Pratite nas

Analiza

Englezi a ne Hrvati bili su idejni začetnici stvaranja Jugoslavije tj. Velike Srbije

Objavljeno

na

Želim se nadovezati na odličnu analizu Tihomira Dujmovića na portalu Dnevno.hr od 16. siječnja u kojoj je taj poznati domoljubni novinar i komentator postavio pitanje – «Jesmo li uopće svjesni povijesnih razmjera pada Josipovićeve politike?» Kako ju ja tumačim, Dujmović u toj analizi posebnu važnost daje, nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović, očekivanom revaloriziranju hrvatske vanjske politike i očekuje značajno slabljenje dosadašnjeg presudnog utjecaja Velike Britanije na hrvatsku vanjsku politiku. Osim oslobađanja iz čvrstog zagrljaja Velike Britanije, kada je riječ o vanjskoj politici, Djumović predviđa da će se dogoditi i strateško okretanje prema Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama, što je, kako kaže, u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima.

I ja imam potrebu podsjetiti da sam od povratka iz diplomacije u kolovozu 2013. godine u mojim člancima i facebook komentarima redovno upozoravao na veliku opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike za opstanak u Domovinskom ratu izborene samostalne i demokratske hrvatske države. Prije početka službene predsjedničke kampanje, početkom listopada prošle godine, moju percepciju Josipovićeve politike sažeo sam u jednoj rečenici: «Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića». Duboko svjestan te činjenice, sto posto podržavam pitanje Tihomira Dujmovića – jesmo li uopće svjesni povijesnih dimenzija pada Josipovićeve politike? Jednako se slažem s Dujmovićevim razmišljanjem kako je glavna opasnost Josipovićeve unutarnje i vanjske politike ležala u njegovom «lijeganju u krevet s Englezima» po pitanju britanskih strateških interesa u južnoj Europi, gdje bi nakon propasti prve dvije Velike Srbije tj. dvije Jugoslavije, trebalo ponovno pokušati stvoriti novu zajedničku državu koja se možda neće zvati Jugoslavija, ali koja se osim po imenu ne bi niti malo razlikovala od prve i druge Jugoslavije.

Velika Britanija i Ivo Josipović na istom zadatku

U tom pogledu Velika Britanija i Ivo Josipović, uz manijakalnu potporu ministrice vanjskih poslova Vesne Pustić, bili su na istom zadatku i imali su isti konačni cilj- vratiti narode koji su pod prisilom živjeli u bivšim Jugoslavijama, plus minus jedne ili dvije države iz okruženja, u novu umjetnu i multinacionalnu državu. No, za razliku od Ive Josipovića, koji je trebao odigrati ulogu novog hrvatskog Supila, Trumbića i Šubašića, a koji je po ideološkom uvjerenju bio i ostao Titoist te koji je želio oživiti «Titovo bratstvo i jedinstvo», u kojem je on bio privilegiran i hranjen zlatnom žlicom, Englezi se previše ne opterećuju niti se zamaraju sa sitnicom kakav će društveni sustav vladati u toj novoj zajedničkoj državi. Važno je samo da se ostvare njihovi interesi i da Srbi budu, kao u prvoj i drugoj Jugoslaviji, glavni nositelji vlasti u toj državi. Vidjeli smo u Drugom svjetskom ratu kako Englezi vrlo lako i brzo mijenjaju strane kad je u pitanju ostvarenje njihovih vitalnih državnih interesa. Kad su vidjeli da će zločinac i prevarant Valter Tito s njegovim partizanima biti od veće koristi nego što im je u tom trenutku bio velikosrbin Draža Mihajlović, Englezi su se s velikom lakoćom odrekli četničkog vođe čiji se kralj u to vrijeme nalazio u Londonu.

Podvala je da su Hrvati bili idejni začetnici stvaranja Jugoslavije.

c yGotovo jedno stoljeće se svijetu, a posebno ovdje u Hrvatskoj, nametalo uvjerenje kako su zapravo Hrvati bili idejni začetnici stvaranja zajedničke države Hrvata i Srba tj. Jugoslavije. Bila je to velika laž, koja je imala zadaću sakriti tko su zapravo idejni začetnici i provoditelji plana za stvaranje Jugoslavije tj. Velike Srbije. Nadam se da će se s tom posebno važnom povijesnom temom ozbiljno pozabaviti objektivni i stručni hrvatski povijesničari, a ne neki razni apologeti Tita i Jugoslavije kao što je Tvrtko Jakovina.

Za ovu prigodu, kao do sada najbolje znanstveno potkrijepljeno otkriće i dokaz o prijevari, koja je za hrvatski narod imala najveće moguće dimenzije uništavanja jednog naroda, preporučam knjigu profesorice povijesti Vesna Drapač s Adelaide Sveučilišta u Australiji. Radi se o knjizi koja nosi naslov – «Constructing Yugoslavia». U slobodnom prijevodu naslov knjige bi na hrvatskom glasio – «Stvaranje Jugoslavije». Knjigu je 2010. godine objavila poznata svjetska izdavačka kuća Palgrave Macmilan.

Zbog kratkoće ovog komentara ovdje ću iznijeti samo nekoliko, mnogima od nas već davno poznatih, razloga zašto su Englezi stvarali prvu Jugoslaviju tj. Državu Hrvata, Srba i Slovenaca. No, ono što do pojave stručne knjige profesorice Drapač nije bilo poznato, a niti dokazano, je vrijeme kada je i gdje ta ideja zaživjela. Profesorica Drapač je jednu cijelu godinu provela u Londonu istražujući pisane izvore i svjedočanstva o britanskoj politici prema Austro-Ugarskoj monarhiji i južnoj Europi od 1850. do 1918. godine. Ovdje ću iznijeti samo neke od otrijeznujućih podataka i činjenica koje je u njezinoj knjizi navela profesorica Drapač:

  1. Zbog strateških i geopolitičkih interesa tada u svijetu sveprisutnog Britanskog kraljevstva, ideja o, prvenstveno, stvaranju Velike Srbije nastala je u intelektualnim i političkim krugovima u Engleskoj već sredinom 19-tog stoljeća, od 1850. do 1870. godine.
  2. Kao tadašnja najveća sila na svijetu, Velika Britanija je u to vrijeme gledala u daleku budućnost i tražila način kako da spriječi izlazak Rusije preko Jadranskog mora na toplo Sredozemno more, što bi opasno ugrozilo sigurnost morskih puteva britanskih trgovačkih brodova. O slobodi i sigurnosti morskih puteva uvelike je ovisio prosperitet britanskih otočja tj. trgovine Velike Britanije s ostatkom svijeta, ali i prijevoz diljem svijeta dragocijenog i opljačkanog blaga u London. Naime, u to vrijeme Velika Britanija se jako bojala savezništva između Austro-Ugarske i Rusije. Stvaranjem čvršćeg savezništva te tadašnje dvije europske velesile, Rusija bi preko Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije dobila izlazak na Sredozemno more, a to je bilo protiv vitalnih imperijskih i geostrateških interesa Velike Britanije.
  3. Iz tog razloga smišljeni su planovi kako razbiti tadašnju višenacionalnu Austro-Ugarsku monarhiju u kojoj su se nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina, s namjerom da se te dvije zemlje spoje sa Srbijom. Opravdanje koje se nudilo za takav potez bilo je «kako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina ionako oduvijek bile srpske zemlje». S tom su se lažnom tvrdnjom posebno isticali engleski novinari, putopisci i povijesničari.
  4. Sustavno je širena teza da su «Srbi najnapredniji, najdemokratskiji i najkulturniji narod na Balkanu», a da su Hrvati, zbog svojeg «nazadnog katolicizma primitivan narod, koji su zapravo nekada bili Srbi», a od vraćanja u krilo majke Srbije odvraćaju ih (na primjer u Bosni i Hercegovini) «primitivni fratri». Takva su stajališta upotrebljavana isključivo sa svrhom da se engelsku javnost uvjeri kako su jedino Srbi sposobni voditi jednu takvu državu.
  5. Za ostvarenje projekta stvaranja Velike Srbije u Engleskoj se više od pola stoljeća sustavno širila promidžba «kako Srbija mora imati izlazak na Jadransko more, jer je Dalmacija oduvijek bila srpska zemlja».

Dakle, to su ukratko najvažniji razlozi zašto je Velika Britanija već polovicom 18-tog stoljeća počela praviti planove za stvaranje Velike Srbiju u kojoj bi se, «kao srpske provincije» nalazile Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Realizam je oduvijek bio i ostao temeljna i stalna vodilja vanjske politike svih velikih država i sila

Realizam je politička teorija prema kojoj se države u svojoj vanjskoj politici ponašaju ili bi se trebale ponašati prvenstveno u skladu s vlastitim nacionalnim interesima. Suvremeni realisti svoje uzore nalaze u djelima Tukidida, Augustina, Machiavelija i Hobbesa. Poseban utjecaj na suvremeni realizam ostavio je Hobbesov prikaz prirodnog stanja, situacije prije nastanka države u kojoj ne postoji jamstvo da će se itko pridržavati moralnih načela. Stoga je prirodno stanje, stanje nesigurnosti u kojem svatko ratuje protiv svakoga.

Za razliku od Hrvatske, prije i poslije stvaranja samostalne hrvatske države, na studiju međunarodnih odnosa u svim razvijenim i moćnim zapadnim zemljama, a posebno u anglosaksonskom svijetu, od svih političkih teorija najviše se proučava i uči realizam. Naime, i najlijeviji profesori na tzv. progresivinim i vodećim zapadnim sveučilištima nacionalno su osviješćeni i jako dobro razlikuju teoriju od stvarnog života. Nažalost, u Hrvatskoj je na studijima međunarodnih odnosa dugo godina prevladavala «Vukadinovićeva škola» u kojoj je najprije dominirao marksistički pogled na svijet, a kasnije liberalni internacionalizam, u svim njegovim varijantama. U jednoj od svojih varijanti internacionalni liberalizam zagovara ukidanje svih nacionalnih država i formiranje jedinstvene svjetske vlade.

Velika Britanija i Francuska nikada se neće odreći državnog suvereniteta u korist Europske unije

Sada se vratimo u 21. stoljeće. Velika Britanija i dalje želi ostati suverena zemlja s vlastitom vanjskom politikom. Zato se nikada neće odreći stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti. Isto tako, u zadnje smo vrijeme svjedoci da se Velika Britanija želi izvući i iz političkog, ali ne i gospodarskog, okvira koji predstavlja Europska unija, jer se boji pretvaranje Europske unije u jedinstvenu političku jedinicu u kojoj bi Europska komisija imala ulogu političke političke nadvlade. Velika Britanija posebno strijepi od Europske unije u kojoj već duže vrijeme sve važniju i gotovo nezamijenjivu gospodarsku ulogu ima Njemačka. Naime, poznato je da se tijekom vremena gospodarska moć pretvara i u političku moć.

Na međunarodnoj konferenciji u Pekingu pod naslovom «Kina i svijet u 21. stoljeću» koja je održana 11. rujna 2001. godine (dan kad je izvršen teroristički napad na SAD) i na kojoj su se okupilo nekoliko stotina najuglednijih svjetskih analitičara međunarodnih odnosa, geostratega, diplomata i bivših utjecajnih političara iz SAD, Europe, Rusije, Australije itd., uključujući i poznatog američkog političara, diplomata geostratega, Zbigniew Brzezinskog, razgovarao sam s brojim sudionicima te konferencije, a među ostalima i s tadašnjim glavnim urednikom poznatog pariškog dnevnika na engleskom jeziku «International Herald Tribune»[1]. U razgovoru smo se dotakli i budućnosti Europske unije tj. hoće li Velika Britanija biti spremna odreći se većeg dijela svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije. Urednik tog svjetski poznatog i uglednog dnevnika kategorično mi je rekao slijedeće: «Engleska i Francuska neće se odreći svojeg državnog suvereniteta u korist Europske unije ni u idućih sto godina».

Gorbačov: «Na rubu smo trećeg svjetskog rata»

Mikhail Gorbachev-Cijeli svijet je u previranju. Zadnji vođa Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov ovih je dana izjavio kako se zbog sve većeg sukoba zapadnih zemalja i Rusije oko Ukrajine svijet nalazi na rubu trećeg svjetskog rata. Uz ostale geopolitičke razloge i iz straha da bi Putinova Rusija mogla privući Srbiju u svoj kamp, razumljivo je zašto Velika Britanija i danas ima iste strateške i geopolitičke potrebe i interese na ovim prostorima te da kao i prije 150 godina Srbiju vidi kao potencijalnog žandara koji će neku novu Jugoslaviju držati na okupu. Naravno, Englezi su svjesni da će Srbija za služenje britanskim interesima tražiti i nagradu kao i 1918. godine. Nagrada bi ponovno trebala biti Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Jadranska obala. To je već davno prokušani model.

U tom kontekstu držim da je ovdje naročito važno reći da su samo naivci, neznalci i ideološki zaslijepljeni hrvatski povijesničari i političari mogli gotovo pedeset godina vjerovati kako se Valter Tito suprostavio Staljinu i Sovjetskom Savezu zbog svoje hrabrosti i uvjerenja da je njegova Jugoslavija toliko moćna da se može suprotstaviti jednoj od najmoćnijih svjetskih vojnih sila. Ne, iza tog Titovog okretanja leđa Staljinu stajale su Velika Britanija i SAD, koje su garantirale da će pomoći Titovoj Jugoslaviji. I tada je prevladavao akutni strateški interes Velike Britanije da se spriječi izlazak Sovjetskog Saveza (Rusije) na Jadransko i Sredozemno more.

Napadi na Njemačku «zbog preuranjenog priznanja Hrvatske»

njemačko priznanjeDakle, savezništvo Ive Josipoviće i Vesne Pusić s Velikom Britanijom temeljilo se isključivo na zajedničkom pritivljenju stvaranja i postojanja samostalne hrvatske države, za čije je međunarodno priznanje, osim hrvatskih branitelja i prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, najvažnija Njemačka. Tijekom mojeg istraživanja za vrijeme magisterijskog studija međunarodnih odnosa u Dublinu proučio sam nekoliko stotina stručnih časopisa, knjiga i novinskih članaka na engleskom jeziku u kojima se raspravljalo o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije. U najmanje 90% tih publikacija, a posebno onih u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Njemačka je bila teško optuživana kao krivac za raspad Jugoslavije zbog, kako su gotovo svi analitičari isticali, «preuranjenog priznanja Hrvatske».

Poznata je stvar da se tom priznanju najviše protivila Velika Britanija, koja je do zadnjeg trenutka tajno podržavala Miloševića i njegovu vojnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini. Da u drugoj polovici 1991. godine Njemačka nije odlučila pokazati svoju gospodarsku, pa i političku moć, i da nije Velikoj Britaniji ponudila da će, za uzvrat ako Velika Britanija podrži njemačku inicijativu za priznanje Hrvatske, za uzvrat dati potporu u njezinom traženju da ne mora prihvatiti sve stavke iz preloženog Maastricht ugovora, koji je potpisan 1992. godine, a koji je imao za cilj napraviti još jedan korak prema stvaranju političke unije, što automatski za sobom povlači i smanjenje državnog suvereniteta tih zemalja, tko zna što bi se sve još dogodilo prije nego što bi Hrvatska bila međunarodno priznata. Nažalost, i ovoga puta smo se kao država, pa i narod, pokazali kao nezahvalni prema velikom savezniku i prijateljskoj zemlji kao što je Njemačka. Nakon dolaska Račana i Josipovića na vlast u Hrvatskoj, strateško partnerstvo s državom bez čije pomoći bi vjerojatno još dugo čekali na međunarodno priznanje, zamijenili smo bacanjem u zagrljaj Velikoj Britaniji koja je ustvari i tvorac ideje o «regionu». To je razlog zašto su Mesić, Josipović i Vesna Pusić u njihovim javnim nastupima stalno ubacivali riječi regija, a sve manje Hrvatska i hrvatska država. To troje, uz druge pomagače, a posebno u brojnim medijima i na fakultetima društvenih znanosti, trebalo je odigrati ulogu hrvatskih političara, idealista, ali i naivaca, kao što su bili Supilo i Trumbić.

Australija je čekala da joj Njemačka pošalje signal kad treba priznati Hrvatsku

babic australia

Osim osobnog iskustva, koje sam stekao tijekom brojnih susreta i razgovora sa stranim političarima i novinarima, kao glasnogovornik Minstarstva vanjskih poslova u vremenu prije i poslije međunarodnog priznanja, u presudnu ulogu Njemačke oko međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, najbolje sam se uvjerio kad sam, na moju inicijativu, u rujnu 1991. godine u glavni grad Australije Canberru nosio pismo predsjednika Vlade RH Franje Gregurića i predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana, predsjedniku australske Vlade Bob Hawkeu. Gregurić i Domljan su u tom pismu od Australije tražili da prizna Hrvatsku. U Kabinetu Bob Hawkea primio me njegov savjetnik za vanjsku politiku i sigurnost Hugh White. Nekoliko dana prije tog sastanka hrvatski su iseljenici održali prosvjedni skup pred zgradom parlamenta u Canberri, na kojem se okupilo oko četrdeset tisuća ljudi. Hrvatski su iseljenici tražili od australske Vlade da intervenira u UN-u protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i da Australija prizna Hrvatsku. Bio je to najveći građanski prosvjed u Canberri nakon velikog prosvjeda sedamdesetih godina protiv rata u Vijetnamu. Inače, u rujnu 1991. u jednom sam tjednu dva puta putovao iz Hrvatske u Australiju i natrag u Hrvatsku. Oba puta sam, na vlastitu inicijativu, išao dovesti australske političare u posjet Hrvatskoj, jer u to vrijeme nismo imali javnu potporu nikoga iz međunarodne zajednice. Taj sam tjedan u zraku tj. u zrakoplovu proveo 106 sati.

Hugh White, koji je sada profesor na Australskom Nacionalnom Sveučilištu u Canberri, lijepo me je primio. No, na kraju polusatnog razgovora rekao mi je slijedeće: «Australija se konzultirala s Njemačkom oko priznaja Hrvatske. Njemačka nam je rekla da bi priznanje Hrvatske od strane Australije prije nego što oni (Nijemci) uspiju oko toga postići konsenzus unutar Europske zajednice, moglo pokvariti njemačke napore». Dakle, važnost Njemačke oko priznanja Hrvatske posebno se vidi kroz činjenicu što je Australija, kao bivša kolonija Velike Britanije i ključna članica zemalja Commonweltha, išla tražiti savjet i mišljenje Njemačke, a ne najbližeg saveznika – Engleske, oko konačnog međunarodnog priznanja Hrvatske.

Dok sam bio na dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu od 2008. do 2013. godine bio sam u kontaktu s profesorom Hugh Whiteom. No, tijekom diplomatske dužnosti u Australiji najvažniju sam informaciju dobio od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gareth Evansa, s kojim sam se sastao nekoliko puta. On mi je rekao slijedeće: «Kabinet Vlade Australije donio je odluku o priznanju Hrvatske prije 15. siječnja 1992. godine. Međutim, čekali smo samo na Europsku zajednicu da to kolektivno učini prije nas». Tako je i bilo. Parlamentarni zastupnik tada vladajuće Laburističke stranke i predsjednik Parlamentarne skupine prijateljstva s Hrvatskom i Slovenijom dr. Adrew Theophanous, kojeg sam u rujnu doveo u Zagreb, nazvao me nešto prije pola noći 15. siječnja 1992. godine i obavijestio me da je Australija priznala Hrvatsku. Naime, zbog razlike u vremenu, u Australiji je to bilo ujutro 16. siječnja 1992. Tog smo dana dobili i službenu obavijest o priznanju Hrvatske od strane Australije.

Aplogeti komunističke Jugoslavije i zagovaratelji «regiona» krenuli u žestoki napad na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović

Dakle, samo na ovom primjeru možemo slobodno zaključiti da je odlaskom Ive Josipovića s dužnosti predsjednika Hrvatska spašena. Uz nastavak i jačanje svih obostrano korisnih bilateralnih odnosa s Velikom Britanijom, povratak strateškog partnerstva s Njemačkom i SAD-om, mogao bi biti početak konačnog gospodarskog procvata i društvenog sklada u Hrvatskoj, ali i trajni otklon hrvatske službene politike prema prihvaćanju bilo kakvog zajedničkog političkog okvira u «regionu». Duboko sam uvjeren da će se nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zahvaljujući njezinom velikom svjetskom iskustvu, znati oduprijeti žestokim napadima apologetima Jugoslavije i zagovarateljima «regiona», koji su prve sekunde nakon njezinog izbora krenuli u do sada na hrvatskoj političkoj sceni neviđen i orekstriran napad na predsjednicu Hrvatske, samo zato što otvoreno pokazuje da voli svoj hrvatski narod, da poštuje sve hrvatske građane i da ima namjeru žestoko braniti hrvatske nacionalne interese na unutarnjem i vanjskom planu.

mr.sc. Antun Babić

Kamenjar.com

[ad id=”40551″]

[1] U to sam vrijeme bio na dužnosti opunomoćenog ministra, zaduženog za politička pitanja, u veleposlanstvu RH u Pekingu. O konferenciji sam poslao i službenu bilješku u Ministarstvo vanjskih poslova. U bilješci sam naveo i ime urednika «International Herald Tribunea».

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati