Drugi Vijetnam, iliti skupa američka avantura u Iraku

    0

    O troškovnoj i amoralnoj strani Drugoga američko-iračkog rata napravio sam dosje (dossier) prije šest godina za Helsinšku povelju, časopis Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Pišući o skupoj, krvavoj i besmislenoj američkoj avanturi u Iraku koristio sam sintagmu „Drugi vijetnamski rat“, jer je bilo očigledno da su se SAD vlastitom krivnjom uvalile u nesreću velikog formata, napisao je dr Mile Lasić u eseju za sarajevsko Oslobođenje o američkoj invaziji na Irak. U nastavku teksta, kojeg prenosi hrvatski Medijski Servis, dr Lasić piše:

    kamenjar pozadina bijelaU međuvremenu su nesreće u Iraku multiplicirane: na sceni su novi besprizorni koji žele uspostaviti Islamsku državu Irak i Sirija u formi kalifata, ubijajući ili protjerujući drugovjerujuće muslimane i kršćane na najokrutniji mogući način. Aktualni američki predsjednik Barack Obama, nasljednik onih koji su skrivili Drugi američko-irački rat, je u posve iznuđenoj situaciji naredio bombardiranje iz zraka položaja kalifatske vojske, čime su se SAD i formalno vratile na mjesto zločina. Zapravo, SAD nisu ni odlazile s prostora Iraka, samo su redovitu armiju zamijenile američke zaštitarske firme prije nekoliko godina. Nitko se više i ne sjeća da je Drugi američko-irački rat problematično autoriziran od strane Vijeća sigurnosti UN temeljem laži tadašnjeg američkog državnog tajnika Colina Powella. On je na East Riveru tvrdio da su u Iraku otkrivena velika podzemna skladišta oružja za masovno uništenje, da je Sadam Hussein prijetnja svjetskom miru, da bi nedugo potom govorio o najcrnjem danu u njegovom životu u kojemu je morao lagati. Nisu se birala sredstva da bi se instalirao proamerički režim u Iraku. Za Sadamom Huseinom, doduše, nema razloga žaliti: radilo se o masovnom ubojici velikog formata, ali ono što se događa u Iraku nije zaslužio ni sunitski, ni šiitski, ni kurdski narod. I ničim se ne može opravdati …

    Šta se sve moglo s 3 bilijuna dolara?

    Pisao sam već povodom pete obljetnice Drugoga američkog rata u Iraku, kako je kultna emisija «Vrijeme kulture» («Kulturzeit») na njemačko-austrijsko-švicarskoj satelitskoj postaji «3SAT» izračunala šta se s tri bilijuna tadašnjih američkih dolara, koliko je prema analizama Josepha Stiglitza i Linde Bilmes do tada koštao Drugi američko-irački rat, moglo sve napraviti? Mogle su se, kazali su 3-Satovi eksperti, isplaćivati plaće za 45 milijuna učitelja cijelu jednu godinu, ili se izgraditi 219.000 osnovnih škola, ili se financirati studiranje čak 129 milijuna studenata. Umjesto toga za pet je godina ubijeno u Iraku 3.974 američkih vojnika i 151.000 Iračana, koji su izravno umrli od nasilne smrti (vidjeti i u komentaru Josepha Stiglitza za «Project-Syndicate», www.project-syndicate.org). A izravnom umiranju treba dodati između 450.000 i 600.000 onih koji su umrli uslijed posljedica rata i nasilja, optužuje profesor s Columbia University, dobitnik Nobelove nagrade za analizu tržišta Joseph Stiglitz.

    Izravan povod za ove i ovakve Stiglitzove tvrdnje bila je njegova studija u koautorstvu s Lindom Bilmes «Rat od tri bilijuna dolara. Stvarni troškovi iračkog konflikta» («The Three Trillion Dollar War. The True Cost of the Iraq Conflict»). Ona se pojavila na engleskom jeziku točno za petu obljetnicu rata u Iraku (20.03.2003 – 20.03.2008.), pa potom i u njemačkom prijevodu u svibnju iste godine («Bertelsmann-Verlag»). Pri čemu se mogla objaviti i pod naslovom «Rat od šest bilijuna dolara», dakle šest tisuća milijardi dolara. Takve korekcije je, naime, poduzeo sam Stiglitz u analizi za «Project-Syndicate», pa potom i u razgovoru za londonski «The Guardian», obrazloživši da se postojećim troškovima trebaju dodati i pretpostavljeni troškove za daljnje vođenje rata, kao i za tzv. posljedične troškove. (Onima kojima se učinilo da smo ovdje olako «prekrstili» američko-engleski izraz za trilijun u bilijun dužni smo kazati da je trilijun (trillion) u engleskom de facto isto što i bilijun (billion) u ostalim europskim jezicima. Jedan trilijun u engleskom i jedan bilijun u njemačkom, ili b-h-s-cgjeziku imajun po 12 nula i znače tisuću milijardi.)

    Dodatni troškovi- još 3 bilijuna

    Ako i prihvatimo da će se američke trupe stupnjevito povući iz Iraka do 2012. godine, upozorio je u proljeće 2008. godine Stiglitz, onoj već stravičnoj sumi od tri bilijuna treba dodati i daljnje milijarde za vođenje rata, potom i milijarde za povrijeđene veterane, kao i milijarde za kamate na uzete kredite, dakle najmanje još tri bilijuna dolara. Zato po njegovoj računici i neće koštati rat u Iraku tri nego šest bilijuna dolara. Ne bi bilo iznenađenje da su sveukupni troškovi ove američke avanture u Iraku već premašili Stiglitzove procjene? U prilog vjerodostojnosti njegove računice ide, pak, što je i bivši glavni ekonomski analitičar Svjetske banke i ex-savjetnik predsjednika Billa Clintona za izračunavanje troškovne strane rata u Iraku primijenio upravo onu metodu analize za koju je i dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Pri tomu se mora dometnuti da ni koautorka knjige Linda Bilmes nije bilo tko u svijetu znanosti, nego je ugledno ime s Harvard University…

    Rumsfeldova i Bushova procjena

    US20Soldiers20In20Irag206Bivši američki predsjednik George W. Bush Junior i njegovi «neo cons» prijatelji i suradnici zamisli su bili, dakle, na brzinu srušiti jednog diktatora, što Sadam Hussein neprijeporno jeste bio, pa potom urediti Bliski istok sukladno važećoj unilateralnoj američkoj doktrini (Pax Americana), kako bi koristili naftna bogatstva ove regije za ucjene svojih europskih i japanskih partnera i saveznika, ako je vjerovati „Nekrologu posljednjoj svjetskoj sili SAD“ Emmanuela Todda. U međuvremenu se «bushistima» sve u Iraku «otelo», ocijenio je primjerice J. Habermas, a barel nafte se uspentrao s tadašnjih 25 na 100 američkih dolara… «Naša financijska uprava je proračunala da će rat koštati manje od 50 milijardi dolara», izjavio je na početku Drugoga američkog rata protivu Iraka tadašnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld. Na primjedbu jednog novinara da bi ovaj rat mogao koštati i cijelih 300 milijardi dolara, Rumsfeld je uzvratio: „Koještarija“! Po Stiglitz-Bilmes računici, međutim, rat u Iraku je već koštao deset puta više, a do 2012. godine koštat će i 20 puta više od najcrnjih prognoza. Profesor s Columbia University naglašava, inače, da se ne bi ni bavio analizama ovog vojnog sukoba da se američki predsjednik nije služio obilato lažima u svrhu opravdanja ovog sukoba. Stiglitz, k tomu ističe da su on i Linda Bilmes pošli od konzervativnih, umjerenih procjena troškova rata u Iraku, te da da je tek poslije američke invazije Irak postao mjestom terorizma.

    George W. Bush je svojevremeno najavio da će ovaj rat koštati 50 milijardi dolara, koliko američka vojna mašinerija troši sada svaka tri mjeseca, uzvraća Stiglitz, a o kakvoj je strahotnoj sumi riječ može se shvatiti tek kada se kaže da bi za šestinu ratnih troškova mogao biti uveden i uređen socijalno-osiguravajući sustav u SAD za narednih pola stoljeća. Iz Stiglitzove analize proizilazi, također, da je Bushova vlada pokušala zatajiti i troškove rata i njegovu bit i posljedice. Tek udruge veterana su uz veliku muku došle do podataka o ranjenima, a njihov je broj 15 puta veći od poginulih, tvrdi Stiglitz. Kod 52.000 bivših boraca je, pak, dijagnosticiran post-traumatski sindrom. SAD će morati plaćati invalidninu za oko 40% od čak 1.650.000 vojnika koji su prošli u ovih pet godina kroz irački rat. A njihov će broj rasti jer i rat traje. Troškove rata nisu, pak, još ni osjetili toliko poreski obveznici, koliko će ih osjetiti sljedeće generacije Amerikanaca, koje će morati otplaćivati uzete ratne kredite cijelih narednih 100 godina. Možda je i bezosjećajno s obzirom na svu patnju govoriti o troškovima ovog rata, kaže na jednom mjestu Stiglitz, ali sve ima svoju cijenu i ovih šest bilijuna dolara plaćat će i SAD i svijet još godinama. Ali, najveće troškove ovog rata platio je već sam Irak. Polovica iračkih liječnika je ubijeno ili su napustili zemlju. U porušenoj zemlji je stopa nezaposlenosti 25%, a i pet godina nakon rata u Bagdadu ima struje nepunih osam sati na dan. Od ukupno 28 milijuna stanovnika četiri milijuna su i dalje izbjeglice, a dva milijuna Iračana je napustilo zemlju, upozoravao je Stiglitz. Od tada je, nažalost, sve postalo još mnogo gore …

    Jedini dobitnici naftne kompanije i zaštitarske tvrtke

    Po Stiglitzu, dobitnici u ovom ratu su samo naftne kompanije i ugovorne privatne zaštitarske firme, kakve su i «Halliburton» i «Blackwater». Jedan stražar firme Blackwater može u ovom ratu zaraditi i više od 1000 $ po danu, veli Stiglitz, a to plaća država. Vrijednost dionica Halliburtona, bivše firme američkog potpredsjednika Dicka Cheneya, je u međuvremenu odletjela nebu pod oblake. Stiglitz se inače počeo ozbiljnije baviti troškovima rata u Iraku tek 2005. godine kada je jedan odbor američkog Kongresa priopćio da su se dotadašnji troškovi rata u Iraku popeli na 500 milijardi dolara. Sam spomenuta privatna firma Halliburton, specijalizirana za vođenje rata, primila je od američke vlade za njezin rad u Iraku 19,3 milijardi dolara, izračunali su Stiglitz i Bilmes. Pri tomuje obični američki vojnik u Iraku mogao zaraditi tek 40.000 dolara, ali namještenici spomenutih zaštitarskih privatnih firmi koštaju američke poreske obveznike pojedinačno i do 400 000 dolara.
    Umjesto pada, porast cijene nafte

    I već spomenuti porast cijene barela nafte s 25 na 100 dolara u posljednjih pet godina prouzrokovao je godišnji porast troškova rata za 25 milijardi, pa će do 2015. godine samo po ovom osnovu troškovi narasti na 1,6 bilijuna dolara. Koliko god da je ovakav razvitak «fatalan» po američku i europsku privredu, po afričku je smrtan, pokušali su Stiglitz i Bilmes i ovu tvrdnju kvantificirati. Po Stiglitzovoj argumentaciji, predsjednik Bush je htio ovaj rat po svaku cijenu, ali je htio i da njegovi stvarni troškovi ostanu u tami. Dakle, poveo je rat, a snizio poreze, pa je morao uzeti kredite u inozemstvu, od međunarodnih zajmodavaca. Ovaj je rat tako nekadašnju najbogatiju zemlju svijeta doveo u ovisnost od naftnih milijardi s Bliskog istoka i kineskih valutnih rezervi. Posljedice po današnju Ameriku su ogromne, Bushova vlada je proigrala budućnost svoje zemlje, zaključuju Stiglitz i Bilmes. Njih dvoje nisu, inače, neki pretjerani pacifisti. U knjizi će i izrijekom pohvaliti, primjerice, rečenicu Baracka Obame : «Ja nisam protivu rata – ja samo imam nešto protivu glupih ratova»!

    U Stiglitzovoj studiji se, također, tvrdi da samo mjesečni američki tekući troškovi ratova u Iraku i Afganistanu iznose 16 milijardi dolara svakog mjeseca, koji se, pak, ne mogu pokriti iz vojnog proračuna, pa je neophodno dodatnih 439 milijardi dolara. SAD će morati, pak, okončale ili ne okončale rat u Iraku, u 2017. godini početi plaćati bilijun dolara samo za kamate na (do sada) uzete ratne kredite. Odlučujući korak za izlazak iz ovog američkog ekonomskog samoubojstva, koje bi moglo (ponovno) sručiti i cijelu svjetsku privredu u krizu, je hitno okončanje rata u Iraku, poručili su autori studije «The Three Trillion Dollar War…».

    Doktor Francis Fukuyama je sveučilišni profesor i autor čuvene knjige «Kraj povijesti» (i „Kraj čovjeka“), jedan od prvih ljudi američkog časopisa «The American Interest», pa o nedostatku patriotizma američkih boja kod njega ne može biti govora. E, taj i takav Fukuyama je u časopisu za političku kulturu «CICERO» (broj 03/2008) objavio esej «Bushova krivica za antiamerikanizam», u kojemu je George W. Bush Junior proglašen glavnim krivcem za nabujali antiamerikanizam u svijetu. U eseju Fukuyama prosto sahranjuje Bushovu doktrinu i konkretno Bushove «preventivne mjere» (preemption) poslije «11.rujna», ukazujući da su bezrazložno proširene na zemlje kakva je bila Irak. Fukuyama principijelno upozorava, također, da se ne mogu «preventivnim mjerama» opravdavati «»vojne intervencije», pogotovu se ne smije intervenirati samo na osnovu pretpostavki. Druga Fukuyamina ključna primjedba je što su Bush i ekipa «pogrešno kalkulirali» s reakcijom u svijetu na njihov neskriveni unilateralizam, na tvrdoglavo prakticiranje «hegemonijalne moći» kako im se prohtije, bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN.

    I dok se na Balkanu u 90. godinama prošlog stoljeća još mogla opravdati intervencija SAD i NATO-a pojmom «leedership» i uspjehom, veli Fukuyama, intervencija u Iraku se sama od sebe ogolila kao puki «unilateralizam». Takvo američko ponašanje postalo je sve nepodnošljivije i za «najbliže američke saveznike», pa je i dovelo do «strukturalnog antiamerikanizma» u cijelom svijetu. Vrijedilo bi pronalazirati, poručio je dr Fukuyama, kako to da jedna vojna sila koja izdaje za naoružanje koliko sve druge zemlje u svijetu zajedno, dakle SAD, ne može «umiroviti» jednu zemlju kakva je Irak s 24 milijuna stanovnika. Bushu i njegovoj ekipi je u svemu, pa i u Iraku, nedostajalo kompetencija, zaključuje Fukuyama u «Ciceru», porazno za Busha Juniora da ne može biti poraznije. Time, dakako, žal za bezmislenim američkim „drugim Vijetnamom“ u Iraku i uzaludnim umiranjem u ovom dijelu svijeta nije manji, a bijes je veći …, napisao je dr Lasić za “Oslobođenje”. /HMS/kamenjar.com/

    facebook komentari