Dubrovačka književnost i Nikola Tesla – Za ‘antifašiste’ je ISTINA fašizam

0

Srbijanci, koji se kao narod pojavljuju tek u 18. stoljeću uz podršku ruskog Imperija zbog izlazaska na toplo more, i danas pokušavaju oteti hrvatsku povijest, jezik i teritorij uz pomoć komunističke političke, intelektualne i znanstvene elite u Hrvatskoj, dakle, antifašista. Hrvatski antifašisti nisu ništa manje lažljivi nego li Srbijanci i Srbi. Hrvati sa drukčijim mišljenjima i argumentima ne smiju se izjasniti ni o čemu u Hrvatskoj jer ih antifašisti odmah proglašavaju fašistima i primitivcima preko UDB-inih medija. Partijska milicija ih progoni kao u Jugoslaviji. Za ‘antifašiste’ je i ISTINA fašizam jer kontroliraju svijest naroda zbog nikada sprovedene lustracije. Oni i danas peru mozak mlađim pokoljenima preko obrazovanja i medija. Međutim, istina će postati transparentna tek kada i ako ozakonimo lustraciju.

Antifašistima smeta istina jer su njihovi očevi, majke, djedovi i bake nakon 2. svjetskog rata nemilosrdno i sa mržnjom ubijali i progonili Hrvate, a to nam najbolje potvrđuje presuda hrvatskim udbašima u Njemačkoj. To je razlog zašto komunistička intelektualna elita pokušava prikriti ono što je nemoguće prikriti jer istina utemeljena na činjenicama je jača od istine utemeljene na lažima. Tko može opovrgnuti Hudu Jamu, Kočevski Rog i mnoga druga stratišta? Štoviše, antifašisti nisu državljani RH nego su samo građani, a to nam pokazuje kako su dogmatski i jugoslavenski nastrojeni. Oni su i dalje državljani nepostojeće države Jugoslavije. Oni žele živjeti sa slavenskom braćom – Srbijancima – jer ne  znaju da su Srbijanci izmišljotina isto kao i Slaveni.

Srbijanci su nam pokušali oteti dubrovačku književnost i još od toga nisu odustali. Da nemamo nekoliko časnih ljudi u kulturi i to bi nam danas oteli jer su hrvatski antifašisti  većinom zaslijepljeni jugoslavenstvom, dakle, bratsvom i jedinstvom nauštrb hrvatskog identiteta, demokracije, slobode i istine. Uz ime  bratske slavenske ljubavi, Srbijanci su nam nametnuli srbijanski jezik i danas sa pravom mogu tvrditi da hrvatski jezik ne postoji. Tako i danas hrvatski vukovci tvrde da su to dva ista jezika. I jesu po vukovskom poimanju lingivistike jer u hrvatski jezik su preko ijekavice ušle srbijanske riječi sa srbijanskim značenjima.

Kakvi neznalice su morali biti vukovci ako su vjerovali, a i danas, vjeruju da je ekavsko E bilo temelj hrvatske ijekavice ili jekavice. Naime, ni u jednom jeziku slovo E se nije odrazilo kao ije, a glas J nalazimo samo u grčkom jeziku kao iota (I). Logično je zaključiti da Semiti nisu imali glas J. Dakle, glas I je preko grčkog uticaja postao ije ili je, a nikako glas E. Ovo nam pokazuje da je hrvatska ijekavica nastala od hrvatske čakavske ikavice. U glagoljici slovo (I) se prije vukovaca zvalo ije ili iže. Međutim, u čakavskoj ikavici slovo I je često stalo za glas V, jer slovo I je na Levantu izvedeno od izvornog glasa U koje je stalo za glas V. Primjerice, hrvatski naziv Visa je preko Elena postao Issa. Prije Elena Vis se  zvao Učaca, dakle, Vačaca, odakle toponim Učka. Ovo nam pokazuje da su Hrvati na otoku Visu živjeli davno prije dolaska Elena, koje mi danas nazivamo Grci, a ne izvorno Gruci, dakle, Hruči. Gruci su danas u Italiji i Albaniji  poznati kao Guči. Međutim, u Albaniji su još i danas poznati kao Gruji.

U današnjem hrvatskom jeziku surećemo nepostojeći glas J u mnogim riječima kao u riječima deca, mera,  pena, cena, daka (djak=dijak) i pan (pjan=pijan) i mnogim drugima. Dakle, uvođenje glasa J nema nikave sveze sa slavenskim jatom (J). To je turkijski uticaj, a u Europu su ga donijeli Normani.  Ponekad taj nepostojeći glas J u hrvatskom jeziku susrećemo ispred ili iza samoglasnika A i E, pa je, recimo od riječi baka nastala riječ bajka ili od riječi maka riječ majka. U engleskom jeziku nepostojeći glas J se pojavljuje ispred glasa U (duty ili cute) gdje su ga donijeli Normani.  Kod Skandinavaca ga susrećemo nepostojeći glas J ispred glasa O, primjerice, fjord.

Kod nas je glas Č preko Osmanlija postao J jer ime Hrvač je postalo Hrvoj. Tako imamo sufiks u imenima VOJ koji je zamjenio sufiks VAČ. Ovaj sufiks susrećemo kod Srbijanica u drukčijoj inačici mada po religiji njihov sufiks u imenima jest IJE. Tako Radivoj postaje Radivoje, a  Milivoj postaje Milivoje. Zašto Hrvati koriste Hrvoje umjesto Hrvoj ne znam. Moguće je da je prezime Hrvojec postalo ime Hrvoje, ali još nisam vidio prezime Hrvojević. Od ovih srbijanskih imena su nastala prezimena Radivojević i Milivojević. Kako se ovdje pojavljuje glas V kojeg nema u hrvatskim bizantskim prezimenima, možemo kazati da današnji Srbijanci nikada u prošlosti nisu bili pod vlašću Bizanta. Naime, oni i danas Bizant nazivaju Vizant ili Vizantija.

Nema nikakve sumnje da se u prethodnom slučaju radi o zamjeni glasa Č glasom J jer hrvatska riječ sarač se odrazila kao saraj u Turskoj pa tako i u Bosni. Slično se prezime Kovačec odrazilo kao ime Kovače i odatle prezime Kovačevič. Na sličan način prezime Antac se odrazilo kao Anta, a kasnije se ime Anta odrazilo kao Anto,  od kojeg nastaje prezime  Antovič. Tako nastaju prezimena Matovič, Šimovič, Tomovič i tako redom. Danas se čak i Anti nazvaju Slavenima mada je to bio naziv za pripadnike iskonske hrvatske religije. Anti su se izvorno zvali Anci ili Janači. Zoranić je te pripadnike religije u Bosni nazivao Inci.

Narod koji nema svoj identitet traži ga drugim narodima. Tako su Srbijanci posvojili Nikolu Teslu koji nije rođen na teritoriju Srbije, nikade nije bio u Srbiji, nikada se nije izjašnjavao Srbinom dok mu Srbijanci nisu u usta stavili lažnu izjavu – Srbin po narodnosti, a domovina Hrvatska. To su prihvatili hrvatski orjunaši, a kasnije i antifašisti, mada Tesla nema ništa zajedničko sa Srbijancima osim pravoslavlja. Naime, Teslini preci su bili Hrvati katolici. Koliko je meni poznato osim Like to prezime surećemo u Slivnici, a po religiji su katolici i pravoslavci. Da pravoslavci u Hrvatskoj nikada nisu bili Srbi pokazuju nam toponimi Islam grčki.  Dakle riječ je o Hrvatima koji su nakon raskola 1057. godine zadržali bizantsko grčke crkvene  običaje, a ne Srbima. Pridjevi grčki nije isto što i srbski. Ako je Tesla Srb zašto takva prezimena izvorno ne postoje na prostoru Beogradskog pašaluka ili u današnjoj Srbiji? Neka mi netko objasni zašto su Srbi Foču nazvali Srbica?

Na koncu se nameće pitanje: Tko je vladao Beogradskim pašalukom prije Osmanlija? Nema nikakve sumnje da su tim prostorom vladali Franci, a ne Bizant. Franci su vladali cijelom Belom Hrvatskom i tamo je sačuvana ekavica, a upitna zamjenica ča je postala kaj. Po Belim Hrvatima Beograd je dobio ime. Ranije se zvao Bel crat da bi kasnije postao Bel grad, a nakon vukovice Beograd. Tako je naš Bili Grad postao Biograd. To je pogrešno jer latinska riječ bio znači život, a ne boja. Riječ bija je u sanskritu značila sjeme,  a odrazila se preko vukovice kao bio, primjerice, Biokovo.  Nije li onda pravo ime za Bihač bilo Bijač? Nije li onda pravo ime za Biokovo bilo Bijač?

Međutim, kako je pravoslavlje nasljedenik bizantskog kršćanstava, onda su Hrvati morali imati i bizantsko kršćanstvo na prostoru Krajine ili Crvene Hrvatske jer je Krajina bila vazal Bizanta i sastojala se od Dalmacije sve do Drača, Like, Bosne, Dukle i Raške. Zbog toga su Hrvati u Bosni nakon raskola glagoljicu zamjenili bosančicom. Bosančica je najstarija izvorna kirilica koja je nastala na temeljima  glagoljice. Pravoslavni Slaveni  su iz bosančice uzeli slova za glasove Č, Š i Ž, a prije toga su koristili grčko pismo. Riječ krajina je značila carevina, a od riječi kraj nastaje današnja riječ kralj.  Riječ kraljevina se ranije pojavljivala kao krajina.

Nakon kršćanskog raskola 1057. godine, Raška je došla pod bugarsku jurisdikciju. Pećku episkopiju je osnovao Sava Nemanja koji je bio monah u manastiru na svetoj gori Atos, a Pečka episkopija je bila podložna Ohridskoj episkopiji. Za vrijeme turske okupacije Pećka episkopija bila ukinuta više od dva stoljeća. Ta episkopija nikada nije bila patrijaršija jer Patrijarh je stolovao u Carigradu. Dakle, prije Osmanlija bizantska Crkva je bila jedinstvena i imala svoga Papu, a to je bio bizantski Patrijarh. Episkopije ili mitropolije su nosile ime grada u kojem su imale svoje sjedište jer je bizantska Crkva bila jedinstvena. Tako je bilo sve dok Osmanlije nisu osvojile Carigrad. Na čelu lokalne bizantske crkve je stao crkveni dostojanstvenik koji se zvao vladica ili vladika.

Nakon opsade Carigrada sjedište bizantske Crkve je prebačeno u Rusiju. Tada je pravoslvalje postalo službena religija ruskog Imperija i nastanak novih pravoslavnih episkopija i mitropolija uz blagoslov ruskog Imperija. Tada je nastalo i slavenstvo. Da bi se suprostavila širenju ruskog Imperija, Austrija je osnovala dvije pravoslavne episkopije  na teritoriju trojedne kraljevine Hrvatske – jednu u Sremu, a drugu u Dalmaciji – jer se na te prostore naseljavalo pravoslavno pučanstvo bježeći pred Osmanlijama. To su bili Bugari, Grci, Rašani i Dukljani, a Srbijanci u to vrijeme nisu ni postojali kao narod. Vlasi  su bili poznati kao Cincari, dakle, Rumunji. Kako je Hrvatska bila dio austrijskog carstva, te episkopije  su se nalazile na teritoriju Hrvatske i nastankom Jugoslavije trebale su pripasti Hrvatskoj, ali su ih oteli Srbijanci.

Osnivanjem SPC 1874. godine, i nastankom Jugoslavije, sremska episkopija je iz Sremskih Karlovaca prebačena u Beograd i postala patrijaršija. SPC postaje autokefalna, dakle, državna, tek 1920. godine uz pomoć korumpiranog carigradskog  patrijarha i počinje se širiti diljem Jugoslavije. Tada nestaju CPC i MPC,  a Crnogorci i Makedonci se proglašavaju Srbima. Isto se dogodilo sa Hrvatima pravoslavne vjere. Da nije bilo korumpiranog patrijarha, ta crkva bi bila nazvana JPC jer država se zvala Jugoslavija. Ovo je razlog zašto Hrvatska mora osnovati HPC, a Sabor mora zabraniti djelovanje SPC u Hrvatskoj zakonom jer u Hrvatskoj može djelovati sam HPC. Mnogi Hrvati još ne razlikuju pojmove Srbijanac i Srb. Međutim, Srbijanci znaju zašto su svoju crkvu nazvali srpska, a ne srbijanska. Već više puta nam se dogodila Ukrajina i moramo biti oprezni i odgovorni.

Hrvatska budućnost je klimava i jako nesigurna upravo zbog konmunističkih antifašista. To je razlog da se ozakoni lustracija i da se napokon oslobodimo onih koji nam ruše državu i dostojanstvo, te da slobodno i bez ikakvih posljedica možemo bilo gdje reći ZDS. Taj poklič je poziv na patriotizam ili domoljublje i ne vrijeđa nikoga. Čak da se koristio u NDH, mi se tog pokliča ne smijemo odreći. Napokon moramo postati suverena država, zar ne? Ne smiju nam Srbijanci i bivši komunisti  odlučivati kako trebamo živjeti i što možemo slaviti.

Srećko Radović Vir

facebook komentari