Dva džoksa do Plitvica, a do Splita pet

0

Jednoga se mirnoga zimskog dana Svebor po tko zna koji put uputi prema Tajanu. Bio je to dan između dvaju vjetrova, dan kad more neiskusne pomorce lako pretvori u svoj plijen. Sunce ih omami, a utiha im ulije odvažnost da se otisnu dalje e kako bi ih na koncu u svoje brazde namamili bozi morski. Svebor i Tajan postadoše nerazdvojni otkad Kosjenke više nema. Ljeti, kad na obale Crvenoga mora pristižu i ribari s drugih mora, Svebor se skrivao u pličinama Tihe luke. Volio je ljeto, no nije volio ljetni žamor. Podsjećalo ga je na to koliko je i u vlastitu okruženju ostao sam. Brzo bi mu dosadile ribarske svađe i ribarske priče kojima se nekoć opijao. Ispričao bi se da mora pregledati vrše i otisnuo daleko od svih, ne u neka dalja mora, nego u blize ali skrovite uvale jer je more uvijek gledao drugim očima, poznavao ga je bolje nego itko, uživao u lomovima svjetla i pregibima boja, znao je pod kojim će kutom Sunce obasjati čun i kad će se ukazati za oblačna dana. Volio je zboriti o tome, volio je to dijeliti, a slušala ga je i u svakome se prizoru nalazila samo Kosjenka. Otkad nje nema, svaki mu je novi razgovor postajao sve uzaludniji, a priče iz morskih dubina koje je nekoć dijelio s njom nisu doprle ni do jednoga drugog uha. Čak ga ni Kalojanis s Crnoga otoka nije slušao. On je prenosio priče svojih starih, ali ga njegove nisu zanimale. Ipak, i danas kad se vraćao s Tajana, dok mu je Sunce još grijalo leđa, osvrnuo se ne bi li negdje na pučini ugledao Perzefonu iz Grkove priče jer samo ga je ona mogla odvesti u duboke morske brazde gdje sad mora da je Kosjenka, jednako sama u mraku podzemlju kao što je on uz obale morske. Nije znao više ni treba li se moliti novomu Bogu, starim ili stranim bozima, znao je samo kako bi da se vrati. „Ej, jesi li vidio Platihljeba?“ prekinu mu misli Hlapac na povratku s obližnjega Pučenjaka. Svebor samo odmahnu kako nije (u dulji se razgovor nije dao uvući da ga Hlapac ponovno ne krene nagovarati da se oženi njegovom sestrom kojoj je more služilo samo za čišćenje ribe) i shvati kako zbog zadubljenosti nije pregledao vrše. Pomisli kako bi mu se na to samo Kosjenka osmjehnula. Kosjenka i nitko više.

I pred kraj uvodnoga dijela, točno kad se Svebor prenu, od morskih prostranstava razdvojiše mene sestra i jedna manje poznata književna kritičarka plaha izgleda i oštra jezika te me spustiše, svaka na svoj način, na zemlju, točnije u ovu državu u kojoj se ljudi predstavljaju kao bozi i sude poput njih, u kojoj u Boga malo tko vjeruje, čak i među onima koji ga najčešće spominju i u njega se zaklinju. Oni koji se pak zaklinju u regionsku suradnju, koji bi najradije da na Markovoj crkvi umjesto ustaške šahovnice sije petokraka, a umjesto Lijepe naše da svira oda bratstvu i jedinstvu, neočekivano su nakon rezultata referenduma zaplakali jer nas rezultati referenduma vraćaju na Balkan iz kojega smo nedavno pobjegli. Pa hajde budi pametan: jučer Srbija uzor koji treba što prije otpraviti u EU kako bi se i region uzdignuo, danas region neka vrsta ničije zemlje nastanjene zatucanim balkanskim plemenima. Lako Sveboru s Hlapcem i njegovom sestrom, ali teško nama s našim hlapićima kojima u čas ishlapi ono što su do jučer govorili. I dok se Josipa Šimunića i dalje napada, Matiju Babića, koji je umjesto šahovnice na hrvatski stijeg nalijepio svastiku, predsjednik HND-a Zdenko Duka može razumjeti. Neka je kuša staviti između zvjezdica na zastavi EU-a, pa će vidjeti kako pravna država ipak djeluje kad mora. Istodobno Ivica Đikić, glavni urednik Novosti, spominje mržnju kao politički program hrvatske države, a ja bih ga upitao u kojoj bi državi mogao neprestano prozivati većinski narod kao fašistički i još za to primati pristojan novac od države. No, novac je dobar i kad je fašistički. Sve je očitije da se u Hrvatskoj već dugo vodi verbalni građanski rat, da su u njemu sukobljeni ponajprije sami Hrvati te da je malo dobrih ljudi. Najugroženiji su oni koji se nađu izvan ladica, a kao što se fašističkim metodama služe samozvani antifašisti, tako se staljinističkim metodama služe navodni protukomunisti. Nevjerojatno mi je koliko je, namjerno ili nenamjerno, neobaviješten jedan od dežurnih pratitelja jezikoslovnih zbivanja na portalu HKV-a. Na uobičajene naljepnice poput „partijska jezična politika“ i „pokorna struka“ čovjek ga može tek zamoliti da baci pogled na institutske mrežne stranice (pa da ondje spozna da Institut jest reagirao na proglas HZZ-a), da se uputi u to da je dopis o promjenama naziva ministarstava sastavljen u doba dok je v. d. ravnatelja bila Nada Vajs Vinja (a ne Dunja Brozović Rončević koja se uistinu jest svim snagama borila za opstojnost hrvatskoga jezika), a da su članak u Jeziku na tu temu objavile dvije autorice pravopisa koje su nekoć bile pravovjerne Hrvatice, a sad su partijski slugani. Posebno golica autorova zamjerka da su pojedini recenzenti pravopisa poznatiji kao dijalektolozi, a to što su Milan Moguš i Božidar Finka, pravopisci, znanstvenu karijeru izgradili kao dijalektolozi, njemu je posve u redu. Na razinu lupetanja na Facebooku iz koje navodi samo dijelove koji njemu odgovaraju, ne da mi se spuštati. Samo se nadam da će autor ubuduće barem provjeriti navode do kojih može doći s dva klika mišem (ne s pomoću miša, dobrodušnoga stanovnika naših domova, to se ne smije, nego uređaja) te da će spoznati da pravo na ocjenjivanje i pisanje pravopisa nemaju samo dva-tri stručnjaka koje on navodi.

I na koncu ponovno objašnjenje naslova. U jeku se različitih rasprava o pogubnom utjecaju tekstova pojedinih glazbenika uvijek navode isti koji navodno truju našu mladež. Koliko je to besmisleno, zorno se vidi iz naslova koji je dijelom teksta jednoga od hitova koji nikad nije (niti je to potrebno) dospio pod lupu dežurnih cenzora. E, Jurice, Jurice, valjda tebi ne će zabraniti nastup u Areni!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 13. prosinca 2013.

facebook komentari