Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Dva Hrvata, dva pratra, jedan služio Bogu, drugi služio Vragu

Objavljeno

na

The last temptation is the greatest treason, to do the right deed for the wrong reason. T. S Eliot.
( Posljednje izkušenje je najveća izdaja, činiti pravo djelo za krivi razlog )

Ne znam je li hrvatski narod kroz svoju dugu burnu i najviše krvavu povijest u svojim njedrima odgajao više izdajnika od drugih naroda,ali vjerujem da je od dolaska u svoju današnju postojbinu do dan danas imao mnoštvo onih koji su iz raznih pobuda uvijek bili spremni stupiti u službu neprijatelja svoga naroda. Uvijek ih je bilo svih vrsta, boja i profesija, ali nikad ih nije bilo toliko koliko u zadnjih stotinjak godina. Na primjer, do početka 20. stoljeća nikad nismo imali toliko “učenih” izdajnika koji su hrvatski narod svijestno gurali u propast, istodobno tumačeći kako mu tom svojom izdajničkom rabotom čine veliko dobro. Sjetimo se raznih Trumbića, Supila,Meštrovića,Kljakovića i drugih samopozvanih lidera nekadašnjeg “Jugoslavenskog odbora”.
Sjetimo se i njihovih krvavih slijedbenika poput Grge Anđelinovića, brata djeda Vesne i Zorana Pusić. Sjetimo se i onih poput Mačeka i njegovih drugova koji su poslije podmuklog ubojstva hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem opet dragovoljno sjedili u Beogradskoj skupštini, dokazanom srbijanskom leglu ubojica, iako je Radićeva posljednja poruka bila – Nikad više u Beograd. Poput onih iz “Jugoslavenskog odbora” i Mačekova skupina je otišla u Beograd s dobrim namjerama, s namjerama s kojima je, kako reče Samuel Johson, popločan put do pakla. Maček koji je kao dopredsjednik jugoslavenske velikosrbske vlade bez imalo sustezanja podpisao pristup Jugoslavije Trojnome paktu kako bi je time zaštitio od napada snaga Sila osovine. I poslije tkzv. Beogradskog ( ustvari engleskog ) puča bio je spreman podpisati i pakt s Velikom Britanijom, ali kad su poslije tog puča Sile Osovine napale njegovu Jugoslaviju, ne jednom, nego tri puta je odbio ponudu njemačkog poslanika dra Edmunda Weesenmayera da proglasi slobodnu Hrvatsku državu i da bude njen prvi predsjednik. Sve je to, kako je jednom izjavila njegova supruga, radio za to “kaj je bil mirovnjak”.

Ali najrazličitije vrste izdajnika u hrvatskom narodu prouzročio je jugokomunizam. Neki stalno tvrde da je postojao nekakav “hrvatski” komunizam, što nikako ne drži vodu, jer u svojoj srži, u prvim redcima svog statuta , boljševički stil komunizma (a nikakav drugi nije ni postojao ) negira postojanje nacije. Nu pošto jugoslavenstvo nije bilo nikakva nacionalnost nego, kako se to danas lijepo na “srpskohrvatskom” kaže, regionalnost, mogao je postojati samo jugoslavenski komunizam, a to je ustvari i bio i tako se je i nazivao. Stoga, nikako i nikada nije postojao nikakav : ruski, srbski, slovenski, hrvatski i bilo čiji drugi nacionalni komunizam, pa tako ni Titov, ni Hebrangov, ni ničiji drugi komunizam nije nikad bio niti je mogao biti hrvatski nego samo i jedino kao jugoslavenski ogranak boljševičke komunističke Internacionale.

Kako rekoh, iako nisam siguran da smo mi Hrvati uvijek imali više izdajnika od drugih naroda, ali sam siguran da smo ih imali – i danas imamo, više raznih vrsta i boja od svih drugih naroda. Uvijek smo ih imali, i imamo, u svim slojevima društva od raznih degenerata, umno poremećenih sociopata i običnih kriminalaca do najobrazovanijih intelektualaca. Ali najopasniji i najomraženiji bili su i jesu oni koji su se pošto su obukli svećeničko ruho zakleli služiti Bogu, a stupili u službu sotone.
Jedan od najgorih među ovima bio je bosansko-hercegovački fratar Bosiljko Bekavac. Stigao je u Ameriku negdje 1953. g, ali nikad nije kao svećenik djelovao u nijednoj hrvatskoj župi, jer kao poznatom izdajniku suradniku najprije OZN-e i kasnije UDB-e u onim za hrvatski narod najcrnjim vremenima odmah po završetku 2. svj. rata, nije se usudio pokazati svoj izdajnički obraz pred mlađom generacijom hrvatskih emigranata koji su u skoro svim hrvatskim župama bili u većini. On je zato svoje đavolske liturgije služio u stranim crkvama gdje nitko nije ništa znao o njegovoj prošlosti.

Kad bi dolazio među Hrvate, onda bi to uvijek bilo među one stare pečalbare koje je jugo-agitprop davno pretopio u nekakvu novu otupljenu hibridnu jugo-hrvatsku sivu masu poput one koju je pok. dr Mile Budak nazvao govedovcekoze. Pokrovna organizacija tih većinom straih emigranata koji su robovali po rudnicima Pennsylvanije, Kentuckija i West Virginije, Ohia i drugih, kao i njihovog potomstva rođenog u Americi bila je Hrvatska bratska zajednica . Pošto u ona vremena, u drugoj polovici 19-og i početkom 20-og vijeka, ti naši jadni doseljenici nisu imali nikakva, pa ni ono najosnovnije (pogrebno) osiguranje, a mnogi od njih su mladi umirali, od eksplozija plina, zatrovanja ugljenom prašinom, prilikom urušavanja rudnika i raznih drugih nevolja,ulaganjem svojih teško zarađenih ušteđevina osnovali su neku vrstu osiguravajućeg zavoda koji će pokrivati njihove pogrebne troškove. Tako je u Pittsburgu u državi Pennsylvania 1894. g. utemeljena Hrvatska bratska zajednica. Ali, bez obzira gdje se ono nalazilo i za koji razlog je bilo utemeljeno, sve što je imalo hrvatski predznak ubrzo je došlo pod udar velokosrbske, a.k.a jugoslavenske, promičbe. To se ubrzo dogodilo i s ovom iz vrlo plemenitih pobuda osnovanom organizacijom. Najprije su kupnjom pogrebnog osiguranja i neki američki Srbi ušli u njeno članstvo gdje su zajedno s grupom jugonastrojenih Hrvata počeli propagirati ideju o “balkanskoj braći grčke, rimske i turske vere”. I sve je to nekako labavo klapalo do završetka 2. svj. rata, kad su kontrolu nad ovom organizacijom preuzeli odnarođeni tipovi,notorni jugofili, poput Johna Badovinca. Tada je ova organizacija postala centralno stjecište jugoboljševizma u Sjevernoj Americi radi čega je od svih domoljubnih Hrvata smatrana sedmom republikom SFRJ-a.
Njezino glasilo “Zajedničar” postalo je tada samo još jedna filijala “Borbe”, “Ilustrovane Politike”, “Slobodne Dalmacije” i svih drugih jugoboljševičkih medija.

Tu je druga fratra Bosiljka Bekavca čekalo unaprijed pripremljeno mjesto gdje je 1962. postavljen za glavnog urednika tog glasila.
Bosiljko Bekavac rođen je u Obrenovcu kod Konjica 1906. g.
Zaređen je za svećenika 1935. Služio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima: Fojnica,Kreševo,Osova,Kiseljak.
U onim groznim poratnim godinama ( 1946. – 1949. ) na zapovijed OZN-e najprije je postavljen za gvardijana u Kreševu, a kad je tu završio svoj izdajnički posao, premješten je za župnika u Kiseljak. U to doba u planinama oko Fojnice i Kreševa i Kiseljaka krio se velik broj hrvatskih vojnika “križara” koji se nisu povukli s Hrvatskom vojskom prema Austriji u svibnju 1945.,nego su ostali iz hrvatskih planina nastaviti borbu protiv omraženog okupatora. UDB-a je znala da su ovi gerilci u svim okolnim mjestima imali velik broj jataka i suradnika.

Kako je poznato svi ti ljudi bili su revni katolici koji su čvrsto vjerovali u neoskvrnjenost Katoličke crkve, dostojanstvo i vjernost njenih svećenika, a posebno u zaštitu svetinje tajne izpovijedi.
To su djelatnici bivše OZN-e , sada UDB-e vrlo dobro znali. Kako su u svim slojevima društva, pa tako i među svećenstvom, imali mali ali odani broj svojih simpatizera, odmah su se potrudili da pomoću jednog od njima najvjernijeg suradnika skuju dobro kamuflirani plan u koji nitko neće posumnjati.

I za to su odmah za gvardijana u Kreševu postavili svog najvjernijeg suradnika Bosiljka Bekavca. Može se u bezkraj nagađati iz kojih razloga je Bekavac kao fratar stupio u službu antikrista i njegovih najkrvoločnijih dželata, masovnih ubojica njegovoga naroda, ali kad se pogleda na njegove strašne zločine, na koncu se mora doći do zaključka da on to nije učinio ni radi novca, niti radi privrženosti boljševičkoj ili bilo čijoj ideologiji, nego za to što je od svoga rođenja njegova duša bila u vlasništvu sotone.
Da je to jedini mogući razlog posvjedočiti će samo nekoliko njegovih zločina izdaje. Navodim samo nekoliko, jer za opisati sve njegove zločine potrebna bi bila debela knjiga.

U planinama oko Kreševa djelovala je tada dosta brojna grupa križara na čelu s Antom Brkljačićem i Stjepana Šimića.
Bekavac je s njima uzpostavio vezu i ugovorio da dođu na sastanak u njegovom stanu s “predstavnicima križara koji su tajno došli iz inozemstva”.

I ubrzo jedne tamne noći Brkljaćić je s još trojicom križara. Tu ih je već čekao Bekavac s još četiri osobe u fratarskim habitima. Prije ulazka u sobu gdje će se održati “sastanak” Bekavac je naredio križarima da sve oružje koje kod sebe imaju moraju ostaviti u jednoj sobi u predvorju koja će po tom biti zaključana. Bekavac je obrazložio da je to za to ‘jer Crkva ne dozvoljava da se bilo kakvo oružje unosi u posvećene prostorije.

Moglo bi se pomisliti kako to da su ti iskusni ratnici tako lako pali u to obmanu, ali onaj tko se imalo razumije u vjernost i odanost bosansko-hercegovačkih Hrvata svojim fratrima koji su kroz 400 godina turske okupacije s krunicom u jednoj, sa sbljom u drugoj ruci u tim zemljama branili – i obranili, vjeru Kristovu. Fratara koji su uvijek bili spremni za tu svoju i svoga naroda vjeru časno poginuti.

U dgugim “posvećenim” sobama župnog stana bila je skrivena naoružana grupa oznaša koji će na ugovoren znak skočiti u pomoć Bekavcu i drugovima. Tako je bilo. Kad se poslije izvjesnog vremena društvo malo opustilo, Bekavčevi “fratri” su odjednom izpod svojih haljina izvukli oružje i bacili se na Brkljačića i njegove križare. Nu kao hrvatski ratnici križari su tijekom rata bili vikli na borbe ‘prsa u prsa’, pa je došlo je do ljute bitke, ali Bekavac je odmah dao znak drugim udbašima koji su s oružjem nahrupili u prostoriju. Križari su bili svladani.

Nu u šumi je ostala glavnina križarskih snaga na čelu s hrabrim Šimićem.

U gornjem dijelu župnoga stana stanovala du dva udbaša. Narod za to uobće nije znao. Iz toga stana skoro svake noći čuli su se jauci i krikovi ljudi koje su ovi udbaši mučili. Kad su se neki župljani radi toga obratili Bekavcu on im je odgovorio da se radi o nekim sablastima koja se tu javljaju. Da bi se dočepali Šimićeve grupe Bekavac je u svoj đavolski stan namamio Šimićevu zaručnicu Dragicu. Tu su je strašno mučili, a onda odpremili u Sarajevo, gdje je na kraju umorena. Prije smrti Dragica je nekako uspjela na zidu ćelije napisati tko je zapravo Bosiljko Bekavac.

Po nalogu UDB-e Bekavac je na kratko vrieme otišao u šumu, kako bi “izpovjedao” križare. Tako je uhvatio vezu s Šimićem. Jenog dana nagovorio je Šimića da se s njim odveze u Sarajevo radi nabave novijeg oružja i streljiva. Na putu u blizini Alipašina mosta čekala bila je postavljena udbaška zasjeda. Kad su se približili zasjedi Šimić je osjetio da tu nešto nije u redu i pokušao izskočiti iz auta, nu Bekavac se bacio na njega i u nastalom hrvanju zadržao ga nekoliko minuta dok nisu stigli udbaši.Šimić je tada teško ranjen i uhvaćen. Od tada Šimiću se zameo svaki trag.

Poslije hvatanja Šimića, UDB-a je s pomoću Bekavca uhvatila još 24 člana njegove grupe, a trojica su uspjela pobjeći u Zec planinu u grupu Pere Bilića. Kasnije je i ta grupa odkrivena i u krvavoj borbi sva izginula. U džepu mrtvog Bilića udbaši su našli popis križarskih jataka.

Među prvim jatacima bio je “fra” Bosiljkov stric, Andrija Bekavac.
Odmah je uhićen i odveden u Konjic gdje je čriri dana kasnije nakon neopisivih mučenja izdahnuo.
Poslije toga nastala su masovna uhićenja i razseljavanja. U selu Zagorci ostala je još bila samo studentica Marica Hočevar. Bekavac je poručio da je dovedu u njegov župni stan kako bi je poslao u Đakovo kod časnih sestara.
Čim je došla u Bekavčev stan došli su udbaši, svezali je i odveli u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakva suđenja ubijena tako da ne bi uspjela odati Bekavca.

Ovo su samo neki od zločina Bosiljka Bekavca koje je počinio u 8 godina svoje idajničke službe krvnicima svoga naroda – i svoje bliže rodbine.

Kako svemu, pa tako i svakome zlu mora doći kraj narod je 1953. napokon saznao za Bekavčeve izdaje. Znajući da su mu, ostane li u njegovoj Jugoslaviji, dani odbrojeni zatražio je pomoć svojih udbaških vođa koji su ga 23. svibnja 1953.,pod izlikom da ide kod svoga strica, istoimenog fratra, odpremili u Ameriku.
Nastavak u idućoj emisiji.

Zvonimir Došen

(Govor na Hrv. Informativnom Radiju u Torontu , 15. travnja 2012.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati