Dubravko Ljubić: Fikcije u političkom životu – što stvarno sadrže politički pojmovi ‘centrizam’ i ‘populizam’?

1
HINA/ Damir SENCAR

Terminom fikcije označava se sadržaj koji postoji isključivo kao naša predodžba, odnosno izmišljeni sadržaj kojeg uzimamo kao zbilju iako je očigledno kako tvorba naše mašte ne egzistira u realnom svijetu. Naša politička stvarnost utemeljena je na mnoštvu fikcija slijedom čije opstojnosti jednostavni društveni odnosi dobivaju koprenu misterije. Kreatori javnog mnijenja danas koriste fikcije na jednak način kako su nekad mandarini koristili izmišljeni jezik slijedom čega je u biti sudbeni postupak dobivao karakter spiritualnosti i intelektualizma. Uz to, u istupima predstavnika glavnih političkih opcija, u tiskovinama svih vrsta i boja, baš kao i u elektroničkim sredstvima priopćavanja, zamjetna je poraba ispraznica, odnosno riječi i složenica koje stvarno nemaju nikakav sadržaj. Samo po sebi to i ne bi bio neki naročiti problem kada se na takvim floskulama ne bi temeljile daljnje konstrukcije koje utječu na našu životnu zbilju. Perjanice takvih besmislica su mantra o poželjnosti pozicioniranja političkog programa nositelja političke vlasti u centrističko okružje kao tobože nužne posljedice trenda određenog europskim vrednotama, te isticanje važnosti i neminovnosti borbe protiv populizma i nacionalizma kao posljedicama fašizacije društva, piše Dubravko Ljubić/narod.hr

U parlamentarnim demokracijama voljom većine štite se određeni društveni interesi. Stereotipna podjela zastupnika tih interesa kolokvijalno se određuje pojmovima političke ljevice i desnice. Ovi pojmovi povijesno nastaju u doba oko Francuske revolucije kao oznaka za parlamentarno okupljanje pristaša kralja i monarhije u klupe na desnoj strani sabornice, gledano s mjesta predsjedatelja, dok su oponenti zauzimali suprotnu stranu. Notorno je da ovakva podjela ni na koji način ne definira društvene ciljeve za koje bi se posjednuti u parlamentarne klupa trebali zalagati. Danas se sadržajno pojam političke desnice veže uz zalaganje za političke stavove koji zaziru od novacija u društvenom životu, odnosno uz onaj dio spektra političke misli i ideja koji je povezan sa konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskim afirmativizmom te očuvanjem nacionalne samosvijesti. S druge strane, politička ljevica bi se trebala zalagati za pravedniju distribuciju limitiranih ekonomskih sredstava te za ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje radno ovisnog stanovništva, odnosno kako to izričajno uobličava Roderick Lang, brinuti se o pravima radnika, protiviti se plutokraciji, te zalagati se za prava žena i socijalnu jednakost građana. Pojednostavljeno, a na tragu misli Norberta Boobija, desne političke opcije inzistiraju na hijerarhiji pri čemu određene društvene skupine koje čine sposobniji, bogatiji, zaslužniji u ratu, odnosno pripadnici jedne nacije, roda, vjere, trebaju imati određene privilegije, dok se politička ljevica zalaže za socijalni egalitarizam negirajući različitosti koje proizlaze iz ljudske prirode ili socijalne uvjetovanosti.

Pokušaji definiranja socioloških pojmova, zbog njihove predmnijevane nepreciznosti koja neminovno nastaje već radi same mijene društva uvjetovane stalnim socijalnim napretkom, u današnje vrijeme Sizifov je posao. Definicije najčešće služe isključivo na operacionoj razini da bi učesnici u raspravi imali spoznaju o sadržaju koji je predmet komunikacije. Stoga danas priča o progresivnoj političkoj ljevici i regresivnoj desnici, kao egzistentnim sociološkim pojavama, nema nikakvog smisla. Naime, proširenjem aktivnog biračkog prava u njegovoj općoj i jednakoj dimenziji, kao temeljnog političkog prava, smisao podjele na političku ljevicu i desnicu gubi se u bespućima povijesne zbiljnosti. Osnovne političke opcije, ukoliko žele polučiti pozitivan izborni rezultat, moraju u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja koja barem formalno zadovoljavaju interese dovoljnog broja birača čiji glasovi će predstavljati demokratsku legitimaciju biranima za učešće u vlasti. Osvajanje političke vlasti stoga ovdje postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu. Svemu navedenom pogoduju i svekolika sredstva priopćavanja koja bombardiranjem javnosti beskorisnim kvaziinformacijama, zapravo skreću pozornost s bitnih pojavnosti na one koje to nisu, odnosno nameću određene teme kao društveno relevantne iako o njima ne ovisi niti jedan segment realnog življenja.

Dakle, već sama empirija pokazuje kako ljevica i desnica u političkom smislu zapravo ne postoje. No zanemarimo ovu tvrdnju barem nakratko kako bismo analizirali danas najpopularnij pojam, pojam političkog centra. U teoriji, politički centar je termin koji označava političke opcije koje pokušavaju pronaći medijalni put između lijevih i desnih ideologija. Ako ovu enciklopedističku definiciju pokušamo svoditi na zajednički nazivnik, možemo doći jedino do zaključka kako je politički centar dodirna točka između političke ljevice i desnice. A kao dodirna točka ne može imati sadržaj koji već nije imanentan ljevici ili desnici. U čemu je onda magična privlačnost prezentnog guranja svih aktera na političkoj sceni u tu famoznu točku? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Jedino političke opcije koje se nalaze u političkom centru ne moraju imati jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se eufemistički naziva najširim slojem društva. Jedino stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom biračkom tijelu u cijelosti, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. Jedino su stranke političkog centra pogodno okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost više ne vezuju uz volju birača već uz birokratski i klijentelistički odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika više nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva. Stoga centri političke moći svaku ideju koja se zalaže za ponovno davanje važnosti u političkom životu narodu kao nositelju suvereniteta označavaju ekstremizmom. A borba protiv ekstremizma se provodi kroz demonizaciju populizma ili nacionalizma, kao sadržaja koji nužno moraju ima pežorativan karakter. A je li tome doista tako?

Populizam je okoštalim političkim strukturama opasan jer se radi o teoriji i pokretu koji se javlja u 19. stoljeću u Sjedinjenim Američkim Državama, a kao odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije. Bit populizma je vraćanje vladavine narodu, shvaćenom kao jedinstvenom dobrom i nekorumpiranom subjektu, uslijed egzistentnog nezadovoljstva učincima vlasti. Realno, u demokracijama svaki pokret koji preko izbora pokušava doći na vlast jest u većoj ili manjoj mjeri populistički, već samom činjenicom stavljanja sebe u ulogu predstavnika volje naroda ili njegovih dugoročnih interesa. Stoga se danas čini tragikomičnim svako djelovanje vladajućih usmjereno pridruživanju populizmu kao pojmu isključivo negativnih konotacija. Doista je teško naći logično obrazloženje zašto bi populizam, sam po sebi, bio društveno neprihvatljiva pojava. Ovdje bih podsjetio i na tvrdnju Ive Banca prema kojoj trenutna navala protu-populističke retorike u biti nema važnije društveno značenje. Suvremeni populizam, ili ono što se pod tim nazivom podrazumijeva, možda može biti opasnost za pluralizam liberalne demokracije; međutim vladavina populističke većine, ako je podržana demokratskim izborima, nikada ne može biti tako sustavna društvena prijetnja kao baršunasta arogancija manjine. Ako se već nečega treba bojati, bolje se bojati rigidnih liberala nego kaotičnih populista.

S druge strane, nacionalizam i nacionalna samosvijest su uslijed stoljeća istrebljivanja Hrvata i gušenja hrvatstva od strane velikosrpskog imperijalizma, postale tabu teme i sadržaj uvijek pogodan za etiketiranja najgore vrste. Sve one koji su se drznuli misliti nacionalno treba u ime političke korektnosti satrti u korijenu. No, pri tome se zaboravlja da politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu gdje obrasce ponašanja propisuju igrači na internacionalnoj razini. Politička korektnost je zapravo prikriveni totalitarizam pri čemu su mjere kontrole misli i mišljenja s razine državnog represivnog aparata premještene u domenu autocenzure koja nastaje uslijed bojazni pojedinca od medijske harange i društvenog odstrjela, a čemu nepoćudni promišljatelji obvezatno bivaju izvrgnuti. Politička korektnost u svojoj biti dokida opću slobodu čovjeka. Ljudska sloboda je uvjetovana moralnom obvezom svakog pojedinca živjeti ljudski i međuljudski. Ostvarivanje ljudske osobnosti ne može se zbivati u pukom egocentrizmu ili dominaciji, već je bit njezine izgradnje u djelatnom zauzimanju za drugog radi sebe samog. Stoga se nametanje navodno ispravnih stavova ne smije koristiti kao sredstvo dokidanja prava na mišljenje drugih. Svaki produkt misaonog procesa može i mora biti predmet kritičkog razmatranja učinjenog sine ira et studio (Tacit: “Bez srdžbe i pristranosti”).

Djelovanjem protiv navodnih ekstremizama, uvjeravajući nas pri tome kako je ono utemeljeno na europskim navadama, nositelji političke moći zapravo nas vode u jednoumlje orwellovskog tipa u kojem je osobnost pristaša režima ograničena internim pravilima političkih elita, dok je sloboda svih drugih praktično dokinuta jer oni tako različiti nisu režimski ljudi i kao takvi su isključeni iz društvenog života. U obavljanju društvenih poslova danas je u potpunosti zaboravljena hrvatska tradicija izražena kroz temeljno geslo Dubrovačke Republike obliti privatorum publica curate (“zaboravite privatno i brinite se za javno”). U nas svaka vladajuća politička opcija u želji za zadržavanjem društvene pozicije i povećane mogućnosti ničim opravdane participacije u raspodjeli društvenih bogatstava, izvršava vlast na način kojem krajnji cilj nije dobrobit svih, već to postaje stvaranje kolektiviteta koji zbog ostvarivanja svojih interesa, ako je to potrebno, žrtvuje svoje dijelove radi cjeline. Deklarirana inkluzivnost automatizmom se povlači pred potrebom političkog ekskludiranja neistomišljenika. Vlast se brani i zadržava relativizacijom dometa zakona te na taj način društvo pretvara u etičku pustinju realnog bezakonja. Određene društvene skupine, kao što su primjerice branitelji, dijaspora, vjernici, štovatelji tradicionalnih vrednota ili drugi nacionalno osviješteni pojedinci, koje iskustveno gledano u Hrvatskoj više manje sve vlasti pokušavaju marginalizirati, prvo unutar pravnog poretka gube pravni status i postaju građani drugog reda, što je samo početak njihove društvene eutanazije. Pri tome je razvidna intencija neprestanog povećavanja broja ljudi kojima pravni sustav ne pruža zaštitu predviđenu za podobne. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi društvo postaje jednoobrazno mnoštvo jedinki koje će biti siljene nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva političkih elita. Takva vlast razara slobodu pojedinca dominacijom dogmi u kulturi i obrazovanju te preko toga u svakom obliku ljudske djelatnosti. Cilj odgoja više nije usađivanje vrednota, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Ljudski aktivitet biva lišen svake vrline, ali i svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava. Obrazovanje utemeljeno na ideologiji primarno treba ubiti svaku etičnost pojedinca pripremajući ga tako prema potrebi za društvenu ulogu krvnika ili žrtve, lišenu emocionalnog involviranja.

S druge strane, posljedice promašenih politika političkih elita padaju na teret poreznih obveznika, njihove djece i budućih naraštaja. I to selektivno, pri čemu se iz kruga ekonomski pogođenih izuzimaju članovi političkih elita i oni koji su ostvarujući osobnu korist doprinosili i povećanju ekonomske baze političkih moćnika. Danas je probitačnije biti pripadnik nekog pokreta, sekte ili klana bliskog vlasti, nego razvijati osobne potencijale radi mogućnosti vertikalnog pozicioniranja na društvenoj ljestvici. Političke elite u nas pate od socijalnih bolesti među kojima je najrasprostranjeniji politički autizam. Bahatost, samodopadnost i arogancija osnovne su metode komunikacije vlasti sa svim koji u vlasti ne participiraju. Življenje u takvom društvenom okružju kod pojedinaca izaziva želju za bijegom, kao jedinim izlazom. Stoga je krajnje vrijeme za društvenu akciju oslobađanja svih potencijala političkih Hrvata i uređenja domovine po moralnim i kulturnim uzusima demokratskog svijeta, uvažavajući pri tome specifičnosti koje proizlaze iz naše povijesti i tradicije. Društvo se neminovno mora osloboditi interesnih skupina nastalih povezivanjem političkog te obavještajnog balasta iz bivšeg sustava i ovog novokomponiranog te anacionalnog. Došlo je vrijeme da se budućnost društva da u ruke onima kojima održavanje na vlasti radi obnašanja vlasti nije isključivi životni i politički moto, odnosno onima koji svoje političko djelovanje temelje na jasnim i ostvarivim političkim programima, a ne na bajkovitim vizijama lišenim svakog realnog sadržaja. Na sljedećim izborima stoga valja participirati promišljajući o učincima političkih centara moći na našu prošlost, društvenu zbilju te budućnost. S neizrečenim stavom o nečemu ili nekome ništa ne mijenjamo u biti stvari, ali svakako snosimo odgovornost za moguće štetne posljedice svog propusta.

Dubravko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

  • Vladimir Dananić

    „Stoga je krajnje vrijeme za društvenu akciju oslobađanja svih
    potencijala političkih Hrvata i uređenja domovine po moralnim i
    kulturnim uzusima demokratskog svijeta, uvažavajući pri tome
    specifičnosti koje proizlaze iz naše povijesti i tradicije.“

    Taj „demokratski svijet“ je već odavno odbacio sve moralne i kulturne uzuse. Sada mu preostaje samo da još odbaci i demokraciju.