Pratite nas

Feljton

Ekskluzivno iz još neobjavljene knjige Jadranka Prlića

Objavljeno

na

Jadranko Prlić, prvi i posljednji predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, napisao je knjigu koja će pod naslovom “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne” biti objavljena u nekoliko svezaka, vjerojatno prije ovoga ljeta. Izvatke donosi večernji list priredio je sam Prlić u pritvoru Haaškog suda, gdje čeka pravomoćnu presudu nakon nedavno održanog žalbenog postupka u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH.

Prliću se na teret stavljaju ratni zločini protiv bošnjačkog stanovništva te je nepravomoćno osuđen na 25 godina.

Ako je riječ 2016. bila post-truth, označavajući postčinjenična vremena, za Herceg-Bosnu to vrijedi od samog njezina formiranja. Među publiciranim uradcima vezanim za Herceg-Bosnu dominiraju, naime, oni temeljeni na stereotipima, koji su opisivali događaje na načine potpuno neprepoznatljive akterima koji su u njima sudjelovali. Ili su bili isključiva reagiranja na te stereotipe. Iako bibliografija krize na teritoriju bivše Jugoslavije o događajima u devedesetim godinama 20. stoljeća sadrži više tisuća naslova, još nitko nije, isključivo dokumentima i autentičnim svjedočenjima, cjelovito pokazao razloge formiranja Hrvatske zajednice, a zatim i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, način njihova djelovanja i njihovu integraciju u institucije Federacije i BiH nakon Daytonskog sporazuma.

>http://kamenjar.com/obracanje-jadranka-prlica-pred-zalbenim-vijecem-zanemareni-dokazi-obrane/

Toliko su jaki stvoreni stereotipi da se ocjene daju često bez ijednog izvora, reference, s netočnostima, aksiomatski, kao da se podrazumijeva neko stajalište. Kućni ekspert za povijest Tužiteljstva Haškog tribunala Robert Donia je u najvećem dijelu ekspertiza predavao studije koje nisu imale niti jednu fusnotu, s obrazloženjem da nije želio sucima komplicirati čitanje.

Evo primjera iz jedne od takvih knjiga koja slijedi uobičajeni narativ: “Stoga je po diktatu iz Zagreba 2. veljače 1992. na čelo HDZ-a BiH došao Hercegovac Mate Boban, koji je bio za podjelu.” (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, str. 405.) Bez fusnote, bilo kakvog izvora. Prije svega, nije došao Mate Boban. Zapisnik sa sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH održane u Bugojnu 15. ožujka 1992. pokazuje da je, nakon ostavke Stjepana Kljujića, za vršitelja dužnosti izabran Miljenko Brkić, uz jedan suzdržan glas. Boban je postao predsjednik HDZ-a BiH u studenom te godine – na konvenciji tajnim glasovanjem.

Isticanje da je Hercegovac treba, valjda se podrazumijeva, poslužiti kao nešto negativno. Ne zna se, odnosno ne navodi se izvor informacije da je u pitanju diktat iz Zagreba. A to da je za podjelu – nema niti jednog dokaza, niti fusnote, za čovjeka koji ima najjače formalne materijalne dokaze – da nije za podjelu, ma što mislili o njemu. Naime, upravo je Boban prihvatio sva tri međunarodna plana koja su trebala sačuvati suverenost Bosne i Hercegovine u njezinim najtežim trenucima u povijesti: Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov. Jedini, i to u ime Hrvata BiH.

Povijesni i politički pamfleti bujaju, a u njima se prikazuje ono što se događalo kao rezultat navodnog dogovora Srba i Hrvata o podjeli te zemlje na štetu Muslimana. Primjer takvih knjiga su Historija Bosne i Bošnjaka Mehmedalije Bojića te Dogovoreni rat Seje Omeragića, u kojima je sve što se događalo, isplanirano u skladu s najboljom teorijom zavjere. Posebno je zanimljiv trend da se objašnjenja za ponašanja Muslimana, odnosno njihove vojne napade, nalazi u pretpostavljenim hrvatskim namjerama.

U tom pogledu se pogrešno, a vjerojatno i zlonamjerno interpretiraju dokumenti Herceg-Bosne. Tako se ističe da “Dekret o prijelazu državne granice, Dekret o kretanju i boravku stranaca… impliciraju da su građani RBiH stranci na teritoriju HZ HB”, iako članak 2. Uredbe o primjeni zakona o kretanju i boravku stranaca na teritoriju HZ H-B za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti jasno navodi: “Strancem, sukladno ovoj uredbi, smatra se svaka osoba koja nije državljanin Republike Bosne i Hercegovine.” Izvorni dokument – uredba, koja je bila sasvim uobičajena u bosanskohercegovačkoj pravnoj praksi i prije rata, a u citiranom uratku se bez objašnjenja označava kao dekret.

Ili, spominje se Odluka o uvozu roba iz Republike Hrvatske i navodi da je u pitanju bescarinski uvoz, s procjenom gubitaka uz normalnu carinsku stopu “10-45 posto” (sic!), ali ne spominje – da je to bilo recipročno, osiguravajući bescarinski izvoz iz BiH u Republiku Hrvatsku. Kako je bilo i prije, i kako je danas.

Tipično spinovanje. Poput onoga na idućoj stranici (Dogovoreni rat, str. 91.): “Boban je, kažu, od svojih saradnika u Herceg-Bosni tražio da ga oslovljavaju sa ‘gospodine Ban’.” Sve, naravno, bez ikakvih izvora. I netočno do boli.

“Velika Hrvatska”

Francuski povjesničar Fernand Braudel ističe da povijest treba biti inkluzivna. Isključivanje je najveća pogreška koju povjesničar može napraviti. Često oni koji se bave društvenim istraživanjima izbjegavaju obuhvatne povijesne studije prihvaćajući relativno jednostavne skice događanja.

Tipičan primjer stvaranja stereotipa ni od čega jest film ITV-za BBC pod nazivom “Velika Hrvatska” (A Greater Croatia). Evo kako izgledaju početne rečenice programa Dispatches (ITV Channel 4) “Izvješće o bosanskom ratu i kako je hrvatska vlada sudjelovala u podjeli Bosne”, emitiranog u siječnju 1994. godine:

“Kako je hrvatska vlada sudjelovala u podjeli Bosne, upravo kako je to oduvijek namjeravala, i kako se to događa i večeras, kada se Hrvati susreću na mirovnim razgovorima sa svojim nekadašnjim muslimanskim saveznicima u Beču, Dispatches (naziv serije, nap.a.) otkrivaju tajne protokole u kojima oni izdaju te iste Muslimane. Ovo su Dispatches: Kako su Hrvati stvarali potpuno novu državu u Bosni samo za sebe i kako Zapad nije želio vidjeti Veliku Hrvatsku. Priča o tome kako su Srbi htjeli podijeliti svoj dio Bosne dobro je poznata. Hrvati danas čine isto, ali se njihov plan previdio… Herceg-Bosna duguje svoje postojanje jednom čovjeku, hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Za njega je izgradnja hrvatske države na bosanskoj zemlji bila osobna opsesija, opsesija koja ga je dovela da udari posljednji čavao u bosanski lijes. Tuđman je izgradio tu državu na koncentracijskim kampovima, etničkom čišćenju, izgladnjivanju, sve izvedeno preko njegova vjernog sljedbenika Mate Bobana.”

Razgovor s autoricom filma Belindom Giles, u vrlo ograničenom vremenu sudskog procesa, otkriva da nije imala nikakva prethodnog predznanja, niti je posvetila vrijeme istraživanju – sve je prikupila iz nekoliko novina koje je čitala prije snimanja. Transkript razgovora (stranice 2060-2100) otkriva da je otpočela rad na projektu s idejom Velike Hrvatske, a da o tome ništa nije znala, odnosno da je riječ o državi koju stvaraju Hrvati iz Hrvatske, te da Hrvati iz Hercegovine izdaju one iz Bosne.

Radila je to s nikakvim obrazovanjem, pogotovo povijesnim o Balkanu, niti o mirovnim planovima koji su opredjeljivali bosanskohercegovačku krizu, niti je konzultirala bilo kakav dokument u pripremi filma. Nije imala nikakvih spoznaja ni o naoružavanju Muslimana, stvaranju muslimanske vojske, ni o odnosima Hrvata i Muslimana, ne zna ni službeno ime Bosne i Hercegovine, niti je sigurna da je to znala kad je radila film. A i što je vidjela, prilično je dubiozno jer, na primjer, uopće nije primijetila ABiH na lijevoj obali Neretve u Mostaru. Otvoreno svjedoči da je dobila elemente scenarija od BBC-a te tajni dokument, koji je ona prva objavila, od hrvatskih novinara – bez specificiranja o kakvom je dokumentu riječ.

Autorica filma nema više niti jedne stranice zabilješki ili scenarija za film, niti snimke ijednog sugovornika, osim Jadranka Prlića. Koju i ne koristi u filmu, premda je samo s njim iz Herceg-Bosne i razgovarala u studenom 1993. godine. Snimka tog razgovora otkriva, što ona sama potvrđuje u razgovoru prilikom pregleda snimke: da je HZ Herceg-Bosna samo privremena organizacija; da Herceg-Bosna nema ništa zajedničko s Banovinom Hrvatskom – trideset općina samo su osnivači, dok u trenutku razgovora Parlament HR H-B ima 70 zastupnika iz svih krajeva BiH u kojima žive Hrvati; da HVO nije otpočeo sukob s ABiH, niti je imao razloga za to jer je kontrolirao cijelo područje, na primjer u Mostaru – Muslimani su bili sastavni dio tog HVO-a.

Prlić vjeruje i dalje u zajednički život, u grad u kojem će ravnopravno živjeti Hrvati, Muslimani i Srbi te koji će biti demilitariziran, dakle i bez HVO-a. Ispušta riječi sugovornika u filmu, kojeg tužitelj, iako u ograničenom vremenu, pušta u cijelosti, dakle 40 minuta, u svojoj završnoj riječi, da Hrvati nisu bili spremni za rat s Muslimanima niti su ga očekivali; da su Muslimani otpočeli taj rat u svim općinama, objašnjavajući spiralu sukoba; da su Hrvati uvijek bili za suradnju s Muslimanima, navodeći dokaze takvog ponašanja.

Snimka pokazuje da nema nikakvih namjera za etnički inženjering imajući u vidu da predsjednik Vlade jasno izjavljuje da HR H-B nema uvjeta za održavanje izbora bez povratka svih izbjeglica, njih 200 tisuća s tog područja, dodajući da je više Hrvata nego Muslimana napustilo, na primjer, Mostar. Prlić ističe da Hrvati ne žele hrvatsku državu u BiH, da provincije po Vance-Owenovu planu nisu bile nacionalne, nego su one bile svih stanovnika koji su u njima živjeli. Unatoč dogovorenoj ustavnoj strukturi s Izetbegovićem, Muslimani nisu htjeli provesti taj plan.

Hrvati i mirovni planovi

Vance-Owenov plan je dobar jer osigurava stvaranje države Bosne i Hercegovine, koju žele samo Hrvati (Srbi žele samo Republiku Srpsku, a Muslimani muslimansku državu). Snimka donosi odgovor da nema Hrvatske vojske u BiH, samo su stigli dragovoljci, uglavnom porijeklom iz BiH.

Prlić jasno pokazuje da prvi put čuje za nešto poput odluke od 15. travnja 1993. kada je navodno HVO dao ultimatum Muslimanima da polože oružje. Također, da nije bilo ni političkog ni vojnog razloga za rušenje Starog mosta, te da Vlada HR H-B već priprema projekte za njegovu obnovu (dakle, u istom mjesecu u kojem se dogodilo rušenje).

I ništa od svega toga nije našlo mjesto u filmu. Jer nije odgovaralo postavljenom cilju, odnosno ideji i prije samog početka snimanja – Velikoj Hrvatskoj, koju uopće nije potrebno dokazivati.

Izjavu u intervjuu koja nedvosmisleno daje potporu Bosni i Hercegovini, organiziranoj u skladu s međunarodnim dogovorima: “Ja ne podržavam Bosnu. Ja želim da se formira Bosna i Hercegovina. Ja nisam Bosanac, ja sam Hercegovac. Ja nisam bosanski Hrvat, ja sam Hrvat”, proglašena je – nacionalističkom.

Jadranko Prlić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

 

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati