Empatija na europski način: smrt Francuza je tragedija, a smrt sirijskih dječaka statistika?

4
Rescuers evacuate people following an attack in the 10th arrondissement of the French capital Paris, on November 13, 2015. At least 18 people were killed as multiple shootings and explosions hit Paris, police said. Police also said there was an ongoing hostage crisis in the Bataclan a concert hall in the French capital. AFP PHOTO / KENZO TRIBOUILLARD

Negdje između vijesti o novom patentu na polju računalne tehnologije i vijesti o lakšoj prometnoj nesreći mogla se prije svega nekoliko dana uočiti i jedna, očito medijskim gigantima i ne baš tako važna vijest.

[ad id=”68099″]

Snimka u kojoj nepregledna kolona od 200 sirijskih dječaka poredanih jednih do drugih koje teroristi prisile da kleče pred njima, a potom ih ubijaju pucnjem u potiljak bila je prije par dana prešućena. Danas, nakon užasavajućih događaja iz Pariza, svijet je na nogama i u suzama. Uz svo dužno poštovanje prema svim poginulima u Parizu, neobjašnjivo je kako to da se jedan dan zgražamo nad terorističkim napadom, a svega nekoliko dana prije 200 dječaka, koji su ubijeni i ne baš toliko daleko od Europe, očito nisu bili vrijedni empatije, solidarnosti, a ni suza.

Pray-ParisDruštvene mreže tako bivaju pretrpane slikama Eiffelovog tornja, kojekakvim bannerima kojima se poziva na molitvu za poginule Francuze i izljevima tuge, bijesa i ogorčenosti. Ista ta tuga, bijes i ogorčenost nisu bile na dnevnom repertoaru prosječnog „građanina svijeta,“ kojemu se empatija javlja tek kada se dogodi krah na njegovom kontinentu. Najglasniji su, što nipošto nije začuđujuće, upravo oni koji od jednakosti žive. Aktivisti NGO udruga diljem Europe i svijeta koji već snimaju performanse iskorištavajući tako ovaj tragični trenutak kako bi pokazali svoju tugu, u očima promatrača ipak djeluju kao izgubljeni i lišeni empatije. Kao da se tuga mora pokazati, ili kao da se ogorčenost ne podrazumijeva kada umre bilo tko, a tek toliki broj ljudi u jednoj noći.

Građani svijeta, oni koji često na svom Facebooku podijele sliku izgladnjelog, krhkog i bolesnog afričkog djeteta te mu uredno posvete odlomak iz pjesme nekog od sitih i bogatih europskih pjesnika, očito kozmopolitanizam ne poznaju. Oni govore kako nacionalnost ne čini čovjeka, a svojim žalopojkama pokazuju kako državljanstvo, ili barem putovnica, možda ne čine čovjeka, ali čine razliku kada nisi siguran treba li za nekim čovjekom, dječakom ili djevojčicom, zaplakati ili ne.

Indoktrinacija kojoj smo izloženi kada recimo muftija dr. Aziz ef. Hasanović izjavljuje kako osuđuje napad u Parizu je u najmanju ruku besmislena. Zašto bi netko imao potrebu izaći pred novinare i reći kako osuđuje ubojstva nad više od 100 ljudi? Zar postoji netko tko to ne osuđuje? Bi li sada svi trebali, od hinduističkih pa do islamskih „službenika,“ kod javnog bilježnika ovjeriti izjavu kako se to njima ne sviđa? I jesu li oni koji se javno ne zgroze takvim odurnim činom sociopati kojima je drago što su pobijeni nedužni ljudi? Tampon zona u kojoj se odjednom svi zateknemo nakon ubojstva s uzvikom „Allahu ekber“ nažalost nema rok trajanja, te polako iz tampon zone prelazi u širu javnu i društvenu sferu.

isildjecaciČemu odjednom tako izražen strah od toga da možda, u nekom europskom selu, postoji još takvih terorista koji će danas ili sutra nešto slično ponoviti? Zar je to, pobogu, nešto novo? Odrastao sam u državi u kojoj se zastave ISIL-a viore s krovova kuća. U državi u kojoj postoji preko 5 000 terorista. U državi u kojoj obavještajne službe gotovo trenutačno lociraju i privedu osobu zbog šaljivog maila, a teroristi šetaju po bosanskim i hercegovačkim ulicama. Sjećam se jednog svog teksta od prije par mjeseci nakon kojega sam u Facebook komentarima bio suočen s prijetnjama smrću, odrubljivanjem glave i slično, obavezno uz dodatak na kraju komentara „Allahu ekber.“ Komentirali su to ljudi sa svojih osobnih profila, gdje se nalaze njihovi podaci, a neki od njih su zaposleni i u javnoj upravi, što dovoljno govori o činjenici da se teroristi u Bosni i Hercegovini ipak osjećaju kao da su na svome, pa se više ni ne skrivaju iza pseudonima. To je europska stvarnost, ali i europska nezainteresiranost.

Proći će i ovaj šok za javnost, već kroz nekoliko tjedana masakr u Parizu neće biti tako važna tema, kao što nisu važne ni smaknuća djece ili primjerice svakodnevno masakriranje kršćana, a pogotovo kršćanskih žena na Bliskom istoku. Poznata je Staljinova izjava kako je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna statistika. Danas se Europa vodi sličnom retorikom, onom u kojoj smrt Francuza postaje tragedija i prilika za ronjenje suza, a smrt onih čija rodna gruda nije Europa vijest koju možda pročitaš u novinama. Ne treba biti pretjerano inteligentan kako bi se zaključilo da ovo ipak nije posljednji ovakav napad. Biti će ih još, a neki će biti počinjeni i od ruku onih koje danas pod krinkom tolerancije i ljubavi puštamo da bez putovnica prelaze naše granice. Oni će pak europske žrtve prešutjeti, a za sirijskim će možda i zaplakati, ili se javno očitovati.

Marjan Knezović

facebook komentari

  • vdanan

    Da, tako je. Kad su nedavno, kad je u Parizu bio napad na Hebdo, paradirali ulicama Pariza Merkelica, Hollande i ostali, držeći se za ručice i uzvikujući parole o „slobodi riječi“, poput Titovih pionira, nisu ni slutili da ih čekaju daleko krvaviji događaji. Sve je to bila za njih predstava, svojevrstni cirkus u kojem su oni bili glavni klaunovi tobože tužnih lica i tobože zabrinuti za slobodu javne riječi. Naravno, u njima nije bilo nimalo istine, kao što je nema ni sada, u ovome trenutku, kada glume zgražanje i kada uporno niječu ono što je očito. A to očito je da imaju neprijatelja koji je vojnički discipliniran, okrutan, inteligentan i spreman za bitke, koji ima svoj definiran cilj i spreman je umrijeti za njegovo ostvarenje. Oni će se tomu, kako kažu, suprotstaviti. Kako će se suprotstaviti? Zatvaranjem očiju pred nepravednom smrću bezbrojnih pripadnika nevrijednih naroda, poput nas Hrvata, Balkanaca, a o sirijskoj djeci da i ne govorimo. Francuzi imaju nuklearno oružje. Ne bismo li se trebali prisjetiti neosporive činjenice da je nuklearno oružje IZKLJUČIVO namijenjeno masovnom ubijanju civilnoga stanovništva? Ne bismo li se trebali prisjeti činjenice da je to oružje izključivo zapadni proizvod? Eh da, pardon, zaboravih iztaknuti da nevrijedni narodi nisu dovoljno inteligentni da izume takvo oružje, a nisu ni dovoljno humani da ga upotrijebe za masovno spaljivanje i razaranje neprijateljskih gradova. Hollande kaže da će u borbi protiv terorista biti nemilosrdan. Eto, dovoljno je bilo ubiti samo (da, SAMO) 150+ Parižana, koji su mirno htjeli provesti svoj petak uvečer, gledajući i slušajući koncerte, jedući u finim restoranima i tomu slično, a kad tamo došli su neki divljaci koji su počeli pucati po njima, tako nedužnima. Vjerojatno će i superultra kulturni događaji, poput gologuzih šetača „gay pride-a“, doći u pitanje, zato što muslimanski divljaci ne shvaćanju svu divotu tog i takvih kulturnih događaja. A Hollande će, naravno, biti čist k’o suza kada francuzko zrakoplovstvo, možda i humanim nuklearnim oružjem, zbriše sa lica Zemlje teroriste koji Parižanima kvare doživljaje lijepih jesenskih večeri.

  • vjekoslav rosandić

    Možda je i istina, ali mogli ste malo pričekati s ovim člankom. Neukusno i bezobrazno. SRAM VAS BILO!

    • vdanan

      A je li ukusno tek tako prijeći preko ubojstva 224-ero ljudi u ruskom zrakoplovu što ga tek koji tjedan prije vojne akcije u Parizu srušiše isti ljudi? Je li ukusno ignorirati, kako to čine sve „humane i uljuđene“ europske vlade, osim država Višegradske skupine, nedvosmislene poruke istih islamista da će napraviti ovo što su već napravili, a u budućnosti još i gore od toga? Je li ukusno igrati se „humanista“ dok islamisti spremaju to što spremaju, a onda kad nešto učine od onoga što su rekli da će učiniti, liti krokodilske suze nad žrtvama islamističkih ratnih pohoda u EU? Evo, imaš priliku prisjetiti se za tri dana što su ti isti „humanisti“ poduzeli u Vukovaru 1991., pa pustiti koju „humanističku“ suzu nad žrtvama Hrvatima, a i ostalima, pa i jednom mladom Francuzu za kojega ne znamo ni gdje je pogubljen kao i za mnoge Hrvate.

      Rusi su na vrijeme rekli da su u ratu protiv islamista, kao što i jesu. Francuzi tek sada to kažu, kad im je puštena krv u središtu Pariza. A što drugo reći nego–dobro jutro, Francuzko!

  • kršni

    Promislite tko je crtao u Charlie Hebdo one karikature s Muhamedom, prije onog prvog pucanja u novinare tog tjednika…pa su opet nedavno nacrtali i objavili karikaturu s prorokom u istom tjedniku. Naravno, to ne bi trebao biti razlog za ubojstvo, ali u Charlie nemaju osnovnu pristojnost da priznaju grešku ili da traže oproštaj za takav izričaj. Oni su liberalni, slobodni, neprikosnoveni i štoviše umišljeni. Ajde da se netko našali s židovima, to bi bio skandal! Odmah bi se skočilo u obranu njihovih svetinja. Mi smo u Hrvatskoj doživjeli masakre, na primjer u Vukovaru, ali su neki lagali o tome i izvrnuli stvarnost. Trebalo je vremena da se sazna prava istina. Svijet je to gledao u foteljama pred TV ekranima iiiii? Nismo čuli ni za Bejrut istog tog petka, prešlo se preko tog masakra…ruski avion je srušen…jel itko zapalio svijeću za poginule u svijetu, itd…itd..? Kratko rečeno: JOK! Bit će tu muke i jada i straha, a stradat će još nevinih ljudi zbog borbe za naftu, vodu, za moć.