Edo Maajka u raljama multikulturalizma

0

Hrvatski je reper bosanskih korijena Edo Maajka spas od rata u Bosni pronašao u Hrvatskoj. Tu je završio školu, započeo glazbenu karijeru, oženio se prvi put, doživio afirmaciju, stekao ime. Moglo bi se bez pretjerivanja reći ”Tuđmanov režim” je bošnjačkog izbjeglice napravio uspješna čovjeka. Naravno, da Edin nije bio talentiran ne bi bilo ništa od toga. Međutim, tko zna koliko je talentirane palestinske djece ovih dana u Gazi odletjelo u zrak. Ona pouzdano nikada neće propjevati, osim možda u anđeoskom koru. Hrvatskoj Edin, samoprozvani Edo, nikada nije bio zahvalan. Štoviše, bio je ljuti kritičar ”režima”, stalno je rogoborio nešto protiv zemlje koja mu je gotovo sve dala. Slično kao i Mile – neki kažu Milutin – Kekin.

edo maajkaTo je u redu, mladi rokeri po definiciji trebaju biti pobunjenici, bez toga im pjesme ne vrijede ništa. Ipak, kod osude nacionalizma nacije kojoj sam ne pripadaš, a koja ti je pružila utočište i novi dom, treba biti odmjeren, osobito ako slične pojave kod vlastite nacije i ne primjećuješ.

Edo je, čini se, upio multikulturalizam od mladih dana. I to onaj jugoslavenske provenijencije, unatoč činjenici da su se tijekom tih njegovih formativnih godina južnoslavenske nacije baš bratski klale. To imeđu ostaloga može upućivati i na dvije stvari: prvo, da je zagrebačka sredina unatoč ratu bila tolerantna i, drugo, da je bošnjačkom, još nedefiniranom nacionalnom osjećaju bilo udobno i široko u okrilju tog ”jugoslavenskog multikulturalizma”.

Bilo kako bilo, Edin se bez poteškoća mogao afirmirati kao borac protiv hrvatskog i srpskog nacionalizma i dobar Bošnjak istodobno. Ni to samo po sebi ne bi bilo problematično da u međuvremenu nije propagandno izgrađena jedna šira slika u kojoj se svaki eksplicitniji izraz hrvatstva nije počeo doživljavati kao šovinizam, dok su se slični izrazi bošnjaštva odobravali. Jer, kao, Bošnjaci ne mogu biti nacionalisti, oni su žrtve. Premda neumoljive brojke govori da je nakon rata u BiH u najvećoj mjeri opao broj Hrvata. Koji su ionako bili najmalobrojniji.

Sve su ovo dobro poznate stvari i ne bih ih ponovo potezao da se ovih dana reper Edo nije obratio javnosti jadikujući da ga napadaju zbog žene Židovke. Ljubav ne poznaje granice, tako se i Edin, musliman, zaljubio u Židovku. To je njegova osobna stvar i ne bi se nikoga trebala ticati. Međutim, čini se da je Edo i sam volio potencirati tu činjenicu naglašavajući tako valjda svoj međunarodni uspjeh, što li. Ili su pak krivi mediji koji su o tomu previše pisali. Nakon najnovijih događaja u Gazi, kada je svijet zgranut brojem civilnih žrtava u Gazi, Edo Maajka je počeo primati sve više neugodnih poruka od svojih Bošnjaka. Predbacuju mu zbog ženidbe inovjerkom, ali i zbog toga što nije osudio izraelsku ratnu politiku. Edo je na sve te napade odgovorio, kako se to danas već radi, putem Facebooka. U tom svom svojevrsno priopćenju on, između ostaloga kaže: ”Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Židove, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga …” U prvom dijelu ove poruke ni sam, osim ponekog zareza, ništa ne bih mijenjao, međutim u drugom dijelu do izražaja dolazi Edinova zabluda ili je riječ o prenemaganju.

Naime, samo uvjerenje da je vlastiti narod imun na šovinistička zastranjenja govori da je riječ o nacionalno ostrašćenom i neobjektivnom čovjeku. Da se nije zaljubio u Židovku, Edin vjerojatno ni sada ne bi prepoznao bošnjački nacionalizam kao neugodan i opasan. Pri tomu, bojim se, opet griješi. Naime, užasi u Gazi nisu ga ponukali da nedvosmisleno osudi ubijanje civila, nego se skriva iza mlakih poziva na mir. Tako će Edin u svom ljudskom i ženidbeno-nacionalnom razvoju evoluirati možda i do pozicije židovskog nacionalista, no nikada neće postati istinski multikulturalist. Ali tomu nije kriv on sam. Naime, istinski multikulturalist nemoguće je postati. Svatko negdje pripada, nitko nije otok. Tek kada je netko i nešto, čovjek, uz svijest da su u konačnici svi ljudi ipak samo djeca Božja, može i drugome priznati da je netko i nešto. I da kao takav ima pravo na postojanje.

 

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari