Pratite nas

Povijesnice

Džemal Bijedić je ubijen, Tito ništa nije znao!

Objavljeno

na

Džemal Bijedić je sto posto ubijen, kaže uoči 37. godišnjice avionske nesreće i smrti bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), odnosno premijera bivše Jugoslavije Bahrudin Bijedić, bivši dugogodišnji diplomat i konzul Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i bivši ministar unutarnjih poslova Socijalističke Republike BiH.

Bijedić i njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade, stradali su u avionskoj nesreći 18. siječnja 1977, kada je službeno zbog navodno loših vremenskih uvjeta avion udario u brdo Inač, na planini Lisin, iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić nazočio ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju.

Prema riječima Bijedića, u Beogradu i danas živi pukovnik Lazo Vukosavljević, nekadašnji zapovjednik helikopterskog voda u Jasenicama kod Mostara.

[quote]“On je došao na mjesto događaja, na mjesto Džemalove smrti i zatekao tamo Jovicu Stanišića, kasnijeg šefa Državne sigurnosti Srbije Slobodana Miloševića. Gledajući u instrumente, Vukosavljević je rekao da visinomjeri i brzinomjeri nisu korektni! Tad mu je Stanišić, inače tada u činu kapetana, rekao: ‘Zaveži!’ To je nevjerojatno”, priča Bijedić za AA.[/quote]

Pojedini suvremenici i svjedoci tvrde kako su izvorni nalazi u istrazi potpuno uništeni. Sumnje Bahrudina Bijedića, ali i drugih, potvrđuju donekle nalazi stručnjaka.

Stručnjak iz oblasti sigurnosti civilnog zrakoplovstva Edhem Taći, koji je uradio simulaciju leta Bijedićevog aviona, kaže za AA da je došao u posjed dva izvještaja o padu aviona Džemala Bijedića, koji su u vrijeme pripreme zapečaćeni na 50 godina.

Prema njemu, eventualnu novu istragu u pogledu odstupanja visinomjera i brzinomjera treba voditi u pravcu provođenja “dodatnih vještačenja sustava koji očito nije bio ispravan u vrijeme nesreće”.

“Okolnosti na osnovu kojih možemo doći do određenih zaključaka da se eventualno radilo o nekim nepravilnostima koje ukazuju na moguću sabotažu, jesu nedostaci izvještaja u tehničko-tehnološkom smislu. Nedostaje, recimo, knjižica o održavanju. Nije uopće elaborirana u izvještaju koji se određivao od strane tada veoma iskusnih istražitelja. Izvještaj su potpisala vrlo značajna imena tog vremena u ovoj oblasti, pa je navedeno neuobičajeno”, dodaje Taći.

“Nedostaju dijelovi izvještaja koji elaboriraju oblast predtehničkog i predpoletnog pregleda aviona, poput problema da li je avion bio prskan specijalnim sredstvom protiv zaleđivanja, instalacija… Ne postoji objašnjenje ni zašto je predsjednik vlade letio s piste koja je bila zaleđena iz Batajnice, a nije letio sa surčinskog dijela. Ne znamo da li je taj avion uopće bio garažiran ili je bio vani. Ako je bio vani, morao je biti prskan određenim specijalnim sredstvom protiv zaleđivanja”, kaže on.

Nadalje, Taći smatra kako postoje vrlo velike sumnje u službenu verziju smrti Bijedića te kako bi “u ozbiljnim državama došlo do pokretanja nove istrage” koja bi jasno utvrdila što se dogodilo s tim letom i zašto su visinomjer i brzinomjeri, koji služe pilotu za orijentaciju, u to vrijeme bili neispravni. Čudno mu je zašto se nakon ovakvih saznanja na eventualnom otvaranju nove istrage više ne angažuje i obitelj Bijedić.

“S obzirom na sadržaj izvještaja, ne može se sa točnošću tvrditi je li je izvršena sabotaža u smislu podmetanja nekih improviziranih eksplozivnih naprava ili se dogodila sabotaža na motorima. Ovdje se stiče utisak da neke stvari koje su se događale tijekom leta nisu jasno elaborirane u izvještaju, a razlike u pokazivanju visinomjera i brzinomjera pokazuje određenu vrstu sabotaže koja je mogla biti napravljena.

Izvještaj u početnom dijelu ne odgovara izvještaju koji se nalazi u zaključku istog izvještaju. Postoje velike sumnje”, rekao je Taći, pitajući se zašto je let bio tako loše organiziran kada se radi o VIP osobi, dakle, premijeru države, te otkriva da je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo u to vrijeme radila osoba koja nije imala dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja.

Bahrudin Bijedić iz ovih i brojnih drugih činjenica vezanih za smrt njegovog stričevića i njegove supruge izvlači konstataciju kako “nema nikakve dileme da se dogodilo ubojstvo Džemala Bijedića”, ubojstvo predsjednika jugoslovenske vlade i “Titovog nasljednika u pripremi”. Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti u vikendici u Trnovu pokraj Sarajeva. Govorio mu je na uho: “Bahrice, puno znam, ubiti će me”.

“Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mu je o vrhovima Jugoslovenske narodne armije (JNA)...”, rekao je on i nastavio: “Smatram da su to izvršili general Nikola Ljubičić, načelnik Generalstožera JNA i bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Gračanin i Blagoje Adžić, general rodom iz Gacka. To su egzekutori Džemala Bijedića! Nemam ja nikakvih dilema.”

Na pitanje zašto je tako siguran u svoje tvrdnje, te koji su bili motivi zbog kojih bi premijer Jugoslavije bio ubijen tako brutalno, Bahrudin Bijedić podsjeća: “Džemal je bio velika integracijska snaga Jugoslavije. Bio je jako popularan u masama. Bojali su se da ne bi bio u konkurenciji za Titovog nasljednika. Osim toga, već tada su stvarali atmosferu za tzv. veliku Srbiju i za ono što će da uslijedi poslije. Jer, pazite upravo je general Ljubičić kasnije instalirao Miloševića! Džemal je bio suho zlato. Bio je Bošnjak, musliman, Jugosloven… Sve je u njemu bilo. Ljudina, radnik, dobar student, izuzetno drag i pošten čovjek, hrabar, jer se nije bojao.”

Osvrćući se na činjenicu da je “Tito bio blokiran od svoje supruge Jovanke, kao i ocjene Jovanke Broz koja je gotovo ismijavala Bijedića i u svojoj posljednjoj ispovijesti uoči smrti, a aludirajući na značenje njegovog prezimena u smislu “kakvo je Jugoslavija rukovodstvo imala”, Bahrudin Bijedić je iznio smjele ocjene.

“To je tako podla i bezobrazna izjava, da je sram bude… Ona je u više navrata rekla da je bila neka vlada gdje je premijer bio Bijedić, potpredsjednik i ministar financija Sirotković, a ministar vanjskih poslova Tepavac…. A Jakov Sirotković je, recimo, bio predsjednik Jugoslovenske akademije nauka (JAN) i redovni profesor sveučilišta. Ona je skrenula pozornost na druga pitanja. Očito, nije bila spremna kazati istinu. Iz tog se zaključuje da je ona znala istinu o Džemalu… Tito nije, a ona da”, rekao je Bahrudin Bijedić, podsjećajući javnost da je Džemal Bijedić bio u komisijama koje su ispitivale “Jovankin slučaj”.

AA

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati