Pratite nas

Intervju

Ekskluzivni intervju biskupa banjolučkog Franje Komarice za hrvatske iseljenike u Australiji i diljem svijeta

Objavljeno

na

Zajedno sa svojim dugogodišnjem prijateljem, predsjednikom Nacionalne federacije američkih Hrvata Steveom Rukavinom, koji je od početka Domovinskog rata u velikoj mjeri pomagao Ratnom sanitetskom stožeru, od 22. do 26. svibnja boravio sam u Banjoj Luci i Sarajevu. Zbog velike ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, Nacionalna federacija američkih Hrvata pokrenula je dobro planiranu političku i humanitarnu inicijativu za spas Hrvata u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sve je snažnija spoznaja o tomu da, ako se nastavi današnja bošnjačka i srpska politika istiskavanja i zabrane povratka Hrvatima na njihova stoljetna područja i u njihove davnašnje domove, već za dvadesetak godina – prvi put u povijesti hrvatskog naroda – u Bosni i Hercegovini više neće biti Hrvata.

Banjolučki biskup mons. Franjo Komarica od završetka rata 1995. godine najglasnije upozorava na nepravdu i tragediju koja se događa Hrvatima, i to ne samo u Republici Srpskoj, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. O stanju u Bosni i Hercegovini, a posebno u Republici Srpskoj, s biskupom Komaricom razgovarao sam tijekom dva dana boravka u njegovoj rezidenciji u Banjoj Luci. O cjelokupnom boravku u Banjoj Luci i Sarajevu, gdje je Steve Rukavina, u čijoj sam pratnji bio cijelo vrijeme, vodio razgovore s najvišim političkim i crkvenim predstavnicima Hrvata u Bosni i Hercegovini te s najvišim međunarodnim diplomatskim predstavnicima u toj zemlji, napisat ću poseban komentar. Zasad želim istaknuti kako se u Bosni i Hercegovini događaju politički procesi, koji će ne samo dovesti do potpunog nestanka Hrvata u toj zemlji, nego će u konačnici ozbiljno ugroziti i opstanak današnje samostalne hrvatske države. Kao i toliko puta u našoj povijesti, Hrvatska se brani u Bosni i Hercegovini. Hrvati u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta već su otpisali Hrvate u Bosni i Hercegovini. Smatram da prihvaćanjem nestanka Hrvata u Bosni i Hercegovini prihvaćamo i svoj vlastiti nestanak kao pripadnika hrvatskog naroda.

Evo što je na moje upite o situaciji u kojoj se on osobno i cijeli hrvatski narod nalaze u Bosni i Hercegovini odgovorio uzoriti, ali i neustrašivi, biskup banjolučki Franjo Komarica:

  1. Možete li nam konkretno reći kako se osjećate u Banjoj Luci te je li bilo trenutaka kad ste bili u životnoj opasnosti?

Za očekivati je da se svaki čovjek u svom rodnom mjestu osjeća najugodnije i najsretnije. Iz različitih razloga to nažalost nije uvijek tako. Svjedoče to brojni slučajevi onih ljudi kojima su njihovi sumještani, sugrađani toliko zadali jada te su bili prisiljeni iseliti se i postati tuđinci kamo god su došli.

I u mome slučaju je bilo dramatičnih dana i vremena kada me se htjelo silom istjerati iz mog rodnog grada, kada mi se svakodnevno prijetilo, fizički maltretiralo i kućnim višemjesečnim pritvorom psihički pritiskalo da se iselim iz svoga rodnog mjesta. Nisam pristajao na trijumf zla i nepravde niti ću ikada pristati. To i tako me zadužuje i Božja objavljena istina o Bogu i o čovjeku. Mi, kršćani, tvrdimo da vjerujemo u Trojedinog Boga i da nemamo pravo klanjati se i pokoravati nikojemu stvorenju, pa ni onom čovjeku, koji je, zahvaćen Zloduhom, sebe učinio gospodarom tuđih života i sudbina.

Ostajući ovdje, gdje me je Božja Providnost postavila, ne pristajem biti ničiji rob, nego snagom Božjeg Duha trudim se činiti što više u korist istine, pravde, praštanja, milosrđa i dobra.

Nastoje me pred javnošću oblatiti i diskreditirati

  1. Kako se građani pravoslavne vjere u entitetu Republika Srpska odnose prema Vama osobno i kakav je odnos službene politike u tom entitetu prema biskupu Katoličke Crkve?

Kao kršćanin na sve ljude bez razlike gledam kao na Božja ljubljena stvorenja i trudim se tako prema njima postupati. Tako sam se vladao i vladam i prema našim pravoslavnim (i drugim) susjedima i sugrađanima. Mnogi od njih su me takvog doživjeli i u mojim riječima i u mojim djelima. Bezbroj lijepih i ugodnih susreta, pa i zajedničkih plemenitih akcija imao sam s našim susjedima pravoslavcima, koji su prema meni pokazali veliko, iskreno poštovanje i zahvalnost. Ne isključujem nikako da ima i drugačijih, ali ja nemam s njima kontakata. Takvi mene osobno redovito ne poznaju ili su pak zavedeni od strane onih, koji su isključivi prema drugima, osobito pripadnicima druge nacionalne ili vjerske skupine. Istinski pravoslavci, vjerujem, nisu takvi, jer se i oni poučavaju od istog Evanđelja Isusa Krista da vole i poštuju sve ljude, pa tako i katoličkog biskupa u Banjoj Luci.

Predstavnici službene entitetske politike su me, kao Katoličkog biskupa, respektirali i javno izjavljivali kako su i biskup i Katolička Crkva na ovom području radili u korist općeg dobra. A kada sam od njih tražio da uvažavaju i temeljna ljudska i građanska prava i ovdašnjih obespravljenih katolika, što je inače njihova obveza, onda im nisam bio po volji – i nastojali su me i nastoje pred javnošću oblatiti i diskreditirati.

  1. S druge strane, zanima me i kakav je odnos većinskog naroda u entitetu Republike Srpske prema Hrvatima?

Koliko je meni poznato, među običnim ljudima, osobito ovdašnjim starosjediocima odnosi su normalni, prijateljski. Ima i slučajeva netrpeljivosti, osobito između pridošlica i domaćih. To je inače problem tzv. socijalizacije, uključivanja pojedinaca ili skupina u društveni život jedne sredine i njihovo prilagođavanje novima načinima življenja. Također ima ne mali broj slučajeva antagonističkog, tj. suprotstavljenog odbojnog ponašanja – osobito među dužnosnicima raznih razina i profila – kad je u pitanju uvažavanje identiteta i legitimnih temeljnih ljudskih prava i sloboda domaće hrvatske populacije, kako one malobrojne koja je , unatoč svim šikaniranjima i zlostavljanjima tijekom rata i poraća uspijeva ovdje ostati tako i one još malobrojnije, koja je uspjela – unatoč svim barijerama i opstrukcijama – vratiti se u ovdašnji svoj rodni kraj.

  1. Kako tumačite mišljenja nekih komentatora da ste Vi zapravo neugodan svjedok za međunarodnu zajednicu, Republiku Hrvatsku i hrvatske političare u Bosni i Hercegovini?

Više od trideset godina sam kao katolički biskup u ovoj zemlji – samim svojim boravkom i djelovanjem u svojoj službi svjedok burnih i dramatičnih, nehumanih i tragičnih događanja, prouzročenih od strane onih mojih suvremenika i sugrađana, koji su u datom povijesnom trenutku pokazali svoje duboko nehumano lice i dramatično urušenu ljudskost u sebi. Nema nikakve sumnje da su glavni akteri ovdašnje tragedije bili predstavnici međunarodne zajednice, međusobno različiti pa i protivni, koji su – za  ostvarivanje svojih, sebičnih interesa izabrali ovo područje – kao svojevrsni poligon za odmjeravanje snage svojih „mišića“. Našli su domaće „izvođače radova“ u političkim predstavnicima ovdašnjih narodā koji su bezočno primijenili u praksi staro pravilo: „Zavadi pa vladaj“. Oni su instrumentalizirani od stranih utjecajnih sila, te već godinama ciljano i dozvoljeno zaglupljuju ovdašnju populaciju. Tužan sam zbog fatalnog oportunizma od strane naše hrvatske i druge inteligencije tijekom cijelog ovog nesretnog ratnog i poratnog vremena, te zbog zabrinjavajuće slomljenosti kralježnice ovdašnjeg našeg nacionalnog bića uslijed ciljane ideološke i partitokratske torture svih ovdašnjih dosadašnjih „demokratskih“ vlasti i vlada.

Krunski svjedok besprimjerne drame

  1. Možete li Hrvate u Australiji upoznati s činjenicom zašto se na Vas tako gleda i to ne samo u svjetovnim, nego, kako neki kažu i u crkvenim krugovima?

Vjerujem da je većini onih svjetovnih i crkvenih krugova, koji se zanimaju za našu – u europskim razmjerima – uistinu besprimjernu dramu, poznato da sam ja – i ne htijući – svih ovih skoro trideset godina neposredni „krunski svjedok“ brojnih ovdašnjih javnih događanja, kao i onih, koji su se odvijali iza zastora javnosti, u raznim centrima sudbinskog odlučivanja o iskorjenjivanju Katoličke Crkve i s njom domicilnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, najprije etničkim čišćenjem, a onda raznim drugim metodama i projektima. Svi oni pokazuju kakvo im je lice.

  1. Imate li još uvijek potporu Svete Stolice i njezina poglavara pape Franje?

U to ni najmanje ne sumnjam. I papa Franjo i njegovi najbliži suradnici dobro su upoznati s doista dramatičnom situacijom katoličke populacije u BiH, osobito u entitetu RS i daju podršku našim naporima da ustrajemo u našem dosljednom opredjeljenju provođenja u djelo duha Evanđelja,  službenog nauka Crkve i naputka trojice zadnjih papa. I nedavni višednevni pohod kardinala Petera Turksona, prefekta papinskog Dikasterija za cjelovit ljudski razvoj – te njegovo sudjelovanje na zajedničkoj radnoj sjednici Komisije „Pravda i mir“ naše Biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije i Slovenske biskupske konferencije – to nedvojbeno potvrđuje.

  1. Hrvate u Australiji će sigurno zanimati egzaktna statistika o broju vjernika katolika u entitetu RS danas i primjerice prije raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine.

Prema podacima koji su mi momentalno dostupni, na području entiteta RS danas u 32 župe moje, Banjolučke biskupije ima oko 4.000 katolika; u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji – u 34 župe također oko 4.000, a u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji u 4 župe oko 900 katolika. Pred rat 1991. godine, bilo je u tim župama oko 60.000, odnosno oko 100.000, odnosno oko 2.000 župljana. Tim brojevima svakako treba pribrojiti najmanje još oko ¼ vjernika – katolika, koji, zbog tadašnjeg komunističkog ozračja, nisu smjeli imati službene kontakte sa župnicima, ali su se tijekom rata a i u poraću pojavili kao katolici. U brojnim župama upravo su ti, nekadašnji „anonimni“ katolici danas glavni župljani.

Hrvatima – katolicima 3% međunarodne materijalne pomoći

  1. Je li prisutna pojava povratka katolika u njihova rodna mjesta i sela?

Već prve godine nakon rata brojni su se prognani katolici svakako željeli vratiti u svoj rodni kraj. To mi dobro znamo, jer se samo kod nas – tj. u mome biskupijskom Caritasu prijavilo više od 12.000! prognanih i izbjeglih obitelji, budući da ih nikakav ni općinski ni entitetski, ni državni, ni stranački ni međunarodni ured nije htio ni primiti, a kamo li popisati i onda im omogućiti održivi povratak. Nažalost, domaći ali i drugi političari i brojni, oni, koji su bili službeno zaduženi da ispunjavaju famozni Anex 7 Daytonskog mirovnog sporazuma – omogućavanje održivog povratka također i prognanih katolika, odlučno i kontinuirano su godinama na razne načine sprječavali njihov povratak nepružanjem bilo kakve i političke i pravne i materijalne pomoći tim obespravljenim ljudima. Caritas moje biskupije je uz pomoć svojih partnera – Caritasa iz nekih zemalja – obnovio oko 2.400 stambenih jedinica, ali u brojnim od tih sela, općinske vlasti nisu htjele obnoviti ni put, ni električnu mrežu ni vodovod, a kamo li trgovinu, ambulantu, školu ili crkvu, jer su imale zadatak učvrstiti rezultate neprihvatljivog entičkog čišćenja. Od službene međunarodne materijalne pomoći Hrvatima – katolicima je dodijeljeno tek oko 3%!

To sve govori i o tim donatorima, ali i o službenim političkim predstavnicima našeg hrvatskog naroda, koji se ni izdaleka nisu onoliko trudili oko pomoći svome narodu kako su to činili ovdašnji Srbi i Bošnjaci.

Daytonski sporazum zacementirao je nepravdu i zločin

  1. U kojoj je mjeri Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za masovni nestanak Hrvata s područja entiteta RS?

Daytonski sporazum je zaustavio daljnje krvoproliće u BiH i ujedno predvidio sigurni i održivi povratak svih prognanih – također i Hrvata. Nažalost, taj sporazum je u praksi zacementirao nepravdu i zločin, nagradio brojne ratne i poratne zločince a kaznio dodatno žrtve rata. A tu praksu su provodili više-manje svi politički djelatnici zaduženi direktno ili indirektno za uspostavljanje pravne države i učinkovito liječenje ratnih rana. Među njima su bili nažalost i predstavnici hrvatskog naroda iz BiH i RH. Mi, biskupi smo na tu tešku nepravdu mnogo puta upozoravali i tražili da se ona ispravi. Nažalost, uzalud.

  1. Zašto po Vašem mišljenju do sada nije došlo do revizije Daytonskog sporazuma?

Još u proljeće 1996. godine rekao mi je jedan od supotpisnika Daytonskog sporazuma, tadašnji njemački savezni kancelar Helmut Kohl, da se uskoro planira Dayton broj 2 i onda i Dayton broj 3.

Nažalost do toga nije došlo, nego se umjesto izgradnje istinski pravne države na cijelom području BiH, pristupilo projektu „kontroliranog kaosa“. Najutjecajnijim velesilama odgovara ovakvo stanje u našoj zemlji. Sramota za njih, a velika šteta na ovdašnje pučanstvo, osobito za katoličko, tj. hrvatsko, jer se njega ciljano smanjuje od konstitutivnog naroda na beznačajnu nacionalnu manjinu. A nigdje u Europi, katolici se ne nalaze u takvom položaju svoga fizičkog nestajanja kao u BiH. Mnogi nas pitaju – čak i nekatolici: zašto nemate Vi više pomoći od svojih hrvatskih i drugih katolika?!

Sudbina nas Hrvata i katolika ostaje u Božjoj ruci

  1. Budući da je BiH doista neuspješna država koju na životu održavaju jedino svjetske velesile, kako vidite sudbinu preostalih Hrvata katolika u entitetu Republika Srpska u slučaju raspada države?

Službeni politički predstavnici hrvatskog naroda – moraju se daleko više nego do sada založiti za ovdašnju svoju nacionalnu populaciju, koja je na ovom području daleko najstarija populacija. Toj se populaciji moraju ponovno vratiti i zagarantirano učvrstiti njihova temeljna ljudska i građanska prava i slobode – i kolektivna i pojedinačna. To, uostalom garantira i međunarodno pravo svakom narodu i svakom čovjeku. Bez obzira kako se ubuduće zvao ovaj dio europskog kontinenta, on će biti uvijek jednako udaljen od Slavonije, Like, Dalmacije, Zagreba. Brojni i antihrvatski i antikatolički imperiji i sistemi su se mijenjali tijekom dugih stoljeća naše dramatične povijesti, a uvijek je ostao barem onaj zlatni, blagoslovljeni ostatak našeg ovdašnjeg hrvatskog, katoličkog naroda. A on je u biblijskom smislu – bio za Božju Providnost uvijek garancija novog obnavljanja oštećenog stabla – i narodnog i crkvenog.

Sudbina nas Hrvata i katolika je bila i ostaje u Božjoj ruci – što se Boga tiče. A i mi sami se trebamo trajno truditi da ostanemo u Božjoj ruci.

A ako nam je Bog, Gospodar svih naroda i sve povijesti prijatelj i pomoćnik, onda će se On pobrinuti da nam i među pripadnicima raznih naroda – blizu i daleko od nas – nađe prijatelje.

Osobno vjerujem da će takvih naših istinskih prijatelja biti i među Vama, našim dragim sunarodnjacima u dalekoj Australiji, u kojoj Vi nastojite izgrađivati svoju novu domovinu, ali se trudite da Vam Domovina Vaših korijena, Vaših roditelja i predaka – Bosna i Hercegovina i(li) Hrvatska ne postanu tuđina!

 

  1. Prateći medijska izvješća vidio sam da su Komisije „Justitia et pax“ biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije prije nekoliko dana objavile zajedničku Izjavu „u kojoj su upozorile na najugroženiji dio Katoličke Crkve na cijelom europskom kontinentu“. Može li se uopće što još učiniti da se dramatično promijeni to katastrofalno stanje? Tko tu može i mora uložiti najviše truda?

Najprije bih Vas podsjetio na naše riječi iz službenog „Obraćanja javnosti članova Biskupske konferencije BiH“, od 21. ožujka 2017., dakle od prije dva i pol mjeseca:

„Ponavljamo ono što smo zajedno s biskupima Republike Hrvatske poručili u svojoj Izjavi od 15. listopada 1993.:ˈNe možemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovine članova i imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije na području Europe (…) Apeliramo na međunarodnu zajednicu, poglavito na Europsku Uniju, Sjedinjene Američke Države i Rusiju da aktivno, kao jamci Daytonskog mirovnog sporazuma na temelju kojega je do sada bila društveno-politički uređena Bosna i Hercegovina, pomognu u stvaranju dugotrajnog rješenja aktualnih bremenitih političkih pitanja radi trajnog i pravednog mira u našoj zemlji. (…) Potičemo sve ljude u vlasti da teže takvom unutarnjem uređenju naše domovine u kojem će svaki čovjek u svakom njezinom dijelu imati sva ljudska prava i vjerske slobode, a svaki narod biti jednakopravan u svom identitetu s druga dva naroda. (…) Potičemo i ovaj put ponajprije hrvatske legitimne predstavnike vlasti na svakoj od njezinih razina da ne zaborave svoju obvezu i poslanje predstavljati sve članove svoga naroda u svakom dijelu ove zemlje, posebno one najslabije, koji žive kao brojčana manjina u svom rodnom kraju, u opravdanom nastojanju za jednakopravnošću s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini. (…) Ističemo kako naša krajevna Crkva u Bosni i Hercegovini – pod time ovdje mislimo na njezin ministerijalni dio – crkveno vodstvo – i sada – kao i do sada – čvrsto stoji uz povjereni joj narod. Ističemo potrebu jedinstvenosti i odlučnosti u zajedničkoj nakani sve (u)činiti kako bismo kao Katolička Crkva ostali i opstali na ovim prostorima na što nas obvezuje Kristov nalog, a i brojni poticaji Svete Stolice.“

Također vas želim upoznati s činjenicama, da sam s obzirom na opće poznatu potpuno ambivalentnu politiku svih dosadašnjih Vlada RH prema Hrvatima u BiH, a time ujedno i prema ovdašnjim katolicima i njihovom sve katastrofalnijem stanju – tražio više puta, također i zajedno s predstavnicima brojnih udruga prognanih Hrvata s područja entiteta RS – od sadašnje Vlade RH (a da o ranijim ni ne govorim) da konačno hitno donese strategiju, koja će imati za cilj opstanak i revitalizaciju Hrvata u BiH, posebno u entitetu RS.

Glavninu te strategije trebaju sadržavati vitalna pitanja spašavanja ljudskih, kulturnih, duhovnih i materijalnih resursa hrvatske nazočnosti u BiH. Tražili smo da se temeljem Ustava RH, što prije u Hrvatskom Saboru provede rasprava o hrvatskom pitanju u BiH, napose u entitetu RS. Kako obnova porušenih i devastiranih domova i imanja prognanih Hrvata uopće nije provedena, a kamo li završena, neprihvatljivo je održivi povratak prognanih Hrvata proglasiti završenim, što se zadnjih godina čini na razne načine. Zato tražimo od Vlasti RH da se službeno deklarira protiv takve – za nas fatalne – prakse i da od nadležnih državnih i entitetskih vlasti u BiH, kao i predstavnika međunarodne zajednice, odlučnije i upornije nego do sada zahtijeva veću političku, pravnu i materijalnu potporu u ostvarivanju održivog povratka svim onim Hrvatima, koji još uvijek to žele.

Vrijeme prolazi – fatalno za nas

Još uvijek čekamo da Vlada RH poduzme učinkovitije korake. A vrijeme prolazi – fatalno za nas! Molio sam i predstavnike Vatikana i Njemačke da potaknu i pomognu Vladi RH u što skorijem izvršavanju te njihove obveze.

  1. Uzimajući u obzir činjenicu da u Australiji živi izrazito velik broj Hrvata katolika iz cijele BiH, pa time i iz entiteta RS, molim Vas da im uputite poruku o stanju u njihovoj domovini i o tomu što bi trebali učiniti da malo olakšaju silno teško stanje onih malobrojnih katolika u RS, koji su ostali braniti svoju očevinu i djedovinu?

Iznijet ću najprije neka dobronamjerna pitanja i primjedbe nekih naših prijatelja i poznanika, koji nisu Hrvati, a neki ni katolici. Oni se ovako čude:

  • toliko ima vas Hrvata u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj. Zašto oni ne poduzimaju nikakve mirne demonstracije pred tamošnjim parlamentima tražeći zaštitu i pomoć najugroženijem narodu u jednoj od europskih država – Hrvatima u BiH? Imamo dojam da ste vi Hrvati i katolici u Bosni ostavljeni od svojih i Hrvata i katolika. Mi, muslimani bismo vam željeli pomoći, jer vas godinama gledamo kako živite u agoniji i pred nestajanjem, a nitko od „vaših“ da učinkovito reagira na Vaše brojne vapaje!

Sva dosadašnja pristigla pomoć od dobrih i plemenitih ljudi iz raznih dijelova svijeta bila je za nas dragocjena pomoć, ali samo za naše preživljavanje i lagano izumiranje, na što su nas osudili neki od moćnika ovog svijeta – pred očima drugih naših sunarodnjaka – Hrvata i tolikih drugih katoličkih naroda.

Vi, dragi naši sunarodnjaci, vjerujem da dobro znate koliko ste preko svojih župnih zajednica ili udruga do sada pružili pomoći našoj, dvije i pol decenije dugoj, agoniji. Koliko ste puta organizirali javne mirne proteste tu pred vašim parlamentom – u korist poboljšanja naše situacije? Koliko ste često u svojim informativnim glasilima pisali i obavještavali australsku – hrvatsku i drugu –populaciju o izuzetno teškoj situaciji malobrojnih preostalih branitelja vaše očevine i djedovine? Koliko ste puta skupljali razne vrste kolekti i koliko ste financijskih sredstava poslali za djelovanje naših biskupijskih Caritasa ili drugih naših crkvenih i karitativnih organizacija, koje se svim silama trude oko zbrinjavanja brojnih starih, slabih, siromašnih i obitelji i djece. ali i oko školovanja te onda i obavljanja potrebnog pastoralnog rada naših svećenika i redovnica, između kojih su neki od naših svećenika i redovnika i među vama čak i mnogo godina?

Apostol Pavao nas potiče da je kršćanska ljubav dosjetljiva, ustrajna. Tko bi se smio usuditi reći da Vi nemate u sebi kršćanske ljubavi?

Dakle, počnite se malo više i konkretnije nego do sada zanimati za svoje nacionalne i vjerske korijene u svojim rodnim mjestima i rodnim mjestima vaših roditelja i predaka, pa ćete mnogo toga dobroga moći učiniti ovdašnjim svojim sunarodnjacima i ovdašnjim katolicima. Želim dati priliku svakom od vas da pokaže svoje kršćansko i rodoljubno lice.

  1. Što vama i Hrvatima u RS znači dolazak u posjet u Banju Luku predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata, gospodina Steve-a Rukavine?

Koliko se sjećam, to je bio prvi pohod jednog visokopozicioniranog Hrvata, odnosno potomka iseljenih Hrvata iz dijaspore sjedištu moje biskupije. Šteta je što zbog kratkoće vremena, on nije moga razgovarati s većim brojem onih Hrvata, koji su doista u nezavidno teškom položaju u ovdašnjem svome rodnom kraju ili s onima koji se s bolju i čežnjom u srcu i duši uporno nadaju što skorijem svome održivom povratku u svoj rodni kraj, u Bosnu.

Steve Rukavina probudio nam je nove nade

Imao bi tako g. Rukavina još kompletniju sliku o aktualnoj drami ovdašnje hrvatske populacije, koju ni izdaleka ne proživljava ni jedan drugi europski narod na početku 21. stoljeća. Ali i onoliko, koliko je vidio i čuo, osobno vjerujem da ga nije niti može ostaviti ravnodušnim, jer je on na mene ostavio dojam plemenitog, poštenog i istinskog rodoljuba. Probudio nam je nove nade.

Nadam se da te nade neće i ovaj put biti iznevjerene.

Razgovarao: mr. Antun Babić

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati