bi ulice svih gradova u Bosni i Hercegovini sinoć izgledale veličanstveno, da je bilo drugačije.

      Ali mi je neizmjerno drago što nisam rođen ni u Parizu, ni u Danskoj, ni u Portugalu, zemljama gdje imaju velike stadione, a hladnu publiku, kojoj moraš “uzdurisati” premoćan razglas da bi ih afirmisao da navijaju barem 2 minute.

      Drago mi je, jer u ovoj našoj hladnoj, gladnoj i siromašnoj zemlji, kad te strefi nešto na sred ulice, još uvijek ima onih koji će ti prići i pomoći, bez obzira na sve.

      Jer te komšija zovne na roštilj iako je na birou pola godine, nema nikakva primanja i udara glavom od zid razmišljajući od čega će uplatiti zaostalu ratu kredita.

      Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)”.

      JAVNO.ba / e-Posavina.com (Dean Rant)

      • ee spahiću, nemam ti sada vremena na sve odgovoriti, no samo ću se osvrnuti na posljednje rečenice:

        “Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)” … Ovo je i moja Bosna i Hercegovina!

        “‘Komšije’ te zovnu na roštilj i prići će ti i pomoći” …. ali isto tako su ‘komšije’ bile najgori zločinci!.. Slušam prekjučer jednu sarajku povodom ‘obilježavanja dana žrtava sarajeva.. opa.’, kaže kako ih je najgore zlostavljao susjed srbin …

      • Daran F Bašić

        Ajde Rant ne seri heheheheheh nemoj da te dolazim peglati na e-posavinu .
        Daran Bašić

      • Daran F Bašić

        Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)”.

        Držite se Bosne obojica od Herceg-Bosne odjeb

    • ORAŠJE

      Raspudićevo navijanje protiv BiH

      UTORAK, 08 SRPANJ 2014 07:12

      ORAŠJE – Čitam najnoviji intervju Nine Raspudića u „Čovićnjaku“, a gdje bi drugo mogao osim „kumovih novina“ i u eventualno u nekim „neovisnim“ novinama iz Republike Srpske s kojim na ovaj ili onaj način ravna sam vožd Dodik. Moram priznati da se s dijelom stavova g. Nine Raspudića slažem i neću ih komentirati.

      Ali jednako tako slažem se sa svime što mi UDBA servira da pročitam, jer ona zna da se najbolje stiče povjerenje kod čitatelja i naroda ako im se serviraju one priče koje narod najradije voli čuti. Oproban recept koji uvijek pali. Po toj logici stvari Nino bi trebao biti UDBA-š. Pogotovo ako samo to isto za njega tvrdio u nekim svojim ranijim kolumnama.

      Međutim, teško je to i ovog puta zaključiti, jer smišljenim i laskavim odgovorima koncipiranim da gode, Raspudić poprilično vješto interpretira svoje stavove. Ipak i takvi igrači kada dođu na tanak led izgube tlo pod nogama. Nema im druge nego se odaju. Pogotovo ovakvi kao Raspudić čiji kapaciteti da promovira UDBA-ške interese nisu na najvišoj razini. Što hoću reći da pored Raspudića ima daleko sposobnijih UDBA-ša koji se znaju vješto maskirati i podvaliti nam udbaške floskule, a da toga ne budemo ni svjesni.

      Od Raspudićevih političkih komentara izdvojio bih samo njegov komentar o Karamarku. Zanimljiv je po tome što se čini se Raspudić pomalo zbunio i nije se snašao skriti Karamarkov identitet i njegovu istinsku političku orijentaciju. Novinarsko pitanje koje Karamarka dovodi u kontekst struktura na relaciji Josipović, Perković i Mesić, nevješti Raspudić tumači riječima kako Karamarko nije dio tih struktura, ali se eto malčice naslonio na te strukture tijekom devedesetih.

      Valjda nije imao kamo. Zna Raspudić da i vrapci na grani pjevuše kako je Karamarko 2000 vodio kampanju Mesiću pa nije mogao ne spomenuti i taj fakat, ali ga odmah pere riječima da Karamarko nije izvorno iz tog miljea, ali je blisko surađivao s ljudima iz tog miljea. Što je time „pjesnik“ Raspudić htio reći, zaključite sami.

      Stupidno pa da je i od Raspudića zaključujem sam. Ali ni to nije sve u slučaju komentiranja lika i djela prvog čovjeka HDZ-a. Za njega prvo kaže da je puno komunikativniji i živahniji u razgovoru uživo nego se taj dojam može steći gledajući ga i slušajući preko medija da bi već u sljedećoj rečenici rekao kako Karamarko treba poraditi na imidžu i komunikaciji?!

      Ali nije Karamarko, odnosno tutorski stav Raspudića prema ovom osvjedočenom udbašu predmet ove kolumne nego je to Raspudićev stav o nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine.

      Naime, Raspudić je rezolutno s jasnim „NE“ i bez ikakvih začkoljica rekao kako nije navijao za BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

      Nisam ni sam bio uvijen u beha zastavu i na gradskom trgu ludovao za svakim promašajem Džeke i ekipe, ali nikako ne mogu reći da nisam navijao za Bosnu i Hercegovinu. To može samo bezosjećajna osoba, puna zlobe i mržnje. A u Raspudićevom slučaju i protiv zemlje u kojoj je rođen. Svaka normala osoba (koja prati nogomet) u najmanju ruku od Vardara pa do Triglava gajila je simpatije prema reprezentacijama s ovih prostora.

      Bez obzira radilo se o reprezentaciji Hrvatske ili Bosne i Hercegovine ljudski je bilo pružiti potporu tim nogometašima koji su nam bliži od nekih drugih ma koliko ta činjenica sjela nekomu ili ne. Nije nužno bilo pretvoriti se u vatrenog fana bilo koje reprezentacije, ali kada se sastanu dvije vrste onda se valjda zna koji su naši li više naši.

      Raspudić se vodi čaršijskim umotvorinama Mostara gdje se kaže kako bi nam trebala biti draža reprezentacija Brazila nego BiH, jer u reprezentaciji Hrvatske igra više Brazilaca nego za reprezentaciju BiH Hrvata. Za njega je ovakva definicija humor. A prije svega budalasta je kao i svaki pobornik ovog, nazovimo ga, crnog humora. A zašto? Zato što za reprezentaciju Hrvatske u standardnoj postavi igra pola Bosanaca i Hercegovaca (za razliku od dva pričuvna Brazilca). Na Raspudićevu žalost ima i muslimana.

      Zar samo ovaj podatak nije dovoljan da se podrži reprezentacija Bosne i Hercegovine? Očito Raspudiću nije, jer on ne želi nikakav razlog da navija za BiH. On traži i izmišlja razloge da ne navija za BiH. Patološki je određen prema Bosni i Hercegovini i ne bi trebalo iznenaditi da izjavi kako bi on najradije navijao za reprezentaciju Republike Srpske.

      Raspudić pitanje o iskompleksiranosti Bosnom provlači kroz političke teze kako njegovi najbliži nemaju nikakvih prava u Bosni I Hercegovini. Možda bi familija Nine Raspudića u BiH imala potpuna prava da je HVO (čitaj HV) uspio protjerati Bošnjake iz istočnog Mostara, pa bi se u takvoj „čistoj“ sredini Raspudići osjećali pravedno i sigurno.

      Raspudić se žali na prava i slobode u sredini gdje suvereno više od 20 godina vlada HDZ kojeg neupitno Raspudić podržava. Ali za neuspjehe i promašenu politiku HDZ-a, te neostvarene ciljeve Zahumljana uvijek je kriv netko drugi. U najčešćem slučaju Željko Komšić. Dok je član Predsjedništva bio Ivo Miro Jović cvale su im (nam) ruže, jer je on izabrao sam sebe. Ali bio je dobar, jer je bio naš – provjereni SDB-ovac kao i sadašnji projugoslavenski vođa partije (ne znam ga napisati na ćirilici pa mu ime neću navoditi).

      Raspudića posebno smeta što je cijela Hrvatska izdala interese asimiliranih Zahumljana. Što su svi u Hrvatskoj neskriveno navijali za BiH (uz Hrvatsku, naravno). To ga je valjda ubilo toliko da se u medijima počeo poistovjećivati s dodikovskim poimanjem države i naroda, pa se patološki određuje prema svemu što miriše na BiH.

      Istina, za reprezentaciju Bosne i Hercegovine uglavnom igraju Bošnjaci… A tko je tomu kriv? Jesu li Bošnjaci zabranili igrati Srn, Ćorluki, Mandžukiću, Jelaviću, Rakitiću, Lovrenu ili su oni sami izabrali reprezentaciju Hrvatske? Ili Subotić i Kuzmanović nisu imali mjesta u početnom sastavu „Zmajeva“ pa su otišli u tabor reprezentacije Srbije. Ili slučaj Halilovića koji iako musliman i Bosanac izabrao hrvatsku vrstu.

      Svi ovi igrači su prije svega gledali svoj interes. Znali su (i bili su u pravu, ne može im se zamjeriti), da će se preko reprezentacija Hrvatske i Srbije sigurnije afirmirati. Bosna i Hercegovina ima određenog uspjeha sa ovom generacijom, ali prije nje i jednako vjerojatno poslije nje teško da će se domoći velikog natjecanja. Zato ne treba čuditi što je većini reprezentacija BiH drugi izbor i što u reprezentaciji BiH nema više Srba i Hrvata. Ali to nije razlog da se ne podrži reprezentacija zemlje u kojoj živimo ili barem nije razlog da joj se ispolje antipatije kao što to čini Raspudić. Sigurno ne možemo biti sretni što u toj reprezentaciji nema više naših sunarodnjaka. Ali tko nam je kriv zbog toga nego mi sami (igrači nebošnjaci). To je trenutačna realnost i treba ju prihvatiti kao takvu.

      Na kraju što bi zamjerio Raspudići, a nije rekao mada sam očekivao da netko tko mrzi Bosnu zapazi i prokomentira sljedeći detalj. Tko je malo bolje osmotrio beha igrače koji su istrčali na teren protiv Argentine mogao je vidjeti kako se većina beha reprezentativaca ufurala u nekakav vehabijski imidž. Veći dio njih istrčao je s bradicama. Možda im je Medunjanin bio inspiracija ili su možda iznenada zarasli u poluvehabijsku bradu sasvim slučajno. Sve u svemu ružna slika na kojoj neprijatelji Bosne i Hercegovine samo ubiru poene.

      Jesu li možda reprezentativci Bosne i Hercegovine (ne svi) htjeli pokazati i dokazati da je riječ uistinu o muslimaskoj ili čak velikomuslimanskoj reprezentaciji? Imaju li naši reprezentativci potrebu dokazivati da su veći muslimani od reprezentativaca, recimo, Irana? Istine radi, već na sljedećoj utakmici dobar dio tih bradica je nestao, ne računajući Medunjanina za kojeg treba čuditi što se nije obreo makar kod Halilhodžića u reprezentaciji Alžira. A i tamo bi valjda bio crna ovca pa mu to dođe na isto. Osim što bi Raspudić (možda) bio spokojniji i ne bi slavio poništen regularan gol Džeke protiv Nigerije.

      Za kraj umjesto zaključka citirat ću riječi kapitena beha reprezentacije Emira Spahića, koje li ironije, rođenog Dubrovčanina, koje Raspudića uopće ne tangiraju. Upravo zato ova Spahićeva izjava stavlja točku na „i“ ovoj kolumni i Raspudićevoj ljubavi prema državi u kojoj je rođen.

      “Žao mi je što nemamo autoput, što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što nam na vrhu sjede šupljoglavci, raspiruju nacionalizam, godinama nas levate.

      Žao mi je što su mnogi od nas djetinjstvo proveli u podrumu. Žao mi je što nas ne poznaju, pa nas potcjenjuju.

      Žao mi je, jer znam da bi ulice svih gradova u Bosni i Hercegovini sinoć izgledale veličanstveno, da je bilo drugačije.

      Ali mi je neizmjerno drago što nisam rođen ni u Parizu, ni u Danskoj, ni u Portugalu, zemljama gdje imaju velike stadione, a hladnu publiku, kojoj moraš “uzdurisati” premoćan razglas da bi ih afirmisao da navijaju barem 2 minute.

      Drago mi je, jer u ovoj našoj hladnoj, gladnoj i siromašnoj zemlji, kad te strefi nešto na sred ulice, još uvijek ima onih koji će ti prići i pomoći, bez obzira na sve.

      Jer te komšija zovne na roštilj iako je na birou pola godine, nema nikakva primanja i udara glavom od zid razmišljajući od čega će uplatiti zaostalu ratu kredita.

      Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)”.

      JAVNO.ba / e-Posavina.com (Dean Rant)

      • ee spahiću, nemam ti sada vremena na sve odgovoriti, no samo ću se osvrnuti na posljednje rečenice:

        “Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)” … Ovo je i moja Bosna i Hercegovina!

        “‘Komšije’ te zovnu na roštilj i prići će ti i pomoći” …. ali isto tako su ‘komšije’ bile najgori zločinci!.. Slušam prekjučer jednu sarajku povodom ‘obilježavanja dana žrtava sarajeva.. opa.’, kaže kako ih je najgore zlostavljao susjed srbin …

      • Daran F Bašić

        Ajde Rant ne seri heheheheheh nemoj da te dolazim peglati na e-posavinu .
        Daran Bašić

      • Daran F Bašić

        Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna! (Emir Spahić)”.

        Držite se Bosne obojica od Herceg-Bosne odjeb

    • Pitaju me odakle si žuti, od Mostara HRVATINA ljuti.

      • Odakle si žuti? 🙂

        • Zorane Srbine

          Milan pa Hrvat??Ajme..ja u zadnje vrime Hrvatskih imena Milan,Dragan,Zoran…samo fali Jovan i Slobodan pa da budete kompletni.
          E jesu vam komunjarske ćaće nadivale imena ….

          • … a sve skupa ‘nas vodi’ četnički vojvoda Tomislav 😛 … eee zorane srbine, zabavi se o svom brašnu, da znaš tko je Milan stajao bi u pozoru!

    • Pitaju me odakle si žuti, od Mostara HRVATINA ljuti.

      • Odakle si žuti? 🙂

        • Zorane Srbine

          Milan pa Hrvat??Ajme..ja u zadnje vrime Hrvatskih imena Milan,Dragan,Zoran…samo fali Jovan i Slobodan pa da budete kompletni.
          E jesu vam komunjarske ćaće nadivale imena ….

          • … a sve skupa ‘nas vodi’ četnički vojvoda Tomislav 😛 … eee zorane srbine, zabavi se o svom brašnu, da znaš tko je Milan stajao bi u pozoru!