Pratite nas

Kolumne

Država Izrael prirodni je saveznik Hrvata

Objavljeno

na

Dosta se usporedbi može povući promatrajući povijesti političkog odrastanja Hrvata i Židova. Židovi su, u vrijeme iščekivanja mesije – za kojeg su držali da će im donijeti nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti – kad bi išli iz Galileje u Judeju i obrnuto, morali prelaziti preko područja Samarije koje je nastanjivao njima neprijateljski narod.

Nisu li i koja dva tisućljeća kasnije iščekujući svog zemaljskog mesiju i Hrvati, kad bi se iz Hercegovine, te dobrog dijela Bosne i Dalmacije, zaputili u svoje kulturno i političko središte, morali prolaziti preko područja u kojima je naseljen njima sve samo ne prijateljski živalj? U bolnom i dugotrajnom odrastanju nakon puno vremena dočekaše i jedni i drugi vlastitu državu, s time da su Židovi ipak imali nešto više vremena za razmišljanje koje su, kako se danas vidi, razboritije utrošili. Spomenimo i kako je državni prostor oba ova naroda smješten na razmeđu civilizacija gdje se isprepliću različite kulture ali i suprotstavljeni geopolitički interesi, na osjetljivom području na kojem i lagani vjetrić može raspiriti požar katastrofalnih razmjera. Uz to, i Izrael i Hrvatsku karakterizira državno ozemlje čudnovata oblika, lišeno strateške dubine i lako ranjivo na vanjske ugroze. Dovoljno je uočiti sličnost između podređenog položaja šireg dubrovačkog područja koje se lako nadzire s platoa u susjednoj državi te sjevera Izraela i Golanske visoravni. Kao starija braća Hrvata, i to ne samo u vjeri, Židovi su ipak nešto ranije odrasli, dok se Hrvati još uvijek bore s pubertetskim prištićima, a moguće i nekim izraslinama malignije prirode. Na koga se u toj borbi prirodnije ugledati nego na sebi sličnoga, onoga koji je prošao putem kojim ti je poći?

Često se navodi kako Hrvati mogu od Židova mogu puno naučiti u području poljoprivrede (poznata je priča kako su Židovi od pustinje napravili plodnu zemlju, dok Hrvatima uspijeva skoro pa i veći “pothvat” – učiniti obrnuto), zatim visoke tehnologije u raznim gospodarskim granama u kojima je Izrael u samom svjetskom vrhu, ali i demografske politike gdje Izrael kao jedina zemlja judeo-kršćanskog civilizacijskog kruga uspijeva prirodnim putem posve regenerirati, pa i znatno povećati vlastito stanovništvo, čak i kad se izuzme udio arapske manjine u tome. Kad su poslovi u pitanju, nikako ne treba zanemariti bliskost izraelskih dužnosnika i utjecajnih ljudi s vodećim svjetskim financijskim krugovima, baš kao ni strateško geopolitičko savezništvo Izraela s najmoćnijom silom svijeta. Ipak, oslanjajući se na uvodna uvodna razmatranja, najprirodnijim područjem za suradnju nameće se nacionalna, ili ljepše rečeno domovinska sigurnost. Jer, nije li Hrvatskoj probitačnije surađivati s Izraelom u području nacionalne sigurnosti i visokih tehnologija u kojima ova zemlja prednjači, nego iz Norveške i Nizozemske uvoziti “tehnologiju” za temeljiti društveni reinženjering? Bilo u formi genderizma i ostalih ideoloških derivata marksizma, bilo putem fondacija koje potiču pravo na smrt još nerođenog drugog, taj savršeni demografski alat kulture smrti.

“Ili-ili” umovi – kakve na marksističkoj matrici vječitog društvenog sukoba producira zakržljali hrvatski obrazovni sustav svesrdno potpomognut isto takvom medijskom arhitekturom – potenciraju lažna “ili-ili” pitanja što potiče zbunjenost, svrstavanje i suprotstavljanje u društvu, a ne suradnju na boljitak zajednice. Na takva pitanja samosvjesna država poput Izraela pronalazi “i-i” odgovor. Npr. na u Hrvatskoj danas aktualnu dvojbu treba li trošiti na obrazovanje ili vojsku, Izrael efektno odgovara – na obrazovanje kroz vojsku. Jer čemu pamet i znanje ako se nisi u stanju obraniti? Uz ovladavanje vojnim vještinama i izgradnju pozitivnog odnosa prema domovini ključna je dobrobit tamošnjeg služenja vojnog roka upravo mogućnost osobnog profesionalnog razvoja kroz pristup visokoj tehnologiji implementiranoj u tamošnjoj vojsci.

Švicarska, primjerice, iako joj najveće sile već više od 200 godina jamče mir, ne odustaje od načela naoružanog naroda i obveznog služenja vojske, a nije smještena na nekom posebno osjetljivom području na kojem se susreću silnice i isprepliću interesi najvećih svjetskih sila. Hrvatskoj je, s druge strane, bilo potrebno svega 5-6 godina od rata da pobjedničku vojsku skoro posve razoruža. I to čak s primjetno dozom olakšanja, kad ju je ponižavajuće nonšalantno, više nego simbolično, postrojio ministar obrane u bermudama.

U vlastitu se sigurnost, bilo vrijeme mira, bilo doba zloslutnih napetosti, uvijek isplati ulagati, posebice ako ti je kuća na trusnom tlu. U doba mira još i više, jer onaj koji tada to radi, spremno dočekuje nevere koje se obično naglo i nenadano pojave. A tada se lakovjernost i nehaj skupo plaćaju.

Hrvatska se na taj skuplji način školovala u najtežim okolnostima boreći se za vlastitu slobodu i neovisnost, izgradivši u kratkom vremenu vojsku impresivnih sposobnosti. Njome se najprije obranila od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga potom, postigavši vojnu ravnotežu u materijalnim sredstvima i preuzevši inicijativu na bojištu, uspjela efektno matirati. No, nakon dana ponosa i slave, dana pobjede i izgradnje svijesti o vlastitim sposobnostima i mogućnostima, dolazi do rastakanja države kroz zapostavljanje i omalovažavanje vrijednosti iskazanih u Domovinskom ratu – vrijednosti na kojima je država stvorena, obranjena, oslobođena i do prvog kata izgrađena.

Ni Hrvatska vojska nije izbjegla tom udaru. Ostatci iz totalitarnog, visoko militariziranog sustava odjednom su u maniri napušenih hipija počeli propovijedati destruktivne pacifističke mantre ne bi li otupili svijest Hrvata utonulih u samozadovoljstvo nakon veličanstvene pobjede, uvjeravajući ih kako su sve opasnosti minule. Tako u vremenima varljivog mira domovinska sigurnost postaje zadnja rupa na svirali, a najbolji hrvatski vojnici, ratni pobjednici – umjesto da im se omogući da stečeno umijeće i vještine nadograde pa da postanu pobjednicima i u miru – bivaju u najboljoj životnoj dobi anestezirani umirovljenjem. Potom je bilo tek pitanje vremena i stvar tehnike kad će ih se i kako početi prikazivati nepotrebnim teretom društva, kao parazite. Sustavno su ponižavani i stvaranjem paklenog medijskog ozračja, ali i s njim usklađenog općeg društvenog i kulturnog okruženja čija je neslavna perjanica perverzni filmski opus financiran od hrvatske države. Tako onima koji bi željeli doprinijeti gospodarskom boljitku Hrvatske ratno iskustvo sve više postaje teret, a ne prednost što bi bilo prirodno. Oni čije službene biografije počinju devedesetih uspjeli su stvoriti društveno ozračje koje branitelje tjera da svoje životopise započnu devedesetšestom, kako ih potencijalni poslodavac ne bi s čuđenjem gledao i uputio na dodatni psihijatrijski pregled. A može li se uopće zamisliti bolja kvalifikacija za obnašanje najodgovornijih dužnosti u gospodarstvu i državnoj upravi od upravljanja i sudjelovanja u ratnim operacijama, te tako iskazanim sposobnostima u pogibeljnim okolnostima, ali i  potvrđenim pozitivnim emocionalnim odnosom prema državi? Zašto propustiti jedinstvenu priliku da oni koji su krvavo stekli rijetke i cijenjene vještine postanu kamen ugaoni i kotač zamašnjak u razvoju i realizaciji koncepta nacionalne sigurnosti kao hrvatskog branda prepoznatljivog u svijetu poput, recimo, hrvatskog nogometa? Ako su već mnogi ratnici teškim nemarom danas za tu svrhu izgubljeni, trebamo li izgubiti i njihove sinove otpravljajući ih u bijeli svijet?

Oni tankoćutniji, koje sablažnjava možebitni angažman Hrvatske vojske u inozemstvu pa još argumentiraju taj stav tvrdnjom kako Hrvatska nikad nije vodila ofanzivne ratove, neka se u svojoj moralnoj čistoći radije zapitaju koliko su dugo kroz povijest Hrvati ratovali u službi drugih gospodara kao operativci i plaćenici. Zar bi sad kad im se konačno pruža prilika da kroz organizirani politički okvir i međunarodni pravni subjektivitet iskoriste teško stečenu komparativnu prednost za boljitak hrvatske države, trebali od nje tek tako odustati? Svaka sličnost sa spomenutim iskorištavanjem poljoprivrednih resursa, čini se, ni ovdje nije slučajna. Kako u tome, tako i u odnosu prema svojim braniteljima, ne ćemo pogriješiti potražimo li uzor u Izraelu. Još ćemo manje pogriješiti poslužimo li se izraelskim iskustvima u tretmanu onih pojedinaca i skupina koje pokušavaju iznutra potkopavati njihovu državu namećući strane im vrijednosti i mijenjajući im identitet i mentalitet. Oni tu ne bježe ni od oduzimanja državljanstva domaćim kolaboracionistima u toj podloj, tobože nevladinoj raboti stranih vlada. Koliko li samo u Hrvatskoj kandidata nestrpljivo čeka u redu da ih se riješi tog teškog bremena – znaka pripadnosti državi koju preziru?

Danas kada je interes ključnih međunarodnih sila, pa i onih koje Hrvati tradicionalno doživljavaju dobronamjernima, očito suprotstavljen hrvatskom, ili u najboljem slučaju nejasan, možda nam spasenje, ovaj put ovozemaljsko, opet dođe od Židova (nije li već jednom stiglo u vidu sudca Merona, američkog Židova?). U vidu pojačane suradnje ili barem kao putokaz kamo nam je ići. Baš kao i Samarijanki na zdencu vode u evanđelju od prošle nedjelje. I to u vrijeme kad je hrvatski narod po tko zna koji put preveden žedan preko vode, nasamaren i osamaren.

U tome su nečasnu ulogu nažalost odigrali i neki vodeći predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj čije držanje prema hrvatskom narodu i državi ipak u nekoj mjeri opterećuje odnos između Hrvatske i Izraela. Kako bi se rasvijetlili korijeni takva ponašanja, dovoljno je uočiti da strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma nije promakao strateški značaj židovske zajednice u Hrvatskoj. Stoga su se potrudili da se na vodećim mjestima u njoj nađu provjereni ljudi iz kolaboracionističkih (s komunističkim vlastima) obitelji. Jedan iz tog jata, k tome još hrvatski veleposlanik u Parizu, drži u svom uredu na vidnom mjestu portret komunističkog satrapa, svojedobno i sponzora terorizma usmjerenog protiv Izraela. Onog istog koji je na tlu svoje socijalističke gubernije tim teroristima pružao punu logističku potporu ne libeći im se dati čak i sigurno utočište nakon počinjenih zločina. Koliko još i danas simpatiziraju lik i djelo jugokomunističkog diktatora, toliko su hrvatski Židovi iz tih krugova kritični prema današnjoj aktivnoj politici Izraela, ponajviše onoj vezanoj uz nacionalnu sigurnost.

Ako su takva stava prema Izraelu, onda ne treba čuditi što se i prema Hrvatskoj odnose poput likova iz nekog Goebbelsovog huškačkog propagandnog filma čija je svrha bila u očima njemačkog naroda prikazati Židove odgovornima za sva zla. Titoistički Židovi tako zapravo predstavljaju jedino aktivno žarište potencijalnog antisemitizma u suvremenoj Hrvatskoj. No, suprotno ustrajnoj promidžbi da mu je mržnja prema drugima, tako i Židovima, urođena, hrvatski narod na to ne nasjeda, jednostavno prepoznajući u njima ono što jesu –  jugokomunističke provokatore čije djelovanje ne određuje etnička pripadnost, jer ti duhom i dušom čisti proleteri svih su nacija i vjera, preciznije nevjera.

Ti reketari u službi srpske politike anatemiziranja Hrvata ne samo da svesrdno podgrijavaju mućkalice nastale u toj kuhinji, nego i u “Zaustavite Reuters” stilu ne dopuštaju povijesnoj znanosti da ponudi odgovore na pitanja odnosa Hrvata prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata. U svrhu rasvjetljavanja istine posebno je važan doprinos povjesničarke Esther Gitman, Židovke koju je prema njezinom svjedočenju spasio jedan ustaša iz ratnog Sarajeva. Ona se usudila ozbiljnije pročeprkati po hrvatskim arhivima iz tog povijesnog razdoblja, te objaviti nalaze istraživanja svekolikoj javnosti o brojnim slučajevima pomoći Židovima od strane običnih ljudi, ali i službenika NDH, što baš i nije bila raširena praksa u tadašnjoj Europi. Time je izazvala nervozu i čuđenje svog mentora, inače istog onog poklisara, titoljupca, teško razumljivom “dobrotom” hrvatskih vlasti još uvijek zbrinutog na veleposlaničkom položaju u Parizu. Izvrstan posao radi i filmaš Jakov Sedlar koji je u filmu o logoru Jasenovac i općenito o prilikama u NDH izložio mnoge dokumentirane činjenice koje bacaju sasvim drugo svijetlo na to razdoblje od onoga, kojim ga držeći medijski monopol, prikazuju jugokomunistički reketari. Pri tom je posebno upečatljiva odjavna špica Sedlarova filma iz koje je vidljivo da više od pola ekipe čine upravo Židovi.  

Danas doista nema razloga da odnose Izraela i Hrvatske opterećuju oni koji su umislili da Hrvate mogu natjerati da pale svijeće na tuđim grobovima, a vlastite da zanemare u tolikoj mjeri da ih se ne smiju ni spominjati. Uživljavajući se u tu krajnje nečovječnu ulogu oni predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, koji se nikako ne uspijevaju riješiti totalitarnog mentalnog sklopa, ne djeluju kao most između dvije države, već više kao mina na tom mostu. Stoga neka njegovo razminiranje bude pokazna vježba iz nacionalne sigurnosti obiju zemalja kao preduvjet i zalog buduće plodonosne suradnje na sreću i radost ovoga i budućih naraštaja.

Grgur S.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati