Pratite nas

Kolumne

DUJMOVIĆ: Duga mračna noć je trajala dugih 15 godina

Objavljeno

na

Jer, mi već sad znamo i vidimo da Kolinda voli Hrvatsku onako kako je Ivo Josipović volio regiju! Kolinda se klanja Tuđmanovom djelu onako kako su Mesić i Josipović poštivali Tita, piše Tihomir Dujmović za Dnevno.hr

Kad ste zadnji put vidjeli hrvatskog poglavara da ljubi hrvatsku zastavu? Kad ste zadnji put čuli hrvatskog poglavara da hrvatski narod pozdravlja logičnim pozdravom ”Hrvati i Hrvatice”, da nas dakle ne tretira kao slučajni tehnički zbir poreznih obveznika na nekom komadu zemljine kore, kako je recimo Mesić vidio svoje sugrađane? Nitko se, naime, kao on nije razbacivao tezom da je plaćanje poreza u domovini ono što Hrvate čini hrvatskim državljanima i nije se tu radilo samo o odbacivanju dijaspore i Hrvata u BiH nego se radilo o čudovišnoj izvedenici po kojoj nas dakle primarno baš to plaćanje poreza čini državljanima! Jesmo li 1991. godine napadnuti kao porezni obveznici i jesu li nam rušili porezne urede i vikali ovo je naša porezna oaza ili su vikali ovo je Srbija, a ne Hrvatska? Jesmo li se branili kao prikupljena družina poreznih obveznika ili smo se branili kao hrvatski vojnici što brane i stvaraju hrvatsku državu?

kolinda zastavaPa kako bi nas onda i mogao oslovljavati istinski hrvatski poglavar negoli kao Hrvate i Hrvatice? Kad ste zadnji put čuli poglavara hrvatske države da se sa punim srcem obraća iseljeništvu? Da sa iskrenim poštovanjem zahvaljuje braniteljima? Sjeća li se netko da je od Tuđmana do prošle nedjelje bilo tko i bilo kada podsjetio ovaj narod da je on pobjednički narod? Da će se od Srbije u prvom redu tražiti rješavanje otvorenih pitanja? Da je ovo hrvatska država, a ne komad regije? Da baštinimo antifašizam, ali ne i komunizam? Kada je 86 posto katolika u ovoj zemlji moglo u zadnjih 15 godina vidjeti da njihov Predsjednik blagoslovi svoj ured kao što 86 posto tih katolika blagoslovi svoje kuće i stanove?

Ništa od ovoga nismo nikada čuli ni vidjeli u dugoj mračnoj noći koja je trajala punih 15 godina i zato su nas zatrpale emocije kad smo vidjeli Kolindu Grabar Kitarović kako ljubi hrvatsku zastavu! I kad sam na inauguraciji vidio brojne ljude kako su ih zalile suze radosti, tada sam vidio što su nam zapravo napravili Mesić i Josipović. Koliko su nam oduzeli nacionalnog ponosa i poštovanja, kako su nam gazili nacionalno samopouzdanje! A u dubini duše su nas tretirali kao pritajene ustaške zmije i filonaciste koje je nakon Tuđmanove smrti trebalo denacificirati! Ni na sveti Dan domovinske zahvalnosti nisu nam dali mira nego su medijima naredili da nam i na taj dan svakih pet minuta nabijaju na nos ”da smo i mi radili zločine”!

Ta medijska tortura je zapravo bila najgora, jer je tu još jedino nedostajalo da nam svaku večer netko pokuca na vrata i donese malo kruha i vode i uz prateće psovke pošalje na spavanje. Hrvatska kao veliki logor! Hrvatska kao ogromni zatvor! Dakako, ne kao onaj 1945., ne niti kao onaj 1971., ali obzirom da je ovo 2015. i ako se okrenemo oko sebe i u Europi i u svijetu i pogledamo druge zemlje, nema niti jedne koja živi u 1945. i u partizanskim bitkama svojih antifašista, kad vidimo da su to redom zemlje u kojima je domoljublje posve normalna izvedenica pripadanja jednom narodu i jednoj državi, a ne trajno suspektna emocija, onda vidimo da je i Josipovićev i Mesićev ”vakat” bio uistinu i mentalni logor i ideološki zatvor! Pa čak su se i lica prastarih isljednika i udbaša stalno motala oko njih dvojice! I kad su se te povijesne nedjelje jedva susprezale suze jer nam je došlo da se isplačemo kao odušak tijelu nakon teške traume, baš se u tom trenu jasno vidjelo koliko smo bili gladni nacionalnog poštovanja, nacionalnog ponosa, istinskog razumijevanja, svojevrsnog krunskog dokaza da imamo pravo na takvo domoljublje i da nismo zbog toga ni šovinisti ni fašisti, ni ustaške zmije! Da, već smo oboljeli od ideološkog sadizma i uistinu smo trebali krunskog dokaza da nismo fašisti samo zato jer ljubimo domovinu, jer su nas do te razine u ovih 15 godina izludjela dva mentalna partizanska oficira što su na nas gledala kao na povratnike sa Bleiburga!

I tako nas i tretirala! A, kada su se ponosno pa možda i mrvicu prkosno sa bine čule riječi: “Istinsko domoljublje u koje vjerujem i za kojega ću se boriti svakog dana mojega služenja domovini i vama, temelj je izgradnje bolje Hrvatske” bilo je jasno da je napokon došlo drugo vrijeme. Ne, dakle, komunistički antifašizam, ne civilne udruge našeg građanstva, naše dične ”savjesti”, ne znanje i goli razum, nego je napokon ”istinsko domoljublje temelj izgradnje bolje Hrvatske”! I dok Mesić razumije, ali duboko prezire ovu tezu, dao bih se kladiti da Ivo Josipović suštinski uopće ne razumije te riječi, jer on je pokazao da ”nije od ovog svijeta”. l zato nam je te nedjelje iskrenog vatrometa u našim dušama trebalo i iskrenog pozdrava i glasnog pokliča najbolje ilustriranog kroz sjajnu interpretaciju himne Joška Ševe kojem su neki zamjerili da je bio glasan. Je li trebao šaptati himnu? Da je ne čuju oni koji je ne vole? Da ne iritira one koji su samo ”Hej Slaveni” pjevali punog srca? Zašto da u taj svečani tren šapće dok čita stihove himne? O diverziji koju je HTV izveo na inauguraciji i o degutantnom provociranju Elizabete Gojan neću trošiti riječi jer mi se bijes i gnušanje isprepliću. Ali, bi zato trebalo tražiti odgovornost Gorana Radmana, a pogotovo Saše Runjića koji je ustvrdio da je i tehnički i programski HTV sjajno pratio inauguraciju. Tri dana su imali probe i tri dana su uvježbavali trenutak kada Predsjednica ljubi zastavu da bi nam na inauguraciji taj trenutak sakrili. Kao što su nam u kampanji sakrivali slike Kolindinih susreta sa Obamom i Merkelicom!

Kolinda Grabar Kitarović je u prva 24 sata svog mandata napravila na simboličkoj razini više negoli Josipović u pet godina mandata! Da, i on je bio u šatoru u Savskoj, ali je tamo došao ravno iz ureda Vesne Teršelič koju je zvao savješću našeg društva. Premda nema jednog branitelja koji o domovinskom ratu misli kao Vesna Teršelič! Kolinda je pak došla u šator od prvog dana, ona je uzela jednog od ljudi u šatoru za svog savjetnika, ona ih je pozvala u svoj ured i ona će se prihvatiti tog problema, a neće od njega bježati kao Josipović!

Žurim reći da Kolinda Grabar Kitarović nije mađioničar i uistinu ima skromne ovlasti, ali da ćemo vidjeti iskrenu volju i želju, da ćete vidjeti iskrenu emociju jer ona ljubi ovu zemlju, a ne regiju, da ćemo vidjeti silnu energiju koju će ulagati u rješavanje problema uvijek i samo sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa, o tome već sada nema nikakve sumnje. Jer, mi već sad znamo i vidimo da Kolinda voli Hrvatsku onako kako je Ivo Josipović volio regiju! Kolinda se klanja Tuđmanovom djelu onako kako su Mesić i Josipović poštivali Tita. Kolinda će umjesto dogovorne ekonomije tražiti pravi i zdravi vanjski kapital jer je to jedini jamac da se ovdje više neće kopati po kantama za smeće u potrazi za hranom. Neće joj biti lako, podmetati će joj i sa lijeva i sa desna, ali ona je običnom narodu pokazala zdravu, neukaljanu, iskrenu emociju kakvu ovaj narod nije vidio punih 15 godina i to se nikad ne zaboravlja.

Na inauguraciji ste imali novu hrvatsku Predsjednicu koja se ne srami reći da je domoljub i da će domoljubno voditi naciju, imali ste deset redova birokrata od kojih su je mnogi gledali sa skepsom na rubu neprijateljstva i imali ste huk naroda koji se svako malo oglašavao odgovarajući izrazima zahvalnosti na njezine riječi. Kakva savršeno spektakularna scena sa svim mogućim akterima koje politički život nosi! Last but not least, imati će Predsjednica protiv sebe i dobar dio medija i na to mora računati. Vidjelo se to i po osvrtima na inauguraciju gdje su svi zamjerili što se tamo našao (neprocesuirani) Tomo Horvatinčić, ali ne i to što se tamo našao pravomoćno procesuirani Radimir Čačić! U Hrvatskoj ni na Mirogoju ni pravice, pa će tako Horvatinčić dospjeti na listu srama samo zato jer se ne srami svog hrvatstva, a Čačića će ta kletva mimoići samo zato jer spada u anacionalne ljevičare! Vidite, do kuda seže navijačko novinarstvo! Mediji koji su dakle pronašli nekoga kome navodno tamo nije mjesto jer se protiv njega vodi sudski postupak u istom dahu ne zamjeraju što se onuda ponosno šetao Radimir Čačić.

Ima li bolje ilustracije neprofesionalnog i neobjektivnog, prostački navijačkog hrvatskog novinarstva? Tu će novu predsjednicu čekati legije Josipovićevih kadrova koji joj nikada neće oprostiti što je pobijedila njihovog idola i to mora i ona i cijela nacija imati trajno na umu! Uostalom, već se čuju bubnjevi uoči nove bitke: sad nam šalju rabijatnu nevladinu udrugu na prosvjed točno ispred šatora ratnih invalida u Savskoj 66 ne bi li nekako izazvali incident! Jer, njima će sada trebati samo incidenti, sada će, kad su izgubili borbu u institucijama, jer izgubit će i parlamentarne izbore, sada će se okrenuti provokacijama!

[ad id=”40551″]

Autor: Tihomir Dujmović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati