Pratite nas

Kolumne

Duguje li nam Marin Čilić nešto?

Objavljeno

na

Ne smijemo od Marina Čilića očekivati da nam svojim pobjedama vrati pobjednički duh koji gubimo svakoga dana. Ne smijemo ni od koga. Trebaju nam pobjednici kao kruh, ali on nam je već kao i njegovi prethodnici puno više vratio, nego smo mu dali. Veliki je dar to što nam svojim pobjedama omogućuje barem na nekoliko sati biti – jedan narod.

CilicNishikori 2Hrvatska je po mnogočemu paradoksalna zemlja. Do tog zaključka svaki puta dođem kada hrvatski sportaši nastupaju na velikim natjecanjima, a hvala Bogu, to je često. Postoji li bolji način za opipati puls nacije, ali i dobiti solidan uzorak za temeljitu psihološku analizu jednog društva od reakcija Hrvata na društvenim mrežama, u ovom primjeru primarno mislim na najrasprostranjeniju od njih – Facebook. Spektar je dakako širi.

Naime, danas je nedjelja. Sedmi je rujan i počinje još jedan poseban, ili kako volimo reći – povjesni dan. Počinje i iščekivanje, gomilanje tenzija, gledanje na sat. Čeka se Marin Čilić. Čeka li se Marin Čilić ili u biti čekamo nešto drugo? Jer, koliku god euforiju može izazvati osvajanje jednog od četiri najveća svjetska teniska turnira dečka iz Međugorja, jednaku razinu ogorčenja i palanke projicirat će potencijalni neuspjeh u finalu. S druge strane je ipak «mali» i «kukavni brzonogi» Nishikori. Njega će Marin pregazit. Zašto uopće igraju? Šampanjac čeka spreman u ledu. Ispisuju se transparenti dobrodošlice, organiziraju prijevozi, tiskaju majice. Lajka se, šera se, društvene mreže vrve izlijevima ljubavi i afilijacije. I sve bi to bilo prihvatljivo kada bih bolovao od specifične vrste amnezije i nezahvalnosti kakva krasi etnik kojem pripadam.

Naravno da sam sretan zbog Marina, zbog Hrvata u Domovini i diljem planete. Ranjena hrvatska duša, pregažena, popišana i ponižena danas je svedena na to da sve svoje emotivne pobude nastoji utažiti kroz sport. Trenutno nemamo drugog izbora.

Navest ću nekoliko primjera zašto je to tako osjećajući uzaludnost svojih nastojanja kakvu obično osjećam kada se tijekom svakidašnjih razgovora dotaknemo teških tema. A teške teme su dakako politika, međunarodna ili unutarnja svejedno je, iako je kudikamo ležernije komentirati konflikt Ukrajine tj. Zapada i Rusije ili divlje eskapade pripadnika radikalnih islamističkih frakcija po Iraku. Društveno je prihvatljivije, štoviše to je dužnost jednog prosječnog intelektualca, da ima stav o tim pitanjima. O Hrvatskoj se s druge strane sve zna.

Mantre su do te mjere ukorijenjene da je teško vjerovati kako je moguće iščupat korijenje. Političari su loši, naravno, svi, jer mi ih sve ponaosob poznajemo pa znamo kakvi su.

Prva dva desetljeća i kusur samostalnosti zemlja je opljačkana što nije daleko od istine, ali pitanje je u koga upiremo prstom. Zapeli smo u slijepoj ulici i ne pada nam na pamet da se okrenemo unatrag. Odgovori leže iza nas. Oni su u protoku vremena, razbacani na sve strane, ali svejedno vidljivi do te mjere da se može rekonstruirati naša prošlost. Netko će reći, tj. mnogi će reći kako je to naivan stav, moguće, a s druge strane i najrealniji.

Tko je mjerodavan dati stav? O mjerodavnosti i slobodi govora nešto kasnije.

recesijaNakon politike tu je i tema domaćeg gospodarstva čiji se epohalni neuspjesi prihvaćaju nevjerojatno lako. Informacija da je BDP u padu jedanaesti kvartal zaredom kružila je medijskim prostorom. Više ne kruži. Lansirana je, ako se ne varam, u proteklih tjedan dana. To me navodi na sljedeće u nizu, netko će reći – retoričkih i filozofskih pitanja. Kako je moguće da o npr. porazu Hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu i danas možete čuti analize, da će se o Jasminu Repeši, izborniku košarkaške reprezentacije raditi analize danima, a tako kapitalni i pogubni podaci i informacije poput skorog kolapsa gospodarstva nestaju iz cirkulacije u rekordnom roku. Zašto se pjenimo i tražimo glavu na panju jednog izbornika i pokazujemo nevjerojatnu količinu nerealnih očekivanja kada je sport u pitanju, a ne pada nam na pamet ustati i zatražiti promjenu zbog društva u kojem živimo, kojem pripadamo i unutar čijih okvira će, ako dotad opstanu, živjeti i ostvarivati se buduća pokoljenja? Postavimo stvari na sljedeći način. U stanju smo godinama trošiti energiju na nerealna očekivanja prema nogometnoj reprezentaciji, a takvu energiju nemamo recimo kada je u pitanju problematika razminiranja vlastite zemlje. Baš nas briga, znamo da se nekakva skupinica fanatika puževim tempom i debelo potplaćena hvata u koštac s minama diljem Hrvatske. Prognoze su da smo ovim tempom do 2030. čisti. Izvrsno, ne vidim tu ništa sporno. Često se pitam kako će i na koji način ljudi za sto godina okarakterizirati ovo razdoblje ljudske povijesti. Doba paradoksa? Doba umornih? Koliko još dugo možemo svi skupa okretati obraz?

Mene je često sram. Ne zbog toga u kakvom je stanju Hrvatska trenutno već u kakvom smo stanju kao narod, posebno moja generacija. Proklinjati sudbinu ili nešto učiniti? Mi smo Hrvatska, njezina slika i prilika. Tako jednostavna, a opet daleka istina.

ivica&janica2Vratimo se u domenu sporta i napravimo kratku analizu sportskih dostignuća hrvatskih sportaša od samostalnosti. Sigurno je da nisam u stanju sve nabrojati, no pokušat ću zahvatiti većinu. Prvo mi pada na pamet finale OI u Barceloni i srebro hrvatskih košarkaša predvođenih Draženom, Tonijem, Dinom, Tabakom. Potom Goran Ivanišević, od medalja na istim Olimpijskim igrama preko ratnog finala Wimbledona s Agassijem, pa preko dvadesetak osvojenih turnira, stotine dobivenih mečeva i zvjezdane karijere do 9.7.2001. kada sam kao dvanaestogodišnji balavac klečeći plakao pred televizorom. Kako zaboraviti Atlantu?

Zlato rukometaša izboreno u finalnoj utakmici pred tridesetak tisuća gledatelja protiv čuvene i mitske Švedske, prerano preminulog i zaboravljenog Iztoka Puca kako s jednom nogom melje Francuze u polufinalu ili srebrnih vaterpolista. Europskog prvenstva u nogometu održanog u Engleskoj na koje smo se plasirali uvjerljivo marširajući kroz grupu gazeći Talijane pod paskom velikoga Tomislava Ivića čije ime i danas budi respekt širom nogometne Europe. Četvrtfinala u Teatru snova, a prije toga trojke u mreži, tada aktualnih europskih prvaka Danaca uz Šukerov legendarni lob preko budućeg spasitelja Schmeichaela i bijega Gorana Vlaovića protiv Turske. Bronce 98-e iz Francuske. Nije potreban detaljniji opis. Badelovih finala rukometne Lige prvaka u neponovljivoj i ponosnoj «Ledenoj». Nogometnih klupskih natjecanja hrvatskih klubova, Hajduk 1994. i Croatia u dva navrata krajem stoljeća kada je srušen Ajax u Amsterdamu i otkinut bod u Manchesteru. Potom buđenje obitelji Kostelić, nepobjedive Janice, a nedugo zatim i Ivice Kostelića kojega se danas često tjera u mirovinu kroz komentare na društvenim mrežama. Proglašava ga se «pizdom» jer eto, uzeo je samo srebro na Olimpijadi.

ivanisevicbarcelona1992Blanka Vlašić, preskočio sam Ivu Majoli i Roland Garros 1997. godine. Počinjem se gubiti. Svjetsko 2002., Europsko 2004., Svjetsko 2006., Europsko 2008., Europsko 2012., Svjetsko 2014. i otvaranje prvenstva pred nekoliko milijardi ljudi odmjeravajući snage s Brazilom u našim specifičnim šahiranim dresovima. Zoran Primorac, Cro Cop, veslači, Tamara Boroš, Podravka Vegeta, Jug Dubrovnik, Željko Mavrović i Lennox Lewis – sedma i osma runda, Toni Kukoč i tri NBA prstena prvaka uz bok Jordana, Pippena i Rodmana. Giovanni Cernogoraz, Filip Ude, Duje Draganja, Zaninovićke, Beara, Vukas, Skoblar, Zambata, Dinamo 1967. jer ih baš želim spomenuti, Nikolaj Pešalov, rukometaši bezbroj puta, naši internacionalci sportaši u najvećim svjetskim klubovima, hokej u zadnje vrijeme, rukometašice, Sandra Perković, Ana Šimić, Veljko Rogošić, Zvonimir Boban, ATP Umag, ATP Zagreb Indoors, Snow Queen Trophy Sljeme, Barbara Jelić, Branko Zorko, Siniša Ergotić, Ivan Dodig i Marin Čilić, Mario Ančić, Miho Bošković, vaterpolisti 2012., rukometaši 2004., Ivan Ljubičić… je li dovoljno? Dario Šarić, Bojan Bogdanović, Snježana Pejčić, hrvatski bob četverac, Jakov Fak, Borna Ćorić, Donna Vekić, Ana Konjuh, HNK Rijeka, RNK Split, Davis Cup 2005, Ivano Balić, kajakaši kanuisti na divljim vodama, maratonka Lisa Nemec, Cibona, Split, Zadar, najveći Krešimir Ćosić, Mirko Novosel, domaćinstva rukometnih prvenstava, Arena Zagreb, Spaladium, buduća Kantrida, Poljud, Aldo Drosina, HAVK Mladost – najtrofejniji klub u povijesti vaterpola, Hanžekovićev Memorijal, derutni, ali legendarni Maksimir, 3:2 na Wembleyu, 3:0 u Lyonu, hrvatska himna u Berlinu, Sportske igre mladih, naši paraolimpijci, RK Metković, Niko Pulić, Grobničko trkalište, stadion u Dugopolju, mlade reprezentacije u svakom sportu, Pepo Puch (konjaništvo), obitelj Peregrin – majstori samostrela, Tan Rui – Wu, Dontaye Draper, Eduardo da Silva, Luka Modrić, Mario Mandžukić, Raketa, David Diehl, HŠK Zrinjski Mostar, Široki Brijeg – košarka i nogomet, Salt Lake City 2002….

sportasi1To je samo po sjećanju. Kada bi netko sa strane pročitao sve ovo, a pogotovo čitavu listu pritom znajući koliko se planski ulagalo u sport općenito, Hrvatska bi bila proglašena svjetskim sportskim čudom. U čemu smo još toliko uspješni? Odakle nam pravo da tako revolveraški pucamo po našim sportašima? Da ih križamo, psujemo, omalovažavamo i da toliko ne cijenimo sve što su nam dali. Krijepili su nam dušu desetljećima, krijepe ju svaki dan. Svoj krvavi trud i odricanje pretvaraju u našu satisfakciju i radost, a opet, toliko brzo zaboravljamo i hoćemo još, nezasitni što je naša relativno mlada i potencijalna košarkaška vrsta ispala u osmini finala svjetskog prvenstva od aktualnog europskog prvaka Francuske dajući sve od sebe. Zanimljivo da na istom prvenstvu nisu participirali Rusija i Italija. Je li potrebno i je li uopće moguće uspoređivati sport u Rusiji i Hrvatskoj? Lako je razumijeti navijački zanos, ali Hrvati nemaju kriterija. Marin Čilić je trenutno Bog, za mjesec dana može postati najgaženija osoba u zemlji. Sve bi to bilo prihvatljivo kada bi toliko velike standarde i očekivanja postavljali svaki dan ispred sebe, ispred odgovornih ljudi o čijim odlukama ovise naše svakodnevice, kako sada tako i u budućnosti. To je paradoks. To je hrvatska, ne šutnja, jer smo itekako lajavi, nego kolektivna amnezija i nezahvalnost. Prošlo ljeto, malo tko je znao da počinje Eurobasket u Sloveniji, važan turnir za naše momke, pokazat će se prekretnicom. Danas su svi razočarani jer smo očekivali polufinale svjetskog. To je Hrvatska, jučer, danas i bojim se sutra. Zašto se bojim?

Bojim se jer se svako malo pitam hoću li etape svoga života u Hrvatskoj i razvoja Hrvatske pratiti uglavnom kroz sportske uspjehe ili ću se za pedeset godina prisjećati dana kada je broj nezaposlenih pao ispod npr. 100 000, kada je natalitet bio veći od mortaliteta, kada je HRT svečano objavio vijest u udarnom dnevniku da hrvatski zračni prostor čuva eskadrila od npr. 16 vrhunskih borbenih aviona za razliku od jednog i pol danas, kada sam prvi puta doveo svoje dijete na prekrasni nacionalni stadion u Maksimiru kao što je moj otac mene odveo na prvu utakmicu kada mi je bilo pet godina. Dvadeset godina kasnije još se sjećam trenutka kada sam prvi puta uživo vidio pune tribine u šahiranim dresovima i kričavo zeleni travnjak Maksimira. Meni su te uspomene gorivo za dalje. Motivacija da u vremenu i prostoru u kojem živim budem produktivan. Da smeće bacim u kantu, da više nikada ne pljunem na pod svoje Domovine što sam znao činiti, da pomažem svima oko sebe. Mjenjajući sebe mijenjati ljude oko sebe. To je jedini način.

Društvenu promjenu u teoriji je moguće izvesti na dva načina: nasilnim putem ili postepeno na miran ili legalan način. Da sutra dobijem čvrste dokaze kako je nasilan put garancija uspjeha i boljitka Hrvatske, pošao bih tim putem. Ipak, to je neizvedivo. Neizvedivo jer je nemoguća misija pronaći dovoljan broj fanatika koji su spremni uložiti sebe pa i svoj život za nešto sveto, nešto veće od njih samih. Vrijeme takvih revolucija je prošlost. To smo mogli nazad dvadeset godina i to smo učinili. Čudom Božje dobrote, mudrim vodstvom  i junaštvom svojih sinova osigurana je mogućnost. Osigurani su uvjeti da se Hrvatska mijenja na miran i pošten način. Danas, kada imamo ne pravo, već obvezu da takvo što učinimo, ne izlazimo na izbore. Zastave ne ističemo, već svjedočimo otvorenoj i očiglednoj dekonstrukciji Republike Hrvatske valjda misleći da je to odgovornost nekog drugog. Kockamo se sa slobodom koju imamo, a vrijeme teče. Gorak okus protoka vremena ispiru sportaši i što je okus bljutaviji, mi postajemo nezasitniji jer prag tolerancije je s vremenom postao nedohvatljiv. Tipična ovisnost. Tako razmažena sportska javnost, siguran sam, ne postoji ni u Barceloni, sinonimu za sportske uspjehe i moć.

Iz tog razloga, ali i svih navedenih, već duže vrijeme događa mi se da uz osjećaj sreće i ponosa u kratkom roku osjetim i duboko žaljenje i tugu. Kada sutra završi posljednji set, kada prođu komentari i analize, kada se stiša euforija, neminovan je povratak u stvarnost. Ona je takva da ću brže bolje pogledati u raspored ne bih li našao nekakav sport gdje po mogućnosti participiraju «naši» te na taj način zabilježiti još jedan pozitivan trenutak u budućem vlastitom sjećanju. Tako je lakše. To je domena u kojoj Hrvati postižu uspjehe.

2e938cf18bfbbcfb7425ce5b4e479731_slideshow_bg

Hrvatski narod je u periodu samostalnosti, ne računajući ratne dane, vjerojatno desetak puta napunio velike javne prostore. Dolasci papa, povratak sportaša, oslobađanje generala i? Možemo li se sjetiti još kojeg povoda? Ja ne mogu. Pape će zasigurno još svraćati jer da budem pomalo i banalan, Hrvatska im nije daleko. Sportaši će se vraćati. Generala sve manje imamo. Čisto sumnjam da bi ovakva aktualna vlast mogla zanemariti npr. 200 000 ljudi na trgu, 200 000 nepokolebljivih koji se s trga ne će maknuti dok se ne makne aktualna vlast prije toga. Porazno je što niti sam ne vjerujem da je to trenutno ostvarivo iako sam siguran da bi takav tip angažmana bio dovoljan, ne samo za prouzročiti promjenu katastrofalne vlasti, već za svaki tip promjene u Hrvatskoj. Daleko smo od toga. Danas više nije moderno dići glas. Dovoljno je ući u prosječnu studentsku dvoranu u Hrvatskoj i promatrati predavanje. Svi šute osim profesora. Tu i tamo se javi kakav «nabrijani tip» i usudi se upustiti u polemiku koja to u pravilu nije jer profesori, čast iznimkama, ne vole da itko propitkuje njihove stavove, ipak su oni profesori. Biti ponosan na sebe, voljeti svoje i isticati to – to je nacionalizam. Ako uzmem trobojnicu u ruke vjerojatno ne volim Srbe. Nešto nije u redu sa mnom. U redu je sa sedamanaest godina piti bocu Jack Danielsa u turbo folk klubovima i pretvarat se da si nešto što nisi, bježati od sebe. To je društveno poželjno. Poželjno je gorljivo podržavati Gay parade, simpatizirati Bosnu i negirati Hercegovinu, pljuvati po Tuđmanu, ne znati kada je Dan Državnosti, stavljati brdo selfija na Facebook. Bježati od politike koristeći sveti zaključak: svi su oni isti – lopovi. Nabrojao sam samo neke od mantri i pokazatelja kako Hrvati u pravilu, barem sam ja stekao taj dojam, traže odgovore bježeći od onih koji su im pred nosom.

praljakPosve je normalno postalo znati sve o hollywoodskim glumcima, pjevačima, udaljenim zemljama, alkoholu, drogama, a ne znati u pet do deset minuta suvislo opisati u najkraćim mogućim crtama zbivanja u Domovinskom ratu. Normalno je govoriti da je svako drugo mjesto genijalno, a ne primjećivati kakav je biser Hrvatska. Hrvati su sveznalice. Nogometni treneri, filozofi, povjesničari, u pravilu bez pokrića. Gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, general HVO-a Slobodan Praljak izrekao je jednu konstataciju spram agresivnog Aleksandra Stankovića koja mi ne izlazi iz glave.

Citiram: «Pravo da govoriš o nečemu, da daješ sudove o tome, proizlazi iz vremena i truda utrošenog kako bi se ovladalo materijom o kojoj se govori».

Često se sjetim te maksime jednostavno osluškujući ljude oko sebe. Kakva je glupost sloboda govora. U sintagmu  «sloboda govora» hitno treba ugraditi i termin odgovornost. Koliko god volim čuti kvalitetan jazz rijetko kada će me itko čuti da glumim profesionalca  tumačeći ga. Da ne igram i ne pratim košarku čitav život ne bih se upuštao u rasprave o njoj. Koliko nas je takvih? Sjećam se da smo nakon zlata rukometaša na SP u Portugalu 2003. svi najedanput povjerovali da se Hrvati rađaju s rukometnim genima. Od tada je Hrvatska dala tisuće rukometnih stručnjaka koji su svi odreda «trenirali rukomet». Obično je to trenirati pokušaj igranja na tjelesnom uz pregršt neznalica i tehničkih grešaka, ali to je danas očito dovoljno da nas legitimira kao stručne analitičare.

Dok ne sazrijemo kao društvo tražit ćemo satisfakciju kroz sporedne kanale. To je u prvom planu sport. Svoja prirodno velika očekivanja i nerealne projekcije plasirat ćemo prema našim sportašima jer je to posatala mantra, to je prihvatljivo. Do te mjere smo navikli na crnilo u najvažnijim sferama našeg društvenog života, do te mjere smo naviknuti na osjećaj poraza da nam je vrlo teško nositi se s neuspjehom u jednom od rijetkih segmenata gdje smo, s obzirom na uvjete i uloženo, blago rečeno izuzetni – a to je sport. Zato želimo medalju na svjetskom košarkaškom, zato rukometna polufinala uzimamo zdravo za gotovo, zato čekamo europska proljeća, a nakon njih, čekat ćemo ljeta.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati