Dvije vrste preobraćenika

0

Svojom knjigom ‘Argentinski roman’, koja se evo našla pri vrhu najprodavanijih publicističkih djela, kao i nizom javnih nastupa novinar, publicist, pjesnik, političar, et.cet. Drago Zvonimir Carlos Pilsel upustio se u žestok obračun s emigracijom, nacijom, Crkvom, roditeljima i sa samim sobom.Sve ono što je nekada strasno mrzio sada isto tako strasno ljubi. Od ustaše koji je kamenjem gađao sinagogu i proklinjao Židove, Srbe i Rome, sada je nizu svojih imena pridao i ime Jovan, kako bi se solidarizirao s ugroženim Srbima.

Obožavao je Pavelića, a svoju je knjigu pokajnički završio na grobu Josipa Broza. Zatucana i zaostala emigracija, u čijim je redovima odrastao, po njemu, i dalje živi u maglama prošlosti, a Katolička crkva u Hrvata je “mala, neljudska, nacionalistička, žalosna katolička sekta”.

Od uvjerenog fašista preobrazio se u antifašista mesićevskog ili paradnog tipa. Njegov poginuli brat, a i on sam borili se za “ustašku državu”. Njegova majka nikada nije prežalila smrt sina i nije prestala za to optuživati Srbe, ali morala je pomisliti, drži Drago, kako je možda i nečiji tuđi poginuo od metka njezina sina. Itd.

Pilsel i Tomac

Postoje dvije vrste preobraćenika. Oni koji to rade kalkulantski i neiskreno u očekivanju nekog probitka i opet oni drugi koji to rade iz stvarne promjene uvjerenja.

Uostalom, postoji li itko, osim zaostalih u razvoju, tko na svijet i na ljude gleda istim očima u desetoj, dvadesetoj, četrdesetoj ili šezdesetoj godini života? Mijenjaju se ljudi u sebi, sazrijevaju, uče i spoznaju, a mijenjaju se i okolnosti oko nas.

Pilsel, vjerujem, spada u ovu drugu skupinu preobraćenika, kako on sam sebe naziva. Da je bio koristoljubiv ne bi izletio iz ureda Ive Josipovića nakon što se ovaj uspeo na Pontovčak. I ne bi onako na pasija kola nasrnuo na Ivana Grubišića nakon što ga je podržavao u kampanji i nakon što je ovaj sjeo u klupe Hrvatskog sabora.
Njegov je problem, međutim, u nečem drugom. On na svijet gleda manihejski i zbog toga iz jedne zablude u kojoj je živio trideset i pet godina upada u drugu, točnije vraća se u zabludu u kojoj je njegov narod ili dio tog naroda živio isto toliko dugo u domovini.

On hoće biti human i pošten, ali to nije uvijek lako biti pa čak ni onda kad to želimo. Treba htjeti, ali i znati razlikovati dobro od zla. Put u pakao doista zna biti ponekad popločan dobrim namjerama. Pilsel nas podsjeća na šarenog leptira što leti nad zelenim livadama i među granama drveća da bi zapeo za mrežu koju su mu razapeli pauci.

Pomalo je tužno gledati kako prostodušnost Drage Pilsela u svoja kola uprežu ideološki ostrašćene “kroatofobične” skupine što pljuckaju na sve oko sebe i kako im se on naivno predaje. Rastežu ga po novinama i televizijskim ekranima, hvale ga i potiču, priređuju gozbe i svečanosti. Postao je njihovim herojem.

Za one za koje je Drago Pilsel svijetla točka, Zdravko Tomac je smeće. Razlog je vrlo jednostavan. Preobraćenik koji nas napusti vrijedan je samo prijezira, ali onaj koji dolazi k nama zaslužuje najveće divljenje.

Ni Aleksandr Solženjicin nikada ne bi dobio Nobelovu nagradu za književnost da nije bio ruskim disidentom, da se nije otisnuo u Ameriku i tamo poslužio kao oruđe u hladnom ratu, bez obzira na vrijednosti njegova književnog djela i bez obzira na njegov humanistički angažman i ukazivanje na strahote staljinizma.

Iz mita u mit

Tako je s Pilselom, zacijelo ga preziru oni s kojima je obračunava i kojima je pripadao, a slave ga oni čija mišljenja sada potvrđuje. Pilsel je, reče jedan od njegovih promotora, krenuo suprotnim putem od onih koji su 90. skidali oznake JNA sa svoje kože. Pilsel je, hoće se reći, izabrao časni put za razliku od onih koji su izdali Armiju.

Posebno je pitanje tzv. političkog konvertitstva ili “presvlačenja košulje” ovisno o političkom kontekstu. Je li konvertit oficir JNA (Bobetko, Špegelj, Tus…) koji je napustio tu vojsku kad je ona počela pucati i ubijati po njegovu gradu i stupio u obranu svoga grada?

Je li konvertit bivši član Saveza komunista (Tomac, Savka, Bilandžić, Tuđman …) koji je bio na federalističkim i protuunitarističkim pozicijama braneći ravnopravnost i dostojanstvo svog naroda da bi se priklonio programu osamostaljenja kad je federalizam postao iluzijom? I u jednom i u drugom slučaju odgovor je apsolutno negativan.

Radi se o logičnoj i moralnoj reakciji na novu situaciju. Možda bi i sam Tito podržao Tuđmana koncem osamdesetih pod naletom velikosrpske agresije koja je pomela i Tita i AVNOJ i Ustav iz 1974. godine.

U Pilselovu zaokretu nema logike i nema zakonitosti, iako mu nitko ne može osporiti pravo misliti što hoće. Da, on je svakako bio u zabludi kad je mislio kako su Hrvatima uvijek krivi drugi, kad je držao do Ante Pavelića kao do sveca koji će Hrvatsku spasiti, ali on iz jedne mitologije uskače u drugu.

Zar nije i sada u teškim zabludama i predrasudama kad se vraća Titu, kad tako vjeruje u bratstvo svih ljudi i naroda, kad tvrdi da su Srbi ni krivi ni dužni ugroženi, kad sudi o iseljeništvu kao o sve samim ekstremistima kojima treba prosvijetliti pamet, kad oslikava Crkvu isključivo tamnom bojama ili kad misli kako je država nastala devedesetih zapravo ustaška država, a hrvatsko društvo fašističko!?

  

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari