Connect with us

Kolumne

Dva međeda Nedjeljom u 2

Published

on

U posvemašnjoj nestašici kvalitetnih talk show formata na nacionalnoj telelviziji kao «kvalitetan» se, barem ako je suditi po gledanosti, nametnuo Stankovićev kultni Nedjeljom u 2. Nema razloga da se lažemo. Prilično redovito pratim emisiju kao i većina vas jer se u njoj nekada zalome i kvalitetni gosti, ali češće ipak, oni ideološki bliži samom voditelju.

piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Tu je i posebna kategorija gostiju poput Ivana Pernara (revolucionar), Drito Konja (nezrela, razmažena, needucirana budaletina, lezilebović, koji baca ljagu na veliku lozu Radića, a što je najgore, ima nešto Stjepanovo u licu), Mima Simić (filmska kritičarka, profesionalna lezbijka, TV voditeljica i kompozitor hita «Pedera dva»). Dakako, to nisu svi čudaci, ali nekako su mi se najviše usjekli u pamćenje. Oni će ostati samo na spomenu. Time smo odredili dno.

Gdje svrstati zadnjeg gosta, poznatog glumca Josipa Pejakovića?

Povodom festivala demokracije u BiH, urednik/voditelj Stanković držao je zgodnim pozvati nekoga tko bi mogao biti glas naroda u BiH. Izbor je pao na Pejakovića i uzbuđenja su mogla početi. S obzirom da nisam imao nekakav dojam tko je dotični, poslužio sam se internetom i uspio doznati da se radi o poznatom sarajevskom glumcu. Nisam znao da se radi o tipičnom primjerku regionalnog licemjera. Zašto je Pejaković licemjer?

Da se razumijemo, Pejaković svima vama i meni ne igra ulogu veću od crnog ispod nokta, ali je fantastičan primjer licemjera kakvi prodaju najjeftinu demagogiju, liječe teške komplekse, a sve to na jaslama države koju otvoreno proziva i pljuje. Nesretni ljudi. Idemo od početka.

Kao lajtmotiv gostovanja, odabrana je ludnica. Naravno, aluzija je jasna. Postdaytonska BiH je ludnica. Izbori su ludnica. Tri međeda vode BiH. Sigurno znate onaj osjećaj kada gledate nekoga drugog kako se sramoti pa i vama bude neugodno. Takva su bila četiri momenta tijekom gostovanja Pejakovića u Nu2. Uvodna sekvenca sadrži djelove nove Pejakovićeve monodrame u kojoj je ulogu odigrao i Stanković lamentirajući o «ućerivanju» i «saćerivanju» kao radnjama koje se provode nad jadnim i potlačenim narodima i narodnostima. Nakon toga, kreće priča i sjajno raspoloženi voditelj isijavajući divljenje prema velikom bardu kazališnih dasaka započinje s unaprijed pripremljenim pitanjima.

Pejaković svima vama i meni ne igra ulogu veću od crnog ispod nokta, ali je fantastičan primjer licemjera kakvi prodaju najjeftinu demagogiju, liječe teške komplekse, a sve to na jaslama države koju otvoreno proziva i pljuje. Nesretni ljudi.

 Sve to izgleda kao bildanje ega jednog tipa koji polako pada u zaborav pa se sve pretvara u hvalisanje samog sebe pod krinkom loše odglumljene filozofske napaćenosti uzrokovane bremenitošću svijeta. Laprda se o glupostima sve dok ne dođemo do centralnog pitanja. Pejakovićeve izjave kako BiH nije njegova domovina. Pejaković jasno i iskreno, što je odgovor koji poštujem, kaže kako je za njega domovina Jugoslavija. To je i lijepo argumentirao. Pošteno. Svaka čast. Samo, ako je on svojedobno imao pravo smatrat nešto svojom domovinom, zašto je takav problem ako danas netko prakticira tu slobodu i to misli za BiH li bilo koji drugi komadić tla? Za Jožu to jest problem.

pozoriste2012062514294440Država te drži, ne da ti disati, a mala beba želi biti slobodna. Krasno smišljeno, samo, zar bolnica u kojoj je beba rođena, nije državna bolnica? Zar doktori nisu na državnoj plaći, prije toga na državnim institucijama obrazovani? I Jugoslavija je bila država. Zar projekti koje radiš nisu potpomognuti nekakvim sredstvima neke tamo države i nekog tamo ministarstva? Državo, izvoli se pobrini za mene kao što se brinuo propali totalitarni sistem, a ja ću javno prigovarati i lajati na tebe, nazivat te demonom i borit se za malog čovjeka, za sirotog proletera. Zvuči poznato?

Izrazio je zabrinutost sistemom, strah za vlastite sinove koji nemaju posla, a pametni su kaže Jole. Kako ne bi bili? Jabuka ne pada daleko od stabla. U ovom slučaju – radi se o bukvi. Pada li bukva daleko od stabla bukve? Na kraju smo saznali da ne.

Preporučujući sa zabrinutim izrazom lica svim mladima da odu iz ove «ludnice» jer se nitko za njih ne brine objasnio je kako njegova obitelj kompletna radi s njim na projektima za televiziju. Drago nam je zbog njih. Siguran sam da je prethodno obavljen natječaj dostupan svima na kome se, vidi čuda upravo obitelj dotičnog probila na te pozicije. Naravno, to je sarajevskoj inačici Rade Šerbedžije dopušteno, ali će dotični zabrinuto upozoriti kako nije u redu da se u ostalim strukturama zapošljava rođake, kumove i slično.

Ja nisam nacionalist, reče bijesno Jopa! Čak i u dobrom smislu, ako takvo što postoji. Naravno da ne postoji. Svaki domoljub i čovjek koji drži do sebe i svoje domovine je rušilački nastrojen zlikovac. Takvim zadrtim ognjišćarima obično nedostaje onaj dobro poznati kozmopolitsko – pluralistički pedigre starih titoista koji je danas tako živ i žilav.

titov galebNadalje, izražava svoju zgroženost ratnim strahotama. Trebali smo pecati ribe u Lonjskom polju, piti pivu uz obale Vrbasa i Une, kao dobri stari drugovi. Zašto si trebao bacati granate, oh ti ludi nacionalistu, pita se naš junak. Ako se ne varam, netko je prvi počeo bacati granate po tuđim kućama, masakrirati policajce, gaziti sela, etnički čistiti, razoružavati, mobilizirati itd. Možda bi bilo najbolje da odgovor potraži kod svojih velikih prijatelja Milorada Dodika, Emira Kusturice ili Radeta Šerbedžije. Može skočiti i na riječki Korzo na cugu s Ollyem Frljinhom da izbistre poneku politiku. Nedaleko u luci je i legendarni Titov «Galeb» kao zaštićeno dobro ministarstva kulture RH, a navečer u LGBT kazalištu Ivana pl. Zajca može se odraditi kakva predstavica ilitiga performans za odabrani krug Obersnela i Komadina. Mogao bi to biti i vikend aranžman, ali ljetna sezona kazališta Ullyses je završila. Šteta, no tu je uvijek sljedeće ljeto i milijuni iz proračuna za privatne bakanalije stare garde. Tko kaže da je Juga propala? Uživa u jeseni života.

Za kraj smo počašćeni još jednim komadom i pjesmom starog slavuja. U melankoličnim taktovima i stihovima staroga genija probijen je i termin. Uspjeli su nam ga ućerati.

Žao mi je samo da je, eto, od silne navale sasvim sigurno čistih desetki, pao sistem za ocjenjivanje gosta. I nije neka šteta. Sigurno je bio najbolje ocjenjen gost ikad, ali pade sistem. Elektrifikacija nas zeznula. Nešto slično kada je nakon stotinjak emisija s komentarima gledatelja emitiranim na dnu ekrana, upravo na gostovanju Ive Josipovića optuženom za pronevjere novca, izostala ista praksa, bez riječi i spomena. Ipak, zar netko sumnja da ocjene za našeg precjednika ne bi bile vrhunaravne? Ne budite ludi.

Josip Pejaković kaže da dobro zna što nije – implicirajući da se odbija deklarirati kao Hrvat. Hvala mu na tome. Svima nama nazadnima time čini uslugu. Mogao bi i ne uzimati hrvatske kune i ne nastupati u hrvatskim kazalištima. Ipak, kao što smo mogli vidjeti, za dotičnog gospodina vrijede neka druga pravila.

Na kraju, mogu konstatirati da je korisno pratiti Nu2. Kako god okreneš, dobiješ temu za razmišljanje i raspravu. Bilo da se radi o Zlatku Vitezu, Slobodanu Novaku, Milanu Kujundžiću ili na kraju krajeva Dubiozi Kolektiv, ili dijametralnoj suprotnosti u vidu Pernara, Drito Konja, Mime i ostalih. Gdje je Pejaković u toj priči, prosudite sami.

Za mene je on ipak kategorija jugonostalgičar, iako se sam oštro ograđuje od toga. Ne vidim zašto? Zar je nelegitimno biti jugonostalgičan? Naravno da ne. Milijuni ljudi tom sistemu duguju sve, svoje najljepše godine, mladost, uspjehe, komociju, ugodnost, slobodu i sigurnost. Ono što veliku većinu njih čini licemjerima jest razmišljanje kako je svima bilo tako. Za njih su križni putovi, likvidacije, progoni, etnička čišćenja, Goli otok, atentati, UDBA, zatvorena vrata, stigmatiziranost, manjak sloboda, konkretni dokazi o kršenjima svih ljudskih prava, neravnopravnost naroda unutar zajednice, izborni inžinjerinzi, mitovi o planskom gospodarstvu i razorne posljedice raspada upravo takve «idilične» zajednice – riječi koje ne čuju. Odbijaju to priznati. U takvim mentalnim sklopovima postoji jedan tip membrane, nepropustan za bilo kakav podatak koji bi mogao uzdrmati ta uvjerenja. Tu je svaka debata unaprijed izgubljena. I dok i danas uživaju benefite tih «boljih» vremena, sišu proračune nacionalnih država, nastavljaju biti licemjeri i masno to naplaćuju tobože štiteći malog čovjeka, zagovarajući slobode i isijavajući nezadovoljstvo što je društvo u kojem žive takvo da nešto ipak moraju stvoriti, makar to bilo niskokvalitetno sranje lišeno duha i servirano opskurnom broju gledatelja, najčešće u Hrvatskoj, gdje se takvo što obilato honorira.

Josip Pejaković kaže da dobro zna što nije – implicirajući da se odbija deklarirati kao Hrvat. Hvala mu na tome. Svima nama nazadnima time čini uslugu. Mogao bi i ne uzimati hrvatske kune i ne nastupati u hrvatskim kazalištima. Ipak, kao što smo mogli vidjeti, za dotičnog gospodina vrijede neka druga pravila.

Ivan Ljubić & Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading