Pratite nas

Duh slobode iz križarskoga otpora

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Nikola & Shirley Helen Štedul, Križar ili Duh slobode, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2013.
Nesvakidašnju romansiranu obradbu sudbine hrvatskih boraca iz jednoga isječka gotovo zaboravljene hrvatske povijesti neposredno poslije Drugoga svjetskog rata ponudili su auktori roman „Križar ili Duh slobode“. To kratko razdoblje, od svibnja 1945. pa sve do 1948. godine čak bi se moglo nazvati i razdobljem hrvatskoga križarskog otpora jugoslavenskoj komunističkoj okupaciji.

Naime, nakon sloma hrvatske države i masovnih partizanskih pokolja civila i ratnih zarobljenika na Bleiburgu i križnim putovima preživjeli hrvatski ratnici se povlače u gorovite dijelove tadašnje Hrvatske i organiziraju otpor jugoslavenskoj državi i njezinoj zločinačkoj komunističkoj ideologiji, čija je vlast terorizirala preostalo hrvatsko pučanstvo kako bi ga potpuno uništila ili pak potisnula što dalje iz rubnih područja nekadašnje hrvatske države. Osim jugoslavenskoga terora nad civilima to razdoblje karakterizira i masovna potpora stanovništva hrvatskim borcima te nada bojovnika u materijalnu pomoć sa Zapada, koji je sve više ulazio u Hladni rat s komunističkim zemljama, na čijem je čelu stajala sovjetska Rusija.

Otvaranje sukoba između jugoslavenskih komunista i Staljina smanjilo je zapadni pritisak na Jugoslaviju, a i ono malo američke potpore protukomunističkim borcima u Hrvatskoj ubrzo se istopilo, što je Titinu režimu omogućilo da zavede još snažniji teror nad civilima, čime je praktično skršen i hrvatski oružan otpor. Naime, gerilske operacije su postale besmislene onoga trenutka kad je njihov račun svojim životima moralo plaćati civilno stanovništvo, što je jugoslavenskom režimu i trebalo kao dobrodošla izlika za prikrivanje genocida, koji mu je služio za demografsko ustrojstvo prostora na kojem se sljedećih pola stoljeća pod krinkom jugoslavenstva širila velikosrpska politika. U političkom smislu hrvatski križarski otpor nije imao ideoloških oznaka. Osim gole borbe za preživljavanjem stajao je tek na načelima prirodnoga i demokratskog prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu, koju je zaposjela jugoslavenska komunistička vojska.

U povijesnom nizu poratna križarska gerila stoji kao svojevrsna borbena premosnica hrvatstva između Velebitskoga i Bugojanskog ustanka te hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu. Roman je prvi put objavljen 1978. u Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom jeziku pa onda nije nikakvo čudo da je jugoslavenska tajna policija – Udba tragala za njegovim auktorom cijelo desetljeće kako bi ga, kao i mnoge druge dotad, likvidirala. Šteta je što roman nije ranije objavljen na hrvatskom jeziku jer su plemenito domoljublje, borbenost i žrtva hrvatskih križara skladno uklopljeni u radnju romana, koji i danas odiše svojevrsnom svježinom. Netočno je ovaj roman uspoređivati s t. zv. pobjedničkom (jugokomunističkom) prozom u neposrednom poraću, kako to ponekad čine i dobronamjerni, dajući mu tek predznak viđenja povijesti iz poražene perspektive. Naime, roman tematski doista obrađuje određeno povijesno razdoblje, a i načinjen je znatnim dijelom na temelju povijesnih događaja pa bi ga bolje bilo svrstati u prozu povijesnoga realizma toliko blisku književnostima podjarmljenih naroda.

Dapače, roman unatoč bezizglednom položaju križara ne odiše beznađem, a njegovi su junaci svjesni da rade samo jednu dionicu otpora u neprekidnoj borbi za nacionalnu slobodu, koju će nakon njih sutra nastaviti naraštaji koji dolaze. Koliko pak god bila pravedna i opravdana borba protiv zločinačke ideologije i okupatorskoga režima, junaci ovoga romana nisu prikazani, socrealizmu toliko omiljenom crno-bijelom tehnikom. Oni su tek ljudi, silom prilika ubačeni u povijesni žrvanj, prisiljeni donositi odluke, pa i pogrješne te na temelju njih i sami djelovati. Ni na protivničkoj, odnosno partizanskoj strani nisu svi likovi crni vragovi, što svjedoče i pokušaji hrvatske strane da još tijekom rata pregovora s partizanima kako bi zajednički od propasti sačuvali hrvatsku državu. Druga je pak stvar, bez obzira na pojedince u partizanskim redovima, što je program komunističke partije bio rušenje hrvatske države i obnova velikosrpske Jugoslavije. Uostalom jedan dio njih tek iz partizana, nakon završetka rata, odlazi u križare kako bi zajedno s dojučerašnjim protivnicima od pomahnitaloga zločinačkog sustava i jugoslavenske okupacije branili vlastito ljudsko i nacionalno dostojanstvo.  Zato je ovaj roman, bez obzira na svoje hrvatske temelje, vrlo blizak jednoj vrsti škotske narodne pa i umjetničke proze koja progovara o vlastitoj borbi za slobodu i nacionalno dostojanstvo.

U sudbini glavnoga lika romana Gorana Budaka sažet je usud borbenoga hrvatstva prve polovice 20. stoljeća. Još kao student završio je u tamnicama i mučilištima monarhističke Jugoslavije. Nakon desetotravanjskoga prevrata izlazi iz zatočeništva i odlazi u hrvatsku vojsku kako bi pomagao učvršćenju mlade države. Vrijeme provodi na ratištu, daleko od politike, a prije povlačenja, neposredno nakon što su mu ubijeni otac i majka, navraća u rodne Sesvete. Sa sobom u povlačenje na zapad prema Saveznicima vodi mlađu sestru, a vidjevši rasplet na Bleiburgu, samostalno napušta polje smrti i vraća se natrag u Hrvatsku. Na putu susreće preživjele bjegunce koji će na hercegovačkom području ustrojiti gerilske skupine za otpor protiv okupacijskih snaga.

Autori su uz sudbinu glavnoga lik vrlo uspješno isprepleli i niz sporednih likova, a posebno uspješno izranja lik Vilka, jednoga od vođa gerilskih skupina. Uz vrijedne opise ambijenta poratne hrvatske stvarnosti, roman supružnika Štedul spasio je od zaborava slike masovnih smaknuća hrvatskih zarobljenika, ali i redarstvenu komunističku, oznašku torturu i metode mučenja – od zakucavanja čavli pod nokte do razapinjanja na križ.
Poratne slike prostačkih i primitivnih napadaja na katoličke crkve i svećenstvo opetovani su i tijekom jugokomunističke agresije na Hrvatsku devedesetih godina. Sve to pa i smaknuće križara nije uspjelo ubiti ideju slobodne i samostalne hrvatske države, što je i bio cilj križarske borbe. Naime, Budak će prije javnoga vješanja prkosno i ponosno uskliknuti: Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!, a koje će, unatoč sili i nasilju, stvaranjem slobodne i nezavisne hrvatske države dati puni smisao i poratnom križarskom otporu jugokomunističkom režimu.
Mate Kovačević, Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

VIDEO – Žestoka rasprava o referendumu u emisiji Otvoreno

Objavljeno

na

Objavio

To nije antisrpski referendum nego antikorupcijski. Želimo osigurati da birači budu oni koji će moći djelovati na političare. Kada smo skupili više od 300 000 potpisa za referendum o izmjeni izbornog zakona smo to već željeli, rekla je Željka Markić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

S njom se nije složio saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević. – To je antimanjinska, antisrpska inicijativa protiv manjina.

Na neki način ovim se želi zabiti klin suradnje između manjina i Vlade desnog centra. Važan je i javni servis koji ima ulogu u zaštiti manjina. Inicijativa je došla od jednog marginalca gospodina Đapića i kroz javni servis postala aktualna, rekao je Milošević.

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO, rekao je da su mu Miloševićeve uvrede kompliment, a da je sve počelo kad je Sanader sklopio sporazum sa SDSS-om. – Na ove uvrede ne želim uopće odgovarati, a kad dolaze od predstavnika SDSS-a, meni su kompliment. Smatram da su pojedini predstavnici manjina u Saboru prešli granicu dobrog ukusa. Svi građani Hrvatske moraju imati jednaka prava i moraju biti politički Hrvati. To se postiže izbornim sustavom, naša inicijativa je potpuno ustavna. Neke stvari koje su relikt iz prijašnih 20 godina, treba mijenjati. Problem nastaje kada je premijer Ivo Sanader 2008. godine sklopio sporazum sa SDSS-om, rekao je Anto Đapić.

Dodao je kako su oni, pod platformom tadašnje Hrvatske stranke prava, na izborima osvojili 93 000 glasova i jedno mjesto u parlamentu, dok su manjine sa 40 000 glasova dobile 8 saborskih mandata.

Arsen Bauk (SDP) rekao je kako je legitimno zabiti klin suradnji desnog centra i manjina, ali da inicijativu koju predvode Markić i Đapić ne smatra ozbiljnom. – Ja sam skeptičan kada o manjinskim pravima govore gospodin Đapić i Markić, bez namjere da ih vrijeđam.

Ono što je postala tema kao zajednička inicijativa gospođe Markić i Đapića, nije točno. Što se tiče ovoga što je rekao gospodin Milošević, slažem se da bi to bilo smanjenje stečenog prava nacionalnih manjina. Ali, apsolutno je legitimno pokušati zabiti klin između Vlade desnog centra i nacionalnih manjina. Zato što se desni centar ne zalaže dovoljno za njih, rekao je Bauk. Ipak, Bauk je dodao da su nacionalne manjine nekoliko puta prevarene od strane njihovih predstavnika.

– Prevara nacionalnih manjina je manja od ove HNS-ove prevare, ali mislim da se predstavnici nacionalnih manjina ne zalažu dovoljno za njihova prava, smatra Bauk. Saborski zastupnik Mosta Robert Podolnjak napomenuo je kako je najvažnije “da manjine ne smiju igrati ulogu arbitra u sastavljanju parlamentarne većine”.

– Ne možemo govoriti o referendumu jer još ne znamo što bi on značio i kako bi izgledao. Od 92. godine imali smo različite modele i mijenjali zakon svakih nekoliko godina. Zastupnici srpske nacionalneodne manjine su, koliko je meni poznato, također tražili izmjene zakona. Mislim da je ovo pitanje ustavne pozicije i položaja zastupnika nacionalnih manjina. 2008. sam u znanstvenom radu rekao da nije primjerena uloga zastupnika manjina kao arbitara u formiranju Vlade, rekao je Podolnjak.

Ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) rekao je da nema države u okruženju koja ovoliko štiti nacionalne manjine, ali također smatra da bi izborni zakon mogao biti bolji.

facebook komentari

Nastavi čitati