Pratite nas

Kronika

ELI, ELI, LAMA SABAHTANI

Objavljeno

na

Da ne razvale vrata, otvorio je na povike „Otvori, pope, majku ti ustašku!“

U spomen ubijenim kolegama u Domovinskom ratu, osobito velečasnom Ivi Buriku, župniku iz Tovarnika kojega su četnici ubili na stubištu župnog podruma.

„Ostavljen sam.“ Ta ga misao uznemiri, sledi. Zaječa, zaplaka kao što nikad nije…, od davnih dana kad je mrtva brata iznosio iz vode. Još osjeća, godinama iza toga, stisak mrtvih ruku oko vrata. Učini mu se da čuje njegovo dozivanje s druge obale…

ELI, ELI, LAMA SABAHTANI

Uvukla se neka zlokobna šutnja u selo i ljude. Uznemirenost raste kao plima. Nigdje pjesme.

Sve je drugačije i teže, grčevito zbog iščekivanja, kao pred buru.

Nemir poraste viješću da je obeščašćen križ na raskrižju. Osvanuo slomljen. Na podnožju nevještom rukom ispisana ćirilična slova.

Sve je donekle bilo u redu dok u selo nije pristigla vojska. Ovo podneblje nije nikad oskudijevalo razmiricama, manjim ili većim mržnjama, krvoprolićem i ratovima. Doseljenici s istoka tražili su svoj dio neba, a postojbinu domaćih svojatali su kao svoju. Domaći su, opet, branili svoju zemlju kao što se brani žena, roditeljica bremenita plodnošću.

Toga kobnog jutra osvanuo je lijep dan pod modro osunčanim nebom slavonskim.

Duga se kolona osula ulicama. Zbjeg je prolazio kroz špalir naoružanih vojnika. Iza njih je ostajalo selo. Kuće su ih pratile mrtvim očima zatvorenih prozora. Plač i jauk, zatomljen krik. Beznađe u očima. Jedno je dijete plakalo, na glas, tražeći mačku.

Neki su se osvrtali gledajući suznih očiju obrise kuća koje su se gubile u vrbicima. Činilo im se: ostavljajući selo, ostavljaju s njime sve svoje radosti. Ostali su samo mrtvi uokolo crkve da njih mrtve pričekaju. Jedino su ih vitki zvonici pozdravljali šutnjom.

Ispred podruma župne kuće, na kamenim pločama, ranjenik.

Iz nekoliko ubodnih rana krv je u malim vodoskocima šikljala u ritmu još živa srca.

Razvaljena podrumska vrata. U dubini slomljeni, isprevrtani barokni oltari, sveci začuđenih očiju i križ. Bliže ranjeniku sjekirom zasječen kip Bezgrešne, rad nekog nepoznatog tirolskog majstora. Dva zaustavljena pogleda.

Neprestano je padao i budio se s krikom zbog nesnosnih bolova. „Da mi je nekako zaustaviti krvarenje“, pomisli. Nije imao snage pomaknuti ruke raširene u grču. „Na križu sam!“, jeknu. Sjetio se Petrove želje da ne bude razapet kao Spasitelj i ta ga misao obradova. „Nisam dostojan visjeti kao On, ali krik mi ne može oduzeti. Eli, Eli, Lama Sabahtani!“, kriknu svom snagom. Krvavi mjehurići poletješe put neba.

„Ostavljen sam.“ Ta ga misao uznemiri, sledi. Zaječa, zaplaka kao što nikad nije…, od davnih dana kad je mrtva brata iznosio iz vode. Još osjeća, godinama iza toga, stisak mrtvih ruku oko vrata. Učini mu se da čuje njegovo dozivanje s druge obale.

Probudi se iz omame. Iz dubine podruma začuje pokrete. Pričini mu se da su slomljene Isusove ruke okrenute prema njemu. Mjesečina obasjala lice Kristovo. Trnova kruna blista kapljicama krvi. To ga utješi. „Nisam sam na križu“, pomisli.

Prvi susret s novom župom bio je i prvi susret s ovim križem. Crkva ga je primila široko otvorenim vratima kao majka. Unutrašnjost bogata oltarima i kipovima.

Tražio je pogledom Marijin kip. Uplovi u njen pogled, blag i sjetan kao u majke.

„Kod kuće sam gdje god si ti“, pomisli. Nasuprot veliki križ. Na njem mlado, izmrcvareno tijelo, prikovano na dvije grede. Zamijetio je oči, ni otvorene ni stisnute u boli, prorez tek toliko velik da sve vidi. Sada mu se učiniše širom otvorene. Krvava rana na prsima oivičena sasušenom krvlju zjapi kao otvorne usne spremne na poljubac. Mnogo je puta cjelivao tu ranu kad su njegove duševne rane krvarile nemoću i nemirom. Noćas, više nego ikad tražio je njegovo lice.

Tog kobnog jutra nakanio je župljane izvesti iz sela. Nakon dugih pregovora, nakon svega što su morali potpisati, bijeg je bio jedina sigurnost. Crkvu je ostavio širom otvorenu. Iz nje se naziralo nebo. Nekoliko je dana prije pogođena topničkim granatama. Kipove i sve što se moglo, spremio je u podrumske prostore. Došli su iznenada. Da ne razvale vrata, otvorio je na povike „Otvori, pope, majku ti ustašku!“ U vratima naoružan čovjek i nebo. Iza njega drugi.

Vikali su i psovali. Nije ih mogao čuti od siline udaraca. Na njemu su iskalili bijes, svoju naopaku narav. Prevrtali su po župnoj kući, otvarali ladice tražeći skriveno blago kojeg nije bilo. „Gdje si zakopao dukate, zlatne kaleže, križeve, pope, majku ti…?“ Obnevidio nije smogao snage za otpor, za riječ i opravdanje.

Pred podrumskim vratima strka. Neki od njih su držali pozlaćene barokne anđele, zarezivali ih nožem da vide jesu li od zlata. Kroz natečene vjeđe primijeti kako sjekirom zasijecaju pozlaćeni Gospin kip psujući bogohulno što je od drveta.

Probudio se u lokvi krvi. Osjeti topli vodoskok, omirisa slanost. Kad su ga i koliko puta uboli, zasjekli sjekirom, nikad neće saznati. Jedino čega je bio svjestan bila je nemoć i slabost.

Probuđen hladnoćom dođe k sebi.

Odnekud se čulo pijano ojkanje, poneki pucanj i huk sove u mladim lipama. „Hoću li dočekati jutro, veliki Bože“? Da pobijedi strah, prisjeti se djetinjstva. Vraćen u daleko vrijeme želio je izbjeći ovo sadašnje, jezivo i krvavo. Rastao je „oko dva stola“, kako je govorio njegov stari župnik: mamin i tatin, i Isusov. Volio je oba. Osjeti se načas lagan, bestjelesan. Učini mu se da tone u meko paperje, duboke savske vode. Lagan kao vjetar. „Letim, letim!“, uzradova se spoznajom. Ugleda selo s crkvom u sredini. Meki obrisi kuća, okućnica. Nagorjelo krovište crkve otvoreno put neba. Oduvijek je želio letjeti s pticama, leptirima. Volio je vjetar u košulji, zavidio lastavicama i golubovima oko crkvena zvonika. Volio je sve što je od neba i sve što je od zemlje. Nisu mu bili daleki dozivi, smijeh djevojački, nemirna, razigrana kola. Susreti. Ima ljudi koje susrećemo i to traje trenutak mimoilaženja. Ima susreta koji se vraćaju kao da su jučer bili, noseći sa sobom svu ljepotu, drhtav nemir.

Sjeća se dana kad je između sviju izdvojio jednu. Djevojčica ista kao i druge, za njega drugačija. Izdvajao ju je ljubavlju. Gorio je između dvije vatre. Privlačile su ga njezine i Marijine oči. Želio je voljeti ne jednu, nego svima biti sve. „Čujem da ćeš u sjemenište“, prozbori zadihana i iznenađena. Pamti njezin pogled u kojem se prvi put nije prepoznao. Progonio ga je dugo, dugo u nesanim noćima, a on ga je nastojao zaboraviti, zamijeniti pogledom Rafaelove Madone obješene na zidu sjemenišne sobe.

Učini mu se da čuje pijetlove. Odnekud iz susjedstva. Nisu mogli probuditi domaćine, jer ih više nije bilo. Drugima su bili opomena. Boljelo ga je sve, a ponajviše strah od smrti. Osjećao je strahovitu žeđ. „Da mi je kap vode, da mi je okusiti i žuč bih popio“, zaječa.

Sjeti se Isusova krika na križu: „Žedan sam!“ Tražio je u dubini skrovišta njegov pogled.

Prisjeti se psalma, riječi ohrabrenja: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.“ Ponavljao ih je svom vjerom i nadom u sebi.

Opet ga sjećanje vrati u daleku prošlost, pred ređenje. Obuze ga mučnina, strah od trenutka koji nije želio oživjeti. „Nisam te želio zatajiti, veliki Bože, nisam! Bila je to slabost u meni, ono čovječje, tjelesno što potiskuje razum, razara sva načela i zavjete, sve odluke u vjeri donošene.“ Bilo je to veliko raskrižje kad je trebalo donijeti konačnu odluku. Poput Petra zaplaka olakšan tom spoznajom, potaknut pijetlovim kukurijekom. „Voliš li me više nego ovi?“, sjetio se Isusova upita. „Ti znaš da te volim“, promuca u grču. Borio se da ga ne obuzda san. Htio je budan dočekati smrt. Bježao je u sjećanje kao što se u strahu bježi u majčin zagrljaj.

„Bole li ga, majko, rane?“, pitao je uznemiren krvavim raspelom na Veliki petak? „Ne bole, sine. Boljelo, pa preboljelo“, nadoda. „Uskrsnuo je u zoru.“ „Kad će zora, majko?“ „Doći će, sinko, nema noći bez zore.“ S mukom okrene glavu ususret Gospinu kipu. Nazirale su se velike tople oči. „Majko!“, zaječa djetinjim plačem, zagrca se krvavom pjenom i obeznani.

Bol ga probudi. Bježao je od jeze koja ga je obuzimala. Mirio se sa smrću koja dolazi. Uostalom navikao je na samrtnike, na lica boje zemlje, na tišinu prije zadnjeg hropca. „Smrt nije kraj, i nema kraja, govorio sam. Tko s Kristom umre uskrsnut će, govorio sam. Smrt je novo rađanje, prijelaz preko rijeke vremena… Na drugu obalu, govorio sam. Smrt je prijatelj koji nas neće iznevjeriti, govorio sam drugima.“

Noćas mu se vrijeme učini zgusnuto. Kroz misli mu naviru likovi ljudi koje je poznavao. „Suočenje“, mislio je. Stajao je izdvojen pred svojom prošlošću kao što se stoji pred razigranim gotskim portalom. Tražio je razlog za radost, za ponos. Želio se pred Bogom opravdati za darovano vrijeme, za poziv koji je prihvatio. Kajao se za brzopleto izgovorene riječi, za dane koji su uzalud prohujali. Znao je da je poslan za druge, da je tamo radi drugih, srameći se dana kad je propovijedao više sebe nego Njega, kad su mu nastupi bili još jedna dobro uvježbana gluma.

Pred njegovim duhovnim očima, kad je tijelo bilo polumrtvo, nizali su se u dugoj povorci vremena znani i neznani, sa smiješkom i s prijekorom, radosni ili tužni što im je ušao u život.

Odnekud koraci. U njemu zaiskri nada. Htjede viknuti, krik mu zastade u nemoćnu grlu. Žamor oko crkve. „Mrtav je“, netko reče. „Ništa nisu našli“, doda drugi uz psovku. Htio im se javiti, viknuti da je živ, da ga probodu, ubiju, da bude što sličniji Učitelju na križu. Riječi su ostale samo u mislima i uzaludnu naporu.

Koliko je puta „ostao bez riječi“ pred ljudskom zlobom. Nisu mu ni župljani opraštali. Raznosili su neprovjerene tvrdnje, zle glase o njemu, nasladno i često. Tješile su ga riječi starijeg kolege o svećeniku-bunaru iz kojega piju i ljudi i stoka i u koji može pljunuti kad god tko hoće. Predratne vlasti su ga zatvarale, mučile, saslušavale nakon svakog izleta s mladima župe. Pamti zadnji susret. Osjećao ga je danima. Javljao mu se velikom modricom na licu, bolnim rebrima. Nazivali su ga „klerofašistom“.

Saslušavanja su bila u polumračnoj sobi. Na zidu vlagom načeta Maršalova slika. „Gospodine i druže“, počeo bi isljednik. Oči su mu bile sitne i zle, prošarane krvavim mrljama. Kad god bi ih susreo sa smiješkom bi u sebi ponovio izreku „pamet na rezervi“. „Mi znamo…, mi sve znamo“. Tako bi započelo, a završilo batinama. Nije se branio. Negdje je pročitao da je na sudu mržnje jedino šutnja dobra kao obrana.

Ne zna kad je uplovio u bunilo. Činilo mu se da čuje glas orgulja. Volio je te zvuke što miluju portale i svece, što dušu ispunjavaju uzvišenošću. Svirale su na njegovoj prvoj Misi, na pogrebu njegova mlađeg brata.

Javio se odnekud vjetar.

„Neću dočekati zoru“, pomisli. „Da mi je bar ostaviti poruku, neku riječ o sebi, svojima.“ Zamišljao je majku kako krši ruke u grčevitu plaču. Otac nikad nije plakao. Sve je nosio u sebi. Svoju bi bol isplakao kad ga nitko ne vidi.

Strah ga vrati u stvarnost. Još nema zore. „Isuse!“, zavapi. „Pod tvojim su križem bili tvoji i majka. Pod mojim nitko.“

Sjeti se bake Ive. Nijedan smrtnik nije otišao s ovoga svijeta da ga nije ispratila njezina molitva. „Pokajat ću se“, pomisli. Nikako da se prisjeti riječi pokajanja. Na um mu dođoše riječi preporuke samrtničke: „Kad oledene moje ruke, te ne budem mogao njima grliti tvoga križa, spomeni se ljubavi kojom te sada grlim, i smiluj mi se.“ Učini mu se, na proplamsaju mjesečine, da se Isus, okrenut prema njemu, nasmiješio.

Osjeti topli dodir. Nadomak njegovoj krvavoj glavi dva svijetla oka.

Mačka je lizala njegovu krv. Ukočen. Ukočio se još više u strahu da je ne preplaši.

„Konačno“, pomisli obradovan, „netko ima koristi od moje krvi“. Gledao je netremice ta dva svijetla žiška, te dvije razigrane žeravice. „Svjetlost i život jedno su“, pomisli.

Našli su ga. Krv je ističući na kockasto podište oblikovala polja hrvatskoga grba i križa.

Ispod desne ruke krvlju ispisan nedovršen grafit: „Bože, o…“. „Valjda je htio napisati: „Bože, oprosti ili Bože oprosti im…“, reče netko. I jedno i drugo je moguće. Bio je svećenik.

Ležao je mrtav. Zora mu se naselila u očima.

U spomen ubijenim kolegama u Domovinskom ratu, osobito velečasnom Ivi Buriku, župniku iz Tovarnika kojega su četnici ubili na stubištu župnog podruma.

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Danskoj preminuo istaknuti diplomat, anesteziolog i publicist Mladen Ibler

Objavljeno

na

Objavio

Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom

Ovoga ljeta, u osamdesetoj godini života, zauvijek nas je napustio istaknuti hrvatski diplomat, dansko-hrvatski anesteziolog i plodan publicist Mladen Ibler.

Odselivši se kao mladi liječnik u Dansku prije 48 godina iz rodnoga Zagreba, nije prekidao veze s domovinom, a potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih akademskih obitelji. Krasila ga je čestitost i eruditska naobrazba, zbog koje je taj poliglot i domoljub s lakoćom izgradio trostruku uspješnu karijeru, piše mojahrvatska.vecernji.hr

Bio je brižan suprug i otac troje djece koja također u Danskoj ostvaruju zapažene karijere. Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom. S Tuđmanom se povezao sredinom 1984., u kući profesora Veterinarskoga fakulteta Ivana Ljubića u zagrebačkim Mlinovima.

Ibler je u Zagrebu završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Medicinskome fakultetu 1963. Također je diplomirao na Medicinskome fakultetu u Århusu u Danskoj 1969. Specijalizirao je anesteziologiju i intenzivnu medicinu 1975. Bio je docent kliničke anesteziologije na Medicinskome fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razdoblju od 1975. do 1979. Od 1979. voditelj je Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku. Znanstveno se usavršavao od Amerike do europskog susjedstva i to u Houstonu, Minneapolisu i Grazu. Objavio je mnogobrojne radove. Od 1972. pisao je članke o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u iseljeničkim, domovinskim i inozemnim časopisima i novinama. O tim je temama držao predavanja na Sveučilištu u Århusu, na televiziji i u danskom parlamentu. Posljednjih četvrt stoljeća zrele životne dobi posvetio se našoj diplomaciji.

Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu (1989.) i Beču (1991.). Godine 1989. učlanio se u HDZ, a 1990. organizirao je Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu, čiji je bio predsjednik. U suglasnosti s hrvatskim predsjednikom dr. sc. Franjom Tuđmanom bio je neslužbeni hrvatski predstavnik u Kraljevini Danskoj (1990. – 1993.). Tijekom Domovinskoga rata bio je opunomoćenik Hrvatskoga Crvenog križa u Danskoj (1992.), kao i počasni konzul Republike Hrvatske u Danskoj (1994. – 1996.). Obavljao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Švedskoj od 1996. do 1999., uz akreditaciju i u Finskoj (1997. – 1998.) te u Estoniji, Litvi i Latviji (1997. – 1999.). Ostat će zapamćen i kao uspješan veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji i Novome Zelandu (1999. – 2005.).

Mladen Ibler otkrio je dio izvornih povijesnih vrela o Frankopanima istražujući arhive od Senja do Stegeborga, od Krete do Lofota, preko Dubrovnika i Venecije do Jeruzalema – približivši nam čarobnu srednjovjekovnu Skandinaviju i hrvatske kolijevke državnosti na Mediteranu u svojoj posljednjoj knjizi Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskoga kralja, koja je objavljena u Zagrebu krajem 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati