Emotivna ispovijest Andrije Hebranga o trenutku pada Vukovara i Tuđmanu koji je zaplakao

12

Andrija Hebrang prepričao je, u vrlo emotivnom intervjuu za Novu TV, sate i trenutke u kojima je doznao za pad Vukovara, početak pokolja, ali je i otkrio kako je na sve to reagirao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kad mu je potiho prenio tu vijest ispred tadašnjeg američkog veleposlanika za bivšu Jugoslaviju Warrena Zimmermana.

U ovo vrijeme prije 25. godina bili ste jedan od nabližih suradnika bivšeg predsjednika Franje Tuđmana. Kako su izgledali ti dani?

Kad govorimo o danima pada Vukovara, to je sigurno najtužnije što smo doživjeli svi mi koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu na strani obrane.

Kad govorimo o predsjedniku Tuđmanu, proživio sam s njim puno teških trenutaka u kojima sam vidio i njegovu duboku emotivnost prema Hrvatskoj i prema braniteljima, jedan bijes prema srpskoj agresiji, dakle sve ono što jedan običan čovjek ima u sebi, to su emocije.

Najteže emocije sam vidio kod pada Vukovara. Da krenem možda o pregovorima s JNA, koje sam imao oko spašavanja bolnice u trenutku kad smo vidjeli da se Vukovar više ne može obraniti.

Cilj nam je bio spasiti stotine i stotine života u bolnici, jer to su bili ranjenici i bolesnici. Počeo sam pregovore tri dana ranije s generalom (Andrijom) Rašetom, a posrednik je bio gospodin tadašnji veleposlanik Europske zajednice (EZ) u Hrvatskoj i ti pregovori su se svodili na to da sam tražio da se poštuju Ženevske konvencije, koje jasno kažu što se događa s bolnicom u okruženju.

Bolnica u okruženju se neutralizira od bilo koje vojske, ona se predaje na upravu međunarodnom Crvenom križu, međunarodni Crveni križ brine o životima i sudbini ranjenika i bolesnika i naravno, osoblju bolnice.

Ti pregovori su završili kasno u noć, 17. studenog i dogovor je bio da odmah Crveni križ uđe unutra i pregovori su potpisani na međunarodnoj razini i nakon tri sata, kad je Crveni križ trebao ući u bolnicu, ja sam s jednom specijalnom linijom, koju sam imao s doktoricom (Vesnom) Bosanac, koju smo uspjeli zadržati do zadnjeg trenutka za komunikaciju, nazvao doktoricu Bosanac i umjesto njezinog glasa, kojeg sam svaku noć slušao satima, javi se muški glas. Ja kažem, predstavim se, da sam ja ministar i da trebam ravnateljicu, a on kaže: ”Ustašo, nema više tvoje doktorice.”

Dakle, dva zaključka, prvo da su oni (srpska paravojska i JNA) ušli unutra unatoč potpisanom sporazumu s JNA, u ime JNA je potpisao dakle general Rašeta, koji je bio zadužen za Hrvatsku, da su unatoč tome ušli u bolnicu, da su definitivno onesposobili doktoricu Bosanac, najmanje za razgovore, dalje ne znam što je. To mi je bilo dovoljno da odmah odjurim u Zagreb, predsjedniku Tuđmanu.

Došao sam negdje oko tri sata u noći. On je bio u svom uredu, imao je informacije da se vrši proboj naših branitelja, ali nije imao informacije o bolnici i kod njega je bio, u tih tri sata u noći, u posjeti, tadašnji američki veleposlanik za Jugoslaviju Warren Zimmerman i bio je gospodin Tonči Vrdoljak. Ja sam ušao u njegov ured i rekao mu, potiho, da ne čuju ostala dvojica, jer on mora odlučiti koliko će tu vijest plasirati dalje – Predsjedniče, počeo je pokolj.

“Kako to znaš?” (pitao je) i onda sam mu ispričao ovo s telefonskim razgovorom, a on se počeo tresti od uzbuđenja, od jednog dubokog emotivnog stresa kojeg je doživio u tom trenutku jer, u biti, tog trenutka se počela događati Ovčara.

Tad su oni počeli ubijati ranjenike, osoblje bolnice, bolesnike. Mi smo mogli samo zamisliti kojih će dimenzija biti taj zločin i onda me pogledao u oči i rekao: ”Sad to sve ispričaj veleposlaniku Zimmermanu”, i ja sam Zimmermanu također emotivnim glasom objasnio što se događa i rekao sam: ”Za ovo što se događa krivim Vas i Vašeg predsjednika i cijelu međunarodnu javnost, jer ovo je prvi put da se u Europi događa pokolj civila, a da međunarodna zajednica uopće ne reagira”.

Zimmerman me pita: ”Što smo mogli napraviti?”, a ja kažem: ”Mogao je Vaš predsjednik samo dignuti kažiprst i reći – ekonomske sankcije i klanje bi prestalo, istog dana.” Tad se predsjednik Tuđman, već je imao suze u očima, obratio veleposlaniku i rekao je: ”Ovo što ste čuli od mog ministra, to je i moj osobni stav. Sad Vas više ne trebamo, branit ćemo se sami. U smislu političkom (pojašnjava) Vas više ne trebamo, jer zapravo ništa niste učinili do ove najkritičnije točke.”

Te njegove (Tuđmanove) emocije su često utjecale i na njegove odluke, što je i normalno. Čovjek se ne može uvijek obuzdati od emocija, ali Vukovar je njemu bio duboka rana iz više razloga. Prvo, zato jer je stradao, to je urbicid i genocid nad jednim gradom, na koji međunarodna zajednica uopće nije reagirala, što je naravno, protiv svih međunarodno potpisanih konvencija.

Međunarodna zajednica je dužna reagirati kad se ubijaju civili. Drugo, zašto je bio toliko emotivno vezan, jer je znao da je to bila strateška točka obrane Hrvatske. Naime, padu Vukovara prethodila je žestoka akcija KOS-a, dakle obavještajne službe JNA, koja je predvodila tu srpsku agresiju i oni su pripremili cijelu Hrvatsku zapravo na pad Vukovara sa nekoliko parola koje su izbacili, koje su tad bile po medijima, po zidovima itd.

Dakle njihov cilj je bio da rušenjem Vukovara sruše Tuđmana, sruše HDZ koji je tad vodio Hrvatsku jer je pobijedio na izborima i onda su lansirali parole, Ako padne Vukovar, pao je Franjo Tuđman, ako padne Vukovar, pala je Hrvatska demokratska zajednica. Znači, htjeli su srušiti Hrvatsku na putu slobode, ubijanjem jednog grada, kojeg nažalost nismo mogli braniti.

Drugo, zbog čega je bio posebno emotivno vezan za Vukovar, je bila strateška strana obrane cijele Hrvatske. Dakle, mi smo imali tad 1000 kilometara bojišnice. Budući da smo imali embargo na kupovinu oružja, koji je nametnut od strane Vijeća sigurnosti UN-a 1991. godine na prijedlog tadašnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, koji je to podržao, to je gospodin Budimir Lončar, ostali smo razoružani.

Prije toga je, potkraj jugoslavenske vladavine, tadašnja partija predala teritorijalnu obranu i svo oružje Beogradu i mi na 1000 kilometara bojišnice nismo imali dovoljno oružja. Zato je Tuđman uvijek vodio politiku borbe i pregovaranja. Tamo gdje smo slabiji, počeo je pregovore, gdje smo jači, išao je vojnim akcijama. Na to je KOS odgovorio napadom na Vukovar, kojeg su proglasili takozvanom strateškom točkom.

Onda kad ne možeš osvojiti na dugačkoj bojišnici, niti onda kad si jači, teritorij, onda koncentriraš svu pažnju obrane na jednu točku, ne bi li ih prisilio da povuku oružje s dugačke bojišnice na tu točku, a onda ti oslobode ulaz kroz tu, gdje si oslobodio, kroz tu točku koju si oslabio, ulaze u pozadinu i dobivaju rat.

Tuđman je, kao odličan vojskovođa, znao za to i znao je da Vukovaru treba dati sve i uvijek je zapovijedio – sve za Vukovar, svo oružje za Vukovar, ali ne smijete oslabiti niti jednu liniju obrane, jer onda je propao ne samo Vukovar, nego i Hrvatska. Dakle to je bila njegova bitka između emocija prema Vukovaru i onog strateškog cilja, a to je – pobijediti agresora.

Rekli ste i sami da je bilo teško doći do oružja. Je li se onda moglo očekivati da će Vukovar pasti?

Nažalost, moglo se očekivati, jer upravo zato što su Vukovar proglasili strateškom točkom, bacili su svo oružje na Vukovar, a imali su nažalost dovoljno oružja da uz tih 1000 kilometara bojišnice, još uvijek imaju snagu prema Vukovaru.

Upravo taj nesrazmjer između agresorske i naše vojne sile, koji se mjeri negdje u omjeru 1:1000, ne samo u broju vojnika, nego u broju tenkova, da ne govorim o zrakoplovima, topovima, tenkovima itd., omjer tenkova je bio 1:1000, recimo. To je omjer koji jednostavno ne daje nadu da se može obraniti (Vukovar). No, unatoč tome pokušalo se sve, jer mi smo braneći Vukovar zapravo branili civile u tom Vukovaru. To je bilo za civile, u slučaju pada grada, znali smo što će se s njima dogoditi.

Znači slutio se pad?

U biti, pad se slutio mjesec dana, rekao bih, prije samog pada Vukovara, kad nismo uspjeli s probojem na liniji Marinci-Bogdanovci i kad smo dobili od naše obavještajne službe podatke o omjeru snaga, čemu je još doprinio i podatak, koji je jedne večeri, kad sam baš sjedio u uredu predsjednika Tuđmana dao gospodin (Hans-Dietrich) Genscher.

On je nazvao Tuđmana i rekao: ”Evo dajem vam najnovije, naše (njemačke) podatke, odnosno Europske zajednice u to vrijeme. (Citira) Nemate nikakve šanse za proboj i ako napravite proboj, procjenjujemo oko 2000 žrtava, a koridor nećete moći održati dulje od 24 sata.

Dakle, imali smo potvrdu i s njihove strane, točno, o broju oružja i oruđa, i tog trenutka nam je bilo jasno da je šansa da se sačuva Vukovar za dulji period, vrlo mala i zbog tog je predsjednik Tuđman izdao zapovijed da organiziram konvoj, putem pregovora s JNA i probamo kamionima izvući što više ranjenika iz bolnice, da se rastereti bolnica koja je bila stožer obrane, jer je davala nadu svakom ranjeniku da će preživjeti.

Je li se onda vukovarska tragedija mogla spriječiti?

Mi je nismo mogli spriječiti i izbjeći jer smo bili daleko preslabi, neusporedivo preslabi, zbog razloga koje sam rekao, nedostatka oružja. Moglo se spriječiti samo akcijom međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica nije reagirala na Vukovar, kao što nije reagirala niti na ostalih 1000 kilometara bojišnice, takoreći u srcu Europe.

Dakle govorim o Hrvatskoj, za koju imamo pouzdane podatke, ubijeno je preko 8000 civila, od čega polovina žene i djece, što je evidentirano i u knjizi koju sam izdao, a međunarodna zajednica nije maknula malim prstom.

Dakle, interesi velikih sila nisu bili da Hrvatska pobijedi i da se osamostali. Što se Vukovara tiče, mi smo međunarodnu zajednicu prizivali i zvali stotinama puta. Ratna ravnateljica, doktorica Bosanac, pisala je dnevna izvješća, koja je dostavljala u stožer saniteta, a ja sam ga slao po svijetu svim državnicima.

To je bilo objektivno stanje koje se prikazivalo u samoj bolnici i koje je pokazivalo da se radi o najvećoj bolničkoj tragediji u povijesti čovječanstva. To sigurno niti jedna (druga) bolnica nije doživjela. Nikad nije bilo niti jednog odgovora. Čak smo doživjeli i neke protuudarce, ja osobno svjedočim za nekoliko njih.

Kad sam već spomenuo konvoj, onda mogu reći da smo ugovorili tri ulaza i izlaza konvoja u Vukovarsku bolnicu, uz primirje za to vrijeme, da izvučemo što više ranjenika. Realizirali smo samo jedan, spasili smo 112 života. To znači 112 manje na Ovčari i to je najviše što čovjek u ratu može napraviti, a to je spašavati živote. Ali, što se dogodilo?

Liječnici bez granica, koji su nam bili posrednici u toj misiji, uz potpis, opet s druge strane generala Rašete, a s naše moj, nisu dozvolili da realiziramo još jedan naš zahtjev, a to je da u kamionima, a dali su nam da sa svega osam kamiona uđemo u bolnicu, da u tim kamionima dostavimo rezervne lijekove, jer je bolnica bila bez lijekova već tjednima.

Izbacili su nam sve lijekove iz kamiona. Imali smo liječnike-dragovoljce, koji bi izmijenili izmučenu posadu. Nisu dozvolili niti zamjenu posade. Tad nam je bilo jasno da je odluka međunarodne zajednice da digne ruke od Vukovara i pored svega toga nagovarali su nas da omogućimo iseljavanje svog civilnog stanovništva. To je bio uvjet da će Srbi zaustaviti svoje napade. Naravno, bilo je već kasno za bilo kakvo iseljavanje civilnog stanovništva, jer je Vukovar već bio potpuno opkoljen i srušen.

Kako je moguće da to nije ispoštovano? Što se dogodilo u tih par sati?

Gledajte, potpisao sam puno sporazuma i ne samo ja nego i svaki drugi (ministar) u svom resoru, koji se nisu ispoštovali. Mogu spomenuti još jedan potpis, koji je zloupotrebljen kasnije.

Dakle, kad je već Vukovar pao i kad je tragedija bolnice već započela, onda smo mi inzistirali od međunarodne zajednice da se primijeni taj sporazum, koju su prekršili, jer su vojnici i naoružani srpski civili ušli u bolnicu, da se ubaci Crveni križ i da se snimi stanje. Čim oni dođu, snime stanje i počnu popisivati što se događa, računali smo da će ipak ublažiti ovu agresiju.

Crveni križ je ušao i dao vrlo realnu sliku stanja, ja čuvam ta izvješća njihova, gdje se jasno kaže da je počelo odvođenje liječnika i zlostavljanje ranjenika itd., ali gospodin (Dirk Jan) Van Hauten, koji je koordinirao međunarodnu zajednicu u pregovorima, nije uopće reagirao. Čak štoviše, u izvješću bolnice koje je napravio, nakon svih događaja, promijenio je datum ovog ugovora, kojeg sam ja s Rašetom spomenuo.

Dakle na ugovoru je pisalo da smo završili razgovore rano 18. (studenog), dakle na vrijeme da se spriječi pokolj, a on je u izvješću naveo da je ugovor potpisan 19. (studenog). Imam za uspomenu i jedan i drugi dokument.

Što je htio s tim (postići)? Htio je amnestirati zločine koji su se počinili i prikazati da su oni napravljeni prije potpisanog ugovora, naravno što dokumenti pokazuju da nije. Zašto je međunarodna zajednica tako postupila, meni je jasno. Svaka zemlja se bori za svoje interese.

Nikom nije bio interes da se ide boriti za Hrvatsku, to je potpuno jasno, niti bi to itko tražio, ali im nije bio interes ni da se (Hrvatska) konfrontira sa svojim političkim protivnicima u pitanju sankcija, jer su velike sile na tom području imale različite interese. Jedno je bio interes Rusije, drugo je bio interes arapskog svijeta, treći je bio interes Zapada i na ovim prostorima se ti interesi križaju, sukobljavaju i svaki potez jednog bio bi svađa s drugim i trećim.

Nitko nije htio, zbog jedne male Hrvatske, naravno kasnije za godinu dvije i BiH, riskirati svjetski poremećaj odnosa snaga. I to smo mi bili žrtve, tih međunarodnih interesa.

Vratimo se za kraj na predsjednika Tuđmana i kako je on emotivno proživio tu noć. Što je rekao?

Dakle, nakon prvog šoka, dakle kad se smirio, onda je sazvao uže rukovodstvo i rekao je: ”Sve treba napraviti da se spasi što više civila, da se uključe međunarodne institucije, Crveni križ, Liječnici bez granica i ostali, da pomognu, da žrtve budu što manje i svo oružje i svu opremu treba brzo prebaciti prema Osijeku”, jer je srpska armada, nakon pada Vukovara sva krenula prema Osijeku, koji je trebao biti sljedeći Vukovar.

Nakon pada Vukovara, Osijek je bio u gotovo potpunom okruženju. Da bi se krug zatvorio oko Osijeka, falilo je svega šest do sedam kilometara. Naravno da su to uspjeli napraviti, Slavonija bi bila odcijepljena i rat bi bio definitivno izgubljen.

Zbog toga je on odmah iz tog stresa krenuo u zapovjednika i zapovijedio svo oružje na obranu Osijeka, da se spriječi sljedeća tragedija i to je uspješno odrađeno.

Je li bilo suza?

Što se tiče predsjednika Tuđmana, puno puta sam ga vidio kako plače, ali o tim trenucima ću drugi put govoriti.

Tu večer je plakao?

Tko ne bi plakao kad vidi da je njegova politika pomirbe promašena, kad vidi da je njegova politika suradnje i vjere u međunarodnu zajednicu srušena i kad vidi da ima pred sobom narod, govorim o Vukovaru, koji ne može obraniti? Pa naravno da čovjek mora zaplakati ako je normalan.

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Teško je ovo i sada čitati.

    • Maks

      Sjecas li se koje dezinformacije su sirili Mesic, Manolic KOS , Paraga i njegovi “kao desnica ruku pod ruku.

  • lopov

    hebrang ..jesus..njega muci pitanje jel mu tata ustasa ili partizan..i on je plakao kad je Vukovar pao..kod tog famoznog pada postoji par opcija zasto se to desilo..intresantno je cinjenica kad danas gledamo sve te dokumentarce da su ljudi znali da ce se to desiti i par mjeseci prije pocetka rata..tu mislim na hdz i njegovu organizaciju u vukovaru,recimo kao neke vojne formacije,bez oruzja..takve stvari bez informacije nisu mogli znati..informacija iz suprotne strane..rat je poceo i znalo se da herojska obrana ce morati paasti kad tad..možda je u pocetku drzavni vrh jos razmisljao da li se može pomoci,onda su nesto uocili,da postoji medijska paznja svjetske javnosti prema Vukovaru,i da je svakim danom sve veca,pa su razmislili i ovako:bolje da pustimo da Vukovar padne,pa neka svijet upozna agresora,time cemo skupit dosta politickih poena.Druga opcija je bilo slanje postrojbi u Vukovar,pokusali su par puta i djelomicno su uspjeli,ali kad su postigli i neki uspjeh,stize naredba vracaj se nazad,sto bi se moglo vrlo jasno definirati kao zelja da se ne zeli pomoci,poslali su postrojbe koje su nesto postigle na njihovu zalost,te su ih povukli..vrh može reci probali smo s zeljom da ne uspiju,jer bi tada opcija zrtve pala u vodu.Drzavni vrh je imao jos par aduta s kojima je samarao javnosti:ako posaljemo pomoc past ce druge bojsnice,,sto i ne mora bit tako.Mozda je bas bitka za Vukovar mogla bit odlucujuća,poznato je da se jna vise nikad nije iz te bitke oporavila,nakon toga vise manje oni su u defanzivi ..nazalost u cijeloj toj igri inficiranog hrvatskog udbaskog vrha,koja je vodila rat s svojim bivsim pajdasima iz srpske udbe,poginuli su ljudi..nasi ljudi..