Ekonomija na hrvatski način

0

Pobrkali smo ekonomske ciljeve i ekonomske instrumente. Tražimo načine kako preraspodjeliti vrijednosti koje zapravo nisu niti stvorene.

U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um. On posao svaki na svoj način radi: Jaja za leženje on u vrtu sadi. Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem. Razlupano jaje on zašiva koncem. Da l’ je jelo slano, on to uhom sluša. A ribu da pjeva naučiti kuša. Na livadu tjera bicikl da pase. Da mu miše lovi, on zatvori prase. Guske sijenom hrani, snijegom soli ovce. A nasadi kvočku da mu leže novce. Kad kroz žito ide on sjeda u čun. Sasvim na svoj način živi Antutun.

Kod nas Hrvata i u naše ekonomske politike baš kao i kod Antuntuna – sve naopako!

antuntun_in

Pobrkali smo ekonomske ciljeve i ekonomske instrumente. Tražimo načine kako preraspodjeliti vrijednosti koje zapravo nisu niti stvorene. Totalno krivo poredali smo redoslijed ekonomskih politika po važnosti. Rješenje problema tražimo na pogrešnom mjestu i u pogrešnom ministarstvu.

I dok nam svijet preko premijerova omiljenog časopisa The Economist poručuje da smo među 10 najgorih svjetskih ekonomija u 2014., a Europa preko Europske komisije da smo uz Cipar najlošije europsko gospodarstvo – kod nas ovih dana Antuntun-ekonomisti niču na svakom koraku. Pola države se bavi fiskalnom politikom i ministarstvom financija.

Čak je i čelnik najjače oporbene stranke doživio komunikacijsku metamorfozu, pritajio se i okrenuo s ideološke retorike na ekonomsku. Valjda mu rek’o pi-ar: Narod je gladan, pa je pred ove izbore moderno pričati malo o ekonomiji.

Pa iako u prezentaciji gospodarskih ideja Kurte i Murte nismo ni očekivali neki osobito genijalan dokument, ipak – boli koliko o konkretnoj industrijskoj politici nema niti riječi. Proizvodnja i tvornica spominju se koliko i revitalizacija mladih tuljana zbog zagađenja mora.

Sve u svemu dobili smo – ćorak!

I tako je proračun – koji je inače po definiciji INSTRUMENT ekonomske politike za ostvarenje gospodarskog rasta, ekskluzivno u Hrvatskoj postao – CILJ cjelokupne ekonomske politike. U maniri dnevnopolitičke pragmatike o ”borbi za svaku kunu”, donose se odluke o uvođenju ‘hoće-neće-hoće’ poreza na štednju, trošarina na naftne derivate, poreza na mobilnu telefoniju i outsourcinga čistačica – sve ne bi li se održao državni proračun.Čisto stvaranje iluzije da ima kruha bez pšenice.

I dok vlade pametnih država preko 80 posto svog vremena i energije fokusiraju na to kako povećati poreznu bazu (proizvesti robe i usluge, zaposliti ljude, ostvariti rast) te na taj način napuniti proračun, naš Antuntun takvu logiku ‘ne šljivi ni 5 posto’. Jer kako si drugačije objasniti situaciju gdje premijer ‘mrtav-hladan’ u središnjoj informativnoj emisiji izjavljuje (citiram): „Meni nije prioritet povećati prihode već smanjiti rashode.“ ??!?

E vidite, možda baš tu i leži cijeli problem. Jer da imamo predsjednika vlade koji na posao od ponedjeljka do četvrtka dolazi promišljajući kako olakšati život realnom sektoru, pokrenuti proizvodnju i zaposliti ljude te na taj način povećati prihode središnje države, a onda pred vikend kako tu novostvorenu vrijednost rasporediti – možda bi nam svima život bio i jednostavniji i ljepši.

Ovako, cijela priča podsjeća na nedavnu epizodu Sulejmana Veličanstvenog i poprilično je usporediva s otomanskim vremenom kada je bilo važno pod svaku cijenu napuniti državnu blagajnu, smijeniti tu i tamo kojeg Velikog vezira (pa nek’ se zna ‘ko je glavni) i usput poplašiti raju baukom Velikih rezova.

Aktualno fiskalno prilagođavanje, koje Vlada provodi pod pritiskom procedure prekomjernog proračunskog manjka, ne samo da nije na OVAKAV način zahtijevano od Europske komisije već se provodi iznimno neučinkovito i dugoročno neodrživo.

Zašto? bdp_aa95aa658640180

Zamislite situaciju srčanog udara koji pogađa usred noći. Hitna medicinska pomoć užurbano prevozi pacijenta u bolnicu u kojoj stručni kirurški timovi zbog nedostatka vremena za detaljnom pretragom provode rutinsku proceduru – stabilizaciju pacijenta.

Neposredna opasnost je prošla, dobilo se na vremenu i liječnici ugrađuju srčanu prijenosnicu.

Po izlasku iz bolnice pacijent se vraća starom načinu života. Nastavlja pušiti, jesti masne odreske i neće početi vježbati. Zbog obavljenog rutinskog tretmana i sada slabijeg osjećaja hitnosti, izbjegava nužne prilagodbe i stvara si iluziju povratka normalnom životu.

Znači li to da neće doći do drugog infarkta?

Ne, već upravo suprotno. Visok rizik ostaje, a situacija je opasnija nego ikada.

Slično je i sa zdravljem gospodarstva.

Potrebna korekcija fiskalnog deficita dugoročno nit će se osigurati manjim uštedama na rashodovnoj strani niti stalnim povećavanjem stopa poreza.

Jer što i kad se u jednom trenutku statistički dokopamo zahtijevanog iznosa deficita proračuna? Uštede će se, dok trepneš, potrošiti bez strateškog plana povećanja prihoda…

Suvremena fiskalna politika se vodi odgovorno s dugoročnim, strateškim perspektivama – i puno je kompleksnija od vladinih kratkoročnih rješenja i sveopćih rezova. Ona mora pomoći privatnom sektoru u krizi i ohrabriti ga na novi ciklus ulaganja i zapošljavanja.

Postojećim mjerama kratkoročnog, a ne strukturnog sadržaja vlada nas samo mrcvari.

• Mrcvarite nas dok sa svojih visina poručujete narodu nek’ prestane trošiti. Tko nek’ prestane trošiti? I što?

Jeste li svjesni da govorite državi koja je po potrošnji na samom dnu Europe? Državi u kojoj tek svaki treći Hrvat radi, a i od tih koji rade tek svaki treći prima plaću koja je iznad prosječne. Znate li da vam se u posljednjih pet godina iselilo 150.000 ljudi – tri Pule? Mislite li da je to zato jer ne znaju gdje će potrošiti svoje silne pare? I kako samo mislite izvući nas iz krize i potaknuti proizvodnju – ako zazivate smanjenje potrošnje? Što će mali poduzetnik Pero sa salamom koju je proizveo ako ju ja ne mogu kupiti? Gledat ju u ormaru ili si je uramiti i zakačiti na zid?

• Mrcvarite nas strahom bauka od Velikih i Bolnih rezova – zvuči grozno i plašite raju. Kojih Velikih rezova? Gdje ćete zarezati?

Zašto plašite ljude kozmičkim reformama i nužne prilagodbe nazivate Velikim i Bolnim. Nužna prilagodba znači da se: mijenjaju glavna pravila igre i iznova definira rad koji ljudi obavljaju. Pri tom ne govorimo o promjeni nakon koje više ništa nije isto. Proces prilagodbe je podjednako i proces OČUVANJA i proces INOVACIJE.

Ključnu promjenu čine ciljane modifikacije određenih dijelova organizacijskog DNK. Ljudi i čimpanze imaju zajedničko preko 95% DNK.

• Mrcvarite nas najavama velikih, mističnih investicija obavijenih velom tajni – dok na domaćim policama nema hrvatskih namirnica ni za cijeloviti ručak.

Fascinantno je kako smo uvijek skloni prvo nemoćno uperiti pogled prema van bez da se prethodno pokušamo okrenuti vlastitim snagama i stvarnosti vlastitih prilika. Dok ugledne međunarodne organizacije poput FAO i OECD predviđaju da bi cijena hrane u svijetu u narednih deset godina mogla porasti i do 40 posto, mi uporno ignoriramo projekciju istih organizacija kako Hrvatska ima prirodne resurse prehraniti preko 23 milijuna ljudi, dok istovremeno polovicu hrane uvozimo i pola nam kapaciteta zjapi prazno.

Zar ne bi bilo pametno okrenuti investicije u one segmente industrije za koje imamo odgovarajuće komparativne prednosti, poput npr. prehrambeno-prerađivačke koja u kratkom roku može stvoriti veliki broj jednostavnih radnih mjesta i dohotke mnogobrojnim kućanstvima.

Obnova prehrambene industrije zasigurno predstavlja djelomično rješenje i za probleme domaćih poljoprivrednika koji u nemogućnosti pronalaženja tržišnih rješenja vrše jak pritisak na državni proračun. Jer postojanjem industrije koja će otkupiti proizvode iz primarne agrarne proizvodnje i poljoprivredna proizvodnja dobiva novi smisao. Baš kao i svakom poduzetniku i poljoprivredniku treba kvalitetna NARUDŽBA – a ne vaša SUBVENCIJA.

Zašto za potrebe punjenja proračuna uporno cijedimo suhu šljivu, dok oko nas buja ogroman potencijal? 

Usisati vojsku nezaposlenih, vratiti čovjeku dignitet rada i staviti kruh u ruke može samo dobro osmišljena industrijska politika kojom bi se definirali sektori s najvećom multiplikacijskom sposobnošću za stvaranje novih radnih mjesta. To treba biti glavni prioritet hrvatske Vlade!

I samo to može stvoriti potpuno nove perspektive. A nikakva rezuckanja svega što dođe pod ruku ili uloga prestrašenog i naivnog domorodca koji jedva čeka kad će mu se netko smilovati i uknjižiti u vlasništvo.

Industrijska politika mora definirati ciljane grane, fiskalna politika osigurati dovoljno snažne financijske poticaje, a ostalo je potrebno prepustiti realnom sektoru.

Komplicirano, jelda?

Pa i ne mora biti. Posljednji Antuntun kod kojeg je sve bilo naopako i kojeg sam poznavala jedan dan jednostavno je začuo samo:

„Gledaj, ovo je postalo nekako banalno i samo se bez veze mrcvarimo. Ne ide više ovako. Okej? Mislim, nije uopće stvar u tebi. Ti si okej… Skrooz… Evo, problem je u meni – garant. Kakogod… Evo ruka. Sretno. Pamet u glavu. Vraćam ti tvoj toster. Ma ne moraš mi vraćat moj CD. Sve u redu. Ajd… ajd samo zatvori vrata kad izađeš… Hvaaala…

Anita Zelić/politika+

facebook komentari