Dvadeset i dvije godine od stradanja i progona (1992.-2014.)

    0

     Dvadeset i dvije godine nakon progona

    Obraćam se, vrli sumještani i susjedi, najprije vama koji ste na oltar zavičaja prinijeli najviše – svoju djecu, svoje sinove, njihove prekinute i neostvarene snove. Obraćam se potom vama koji ste na isti oltar prinijeli dijelove svoga tijela i dijelove svoga zdravlja. Obraćam se i vama koji i dalje živite u progonstvu, daleko od svojih kuća i svog zavičaja i koji biste htjeli, ali se ne možete vratiti svojim kućama. Ali obraćam se i vama koji ste se odrekli svoje časti, savjesti i poštenja, vama koji ste se radi osobnih probitaka odrekli onog najsvetijeg, što se rodnom grudom zove.

    posavina

    Vama se obraćam radi svih vaših zabluda, slabosti i pogrešaka s nadom da ćete ih ispraviti.

    U ovom vremenu, u vremenu kada troglava, troprsta aždaja likuje nad našom propašću, kada i dvadeset i dvije godine nakon progona i osamnaest godina nakon rata našim opustjelim selima još uvijek glasno odjekuju one iste trublje mržnje kakve su odjekivale i devedesetih (vidi ovdje), kada nam se na sve moguće načine onemogućava povratak i oporavak, moramo napokon jasno dignuti svoj glas.

    Krajnje je vrijeme! Istina o progonstvu u kojem jošuvijek živimo, istina o agresiji na naša sela, naše domove i zavičaj, istina o našem stradanju mora izaći na vidjelo! Pljačkali su nas, razarali naša sela, uništavali sva naša dobra, od privatnih, društvenih do crkvenih, ubijali nas, odvodili u ropstvo, imenima naših sela nametali svoje ime, pismo, otjerali nas u progonstvo gdje nas i dalje drže, likujući nad našom nesrećom.

    I nakon svega, dvadeset i dvije godine nakon progona i osamnaest godina nakon rata, odgovorni na vlasti u Šamcu (Bosanskom) licemjerno šute. Likuju (!?) nad našom nesrećom. Na sva pitanja – o smišljenom, organiziranom, namjernom uništavanju imovine i života ljudi – nemaju odgovora. „Odgovaraju“ šutnjom ili još gore – negiranjem. Besramno i drsko zamračuje se istina o ubijenim u logorima i oko njih, kriju se podaci o nestalima, masovni zločini pretvaraju se u herojska djela a zločinci u heroje, laži se pokušavaju prikazati kao istina, a istina kao laž. Ne brine ih ni pitanje povratka župnih arhiva, pokradene imovine, ratnoj šteti koja je u našim selima oko milijun maraka. Što reći? Što reći na to da se ni dandanas nitko iz vlasti još niti jednom riječju se nije ispričao za progone i stradanja, nitko ni jednom riječju nije pozvao protjerane ljude da se vrate svojim kućama!?

    Bijedna je to rabota bijednika ujedinjenih u misiji zatiranja svega hrvatskoga, podla rabota opstruiranja opstojnosti s ciljem planskog, promišljenog razaranja hrvatskog naroda!

    Što nam je činiti?

    Osjeća troprsta aždaja da smo kao narod ranjeni i obezglavljeni, izgubljeni na svojim bespućima, pa im raste kuraža i drskost. I dvadeset godina poslije, besramno i drsko pljuju u lice hrvatskom narodu.

    Ne srame se svoje politike, nisu se javno pokajali ni Bogu ni žrtvama. Podlo i licemjerno nastavljaju i dalje s gradnjom mitske Velike Srbije, na našoj zemlji, na našim ognjištima.

    A mi šutimo. I svojom šutnjom takvu politiku svesrdno podržavamo!

    Ne smijemo više šutjeti. Nemamo pravo šutjeti. I nećemo šutjeti ako je preostalo u nama imalo one vatre koja je vijekovima grijala i krijepila naše praroditelje koji su uvijek znali braniti i obraniti ono što je njihovo. Koji su uvijek znali stati rame uz rame i zajedništvom sačuvati ono što im njihovi prethodnici u naslijeđe ostaviše. Gdje god su zajedno i čvrsto stali, tu su i opstali!

    Dragi prijatelji, neka nas pouči iskustvo naših predaka: zajedništvo je temelj sloge, sloga je temelj jakosti, a jakost temelj slobode! Dragi prijatelji, svi mi, koji smo kroz majčino mlijeko udahnili vrednote naših predaka, našeg Zavičaja, pozvani smo na čuvanje tih vrednota. Čuvajmo te vrednote, čuvajmo ih kroz naše zajedništvo! Ustrajnošću, hrabrošću, voljom i znanjem raskrinkajmo bijednike koji planski razaraju naš narod i našu budućnost. Nitko osim nas nema pravo odlučivati o našoj budućnosti!

    Pravda i istina uvijek su pobjeđivale, a pobijedit će i sada. Bog, koji je Put, Istina i Život, je naš stalni, veliki oslonac. Bio je to kroz mnoga stoljeća, u prošlosti i sadašnjosti, a bit će i u budućnosti. Uzdajmo se u Njega, njegovu Pravdu i Istinu. Oni koji su se na herodijanski način namjerili ubiti naš zavičaj, kao židovski kralj Herod novoga kralja židovskog, tek rođenog Isusa Krista, doći će pred njegovu Istinu i suočiti se s njegovom Pravdom. Poruka je ovo i za licemjere na vlasti!

    Naša odgovornost je velika. Ne zaboravimo vlastite baštinike, svoju djecu, njihovu djecu i djecu njihove djece. Pismo kaže: “oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi” (Ezekiel 18.2). Nastavimo li i dalje jesti kiselo grožđe, potomstvu će našem trnuti zubi.

    Ako nastavimo šutjeti sada, možda ćemo, i mi i djeca naša, šutjeti zauvijek.

    Zato, trgnimo se, odbacimo malodušje.

    Ako se složimo i ujedinimo, zapjevat će opet naša Posavina, a s njome i naša sela i naš Zavičaj.

    Svi zajedno u jedno, bratsko kolo!

     

    Željko Brandić | hrvatska-tisina.com

    facebook komentari