Drugi nastavak trodjelnog serijala: Generali

1

U drugom je nastavaku trodjelnog serijala Generali njen autor Hrvoje Zovko slijedio logiku postuliranu u prvoj epizodi: redefinirati politiku haškog svjedoka Stjepana Mesića i svega što se pod tim imenom i desetogodišnjim mandatom podrazumjeva; repozicionirati vladajuću i oporbenu političku nomenklaturu s obzirom na sudioništvo i krivnju u kontekstu osuđujuće, a potom i oslobađajuće presude generalima Markaču i Gotovini.

generali

Nosive teme iz vremena od 2000. do 2005. preko kojih je Zovko u drugoj epizodi serijala pokušao doći do spomenutog cilja su: ‘promjena vlasti i pismo generala’, ‘optužnice i protuhaški prosvjedi’, ‘Mesić, Račan, engleski diplomati i Carla del Ponte’, ‘bijeg i skrivanje generala Gotovine’, ‘operacija KEŠ – tko opstruira istragu’, ‘optužnica protiv Mladena Markača i iskustvo haškog zatvora’, ‘Grubori – tko je korak do Haaga’.

Iako su najavljena dvadesetorica sugovornika u serijalu, iz prve dvije epizode je odmah jasno da su kao sugovornici izostali najvažniji svjedoci, ujedno i akteri događaja iz vremena kojim se serijal bavi: ponajprije su to generali Gotovina i Čermak.

O generalima Markaču i Gotovini, o njihovoj ulozi u Domovinskom ratu, o teškoj, iscrpljujućoj, neravnopravnoj pravnoj bitci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, o ljudskoj i vojničkoj pobjedi generala, o briljantnoj pravnoj pobjedi njihovih odvjetničkih timova … u dvije emitirane epizode gotovo da i nije nije bilo riječi.

Generali su – kao što se iz prve dvije epizode moglo zaključiti – sporedna tema orijunaškog, probalkanskog i genderskog novinarskog trija (Zovko, Đikić, Peratović) koji je oslobađajuću presudu generalima doživio kao svoj osobni profesionalni poraz, kao poraz politike poricanja istine o Domovinskom ratu. Umjesto osude generala koju su očekivali i trijumfa kojeg su priželjkivali, doživjeli su poraz. Ali, dnevnopolitičke okolnosti išle su im na ruku, ponajprije činjenica da ista takva (probalkanska i genderska) urednička postava maršira hodnicima prisavske dalekovidnice, taj je trio dobio i iskoristio priliku relativizirati svoj poraz i značenje oslobađajuće presude koja u svojoj punini doslovno znači: Haški je sud potvrdio legitimnost Domovinskog rata i operacije Oluja.

Objektivan bi autor dokumentarnog filma na temu generala pobjedničke vojske svakako konzultirao novinare koji su izvješćivali iz Haaga o procesu koji je trajao četiri i pol godine: Dražena Miočića, Ivanu Petrović, Tihomira Vinkovića, Branimira Farkaša, Indiru Biščević, ili pak objektivne komentatore kolumniste Davora Ivankovića, Denisa Romca, Milana Ivkošića, Višnju Starješinu, Josipa Jovića …

Ako su ova imena prisavskom uredništvu i autoru serijala neprihvatljiva, mogli su pozvati nekog kompetentnijeg s ‘lijevog sektora’, na primjer Ozrena Žuneca, predstojnika Katedre za vojnu sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autora studije Goli život: socijatalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj’. Ovaj je autor – inače dosljedni osporavatelj Tuđmanove politike i ravnatelj HIS-a s početka 2000. godine – iz desetke tisuća izvora, na više od 900 stranica analizirao uzroke i posljedice srpske agresije.

Zbog čega uopće spominjati profesora Žuneca i dovoditi ga u svezu s ovom temom?

U kontekstu Zovkovog, odnosno HRT-ovog informacijsko-propagandnog konstrukta Generali,  zaključci do kojih je došao Ozren Žunec jasno objašnjavaju u čemu je destruktivna bit i štetnost poruka Zovkovog serijala. Profesor Žunec je došao do jedinstvenog zaključka da ‘do pobune Srba nije došlo zbog etničke mržnje između dva naroda već da je ključ pobune u mitskim motivima’. Došao je do zaključka da je srpska mitska svijest proizašla iz ratnih poraza, ‘poraza oko kojih su se pleli motivi osvete i preokreta povijesti’ i da u stvaranju tog mita ‘doprinose i prikazi Oluje kao etničkog čišćenja i prikazi zlodjela koja su posljedica kriminalne politike hrvatske vlasti’.

Ti su prikazi u Zovkovom serijalu na feralovski način građeni na malo nebitnih istinâ, na poluistinama, na brojnim konstrukcijama, slobodnim pretpostavkama i tvrdnjama bez dokaza. Na svom je prikazu kriminalne politike hrvatske vlasti iz Tuđmanova vremena Hrvoje Zovko ‘zaposlio’ istomišljenike, odreda osporavatelje istine o ljudima i događajima iz novije hrvatske (ratne) povjesti, upravo one novinare kojima su politički tutori i obavjesna građa u uredu Dokumente koju vodi osoba bez biografije: Vesna Teršelić.

Novinari Zovko, Đikić i Peratović svojim su pristranim komentarima i slobodnim interpretacijama ‘uvezivali’ brojne kontradikcije i nelogičnosti proizišle iz nepobitnih činjenica i suprostavljenih stavova i tvrdnji pojedinih sugovornika u serijalu kako bi obezvrijedili najvažniju istinu: Hašku oslobađajuću presudu. Osim Mesića i generala Markača svi su Zovkovi sugovornici imali sporednu a ne odlučujuću ulogu u događajima kojima se serijal bavi.

‘Uvezivanje’ brojnih kontradikcija – u drugoj epizodi serijala – povjereno je uredniku srpskih NovostiIvici Đikiću te novinaru i blogeru Željku Peratoviću za kojeg njegov njemački prijatelj i novinar Norbert Mappes-Niediek u jednom kraćem HRT-prilogu (Nu2, 26.01.2014.) kaže da je ‘seriozan, da je pošten, da ima dobru analizu o stanju u Hrvatskoj i da ima povjerenje u njega’. Sada je jasno zbog čega su novinskom ‘ekspertu za balkanske ratove’ Norbertu Mappes-Niedieku tekstovi odreda antihrvatski. ‘Hrvatska još uvijek živi s nizom povijesnih laži, čemu se nitko ne usudi proturječiti. Primjerice, Oluja nije bila herojska vojna akcija, nego jednim dijelom FAKE, a drugim dijelom zločin. Masovni bijeg Srba nije samo posljedica, nego je i jedan od ciljeva Oluje. (…) Da je Tuđman još živ, siguran sam da bi završio u Haagu’, tvrdi u jednom intervjuu Mappes-Niediek korisnik informacija čiji je izvor ‘seriozni i analitični’ istraživački novinar i bloger. Upravo to isto tvrdi sam Željko Peratović u Zovkovom propagandističkom uratku. Ali, nema zabune: Norbert Mappes-Niediek nije bilo tko, on je od 1994. do 1995. godine bio savjetnik UN-ova posebnog opunomoćenika Yasushija Akashija. A da i Peratović nije bilo tko shvatili su John C.K. Daly i Martin Sieff (United Press International). U tekstu kojeg ova dvojica novinara potpisuju a koji je objavljen 13. siječnja 2005. godine, dakle u vrijeme kojim se drugi nastavak serijala bavi, između ostalog čitamo kako je ‘Peratovićevo nepredvidljivo ponašanje brinulo njegove nadređene koji su predlagali da ga se otpusti, ali je lokalni agent MI6 to odbio opisujući ga da je ‘korisna budala’ … (‘an imbecile … but useful nevertheless”).

peratovic

Neće biti teško nakon emitiranja i treće epizode pobrojati sve Zovkove, Đikićeve i Peratovićeve laži, kao što neće biti teško razotkriti istinitost ispovjedi i tvrdnji Zovkovih sugovornika.

Jasno je zbog kojih su razloga generali Gotovina i Čermak odbili sudjelovati u spomenutom filmu, ali je neshvatljiva naivnost pojedinih sugovornika, nerazumljivo je njihovo ne poznavanje dezinformativnih obrazaca kojima se novinari poput Hrvoja Zovka služe. Zar im im nije bila dovoljna pouka jedan takav obrazac u režiji Zorana Šprajca i Hrvoja Zovka emitiranog u Dnevniku HRT-a i to na 20 obljetnicu pada Vukovara? Znaju li tko je stvarni autor dezinformacija o izdaji Vukovara, o uskraćivanju pomoći braniteljima i odbijanju zahtjeva da se iz grada pod opsadom izvuku djeca?

Čime su to generali Ademi, Sačić i drugi zadobili povjerenje sugovornika i novinara Zovka da mu daju na uvid i korištenje više stotina privatnih fotografija pa da na njihovom svjedočenju izgradi brojne laži o novijoj hrvatskoj povjesti?

Na kraju, budu li se i dalje na sličan način kao u Generalima bavili temama iz Domovinskog rata, urednica Sanja Miklaušević Pavić, te urednici Domagoj Novokmet i Nikola Kristić, a i sam autor Hrvoje Zovko koji najavljuje pisanje knjige … imali bi što naučiti iz činjenice da su progonitelji generala Gotovine završili u zatvoru: Paul Barrill, Ivo Sanader, Denis MacShane. Zato, nakon emitiranja treće epizode njima i gledateljima pitanje: Tko je u tom nizu slijedeći?

 

Ivan Mihael Ban/hrsvijet

facebook komentari