Dva Hrvata, dva Pratra, jedan služio Bogu, drugi služio Vragu (drugi (2) dio)

5

KAKO SMO SE BORILI PROTIV IZDAJNIKA   ( DRUGI DIO )

 Jedne subote u ljeto 1968. nazvao me Drago Kenderić da je upravo saznao da za glavnog govornika na nekakvu proslavu Seljačke stranke i Hrvatske bratske zajednice u Hamiltonu dolazi zlikovac Bosiljko Bekavac, pa ako ikako mogu da odmah dođem kod njega. To mi nije bilo tako teško jer smo stanovali u istoj ulici ( Gage Avenue ). Dragina kuća bila udaljenja svega nekih 500 metara od moje,pa sam za svega nekoliko minuta bio kod njega.

Dva Hrvata, dva Pratra, jedan služio Bogu, drugi služio VraguUz pisaći stroj Drago je tada imao i “Gestetner” ( rotostroj za umnožavanje, jer onda još nije bilo fotokopijera ni komputera ). Odmah smo stupili u akciju.  Drago Kenderić bio je jedan od preživjelih bojovnika Hrvatske ratne mornarice s Azovskog mora. Upoznao sam ga 1962. g. u hotelu Chateau Laurier koji se nalazi ublizini kanadskog parlamenta u Ottawi, glavnom gradu Kanade. Tu smo došli na sastanak koji je bio sazvan s namjerom osnivanja “Saveza kanadsko-hrvatskih društava” kao jedne pokrovne organizacije za brojna hrvatska društva i organizacije u Kanadi. Glavni inicijatori te plemenite ideje bili su dr Stjepan Dubičanac koji je kao mladi liječnik, ustaški dragovoljac, čitav 2. svj.rat proveo u rovovima spasavajući ranjenike, te dična starina prof. dr Milivoj Mostovac, ing. Pere Ćulumović i drugi.

Ja sam došao kao delegat iz Londona, a mislim da je Drago došao iz Sudbury-a. Tu sam također upoznao ustaškog satnika Josipa Hećimovića, autora knjige “ U Titovim marševima smrti”, mučenika koji je na Križnom putu od Bleiburga do Beograda preživio strahovita mučenja i preživio dva srijeljanja. Nedugo poslije ovog sastanka umro je od neizliječivih rana prouzročenih srbokomunističkom tanadi.

Nakon trodnevnog zasjedanja Savez je bio osnovan, ali,nažalost, i s njim se dogodilo ono što se dogodilo ( i događa ) sa svim pokušajima ujedinjenja oporbenih udruga u današnjoj Hrvatskoj. Nu, takvi smo mi Hrvati. Bili i ostali.

Drago Kenderić bio je rastom nizak čovjek, uvijek nasmijan i uvijek spreman za akciju. Možda za to što je 4 godine svoje mladosti proveo u krvavim bitkama protiv svih neprijatelja Hrvatske, posebno kao pripadnik Hrvatske ratne mornarice u bitkama s boljševicima na Azovskom moru, ovaj izvanredno hrabri Slavonac ničega nije plašio.

To je bio onaj Drago koji je, ne brinući za svoj život, 1945. i 1946. iz engleskih zatvora u Italiji spasavao hrvatske vojničke i političke prvake koje je britanska tajna služba na čelu s zloglasnim Stephenom Clissoldom, u savezu s Titinom oznom, lovila i prisilno vraćala u sigurnu smrt u Titovoj Srboslaviji. Neki Britanci danas pokušavaju opravdati svoje megazločine izgovorima da je prisilno izručenje stotina tisuća civila i prevarom razoružane Hrvatske vojske iz Bleiburga u Tiine masovne klaonice bilo: “…spontaneous act of repatriation, and a terrible mistake” (… nehotičan čin repatrijecije i strahovita pogrješka ), a istodobno prešućuju svoje podmukle krvničke akcije poput ove koju je u Italiji, u ime njihove “Krune”, protiv nevinih hrvatskih izbjeglica vodio Stephen Clissold.

Zabava na kojoj je Bekavac trebao govoriti trebala se održati te subote navečer u domu HSS-a, tkzv. ‘Hrvatskom domu’, na Beach Road ulici. Odredili smo zablokirati sve prilaze toj zgradi i, ako se Bekavac pojavi, zadaviti ga golim rukama. I tako, dok sam ja u Draginoj kući na brzinu pisao letke i umnožavao ih na “Gestetneru”, Drago je telefonirao sve aktivne Hrvate po Hamiltonu i okolnim mjestima, a oni su opet pozivali druge.

Proslava je trebala početi u 7 sati navečer, a već u 5 sati oko doma HSS-a skupilo se oko 200 naših aktivista. Iako je bilo još rano već je u dvorani bilo desetak gostiju među kojima je bio i gradonačelnik Hamiltona, Victor Cops s duprugom Geraldine. Pošto je odrastao među hrvatskim rudarima i drvosječama u Schumacheru na sjeveru Ontaria, a podrijetlom je bio Irac, Victor je uvijek dolazio na sve hrvatske zabave, nu ipak kao stranac nije mogao vidjeti razliku između Hrvata i “hrvata”.

Nekako smo morali ući u dvoranu i obavijestiti ga da je obmanjen. Pošto sam nešto bolje govorio engleski od drugih, a znajući da će ubrzo stići policija mislio da moram ostati vani pred dvoranom, pa sam potražio čovjeka koji bi bio najpogodniji za “sastanak” s gradonačelnikom. I ugledah čovjeka koji je svojevremeno bio oženjen s Englezicom pa je dosta dobro govorio engleski. Bio je to ratnik iz ‘Obrane’ ustaša Ante Anić. Nije njega trebalo dugo nagovarati. Naš Ante se odmah uputi u dvoranu. Na vratima ga pokušavaju spriječiti. Kako bi svoj ulaz u dvoranu učinio legitimnim, Ante im u ruke ugura novac za ulaznicu, odgurne ih svojim širokim ličkim ramenima u stranu, ulazi u dvoranu i uputi se ravno k gradonačelniku. Malo za tim gradonačelnik i njegova supruga su napustili i otišli kući.

U međuvremenu, svi koji su bili naumili doći na tu zabavu, videći da je ulaz zablokirala “hrpa vustaša”, na brzinu okreću auta i bježe odakle su došli. Ubrzo u 7 automobila “cruisera” stiže i policija. Iz jednoga izlazi visok časnik , Staff Inspector A. Welsh, i pita o čemu se ovdje radi. Stupim pred njega i uručim mu jedan letak. Kad je pročitao letak upita nas : “Pa što ćete učiniti ako se Bekavac pojavi?” Odgovorih mu da ćemo ga ubiti.

On pitao imamo li mi kod sebe kakvo oružje. Rekoh mu da ga nemamo, niti ga trebamo, jer, ako Bekavac dođe da ćemo ga golim rukama raztrgati. Na to nam on reče da njegovi ljudi u svim policijskim postajama u Hamiltonu spremni čekaju da nas sve strpaju iza brave.

Odgovorih mu da nitko od nas još ovdje nije učinio nikakav prekršaj, te da prema zakonskim propisima on za to nema nikakva razloga, pa će morati pričekati dok mi Bekavca ubijemo, a tek onda nas može zatvoriti.

On na to odmahne rukom, uzviknu: “Vi ste lud narod”, okrene se i ode . Drugi policajci su i dalje ostali,a pošto nije bilo nikakva nereda, sjedili su u svojim automobilima. Bekavac se nije pojavio. Kasnije smo saznali da je zlikovac već bio u Hamiltonu, ali kad je sačuo što će ga stići ako se pojavi na Beach ulici, nije se usudio pojaviti ni u zračnoj luci kod Toronta, nego su ga njegovi “zajedničari” kod kojih je bio odsjeo strpali u auto i “poskrivećki” preko Niagare prebacili u Ameriku .

Od tada pa sve do 13. rujna 1982., kad se je rastao s svojom sotonskom dušom, nije se usudio doći u Hamilton.

Uzprkos svemu što je ovaj sluga sotone učinio, ne samo protiv svoga naroda i protiv svega što svaka Crkva, pa valjda i naša katolička, smatra nepovredivim svetinjama, nego i protiv najosnovnijih zasada humanisma, on nikad od službene Crkve nije bio kažnjen – ni u najblažem obliku.

Nu nije se tomu ni čuditi, jer kako bi osigurala, ako već ne svoj prosperitet, Crkva se borila za svoju egzistenciju, pa se je više put u povijesti prilagođavala političkim prilikama u kojima bi se našla.

A pošto je ‘Crkva u Hrvata‘ od 1918. pa do danas uvijek bila pod žestokim udarom udruženih snaga velikosrbstva i jugokomunizma, ona je ili, bolje reći njezino vodstvo, više puta, nekad silom, nekad milom, bila pokorna sluškinja antihrvatskih, pa i ateističkih režima.

A da to nije samo ‘figment’ moje mašte navesti ću samo dva od tisuća primjera koji nepobitno svjedoče o zajedničkim spletkama ( pojedinih ) visokih dužnosnika u upravi Crkve i Titove udbe, izključivo protiv hrvatskih svećenika koji su ljubili svoj narod i ( mirnim putem ) borili se za njegovu slobodu.

Dok Bekavac nije od strane Crkve imao nikakvih restrikcija, dominikancu dru fra Vjekoslavu Lasiću dok je kao politički emigrant živio u Lundu ( Švedska ) tamošnje crkvene vlasti ( zna se po čijoj naredbi ) dozvolile su krstiti svu djecu osim hrvatske, samo za to što je bio politički aktivan u borbi protiv komunističke, ateističke Jugoslavije.

Crkvu nije smetalo što su, s Bekavčevim blagoslovom, u “njegovoj” crkvi u Kiseljaku stanovali naoružani udbaški dželati i u njoj na najgroznije načine mučili vjernike te Crkve, ali kad je radi svog hrvatskog domoljublja fra Mladen Čuvalo postao trn u oku udbe, cvrkvene vlasti su ga raznim makinacijama pokušale diskreditirati i ukloniti da bi na koncu zajedno s udbom izmislili da je u crkvi u New Yorku u kojoj je bio župnik držao oružje.

( Biti će da mu je trebalo oružje za podizanje revolucije protiv Amerike ).

Mladen je otišao iz New Yorka i došao na novoosnovani Franjevački Centar u Norval ovdje u Kanadi. Ovdašnja biskupija Centar nije htjela priznati jer, uz jednog “hrvatskog” diecezanskog župnika iz te biskupije, i udbaši u Hercegovini ( Bradvica, Prskalo i Lasić-Gorankić ) su preko svojih suradnika u upravi hercegovačke franjevačke Provincije u Mostaru neumorno djelovali protiv njega. Sva žestina njihove ofenzive došla je do izražaja 1986. – 88. kad smo mi u odboru na čelu s fra Mladenom i fra Bertom Dragićevićem donijeli odluku i počeli skupljati novac za podizanje spomenika Bleiburškim žrtvama koji će biti postavljen kod ulaza na Centar, a pogotovo poslije skupljanja novca za obranu dra Andrije Artukovića. Tek kad je Mladen pod pritiskom udbe i Crkve uklonjen biskupija je Centar priznala.

Pošto je ovo jedna posebna, vrlo duga priča o našim bitkama s izdajnicima, pokušati ću je što detaljnije opisati neki drugi put.

Zvonimir Došen/Govor na Hrv. Inf. Radiju u Torontu, 29. travnja 2012.

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Pošteno, realno i žalosno. To je bila emigrantska zbilja, borba na nekoliko frontova: Poštivati zakone zemalja koje su nas primile, borba protiv ukalemljenog jugoslavenstva na svim paralelima, borba za hrvatski identitet, borba da ti u službenim papirima ne piše ono ogavno ime Yugoslav, borba za dostojanstvo, a sve to skupa vodi sukob s vlastima dotične zemlje. Nije bilo lako hrvatskoj političkoj emigraciji, jer se je uz sve te borbe morala boriti i sa svojima sunarodnjacima, koji su sa ponosom govorili da su Yugoslav, među kojima je bio i ovaj vražiji pop Bosiljko Bekavac.

  • Svi smo mi za državu, ali koju?

    • Milane, Hrvatsku treba osloboditi od komunizma, ali vanjska granica se mislim ne će mijenjati! Neke dijelove teritorija još treba riješiti, npr Vukovarska Ada, Zaljev kod Kleka, sveta gera i slično..

      Pozdravimo se sa Petrovaradinom, Bokom Kotorskom i ostalim povijesnim hrvatskim teritorijem kojeg smo ‘izgubili’!.. BiH treba unutarnji ustroj ali BiH kao država ostaje… s tendencijom ulaska u EU! …

      • Gabro Vuskic

        Žalostno ali istinito. Trebamo se svim silama i snagama boriti da sačuvamo ono što imamo, a da bi se to postigo, trebamo se otresti crveni vragova.