Pratite nas

Kolumne

Državni vrh glavni krivac što Međunarodni sud pravde nije presudio Srbiji da je učinila genocid u Vukovaru

Objavljeno

na

Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom i kao i svi najviši državni dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i kao navodni najveći zločin poslije II. Svjetskog rata.

HNES_10_prosinca_2014_1

20. rujna 2014. u Vukovaru (ne slučajno) Hrvatsko nacionalno etičko sudište podiglo je moralnu optužnicu za veleizdaju protiv Ive Josipovića, tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova i prve potpredsjednice Vlade, Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i Milorada Pupovca, predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora. Na istoj sjednici je odlučeno da se pripremi i optužnica za moralnu veleizdaju protiv Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske i još nekih osoba iz vrha hrvatske politike. Već tada, Hrvatsko nacionalno etičko sudište u obrazloženju optužnica kao ključne argumente, između ostalog, navelo je i izdajničku politiku državnog vrha prema Vukovaru te pomaganje nove velikosrpske agresije na Vukovar utvrđene u Memorandumu 2 SANU, koja je nova platforma za obnovu stare velikosrpske politike.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište rezimiralo je brojne argumente koji su potvrdili veleizdajničko djelovanje državnog vrha i u odnosu na Domovinski rat i u odnosu na vukovarsku epopeju te je utvrdilo da su u posljednje dvije godine prouzročili novu krizu u Vukovaru te da su sustavno radili kako bi nametnuli krivotvorine kojima bi se srpska agresija za izvršeni genocid pretvorila u građanski rat i sukob s podijeljenom odgovornošću.

Međunarodni sud pravde u Haagu u raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj i protutužbi Srbije utvrdio je neosporne činjenice i povijesne istine koje dodatno dokazuju da je hrvatski državni vrh izdao Vukovar i vukovarske branitelje te da je glavni krivac što Srbija nije osuđena za genocid koji je učinila u Vukovaru.

Zašto je državni vrh glavni krivac? Zato što je njegova cjelokupna politika bila u suprotnosti s optužnicom koju je podigla Hrvatska protiv Srbije za učinjeni genocid, u kojem je ključni dokaz bio učinjeni genocid u Vukovaru.

Na najvišem sudu Ujedinjenih naroda presuđeno je da se nije radilo o građanskom ratu niti o oružanom sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma s podjednakom krivnjom. Također je dokazano da ne postoji obostrana krivnja Srbije i Hrvatske, za rat i ratne strahote nego da je jedini krivac ideologija stvaranja velike Srbije i provođenja plana “spaljene zemlje” u kojem su ubojstva, teški zločini bili sredstvo ostvarivanja etničkog čišćenja za stvaranje etnički čiste velike Srbije. Dakle, Međunarodni sud pravde neosporno je utvrdio da su Srbija, Crna Gora i JNA pokušali teškim zločinima i vojnom silom stvoriti veliku Srbiju. Takva presuda je, između ostalog, i presuda Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Zoranu Milanoviću i drugima koji su vodili politiku amnestiranja Srbije i prihvaćanja krivotvorine da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom i za rat i za počinjeni zločin. Stjepan Mesić je tvrdio godinama da Crna Gora nije ratovala s Hrvatskom. Tvrdio je da su Tuđman i Milošević podjednako krivi za rat. Dakle, suprotno presudi Međunarodnog suda pravde on je optuživao vlastitu domovinu da je kriva za ono za što nije kriva. Vesna Pusić je još prije 12 godina počela tvrditi da nema Domovinskog rata nego da se radilo i radi o sukobu dvaju nacionalizama, srpskog i hrvatskog, radi komadanja Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Tvrdila je da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu a da je Oluja zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja Srba. Bila je zvučnik Carle del Ponte i davala je podršku koncepciji tužilaštva o tome da nema agresora i žrtve, da nema dobrih i loših, da su za zlo krivi i Srbija i Hrvatska, ali možda Srbija nešto malo više. Ivo Josipović je cijelo vrijeme, zajedno s Vesnom Pusić, nastojao povući hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid jer su se bojali onoga što se dogodilo. Bojali su se da će Haaški sud pravde utvrditi da je Srbija agresor, da je uzrok rata, pokušaj stvaranja velike Srbije i provođenje dobro smišljenih masovnih zločina radi etničkog čišćenja dijelova Hrvatske koje su željeli pripojiti velikoj Srbiji.

Zagreb 27.06.2013 POGLED-Ivo Josipoviæsnimio Denis LovroviæTakvom presudom presuđeno je i izdajničkoj politici Ive Josipovića, Vesne Pusić i drugima. Ivo Josipović je sa bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem u Vukovaru javno prihvatio velikosrpsku krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu, da su obadvije strane krive za rat, da su obadvije strane činile iste zločine te da se jedni drugima trebamo ispričati i nastaviti u miru živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ivo Josipović je više puta govorio da su uzroci zla “konglomerati nesretnih politika”. Nije reagirao na javno svojatanje Vukovara kao srpskog grada. Umjesto da reagira na izjavu Tomislava Nikolića da je Vukovar srpski grad i da tu Hrvati nemaju što da traže, on se s njime triput ljubio kao najveći prijatelj. Izjava Ive Josipovića u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, da je za svo zlo kriva hrvatska politika 90- tih godina toliko je bila neistinita i iritirajuća da je na nju čak reagirao i Sulejman Tihić i u Sarajevu i u Zagrebu utvrdivši da to nije istina i da bi bez pomoći Hrvatske u Bosni i Hercegovini bilo još mnogo gore. Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac stalno su izmišljali ustašluk i svuda su vidjeli ustaše i hrvatski šovinizam koji buja, koji je tu i vreba. Josipovićeva izjava u izraelskom Knessetu dala je podlogu za stalno lažno optuživanje Hrvata da su kroz povijest stalno vršili genocide nad Srbijom. Srbijanska protutužba za genocid je sramotan pamflet u kojem se izmišlja kontinuitet ponavljanja genocida Hrvata nad Srbima od I. Svjetskog rata do danas, te se ide tako daleko da se u tom kontinuitetu lažno tvrdi da otpor branitelja nasilnom postavljanju ćiriličnih ploča u Vukovaru je početak novog genocida nad Srbima. I nakon presude Međunarodnog suda pravde reakcija državnog vrha Srbije i Republike Srpske pokazala je da oni ne prihvaćaju presudu, čak da ne odustaju od svoje velikosrpske politike te i da dalje lažno optužuju Hrvatske kao genocidan narod.

Dakle, ukupna politika državnog vrha podržavala je glavne velikosrpske optužbe protiv Hrvatske. Pristala je na podjelu krivnje i prihvaćala je Hrvatsku krivnju koje nema. Međutim, posebno je ta politika bila veleizdajnička u odnosu na Vukovar. Ivo Josipović i Milanovićeva Vlada prihvatili su pravo Srbije da aktivira optužnice i presude vojnih sudova bivše JNA te da obnavlja te optužbe i presude i hapsi i sudi hrvatske branitelje. Dakle, prihvatili su da Srbija sudi kao agresor za neke događaje koji su se dogodili u Hrvatskoj za vrijeme agresije Srbije.

Kada je Hrvatski sabor donio Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše SFRJ, i Ivo Josipović i Vlada Zorana Milanovića, zatražili su od Ustavnog suda Hrvatske da poništi taj Zakon.

Ivo Josipović je više puta govorio o štetnosti toga Zakona, a glavno obrazloženje mu je bilo da se time krše ustavna prava branitelja jer im taj Zakon onemogućava da dokazuju svoju nevinost pred srpskim sudovima. Kako to dokazivanje na kraju ispadne vidjeli smo na tragičnoj sudbini Veljka Marića. Zbog takvog ponašanja Ive Josipovića ali i cijelog državnog vrha, dva puta sam pisao Otvorno pismo Ivi Josipoviću i obrazlagao zašto mora promijeniti svoju politiku. Ne samo da nije promijenio svoju politiku nego mi nije ni odgovorio ni na jedno pismo. Nažalost, i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Haagu Ivo Josipović nema snage da prizna svoju krivnju zbog pogrešne politike, da se ispriča hrvatskom narodu i javno kaže da je vodio pogrešnu politiku. Umjesto toga on se pokušava izvući, skriti svoju odgovornost i za svoju promašenu politiku optužiti druge. Konkretno, on u intervjuu u Večernjem listu iznosi niz novih neistina na koje se mora javno odgovoriti i zbog kojih ga se mora pozvati na političku odgovornost. Prije svega on negira da je cijelo vrijeme radio protiv hrvatske tužbe, da je do zadnjeg trenutka s Vesnom Pusić pokušavao pritiskom povući tu tužbu. On priznaje da je zajedno s dr. Šimonovićem radio na tužbi 2000-tih godina ali veliča svoju ulogu i tvrdi kako je bitno poboljšao tužbu što je suprotno činjenicama jer oni su odustali od toga da se tuži Crna Gora, oni su razvodnili tužbu a ne ju poboljšali. Josipović nije obrazložio zašto je napustio radnu grupu i zašto se hvalio o tome tada srpskom veleposlaniku koji mu je cinično odgovorio “to ćemo znati ceniti”. Josipović netočno opisuje svoj dogovor s Borisom Tadićem i razloge zašto je u Vukovaru prihvatio demonstrirati javno pretvaranje velikosrpske agresije u građanski rat. On se ne osvrće na činjenicu da su mu vukovarske majke okrenule leđa, kulturno prosvjedujući protiv te veleizdaje. On pokušava krivotvorinama pokazati da je njegova namjera bila dobra, da je želio pomoći Veljku Mariću, čak nas uvjerava da bi mu i pomagao da se Hrvatski sabor i drugi nisu pobunili protiv Sporazuma s Srbijom, preko državnih odvjetništava kojima Hrvatska priznaje pravo Srbije da sudi za događaje na teritoriju Hrvatske koji su se dogodili za vrijeme agresije Srbije. On se ne osvrće na argumente da je prihvaćanje takvog stava gubitak suvereniteta Republike Hrvatske. Državni vrh Hrvatske nikada se nije osvrnuo ni jednom riječju na postojanje Memoranduma 2 u kojem se, između ostalog, kaže da je Vukovar srpski grad i da Srbija nije odustajala od borbe za srpski Vukovar. Hrvatsko vodstvo u svojoj politici prema Vukovaru ne vodi računa o stvarnoj politici državnog vrha Srbije.

Državni vrh Hrvatske ne vodi računa o činjenici da su u Republici Srbiji na vlasti ljudi koji su sudjelovali na agresiju na Republiku Hrvatsku s ciljem da zločinima i etničkim čišćenjem otmu Hrvatskoj dijelove teritorija radi stvaranja velike Srbije. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički je vojvoda i učesnik agresije na Hrvatsku u okolici Vukovara. On je bio jedan od pomoćnika Vojislava Šešelja i nikada se nije odrekao četničke politike. I drugi vodeći ljudi srpske politike ne razlikuju se od Šešelja i Nikolića. Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku. I one je bio pomoćnik Vojislava Šešelja. On je generala Gotovinu uspoređivao s Vojislavom Šešeljom. I on, kao i Nikolić, smatraju da je Tuđmanova Hrvatska bila nacistička i ustaška država. Ivica Dačić, kojeg nazivaju mali Slobo, jer je bio njegov tajnik, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku jer je bio u najužem krugu ludi koji su odlučivali o toj agresiji. Da se nije nimalo promijenio pokazuje njegova nedavna izjava da se Srbija nije odrekla pretenzija od izlaska na Jadransko more.
I bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, veliki prijatelj Ive Josipovića, lažni demokrata i liberal, nimalo se nije razlikovao, odnosno ni malo se ne razlikuje od Nikolića, Vučića i Dačića. On je sina akademika Ljube Tadića, jednog od tvoraca Memoranduma 1 i Memoranduma 2.
Boris Tadić j nastavio politiku svoga oca te je tvrdio da je Oluja bila zločinački pothvat, da su hrvatski izvršili etničko čišćenje.

Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvo na čelu s Franjom Tuđmanom i kao i svi najviši državni dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i kao navodni najveći zločin poslije II. Svjetskog rata.

U takvom političkom ozračju hrvatsko državno vodstvo se odlučilo prisilnim stavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru stvarati veliku krizu i omogućiti nove velike napade na vukovarske branitelje. Branitelji kada su vidjeli da državni vrh, ne samo ne želi braniti istinu o tome što se događalo u Vukovaru nego da posredno i neposredno pomaže velikosrpsku agresiju i krivotvorenje istine o Domovinskom ratu, odlučili su se samoorganizirati. A nasilno nametanje ćiriličnih ploča, suprotno Ustavnom zakonu, posebno članku 8. omogućilo je i velikosrpsku vanjsku agresiju i obnavljanju unutrašnje agresije pete kolone, brojnih ne vladinih udruga i dijela medija koji su počeli optuživati vukovarske branitelje ne samo za šovinizam nego i za ustašluk, čak su ih uspoređivali sa Martićevim balvanašima. Te optužbe išli su tako daleko da su optužene i vukovarske majke zbog crnine. Čak su ih proglasili “morbidnim jer uživaju u svijećama i suzama”.

U Vukovaru je veliko razočaranje što Međunarodni sud pravde nije osudio Srbiju za učinjeni genocid u Vukovaru. Navedene činjenice iz tužbe, koje je konstatirao i Međunarodni sud pravde, dokazale su da je u Vukovaru učinjen genocid i da je sud pravde učinio nepravdu što barem za Vukovar nije presudio da je Srbija učinila genocid.

Tvrdim da je za tu nedonešenu presudu, koju je trebalo donijeti, glavni krivac sadašnje vodstvo Hrvatska koje je uz pomoć protuhrvatskih nevladinih udruga i dijela medija i jednog broja intelektualaca, stalno lažno optuživalo Domovinski rat a pogotovo vukovarske branitelje.

Već su mnogi u nas pisali o tom problemu. Zašto suci, iako je prihvaćeno postojanje genocidnih zločina u Vukovaru, nisu glasovali za genocid na bazi prihvaćenih činjenica o genocidnim zločinima. Svaki sudac emocionalno i subjektivno mogao je glasovati na bazi iznešenih činjenica, bez imalo grižnje savjesti, da je u Vukovaru učinjen genocid kao i u Srebrenici. Postavlja se pitanje zašto većina nije tako glasovala. Mislim da je bila zbunjena ponašanjem hrvatskog državnog vrha. Teško je očekivati da će suci iz Afrike, Amerike, koji ne poznaju prilike u Hrvatskoj i Srbiji, u dvojbi da li glasati za genocid ili ne, glasati za genocid kada su informirani da je i državni vrh Hrvatske bio protiv vlastite tužbe. Ako su informirani da se predsjednik države triput ljubi s predsjednikom Srbije koji javno tvrdi da Hrvati nemaju što tražiti u Vukovaru jer je Vukovar srpski grad. Zašto bi glasali da je bio genocid u Vukovaru kad najviši državni dužnosnici amnestiraju Srbiju od genocida i prihvaćaju krivnju Hrvatske koje nema. Kako je moguće glasovati za genocid Srbije ako Stjepan Mesić, bivši dvostruki predsjednik, javno govori da su uzrok rata planovi Tuđmana i Miloševića da stvaraju veliku Srbiju i veliku Hrvatsku, ako Vesna Pusić tvrdi da su taj plan ostvarivali dogovorno. Zašto bi strani suci glasovali da je učinjen genocid u Vukovaru, ako znatan dio medija, nevladinih udruga i dio političkog vrha borbu vukovarskih branitelja za istinu proglašavaju šovinizmom. Ako se u državnom vrhu ne shvaća da se branitelji ne bune protiv prava nacionalne manjine i protiv ćirilice, nego su ogorčeni što državni vrh i dio državne politike ne samo da se ne suprotstavlja novoj agresiji na Vukovar nego ju i pomaže.
Mislim da je sada krajnji čas da se u Hrvatskoj raščisti sa svim onima u državnom vrhu, medijima, ne vladinim udrugama, koji su sustavno krivotvorili istinu o Domovinskom ratu, koji su agresorski rat protiv Hrvatske pokušali pretvoriti u oružani sukob u Hrvatskoj, u građanski rat, a mnogi su išli i dalje pa su čak i vukovarske branitelje pretvarali u zločince a zločince u žrtve. Kako je bivši predsjednik Stjepan Mesić već otišao iz aktivne politike, kako odlazi i Ivo Josipović ključno pitanje je sadašnja Vlada koja je krivac za stanje u Vukovaru, koja je nasilnim uvođenjem ćiriličnih ploča suprotno Ustavnom zakonu, koja ne provodi odluku Ustavnog suda Hrvatske da je neustavno te ploče nasilno stavljati, ustvari pomaže Memoranduma 2, u kojem je jedan od ciljeva obilježavanje Vukovara kao srpskog grada.

Oporba zato mora u Hrvatskom saboru zatražiti glasanje o povjerenju Vladi kako bi se pred očima hrvatske javnosti utvrdila moralna i politička odgovornost državnog vrha Hrvatske kao krivca što Međunarodni sud pravde nije osudio Srbiju za učinjeni genocid u Vukovaru.

Autor: Zdravko Tomac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati