EKSKLUZIVNO: Neobjavljena priča Matka Marušića: “Opera”

4

Matko Marušić (Split, 4. studenoga 1946.) je hrvatski književnik i profesor na Medicinskom fakultetu.

Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1970. godine uz Rektorovu nagradu za najboljeg studenta. Od 1971. godine radi kao asistent na Zavodu za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje doktorira 1976. godine. Profesor na Medicinskom fakultetu postaje 1980. godine, pisac je mnogobrojnih radova iz područja medicinske znanosti.

matko marušić
prof. Matko Marušić

Svoje je djetinjstvo opisao u knjizi “Snijeg u Splitu”, koju je posvetio svojem najstarijem sinu Berislavu. Knjiga je od 1987. godine više puta iznova tiskana, te se čita i u sastavu osnovnoškolske lektire.

Svoju drugu književnu knjigu, “Plaču li anđeli?” (1997.) je posvetio svom sinu Stjepanu Ljudevitu. U toj je knjizi opisivao strahote Domovinskog rata i opisivao ljude koji su se borili protiv zlog i nadmoćnijeg neprijatelja, i pobjedu dobrih ljudi. Pošto je knjige pisao za svoju djecu, napisao je i knjigu “Škola plivanja”, za svoju najmlađu kćer Mariju Franku. U toj knjizi, koja je objavljena 2005. godine, opisuje Marijino odrastanje, pripovjedajući nevino i s roditeljskom ljubavlju.

2006. godine objavljuje knjigu “Medicina iznutra”, u kojoj otvoreno govori o raznim aspektima života u liječničkoj struci, uključujući korupciju. Objavljivanjem te knjige izložio se znatnom pritisku dijela pripadnika liječničke struke, koji su okarakterizirali njegovo pisanje o korupciji u zdravstvu kao “uznemiravanje javnosti”. U okolnostima zamjeranja dijela kolega iz zagrebačkog medicinskog kruga, napustio je Zagreb i nastavio sa stručnim i znanstvenim radom u Splitu. Stanovitu javnu satisfakciju za neugodne događaje koji su uključivali disciplinske postupke i odlazak iz Croatian Medical Journal-a čiji je bio osnivač, doživio je kada su nakon njegovog odlaska iz Zagreba zaredale afere u kojima je protiv znatnog broja istaknutih liječnika u Zagrebu pokrenut kazneni postupak zbog raznih koruptivnih djela. Objavio je i zbirku rasprava i priča „Živjeti u Župi Radobilji“ (2007.) i humorističnu knjigu „Life of editor“ (2010.)

Kao profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu izabran je 1982. za prodekana područnih studija medicine u Splitu i Osijeku, ali su komunisti spriječili da preuzme dužnost označivši ga kao nacionalista. Prodekan je postao tek 1991.

Suočavajući se i sa protivnicima takvih studija, tijekom godina je ostvario odlučni utjecaj na njihovo održavanje do sredine 1990.-ih godina i, posljedično, osnivanje današnjeg Medicinskog fakultet u Splitu (1997.) i Medicinskog fakulteta u Osijeku (1998.). Osobito je značajna njegova uloga u pokretanju Medicinskog fakulteta u Splitu; 2009. – 2010. je na tom fakultetu obnašao i dužnost dekana. Pružio je značajnu pomoć i kod osnivanja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

U razdoblju 1986.-1996. vodio je Laboratorij za kliničkolaboratorijsku dijagnostičku imunologiju u KBC Zagreb-Rebro.

1990. godine pokrenuo je Croatian Medical Journal, u čijem uređivanju i vođenju surađuje do 2011. godine.

Objavio je preko 250 znanstvenih radova, od toga više od 190 u međunarodno indeksiranim časopisima. Međunarodno najpriznatiji njegov znanstveni doprinos je u istraživanju prsne žlijezde (timusa), te o imunologiji kod transplantacije koštane srži.

Bio je jedan od osnivača i voditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” za vrijeme Domovinskog rata. (hr.wiki)

Kamenjar.com za Vas, u nastavku, ekskluzivno donosi njegovu nikad objavljenu priču “Opera”

Tajna priče Opera sažeta je u jednoj njezinoj rečenici: „Stvari su se otkrivale nehotice i slučajno, mnogo godina i kroz mnogo događaja i tek bi se onda shvatilo da postoje vrlo različiti ljudi i da se razlike nikad ne mogu premostiti ni potpuno izbrisati“. Danas je to jedan od ključnih hrvatskih problema i zato objavljujemo priču. Nakon čitanja sjetite se jeste li i sami imali takva iskustva.

OPERA

Prva opera koju sam čuo bila je “Aida”, a čuo sam je na Toću, na otvorenom. Pjevao ju je mali dječak Ivo, jer su ga Toćani prisilili da pjeva, a meni se činilo da mu to nije teško palo. Toćani su, međutim, mislili da su ga ponizili i tako ismijali, ali ja još i danas vjerujem da ih je Ivo pobijedio. Uostalom, Žesta je presudio i pustio ga proći, a Žestina je presuda ono što bi trebalo računati. U svakom slučaju, otad jako volim slušati opere, a napose “Aidu”.

Ivo je bio nadaren, iznimno nadaren dječak pa je u osnovnoj školi preskočio dva razreda i – malen, mršav i s velikim očalima – našao se u razredu s većima od sebe, onima kojima je okrutnost duhovita, fizička slabost ruglo, a poniženje smiješno. I tako je postao predmet ismijavanja. Doduše, on se je svim silama trudio da dječaci shvate i prihvate njegove vrline, ali malokad je u tome uspijevao; od potezanja, čvrga, kreveljenja pa i običnih batina obično bi ga spasio nastavnik koji bi slučajno naišao ili stariji koji bi se našli u blizini.

Prvi put sam ga vidio na nekom natjecanju u znanju. Natjecanje me je jako zanimalo, ali znao sam odgovore samo na prva dva pitanja, jer natjecali su se i viši razredi, čak i gimnazijalci. Ivo je bio malen i smiješan i njegova je pojava u dvorani izazvala smijeh, zvižduke i dobacivanja. Ali, zaštićen na pozornici, on se veselo smijao i prijateljski domahivao svojim mučiteljima u gledalištu. Na kraju su svi počeli za njega navijati, najprije njegovi iz razreda, a onda i ostali.

Drukčije i nije moglo biti, jer je Ivo sve znao i jednoga po jednoga, pomeo je sve protivnike, čak i gimnazijalce s očalima i neke vrlo ozbiljne djevojke u bijelim bluzama i blago naglašenim potpeticama. Kad su svi protivnici ispali, natjecao se sâm, da sa što više bodova dospije na republičko natjecanje.

Zaprepastilo me njegovo znanje! Znao je sve, i s takvom sigurnošću, da se činilo da ne će biti pitanja na koje ne bi znao odgovoriti. Ja sam davno već prestao i misliti o odgovorima, a on je i dalje sve znao. Na kraju su ga pitali kako se zove sprava kojom se mjeri količina padalina. Zastao je i razmišljao. Dvorana je unaprijed uživala da ne će znati.

– Udomjer – rekao je Ivo.

Dvorana se prolomila od smijeha. Neki su vikali da je to sprava za mjerenje dužine ruku i nogu, a neki hrabriji su spominjali neki drugi organ. Bio sam siguran da je Ivo pogriješio i nekako mi je bilo žao: znači da ni on ne zna sve. Grist će se i žaliti što to nije znao, a nema nogomet ni što drugo u čemu je dobar, da se utješi.

A onda je voditelj trijumfalno povikao da je odgovor točan i završio natjecanje. Više nije bilo pripremljenih pitanja.

– Nevjerojatno je što sve zna – rekao je zamišljeno moj prijatelj Nikša.

– To je sve bez veze. On je bubalica i manijak, platit će kad sutra pođe u školu – rekao je jedan Toćanin.

Ja sam šutio. Volio bih da sam sudjelovao u natjecanju i sve znao.

Na putu u školu, Ivo je morao proći preko Toća. I sutra su ga Toćani zaustavili i tražili da plati prijelaz preko njihova teritorija. Netko je znao što drugi nisu, i tražio je da Ivo plati tako što će pjevati “Aidu”.

Naša je škola bila blizu Toća pa smo svi nagrnuli gledati što će Toćani učiniti Ivi. Ivo nije htio pjevati, ali Toćani su ga okružili, oduzeli mu školsku torbu i zapriječili mu put.

– Pjevat ću ako me lijepo zamolite, ali ne ću ovako. To je ucjena – objašnjavao je Ivo ozbiljna lica, crvenih obraza i već dosta nakrivljenih očala.

Nato su ga veliki Toćani podigli i postavili na zid jedne očišćene ruševine:

– Pivaj, ili ćemo ti bacit’ knjige u smeće. I nikad više ovuda ne ćeš proć’ u školu.

– Čekajte, pivat ću – rekao je Ivo smireno i razumno koliko je mogao, a Toćani su odmah stavili školsku torbu na zid pokraj njega.

– Čekajte, moram se koncentrirati.

Pa je kašljao i duboko disao, malo probao, “na, naa”, i počeo pjevati.

I tako sam prvi puta čuo operu. “Aidu”. Ivo je počeo nesigurno, drhtavim i hrapavim glasom, a onda sve sigurnije i ljepše.

U mojemu se svijetu nije pjevalo, barem ne tako lijepo, tako božanski. Slušao sam skamenjeno, kao da znam da više nikad u životu, ni u jednoj školi i niti u jednom kazalištu ne ću toliko naučiti o ljepoti pjevanja kao toga dana.

Neki su na Ivu puhalicama ispaljivali sjemenke obližnjega grmlja, neki su bacali kamenčiće i kesili se, neki previjali od smijeha, a neki punili usta vodom s crpke i štrcali je prema Ivi. Smetalo me je to i boljelo, ali nisam se usuđivao ništa reći. Nadao sam se da će Ivo, zanesen pjevanjem, izdržati što dulje.

A onda je skočio Žesta, najjači Toćanin, razmahnuo prema puhačima i pljuvačima i oni su uvukli rogove. Ivo je pjevao i pjevao i jasno se vidjelo da se tu više ne radi o plaći za prolaz preko Toća nego o nečemu drugome, nečemu što smo Žesta i ja prepoznali, a drugi možda samo naslućivali.

Ivo je završio ariju i poklonio se. Djeca su zapljeskala, a Žesta je odgurnuo one koji su se nasilu previjali od smijeha, pružio Ivi ruku i pomogao mu sići sa zida.

– Prođi – pažljivo mu je stisnuo torbu u ruku.

Djeca se razmaknuše, a Ivo pođe prema školi čisteći grlo kašljucanjem.

– Nije bilo baš najbolje, malo sam prehlađen – dobacio je bez straha Žesti.

– Dobar si – rekao je Žesta. – Dođi popodne na utakmicu. Ni’ko te ne će dirat’.

– Bravo, Žesta – rekao sam tiho.

– On će uspit’ u životu – promrmljao je Žesta.

– I mi ćemo uspjeti.

– Ti hoćeš. Ti dobro učiš, a takvi uvijek uspiju. A ja sam već pao jednu godinu.

– Učenje je lako kad je čovjek ponosan.

Žesta je skrenuo pogled i zašutio.

– Dođi i ti na utakmicu – rekao je.

Zapravo ni danas ne znam tko je i odakle je bio dječak Ivo, ali iz našega svijeta nije bio. Čovjek bi najprije mislio da je naprosto malen i neuhranjen, neobičan i dosadan, a onda se polako otkrivalo da je nadareno dijete koje je preskočilo nekoliko razreda i kojega muče neobrazovana doseljenička djeca, jer je drukčiji, slab i malen.

Stvari su se otkrivale nehotice i slučajno, mnogo godina i kroz mnogo događaja i tek bi se onda shvatilo da postoje vrlo različiti ljudi i da se razlike nikad ne mogu premostiti i potpuno izbrisati.

skola_djecaIvo je znao i mogao sve što je u neuke i okrutne djece s Lučca izazivalo porugu i bijes, a nije ni znao niti mario za stvari koje su njima bile važne i preko kojih se stvarala piramida vladanja, utjecaja, poštovanja i ugleda. Ivo je pobjeđivao na natjecanjima u znanju, govorio strane jezike i pjevao opere, vodio ozbiljne razgovore i pokušavao se među nas uklopiti šalama koje međutim nisu bile ni duhovite ni razumljive, nego su sličile šalama odraslih i izazivale podsmijeh i porugu. Nije igrao nogomet, nikad se nije borio, ni drvenim mačevima, ni kamenjem i nije imao puhalicu, karet ni cente. Teško je proživio život u svijetu okrutnih i neobrazovanih dječaka splitske ulice. Poslije, kad sam stvari oko sebe počeo smještati u suvislu sliku života u Splitu poslije II. Svjetskoga rata, pitao sam se kako su ga roditelji, očito obrazovani ljudi, mogli tako nezaštićena pustiti sama na ulicu i kako nisu vidjeli koliku mu štetu nanose preskakanjem razreda u okružju koje mrzi školu i izlaganjem ionako krhkoga dječaka starijima od njega, koji i među vršnjacima traže one slabije da bi ih mučili i ponižavali i izrugivali im se.

Ivo je sve to preživio, ustrajući na svojim vrlinama i jako se trudeći da poprimi običaje splitske ulice. No, njegov je život, kao i život svih onih s kojima je dolazio u dodir, bio obilježen napetošću, incidentima i nesporazumima, koje su naivni i neiskusni pripisivali njegovim manama, neobičnosti, pa i ludosti, a samo su neki od nas poslije, mnogo poslije, shvatili da se radilo o dječaku iz druge kulture.

I tako je ostalo sve do danas, cijelih pedeset godina.

Najprije sam otkrio da je Ivo bogat, u svakom slučaju mnogo bogatiji od nas. Živio je u lijepoj kući, nenačetom engleskim bombama iz 1943., svirao glasovir, govorio jezike i oblačio se tako da se vidjelo da nosi stvari iz Italije, za kojima smo mi čeznuli, a dokopati su ih se mogli samo oni čiji su roditelji mogli i smjeli putovati u inozemstvo ili koji su za njih mogli platiti trostruku cijenu ispod banka na Pazaru. Onda sam vidio da se on svojih mučitelja zapravo ne boji, dapače, da sve radi kako bih ih zadivio svojom kulturom i pridobio za svoje sklonosti. To mu nije uspijevalo, ali on se nikad nije predao. S vremenom sam mu se počeo diviti, čak i zavidjeti: ništa od onoga što je on znao i mogao ja nisam imao, i to nikako nisam mogao steći, čak nisam znao ni gdje se nalazilo.

U srednjoj sam školi otkrio da je komunist, ali to me nije čudilo, jer svi su iole obrazovani ljudi bili komunisti, što je, prirodno uključivalo i njihovu djecu. No, Ivo nije progonio učenike nacionaliste i klerikalce, u njemu nije bilo agresije, ljubomore ni bijesa. Držao je patetične govore o revoluciji, pomagao nastavnicima marksizma i organizirao sastanke i novine koji su bez iznimke bili fanatično komunistički.

Tada sam mu prvi puta otkrio jednu nesavršenost: bio je neuredan. Pisao je nepažljivo i netočno, čak i namjerno krivo, jer je poslije tekstove uživao popravljati. A ponekad za popravljanje tekstova nije bilo vremena, ponekad nije bilo laka za premazivanje matrica i svjedočio sam upropaštenju dvaju brojeva školskih novina. Dvojio sam: zar je moguće da tako genijalan momak čini tako glupe pogrješke?

Vrijeme studija bilo je politički opasno i vrlo, vrlo promjenjivo i tada sam mu zapazio drugu manu: komunist jest trajno bio, ali mijenjao je liniju vješto i brzo, točno onako kako se mijenjala linija onih koji su u sukobima pobjeđivali.

Poslije smo se rijetko viđali. Jednom mi je rekao da je napisao knjigu o drugu Titu. Zaprepastio sam se – pa to su pisali samo propali pisci, ulizice i karijeristi. Ne, on je napravio pravu analizu, duboko promišljao stvari i proniknuo u dubinu Titova genija i njegove uloge u svjetskoj revoluciji.

– A ja sam mislio da ćeš napisati nešto o ljepoti glazbe ili filozofiju Juga na kojemu smo odrasli.

Ne, varam se, revolucija nije završena i veličina Titove uloge u njoj nije dokraja razriješena.

Potom je otišao u inozemstvo. Bio je novinski dopisnik i nije mi se sviđalo što, kako i kada piše. Protiv hrvatske slobode nije mogao, ali nije podržavao ni borbu niti ratnike. U ratu je pisao o etici i zločinima obaju strana. Nakon rata je pisao o privatizacijskoj pljački, a onda o nepovoljnim ugovorima koje je hrvatska država potpisala sa Svetom Stolicom. Zastupao je ljudska prava, prava manjina, prava istospolnih ljubavnika, samohranih majki i sve ono što osvjedočeni lijevi europski intelektualac misli da treba zastupati.

I ona sam ga ljetos susreo na Toću, točno pred mojom starom brijačnicom.

Bio je sijed, a dječačkog lica, slab, a veseo, zgrbljen i neuredan i više se nije vidjelo da je preskakao razrede i bio mlađi od ostalih. Lijepo smo se pozdravili. Oblila me je radost susreta i važnost mjesta gdje smo se susreli.

– Ah, evo mojega prijatelja tuđmanovca – veseli se on. – Je li istina da si rekao da si fanatični tuđmanovac?

– Stari, nije mi baš drago kako pišeš – osjećam da mi se mijenja boja glasa – čitam te i pročitao sam te. Više i bolje očekivao sam od tebe. Daj, piši malo za Hrvatsku…

– Intelektualac je dužan pisati kritički. A ja nisam kriv za svinjarije koje ste vi ovdje učinili. Ja sam ih uvijek osuđivao.

– Iz inozemstva?

– Iz inozemstva sam vidio sve jasnije i bolje od vas. Napravili ste strašne pogrješke.

– Koja je razlika između tebe i mene? Zajedno smo odrasli…

– To ne znači da smo isti i da moramo jednako misliti. Ja sam uvijek bio lijevi intelektualac i kritičan prema vlasti. Mene ne miješaj u Tuđmanove poslove.

Gledam ga, gledam, tugujem i mislim i – mogu pokušati još jednom:

– Sjećaš li se kad si pjevao “Aidu” na Toću, tu malo niže odavde. Onaj je zid još tamo…

– Ja sam uvijek volio operu.

– A sjećaš li se kako te zaštitio onaj Žesta, najjači Toćanin?

– Koji Žesta? To je bilo davno, ne sjećam se više. Je li to Vjeko?

– Ma koji Vjeko? Vjeku valjda znaš, to mi je najbolji prijatelj.

– Ne znam. I – što je bilo s tim Žestom?

– Poginuo je na Kupresu ’92.

– Vidiš da je Hrvatska bila umiješana u rat u Bosni! Kako bi inače netko iz Splita poginuo na Kupresu?

Autor: Matko Marušić

Jedan od susreta s djecom u školi koji za lektiru čitaju „Snijeg u Splitu“: pisac Matko Marušić i njegov glavni junak Vjekoslav Ivanišević.
Jedan od susreta s djecom u školi koji za lektiru čitaju „Snijeg u Splitu“: pisac Matko Marušić i njegov glavni junak Vjekoslav Ivanišević.
[ad id=”40551″]

facebook komentari