Država Izrael prirodni je saveznik Hrvata

0

Dosta se usporedbi može povući promatrajući povijesti političkog odrastanja Hrvata i Židova. Židovi su, u vrijeme iščekivanja mesije – za kojeg su držali da će im donijeti nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti – kad bi išli iz Galileje u Judeju i obrnuto, morali prelaziti preko područja Samarije koje je nastanjivao njima neprijateljski narod.

Nisu li i koja dva tisućljeća kasnije iščekujući svog zemaljskog mesiju i Hrvati, kad bi se iz Hercegovine, te dobrog dijela Bosne i Dalmacije, zaputili u svoje kulturno i političko središte, morali prolaziti preko područja u kojima je naseljen njima sve samo ne prijateljski živalj? U bolnom i dugotrajnom odrastanju nakon puno vremena dočekaše i jedni i drugi vlastitu državu, s time da su Židovi ipak imali nešto više vremena za razmišljanje koje su, kako se danas vidi, razboritije utrošili. Spomenimo i kako je državni prostor oba ova naroda smješten na razmeđu civilizacija gdje se isprepliću različite kulture ali i suprotstavljeni geopolitički interesi, na osjetljivom području na kojem i lagani vjetrić može raspiriti požar katastrofalnih razmjera. Uz to, i Izrael i Hrvatsku karakterizira državno ozemlje čudnovata oblika, lišeno strateške dubine i lako ranjivo na vanjske ugroze. Dovoljno je uočiti sličnost između podređenog položaja šireg dubrovačkog područja koje se lako nadzire s platoa u susjednoj državi te sjevera Izraela i Golanske visoravni. Kao starija braća Hrvata, i to ne samo u vjeri, Židovi su ipak nešto ranije odrasli, dok se Hrvati još uvijek bore s pubertetskim prištićima, a moguće i nekim izraslinama malignije prirode. Na koga se u toj borbi prirodnije ugledati nego na sebi sličnoga, onoga koji je prošao putem kojim ti je poći?

Često se navodi kako Hrvati mogu od Židova mogu puno naučiti u području poljoprivrede (poznata je priča kako su Židovi od pustinje napravili plodnu zemlju, dok Hrvatima uspijeva skoro pa i veći “pothvat” – učiniti obrnuto), zatim visoke tehnologije u raznim gospodarskim granama u kojima je Izrael u samom svjetskom vrhu, ali i demografske politike gdje Izrael kao jedina zemlja judeo-kršćanskog civilizacijskog kruga uspijeva prirodnim putem posve regenerirati, pa i znatno povećati vlastito stanovništvo, čak i kad se izuzme udio arapske manjine u tome. Kad su poslovi u pitanju, nikako ne treba zanemariti bliskost izraelskih dužnosnika i utjecajnih ljudi s vodećim svjetskim financijskim krugovima, baš kao ni strateško geopolitičko savezništvo Izraela s najmoćnijom silom svijeta. Ipak, oslanjajući se na uvodna uvodna razmatranja, najprirodnijim područjem za suradnju nameće se nacionalna, ili ljepše rečeno domovinska sigurnost. Jer, nije li Hrvatskoj probitačnije surađivati s Izraelom u području nacionalne sigurnosti i visokih tehnologija u kojima ova zemlja prednjači, nego iz Norveške i Nizozemske uvoziti “tehnologiju” za temeljiti društveni reinženjering? Bilo u formi genderizma i ostalih ideoloških derivata marksizma, bilo putem fondacija koje potiču pravo na smrt još nerođenog drugog, taj savršeni demografski alat kulture smrti.

“Ili-ili” umovi – kakve na marksističkoj matrici vječitog društvenog sukoba producira zakržljali hrvatski obrazovni sustav svesrdno potpomognut isto takvom medijskom arhitekturom – potenciraju lažna “ili-ili” pitanja što potiče zbunjenost, svrstavanje i suprotstavljanje u društvu, a ne suradnju na boljitak zajednice. Na takva pitanja samosvjesna država poput Izraela pronalazi “i-i” odgovor. Npr. na u Hrvatskoj danas aktualnu dvojbu treba li trošiti na obrazovanje ili vojsku, Izrael efektno odgovara – na obrazovanje kroz vojsku. Jer čemu pamet i znanje ako se nisi u stanju obraniti? Uz ovladavanje vojnim vještinama i izgradnju pozitivnog odnosa prema domovini ključna je dobrobit tamošnjeg služenja vojnog roka upravo mogućnost osobnog profesionalnog razvoja kroz pristup visokoj tehnologiji implementiranoj u tamošnjoj vojsci.

Švicarska, primjerice, iako joj najveće sile već više od 200 godina jamče mir, ne odustaje od načela naoružanog naroda i obveznog služenja vojske, a nije smještena na nekom posebno osjetljivom području na kojem se susreću silnice i isprepliću interesi najvećih svjetskih sila. Hrvatskoj je, s druge strane, bilo potrebno svega 5-6 godina od rata da pobjedničku vojsku skoro posve razoruža. I to čak s primjetno dozom olakšanja, kad ju je ponižavajuće nonšalantno, više nego simbolično, postrojio ministar obrane u bermudama.

U vlastitu se sigurnost, bilo vrijeme mira, bilo doba zloslutnih napetosti, uvijek isplati ulagati, posebice ako ti je kuća na trusnom tlu. U doba mira još i više, jer onaj koji tada to radi, spremno dočekuje nevere koje se obično naglo i nenadano pojave. A tada se lakovjernost i nehaj skupo plaćaju.

Hrvatska se na taj skuplji način školovala u najtežim okolnostima boreći se za vlastitu slobodu i neovisnost, izgradivši u kratkom vremenu vojsku impresivnih sposobnosti. Njome se najprije obranila od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga potom, postigavši vojnu ravnotežu u materijalnim sredstvima i preuzevši inicijativu na bojištu, uspjela efektno matirati. No, nakon dana ponosa i slave, dana pobjede i izgradnje svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dolazi do rastakanja države kroz zapostavljanje i omalovažavanje vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu – vrijednosti na kojima je država stvorena, obranjena, oslobođena i do prvog kata izgrađena.

Ni Hrvatska vojska nije izbjegla tom udaru. Ostatci iz totalitarnog, visoko militariziranog sustava odjednom su u maniri napušenih hipija počeli propovijedati destruktivne pacifističke mantre ne bi li otupili svijest Hrvata utonulih u samozadovoljstvo nakon veličanstvene pobjede, uvjeravajući ih kako su sve opasnosti minule. Tako u vremenima varljivog mira domovinska sigurnost postaje zadnja rupa na svirali, a najbolji hrvatski vojnici, ratni pobjednici – umjesto da im se omogući da stečeno umijeće i vještine nadograde pa da postanu pobjednicima i u miru – bivaju u najboljoj životnoj dobi anestezirani umirovljenjem. Potom je bilo tek pitanje vremena i stvar tehnike kad će ih se i kako početi prikazivati nepotrebnim teretom društva, kao parazite. Sustavno su ponižavani i stvaranjem paklenog medijskog ozračja, ali i s njim usklađenog općeg društvenog i kulturnog okruženja čija je neslavna perjanica perverzni filmski opus financiran od hrvatske države. Tako onima koji bi željeli doprinijeti gospodarskom boljitku Hrvatske ratno iskustvo sve više postaje teret, a ne prednost što bi bilo prirodno. Oni čije službene biografije počinju devedesetih uspjeli su stvoriti društveno ozračje koje branitelje tjera da svoje životopise započnu devedesetšestom, kako ih potencijalni poslodavac ne bi s čuđenjem gledao i uputio na dodatni psihijatrijski pregled. A može li se uopće zamisliti bolja kvalifikacija za obnašanje najodgovornijih dužnosti u gospodarstvu i državnoj upravi od upravljanja i sudjelovanja u ratnim operacijama, te tako iskazanim sposobnostima u pogibeljnim okolnostima, ali i  potvrđenim pozitivnim emocionalnim odnosom prema državi? Zašto propustiti jedinstvenu priliku da oni koji su krvavo stekli rijetke i cijenjene vještine postanu kamen ugaoni i kotač zamašnjak u razvoju i realizaciji koncepta nacionalne sigurnosti kao hrvatskog branda prepoznatljivog u svijetu poput, recimo, hrvatskog nogometa? Ako su već mnogi ratnici teškim nemarom danas za tu svrhu izgubljeni, trebamo li izgubiti i njihove sinove otpravljajući ih u bijeli svijet?

Oni tankoćutniji, koje sablažnjava možebitni angažman Hrvatske vojske u inozemstvu pa još argumentiraju taj stav tvrdnjom kako Hrvatska nikad nije vodila ofanzivne ratove, neka se u svojoj moralnoj čistoći radije zapitaju koliko su dugo kroz povijest Hrvati ratovali u službi drugih gospodara kao operativci i plaćenici. Zar bi sad kad im se konačno pruža prilika da kroz organizirani politički okvir i međunarodni pravni subjektivitet iskoriste teško stečenu komparativnu prednost za boljitak hrvatske države, trebali od nje tek tako odustati? Svaka sličnost sa spomenutim iskorištavanjem poljoprivrednih resursa, čini se, ni ovdje nije slučajna. Kako u tome, tako i u odnosu prema svojim braniteljima, ne ćemo pogriješiti potražimo li uzor u Izraelu. Još ćemo manje pogriješiti poslužimo li se izraelskim iskustvima u tretmanu onih pojedinaca i skupina koje pokušavaju iznutra potkopavati njihovu državu namećući strane im vrijednosti i mijenjajući im identitet i mentalitet. Oni tu ne bježe ni od oduzimanja državljanstva domaćim kolaboracionistima u toj podloj, tobože nevladinoj raboti stranih vlada. Koliko li samo u Hrvatskoj kandidata nestrpljivo čeka u redu da ih se riješi tog teškog bremena – znaka pripadnosti državi koju preziru?

Danas kada je interes ključnih međunarodnih sila, pa i onih koje Hrvati tradicionalno doživljavaju dobronamjernima, očito suprotstavljen hrvatskom, ili u najboljem slučaju nejasan, možda nam spasenje, ovaj put ovozemaljsko, opet dođe od Židova (nije li već jednom stiglo u vidu sudca Merona, američkog Židova?). U vidu pojačane suradnje ili barem kao putokaz kamo nam je ići. Baš kao i Samarijanki na zdencu vode u evanđelju od prošle nedjelje. I to u vrijeme kad je hrvatski narod po tko zna koji put preveden žedan preko vode, nasamaren i osamaren.

U tome su nečasnu ulogu nažalost odigrali i neki vodeći predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj čije držanje prema hrvatskom narodu i državi ipak u nekoj mjeri opterećuje odnos između Hrvatske i Izraela. Kako bi se rasvijetlili korijeni takva ponašanja, dovoljno je uočiti da strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma nije promakao strateški značaj židovske zajednice u Hrvatskoj. Stoga su se potrudili da se na vodećim mjestima u njoj nađu provjereni ljudi iz kolaboracionističkih (s komunističkim vlastima) obitelji. Jedan iz tog jata, k tome još hrvatski veleposlanik u Parizu, drži u svom uredu na vidnom mjestu portret komunističkog satrapa, svojedobno i sponzora terorizma usmjerenog protiv Izraela. Onog istog koji je na tlu svoje socijalističke gubernije tim teroristima pružao punu logističku potporu ne libeći im se dati čak i sigurno utočište nakon počinjenih zločina. Koliko još i danas simpatiziraju lik i djelo jugokomunističkog diktatora, toliko su hrvatski Židovi iz tih krugova kritični prema današnjoj aktivnoj politici Izraela, ponajviše onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost.

Ako su takva stava prema Izraelu, onda ne treba čuditi što se i prema Hrvatskoj odnose poput likova iz nekog Goebbelsovog huškačkog propagandnog filma čija je svrha bila u očima njemačkog naroda prikazati Židove odgovornima za sva zla. Titoistički Židovi tako zapravo predstavljaju jedino aktivno žarište potencijalnog antisemitizma u suvremenoj Hrvatskoj. No, suprotno ustrajnoj promidžbi da mu je mržnja prema drugima, tako i Židovima, urođena, hrvatski narod na to ne nasjeda, jednostavno prepoznajući u njima ono što jesu –  jugokomunističke provokatore čije djelovanje ne određuje etnička pripadnost, jer ti duhom i dušom čisti proleteri svih su nacija i vjera, preciznije nevjera.

Ti reketari u službi srpske politike anatemiziranja Hrvata ne samo da svesrdno podgrijavaju mućkalice nastale u toj kuhinji, nego i u “Zaustavite Reuters” stilu ne dopuštaju povijesnoj znanosti da ponudi odgovore na pitanja odnosa Hrvata prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U svrhu rasvjetljavanja istine posebno je važan doprinos povjesničarke Esther Gitman, Židovke koju je prema njezinom svjedočenju spasio jedan ustaša iz ratnog Sarajeva. Ona se usudila ozbiljnije pročeprkati po hrvatskim arhivima iz tog povijesnog razdoblja, te objaviti nalaze istraživanja svekolikoj javnosti o brojnim slučajevima pomoći Židovima od strane običnih ljudi, ali i službenika NDH, što baš i nije bila raširena praksa u tadašnjoj Europi. Time je izazvala nervozu i čuđenje svog mentora, inače istog onog poklisara, titoljupca, teško razumljivom “dobrotom” hrvatskih vlasti još uvijek zbrinutog na veleposlaničkom položaju u Parizu. Izvrstan posao radi i filmaš Jakov Sedlar koji je u filmu o logoru Jasenovac i općenito o prilikama u NDH izložio mnoge dokumentirane činjenice koje bacaju sasvim drugo svijetlo na to razdoblje od onoga, kojim ga držeći medijski monopol, prikazuju jugokomunistički reketari. Pri tom je posebno upečatljiva odjavna špica Sedlarova filma iz koje je vidljivo da više od pola ekipe čine upravo Židovi.  

Danas doista nema razloga da odnose Izraela i Hrvatske opterećuju oni koji su umislili da Hrvate mogu natjerati da pale svijeće na tuđim grobovima, a vlastite da zanemare u tolikoj mjeri da ih se ne smiju ni spominjati. Uživljavajući se u tu krajnje nečovječnu ulogu oni predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, koji se nikako ne uspijevaju riješiti totalitarnog mentalnog sklopa, ne djeluju kao most između dvije države, već više kao mina na tom mostu. Stoga neka njegovo razminiranje bude pokazna vježba iz nacionalne sigurnosti obiju zemalja kao preduvjet i zalog buduće plodonosne suradnje na sreću i radost ovoga i budućih naraštaja.

Grgur S.

facebook komentari