Pratite nas

Kolumne

Drugi omiljeni ekonomski pisac predsjednika VRH-a Zorana Milanovića

Objavljeno

na

Thomas Piketty: Drugi omiljeni ekonomski pisac predsjednika VRH-a Zorana Milanovića

Opsežna, da ne velim mamutska, knjiga mladolikog francuskog ekonomskog pisca, povjesničara, statističara i političkog ekonomista, specijaliziranog za analizu ekonomskih i društvenih nejednakosti, Thomasa Pikkettyja (rođen je 7. svibnja 1971.)„Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” (hrvatski prijevod ima 690 stranica, na kojima je otisnuto čak 115 tablica, grafikona i ilustracija) probila se sredinom siječnja ove godine na prvo mjesto najprodavanijih publicističkih knjiga u Hrvatskoj (iako joj je cijena 299 kuna, u tjedan dana prodano je čak 330 knjiga), pa me je književnik Gordan Nuhanović zamolio da za emisiju „Pola ure kulture” 22. siječnja 2015. popričamo o sadržaju i fenomenu te doista neobične knjige: pogledajte video.

pikketty1a

Hrvatsko izdanje „Kapitala” i naslovnica američkog poslovnog tjednika Bloomberg BusinessWeek koja najavljuje „Piketimaniju”: svjetsku teorijsku i političku fascinaciju s Thomasom Pikettyjem

Kako to obično biva s televizijskim prilozima, naš ionako kratki razgovor o knjizi i, još i više, o fenomenu Piketty ili, ako vam je draže, „piketimaniji”, znatno je skraćen, pa ću ovdje napisati nešto više o tome tko me je i kada potaknuo na čitanje knjige „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” i zašto je ta knjiga postala svjetskom uspješnicom, a njen autor globalnom instant autorskom zvijezdom ili, kako ga naziva the Financial Times: „ekonomistom rock zvijezdom” (rock-star economist).

Inače nevažnu činjenicu o tome tko me je nagovorio na čitanje Pikettyja smatram važnom jer se radi o čovjeku koji je, vrlo vjerojatno, bio prvi Hrvat iz Hrvatske koji je pročitao tu politički, ali i znanstveno, vrlo važnu knjigu. Radi se o građaninu, ali i predsjedniku VRH-a Zoranu Milanoviću koju je knjigu naručio preko virtualne knjižare Amazon.com dva mjeseca prije njenog izlaska iz tiska na engleskom jeziku u travnju 2014. godine.

Slučaj je htio da sam se sredinom travnja 2014. našao s njim „na kavi” u Banskim dvorima. Razgovarali smo o knjigama, nakladništvu i knjižarstvu, ali i o čitanju i knjigama koje bi danas, tj. u to doba, trebao pročitati svaki ozbiljni i odgovorni predsjednik vlade, ali, Boga mi, i svaki ozbiljni ekonomist. Negdje pri kraju razgovora Milanović mi je rekao: „Upravo završavam čitanje Pikettyja. Ako nisi, svakako ga moraš pročitati.” Iskreno sam mu priznao da sam, pretražujući mrežu, vidio da su promotori knjige u New Yorku 16. travnja bila dvojica nobelovaca i najpoznatijih svjetskih pop-ekonomista Paul Krugman i Joseph Stiglitz, ali da knjigu „nisam čuo, ni vidio, ni pomirisao”.

pikketty2aBilo mu je drago što me je uhvatio u neznanju, pa mi je ukratko, onako s nogu, nakon pozdrava, iznio ključne poruke knjige. Da bi me zainteresirao za čitanje „Novog Kapitala”, uz skeptični je osmijeh dodao da je knjigu preporučio još nekolicini potencijalnih čitatelja-prijatelja: poduzetniku Emilu Tedeschiju, guverneru-isposniku dr. Borisu Vujčiću, ministru tužnoga lica Siniši Hajdašu-Dončiću i prpošnom ekonomskom analitičaru i skribantu mr. sc. Velimiru Šonji.

Baš te čitalačke preporuka učinile su mi poticajnim za nabavku i čitanje knjige „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću”, jer nije mala stvar kad jedna knjiga postane teorijskom ili doktrinarnom osnovicom za predsjednika vlade lijevoga centra i njegove prijatelje: ministre, savjetnike, guvernere, poduzetnike.

Kako osobno dobro znam ono što javnost malo zna – da je predsjednik VRH-a Zoran Milanović doista pasionirani i studiozni čitač knjiga, kao što je i Luka Bebić bio javno manje znani zaljubljenik u poeziju – rekao sam mu kako ozbiljno sumnjam da će baš svi ljudi kojima je predložio čitanje Pikettyja njegovu knjigu doista i pročitati.

Tužna je sudbina mnogih popularnih i slavnih knjiga da ih važne „face” kupuju, ali ne i čitaju, već „prelistavaju”. Takva sudbina, po svemu sudeći, već je zadesila „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću”. Naime, matematičar Jordan Ellenberg nepuna tri mjeseca nakon pojave Kapitala u obliku e-knjige dokazao je da prosječan čitatelj odustaje od čitanja Pikettyjeve knjige negdje oko 26 stranice, čime tu knjigu svrstava u skupinu knjiga tipa „Kratka povijest vremena” (A Brief History of Time) Stephena Hawkinga: knjiga o kojima svi govore i raspravljaju, ali su ih rijetki doista i pročitali: pročitajte ovdje.

Dakle: Zašto su, po mom i ne samo mom sudu, knjiga „Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” i njen autor postali svjetske teorijske, političke i medijske zvijezde te omiljeno štivo političara-ljevičara, nobelovaca, facebook buntovnika, ali i socijalno osjetljivih teologa i biskupa?

Danas je poznato da je i sam papa Franjo pročitao Pikettyja i da je postao njegovim velikim štovateljem, korisnikom njegovih natuknica o socijalnoj nepravdi i preporukama kako je ublažiti, ako ne i iskorijeniti, progresivnim porezima i preraspodjelom bogatstva i dohotka: pročitajte ovdje.

Odgovor na postavljeno retoričko pitanje je zapravo vrlo jednostavan: Zato što je ono što tradicionalno nazivamo akademskom, medijskom i političkom „ljevicom” nakon sloma komunizma izgubila čvrsto teorijsko i doktrinarno uporište koje se stotinjak godina „nalazilo”, zapravo pronalazilo, u „Kapitalu” Karla Marxa. „Slavnom” djelu koje je tiskano u milijunima primjeraka, koje također „nitko” nije čitao, ali su u njemu nebrojeni marksisti, lenjnisti, trockisti, staljinisti, titoisti, pol-potovci, čegevaristi, kastrovci, šuvarovci, kardeljevci, bakarićevci i ini protagonisti komunističkih iluzija i tlapnji o „raju na zemlji” i „besklasnom društvu” vidjeli svoju bibliju.

Ideja francuskog ekonomskog pisca-pripovjedača Pikettyja da napiše knjigu istog naslova („Kapital”) s povijesnim statističkim pokrićem i proročkim pretenzijama (tome služi dodatak: „u dvadeset i prvom stoljeću”) bila je istodobno jednostavna i genijalna autorska, ali i marketinška ideja, posebice u današnjem svijetu i Europi koje proždiru aveti novih „prezrenih na svijetu” koji ponovno „ustaju”: bune se protiv stvarnih i imaginarnih 1% najbogatijih „debelih kapitalističkih mačaka” koji stvarno ili navodno posjeduju 99% nacionalnog i svjetskog bogatstva i dohotka.

Teorijski donedavno prazni pokreti kojima je uzor i nadahnuće bio američki, zapravo njujorški pokret„Zauzmimo/Occupy Wall Street”, u ovoj su knjizi privremeno ili trajno, sam Bog zna, pronašli svoj znanstveni i ideološki Sveti Gral.

pikketty3a

Jedan od najpoznatijih plakata pokreta Zauzmimo Wall Street izradio je genijalni ilustratot New Yorkera Eric Drooker

Knjiga dobar dio popularnosti duguje i – stilu. Naime, Pikettyjeva knjiga pripada skupini ekonomsko-teorijskih ili političko-ekonomskih knjiga novoga teorijskog vala čiji autori napuštaju „djetinjastu fascinaciju matematikom”, kako to kaže nobelovac Paul Krugman i pažnju čitatelja nastoje privući i zadržati – dobrom pričom!

Radi se o ekonomistima-pripovjedačima koji izvrsno poznaju ekonomsku teoriju i metodologiju, ali koji imaju i istinski pripovjedački dar. Knjige koje pišu i objavljuju ti – nazovimo ih tako – „ekonomski pripovjedači/pisci” svojevrsni su hibridi u kojima se koriste različiti stilski žanrovi: skrupulozne povijesne statističke analize (u konkretnom slučaju: povijesne porezne statistike), političko-ekonomske analize, ali i teorijske analize književnih djela, posebice socijalnih romana nastalih u minulim stoljećima. Piketty tako zaključke o socijalnim prilikama i nevoljama minulih stoljeća uspješno iščitava iz romana Jane Austin, Honoré de Balzaca i Henryja Jamesa, a nije mu strano ni korištenje socijalnih potki na kojima počivaju popularne povijesne televizijskih serija, filmova, mrežnih aplikacija itd.

Glavna tema knjige su ekonomske i socijalne nejednakosti u imovini/bogatstvu i dohotku u Europi i Americi od 18. stoljeća do danas, a neke se vizualizacije nejednakosti protežu na cijeli novi vijek: od rođenja Isusa Krista do današnjih dana, uz naznaku budućih trendova.

Ključna poruka knjige koju bismo nazvati „Pikettyjevim poučkom” koji se svodi na ovu tvrdnju: Ukoliko je stopa prinosa (dobiti) na kapital (r) u dužem povijesnom razdoblju viša od stope porasta BDP-a (g) – dakle ako je r>g – onda dolazi do povećanja koncentracije bogatstva u rukama malog broja ljudi i porasta nejednakosti, a time i do opće socijalne i političke nestabilnosti, pa i dugoročne ekonomske stagnacije.

Tom svojom ključnom tezom – za koju u knjizi pronalazi povijesno-statističke dokaze – francuski je ekonomist osporio mit ili dogmu o općoj tendenciji ka smanjenu društvenih nejednakosti u zapadnom svijetu: koju je polovicom XX. stoljeća osmislio američki nobelovac ruskih židovskih korijena Simon Kuznets.

pikketty4a

Aproksimacija stopa prinosa (dobiti) na kapital i stopa rasta BDP-a od rođenja Isusa Krista do kraja XXI. stoljeća

„Kapital u dvadeset i prvom stoljeću” na neki je način dao za pravo milijunima mladih ljudi koji već godinama simbolički „okupiraju” središta financijske moći, zahtijevajući i tragajući za alternativama onome što se naziva „liberalnim”, „kockarskim”, pa i „ljudožderskim” kapitalizmom.

Multi-generacijski akumulirani, a nisko oporezovani kapital, a ne čovjek i njegovo znanje, sposobnosti, stvaralaštvo i rad, određuju položaj pojedinca i obitelji u suvremenom društvu, što dovodi do obnove klasičnog NASLJEDNOG KAPITALIZMA koji je doveo do velikih revolucija i ratova u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća.

Nakon tako postavljene dijagnoze o uzrocima nejednakosti u suvremenim društvima, Piketty nudi i vlastitu terapiju koja se mnogim čitateljima-znalcima, pa i meni osobno čini pomalo naivnom: uvođenje svjetskog sustava progresivnog oporezivanja osobne imovine/bogatstva kako bi se spriječilo da ogromnu količinu bogatstva i dohotka nadzire vrlo uska manjina super-bogatih ljudi.

Knjiga Kapital u XXI. stoljeću ima patos i pesimizam koji je proslavio, primjerice, Thomasa Malthusa (1766.-1834.), a ima dodirnih točaka i s u Hrvatskoj malo poznatim kapitalnim djelom iz svjetske ekonomske povijesti: Angus Maddison: Obrisi svjetske ekonomije od 1. do 2030.

U prognostičkom-vizionarskom pogledu u budućnost srodna je s esejom Johna Maynarda Keynesa „Ekonomski izgledi naše unučadi”, napisanom 1930., u kojem slavni ekonomist – čiju je slavu obnovila Velika recesija 2007. – razmišlja o ekonomskoj budućnosti 2030.

Umjesto zaključka

U nekoliko intervjua koje je dao u doba kad se već moglo nazrijeti da će nakon Jadranke Kosor baš on postati predsjednikom VRH-a, Zoran Milanović je spomenuo kako se, u svojim stručno zrelim godinama, vratio čitanju prve političko-ekonomske simpatije ili ljubavi: knjizi „Bogatstvo naroda”, glasovitog škotskog ekonomskog liberala, filozofa i etičara Adama Smitha, prvi put objavljenoj poprilično davno – 1776. godine.

Evo kako je ovećoj skupini novinara – s njim su za portal h-alter 1. kolovoza 2007. razgovarali Toni Gabrić,  Vesna Kesić,  Boris Rašeta i Ivo Škorić – odgovorio na pitanje Rekli ste u jednom intervjuu da vam je među teoretičarima osobito značio Adam Smith?: „On je otac političke ekonomije. Prvi put sam ga dohvatio na prvoj godini studija, a danas ga ponovo čitam. Nisam poklonik liberalnog kapitalizma, naprotiv, vidim potrebu za mnogim njegovim korekcijama. Ipak, neki temeljni odnosi su zadani, a Adam Smith ih je prvi shvatio i temeljito objasnio.”  Članak možete pročitati ovdje.

Iako su neke moje kolege ekonomisti u to doba i kasnije, sve dok se nije dohvatio vlasti, zlobno, s podsmijehom, komentirale „modernu” teorijsku podlogu na kojoj novi premijer kani graditi razvojnu strategiju i makro-ekonomsku politiku kasnije nazvanu „Plan 21″, osobno sam na njegov izbor lektire gledao sa simpatijama, jer sam se nadao da Milanovićev izbor Adama Smitha kao teorijskog i političkog nadahnuća daje naslutiti kako njegova vlada neće prakticirati „merkantilističku” doktrinu o državno-stranačkoj kontroli ekonomije i razvoju državnog kapitalizma.

Sedam godina kasnije Zoran Milanović otkrio je svog drugog omiljenog ekonomskog pisca: Thomasa Pikettyja čija je ekonomska filozofija umnogome sasvim suprotna onoj Adama Smitha, jer se ne zalaže za „nevidljivu (slobodno-tržišnu) ruku”, već, nazovimo je tako, „vidljivu (državno-redistribucijsku) ruku”.

Upravo zbog toga čini mi se zanimljivim i važnim da javnost zna kakve knjige štiju hrvatski i europski državnici? I da li ih uopće štiju?

Bilo bi dobro znati i kakve ekonomske libre čita Tomislav Karamarko i njegovi potencijalni ministri, jer ponekad vrijedi pravilo: Kaži mi kakve knjige čitaš i kazat ću ti kakvu ćeš politiku ili politike voditi!

pikketty5a

Udio ukupnog dohotka koji u Americi ostvaruje 0,1% najbogatijih ljudi početkom XXI. stoljeća vratio se na oko 20% koliki je bio na početku XX. stoljeća

pikketty6a

Današnji opći gnjev mladih ljudi prema kapitalizmu na početku XXI. stoljeća sličan je onom koji je ilustriran u poznatom plakatu „Piramida kapitalističkog sustava” (Pyramid of Capitalist System) iz 1911. godine

Fascinantna video-vizualna prezentacija socijalnog i ekonomskog raslojavanja u Americi:

[mom_video type=”youtube” id=”QPKKQnijnsM” width=”750″ height=”420″]

Slaven Letica

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati