Pratite nas

Enigma Broz (5.dio)

Objavljeno

na

Zanimljivo je pismo jedne grupe umirovljenika iz Beograda. Oni su nekim svojim istraživanjima došli do spoznaje da je Tito nezakoniti sin Churchill-a i poljske grofice Marije, koja je bila židovskog  podrijetla. Marija je živijela u Varšavi, gde je Tito stekao visoko školovanje. Poljskog akcenta, kao akcenta maternjeg jezika, nikada se nije mogao osloboditi.

[dropcap]P[/dropcap]rema njima, prijateljstvo Churchill-a i Tita je prijateljstvo oca i sina koje je duboko i trajno. Umirovljenici u pismu tvrde da Tito nikada nije radio u Smederevskoj Palanci i da je dokumentacija iz tog razdoblja namjerno uništena. To je probudilo moje sjećanje na Titovu posjetu Smederevskoj Palanci, kada je u okviru tvornice otvorena spomen-soba i evocirane uspomene na Titov rad u ovoj tvornici.

 Dok je Tito razgovarao sa nadležnima tvornice i partijskim funkcionerima, ja sam se namjerno umješao u narod koji ga je dočekao sa željemo da čujem njihove komentare. Dva starija čovjeka razgovarali su glasno. Jedan od njih pitao je drugoga:
– Da li se ti Stanoje sijećaš Tita? Izgleda da je i on u toj tvornici radio u isto vrijeme kada smo i mi radili, ali se ja njega uopće ne sjećam.

– Ni ja se njega ne sjećam, odgovorio je Stanoje. Ne samo njega, nego i njemu sličnog.

Palanka je tada bila malo mjesto i svi smo se međusobno dobro poznavali. Ne sjećam se da je taj čovjek stanovao u Palanci. Ovaj razgovor više sam shvatio kao provokaciju, jer mi ni na pamet ne bi mogla pasti takva drskost i smijelost sa Titove strane. U toku naših dugih razgovora, primijetio sam da je bio sklon – kada mu je to bilo potrebno – činjenice izvrćati i događaje prikazuje onako kako njemu odgovara da su se dešavale, a ne kako su se stvarno dešavale. Smatrao sam da mu to sada nije bilo potrebno i da je vrijeme njegovog boravka registrirano u postojećoj tvorničkoj arhivi i dokumentaciji koja to može opovrgnuti, ili potvrditi. Ako arhiva stvarno ne postoji, tvrdnje umirovljenika ne mogu se odbaciti. Tito se još jednom pokazao kao jedan veliki opsenar (hrvatski: “varalica” “žongler” “izvoditelj čarolija” “opsjenar” itd., mo) i veliki glumac, a mi svi kao navijačka i nekritična publika.

Često se postavljalo pitanje, a i danas se postavlja, da li je Tito bio aktivan sudionik Oktobarske (Listopadske, mo) revolucije i španjolskog građanskog rata. Na osnovu pisanja i njegovih priča, Tito je u bici u Galiciji 1915. godine ranjen u lijevu lopaticu čerkeskim kopljem, zbog čega je proveo više od godinu dana u jednom ženevskom ruskom samostanu. Više od godinu dana proveo je kao mehaničar – mašinista u jednom mjestu blizu Omska kod bogatog seljaka Isaija Džaksentijeva, koji je imao svoj mlin. U Omsku je upoznao Pelagiju Belousovu i s njom se vratio u Hrvatsku, ali ne u Kumrovec nego u Veliko Trojstvo, gde su živjeli nekoliko godina. Tito je tvrdio da je za vreme Oktobarske revolucije bio daleko od revolucionarnih zbivanja.

Međutim, svojim djelom on je demantirao sebe, jer sve što je kao vođa jugoslovenske revolucije izsmislio, uradio, ostvario i legalizirao, bila je vjerna kopija djela Lenjina, Trockog i Staljina.

Po njemu, jugoslovenska revolucija je autentična, a njegove ideje originalne i zasnovane na Marksovom učenju, što je samo dijelimično točno, ako se stvari suštinski promatraju. Za vrijeme rata, on se rijetko pozivao na Lenjina, nešto češće na Staljina, dok Trockog nikada nije spominjao, jer je Trocki bio anatemiziran (hrvatski: proklet, izopćen, mo) od strane Staljina.

Sva revolucionarna djelatnost Trockog, koja je bila vrlo značajna, pripisana je Lenjinu i Staljinu. Trocki, ako se spominjao, spominjao se kao negativan primjer. Najteža osuda nekog komuniste u vreme Staljina, bila je ako je isti proglašen trockistom. Da nije bilo publicističke djelatnosti Trockog nakon progonstva iz Sovjetskog Saveza, on bi i za sve velike zasluge za revoluciju, bio politički i povijesno mrtav. Zbog toga samo aktivni sudionici Oktobarske revolucije znali su pravu ulogu Trockog u njoj.

Rednom analizom revolucionarne djelatnosti i uloge Lenjina, Trockog i Staljina u Oktobarskoj revoluciji i revolucionarne djelatnosti Tita u jugoslovenskoj revoluciji najbolje se vide njihove sličnosti i razlike, odnosno, može se zaključiti u kojoj je mjeri Tito koristio iskustvo svakog od njih pojedinačno i u kojoj je mjeri prihvatio i primjenjivao metode sovjetske revolucije.

Veliki broj publikacija koje su izašle poslednjih desetak godina o Oktobarskoj revoluciji i njenim akterima Lenjinu, Trockom, Staljinu, Sverdlovu, Zinjajevu, Kamenjevu i Buharinu i drugim istaknutim revolucionarima, baca novo svijetlo na ove događaje, prikazujući ih svestranije (hrvatski: općenito, mo) i kompleksnije, što je najvažnije i istinitije od Staljinove istoriografije koju smo prihvatili kroz njegovu povijest SKPB-a (povijest Sovjetske komunističke partije boljševika).

Čovjek sa velikim iznenađenjem danas saznaje tko su, pored ruskih revolucionara, bili inspiratori a tko financijeri ruske revolucije i šta su bili njihovi ciljevi. Samo aktivni sudionik (Listopadske, mo) Oktobarske revolucije, i to sudionik kome je mnogo šta bilo dostupno, mogao je to tada vidijeti i upoznati.

Isto tako, mogao je se upoznati sa metodama revolucionarne borbe i da ih kasnije primijeni u drugim uvjetima i na nešto drukčiji način. Kada ovo kažem, mislim na Tita. Ruska Oktobarska revolucija s pravom se može nazvati boljševička, a njeni sudionici boljševici.

Ona ne samo da ima malo veze sa marksističkim načelima revolucionarne borbe, nego sve marksističke postavke negira.

Rusija je u Prvi svjetski rat ušla kao div, ali div koji je bolestan. Ruski div je primao udarce i razbacivao svoju ogromnu snagu, ali je bio nesposoban da udarce na odgovarajući i efikasan način uzvrati.

Protiv toga diva bili su ne samo njegovi neprijatelji Njemci i Austrijanci, nego i njegovi prijatelji Englezi, Francuzi i Amerikanci, zbog ideja svoje masonerije koja je smatrala da diva treba uništiti, odnosno srušiti Rusko carstvo zajedno sa Njemačkim i Austrougarskim.

Židovi, koji su predstavljali značajan dio ruskog stanovništva, bili su s pravom najveći neprijatelj carskog režima. Uvjeti njihovog života i rada u carskoj Rusiji bili su vrlo teški. Oni su bili diskriminirani narod i ako ih je bilo nekoliko miliona. Nisu mogli ni smijeli imati nikakva nepokretna dobra.

Za sve nevolje carske Rusije, oni su smatrani najvećim krivcima i zbog toga su proganjani od carskog režima. Nije ni čudo što su Židovi bili najveći zagovornici revolucionarnih promijena, kao što nije čudo što su oni bili glavne vođe ruske revolucije i što su u Lenjinovoj vladi osim Staljina, koji je bio gruzijske narodnosti, sva ključna mjesta zauzimali Židovi.

Veljače mjeseca 1917. godine, u Rusiji je došlo do Buržoaske revolucije koju je izvela Socijaldemokratska partija. Nakon pobjede Revolucije, formirana je Privremena vlada na čijem čelu je bio Kerenski. Privremena vlada prisilila je cara na abdikaciju i sa cijelom obitelji prognala ga u Sibir. Američki masoni i njemački Glavni Stožer plašili su se da se u Rusiji ne uspostavi demokratska vladavina (hrvatski: vlsat, mo) koja bi zemlju mogla izvući iz kaosa, ponovo je dići na noge i ojačati.

Masonima je u Rusiji bio potreban kaos za sprovođenje svojih ideja koja su predstavljala negiranje svake centralne vlasti i svih institucija sistema, koje onemogućavaju slobodno kretanje kapitala i vlast financijske oligarhije.

Njemačkom Glavnom Stožeru kaos u Rusiji odgovarao je radi likvidiranja Rusije kao vojnog protivnika i prebacivanja svojih jedinica sa Istočnog na Zapadni front. Radi toga, Trocki je iz Amerike upućen u Rusiju sa punim koferom dolara, a Lenjina je njemački Glavni Stožer preko Švicarske i Finske prebacio u Petrograd. Sa Lenjinom u vlaku bilo je oko 30 revolucionara i velika količina novca.

U osvajanju vlasti, Lenjin je postavio nekoliko načela iz kojih su proizilazile metode revolucionarne borbe. Prvo od tih načela bilo je – sva vlast sovjetima. Lenjin nije želio vlast dijeliti sa menjševicima i eserima, ni sa bilo kojom frakcijom unutar socijaldemokratske partije. Da bi to ostvario, on je formirao Komunističku partiju boljševika koja je bila monolitna i u kojoj je vladalo jednoumlje. Partija je sve odluke vodećih revolucionara, a posebno Lenjina, morala bespogovorno izvršavati. Drugo Lenjinovo načelo je bilo: U osvajanju vlasti sva sredstva su dozvoljena.

U cilju pobjede revolucije, nikakve žrtve nisu velike. Revolucija se ne sprovodi u bijelim rukavicama.

kraj

1.dio / 2.dio / 3.dio  / 4.dio

otporaš/kamenjar.info

facebook komentari

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Kako je Ante Pavelić okupirao Dobrinju (iliti recepti za ustašizaciju Hrvata)

Objavljeno

na

Objavio

Kroz cijelu ‘regiju’ je munjevitom brzinom prohujala vijest kako je poglavnik NDH okupirao sarajevsko naselje Dobrinja. Naime, nepoznati počinitelji postavili su plakate s likom Ante Pavelića te ustaškim i nacističkim znakovljem na stupove javne rasvjete i stabla, pa čak i na vjetrobranska stakla parkiranih automobila.

Uznemireni građani su ih sami potrgali a sve su prijavili policiji koja je intervenirala i uklonila sporne plakate te pokušava ustvrditi tko ih je postavio.

Uz to, uznemireni građani su se odmah javili u medijima i na društvenim mrežama te upozorili da ustaše nikad ne će okupirati slobodarsku Dobrinju, na opasnost koja prijeti od Josipovićeve guje u njedrima ne samo BiH nego i Europi, te su stali istraživati koji su to „elementi“ iz Dobrinje učinili taj odvratni zločin. Upozoravaju i hrvatsku predsjednicu da ne rovari protiv BiH na pravdi Boga, kad je svima jasno da je ustaštvo puno opasnije od radikalnog islamizma. Javio se i prvoborac, čiča Krle, koji je ispričao kako se goloruki narod borio protiv mrskih ustaša. Onako goloruki, bili su naoružani samo puškama jednometkama pa je stalno bilo puni-pucaj, puni-pucaj. Kasnije su bijesne ustaše tako navalili da nisu imali vremena puniti, samo su pucali.

Naravno, svakom ozbiljnom promatraču je jasno da je ovo samo još jedna providna podvala u kampanji ustašizacije Hrvata. Sve je urađeno po dobro uhodanom scenariju iz 1947. godine. Mladi SKOJ-evci pod okriljem noći, krečom napišu antirevolucionarne i protunarodne parole. Ujutro, pripadnici KNOJ-a izvrše opsežnu istragu koja traje od 2 do 3 minute i uhite „neprijateljske elemente“ koji nisu ni sanjali da „počinili“ tako gadno zlodjelo. Polovica uhićenih nestane a druga polovica završi na Golom otoku. Današnji antife su prežalosni, Goli otok je zatvoren a ni  „elementi“ se ne mogu tek tako likvidirati (u ovom tekstu pojam antife koristimo za novokomponirane antifašiste, a odnos između istinskih antifašista i novokomponiranih antifa je kao odnos između istinskih narodnih pjesama i cajki).

Dugotrajnu kampanju ustašizacije Hrvata koordinirano provode političari iz Erstejudenfreilandije, bošnjački antife i antife iz Hrvatske. Metodologija je detaljno razrađena još od šezdesetih godina prošloga stoljeća u laboratoriju UDBE i KOS-a, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke recepte iz te kuhinje.

O kampanji ustašizacije najbolje govori srpski pisac, predsjednik SR Jugoslavije, „otac nacije“ i ideolog srpskoga nacionalizma Dobrica Ćosić. Iz njegovih je dnevničkih zapisa razvidno da je, kao i većina srpskih komunista, smatrao SFRJ srpskom državom, u kojoj su Srbi temeljna nacija. U tim zapisima se kaže da ne će biti problem držati u pokornosti Makedonce, Crnogorce i Muslimane ali bi problem mogli predstavljati Hrvati i Slovenci. Stoga, Hrvatima treba nametnuti krimen ustaštva i ne dopustiti da ga se oslobode i podignu glavu. Znači, treba ostvariti ideju „Hrvat = ustaša“. Drugi, pomoćni mehanizam kojima treba kontrolirati Hrvate je jaka i organizirana zajednica prečanskih Srba.

Ustašizacija je provođena vrlo diskretno i sofisticirano na svim područjima života. Ustaški zločini (koji su se dogodili i koji su strašni i sramni) svakim su danom postajali sve veći, a broj žrtava je enormno rastao. Po nametnutoj logici svaki ustaša je zločinac, odnosno svaki Hrvat je zločinac ili potomak zločinca. Starije generacije će se sigurno sjetiti kako je u njihovim laboratorijima razrađena ustašizacija hrvatskoga jezika. Tako ti na primjer kažeš „tisuća“, a ono odmah odnekud iskoči antifa i kaže „aha, ono vi na tom jeziku za remen kažete okolotrbušnipantalodržač!“ i ti se predaš u roku odmah i priznaš da si ustaša. Ili kažeš „točno“, kad eto ti antife „aha, jel se ono na hrvatskom za oluk kaže okolokućnovodopišalo“. Opet predaja. I sve tako redom.

Sada su Bošnjaci preuzeli srpsku strategiju. I oni se, kao i Srbi u SFRJ, smatraju temeljnom nacijom u BiH i nastoje druge narode držati u pokornosti. Preuzeli su isti model pokoravanja Hrvata, ne samo kroz biranje hrvatskih predstavnika i preglasavanje u institucijama, nego i  kroz stvaranje mitologije umjesto povijesti i ustašizaciju hrvatskog naroda. Tako oni deklarativno svojataju nasljeđe Bosanskoga kraljevstva zbog polaganja prava na BiH, a zapravo slave osmanlijske okupatore i sultana Mehmeda II.koji je uništio to kraljevstvo i pogubio posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. S druge strane udružili su se političarima iz Erstejudenfreilandije u ustašizaciji Hrvata, proglašavajući sebe bezgrješnim antifa narodom. Pri tome u potpunosti zanemaruju povijesnu činjenicu da je najveći dio vojno sposobnih muslimana bio u vojsci NDH, veći dio u ustašama. I priča s početka teksta je u tom cilju i po receptu iz iste kuhinje.

Poseban fenomen je kampanja ustašizacije Hrvata u Republici Hrvatskoj u čemu osim ovih spomenutih sudjeluju svi oni koji još uvijek mentalno žive u SFRJ i ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu. Glavnu riječ vode oni kojima je, po vlastitim riječima, ubijanje djeteta u Jasenovcu strašni zločin a ubijanje djeteta u Bleiburgu nije vrijedno spomena.

U jednom trenutku se činilo da su ideološki sukobi o partizanima i ustašama stvar prošlosti. Saborsko povjerenstvo za utvrđivanje žrtava rata i poraća je radilo svoj posao, Sabor je prihvatio pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije gdje su dolazili i lijevi i desni a ustaška ikonografija gotovo nestala. No to komunističkom mentalitetu nije odgovaralo, oni ne mogu bez ideologije. Po dolasku na vlast ukinuli su spomenuto povjerenstvo i pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije i ideološki sukob se razbuktao svom žestinom. Tako se ponovo pojavljuju i jačaju desni ekstremisti što je bio i cilj antifa, jer jedni hrane druge, a i tako su mogli desnici nametnuti krivnju za sukob.

Cilj antifa je kompromitirati sve što je hrvatsko i hrvatstvo izjednačiti s ustaštvom. Tako je u poznatom laboratoriju smišljen i recept za kompromitiranje hrvatskoga grba i zastave. Kako je antifama bilo jasno da ne mogu hrvatski grb proglasiti ustaškim (iako to misle) smislili su trik – povijesni hrvatski grb napola proglasiti ustaškim, odnosno, grb s prvim bijelim poljem proglasili su ustaškim! I taj povijesni falsifikat je ponavljan beskonačno puta pa je gotovo prihvaćen kao činjenica. Prateći povijesni hod hrvatskoga grba od prvoga pojavljivanja, može se pouzdano ustvrditi da ima oblik štita podijeljena vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih polja (5 x 5). Međutim, ne može se ustvrditi je li prvo gornje lijevo polje crveno ili bijelo! Očito je da se tome nije pridavala osobita važnost. Najveći broj grbova koji se mogu pronaći urađen je u reljefnoj tehnici i ne može se precizno odrediti koje boje je prvo polje. Oni koji su izrađeni u boji su različiti, neki s prvim bijelim, a neki s prvim crvenim poljem. Tako je i najpoznatiji i najviđeniji hrvatski grb u boji, onaj na krovu crkve sv. Marka na Gornjem Gradu oslikan s prvim bijelim poljem.

 

 

 

Čak ni oni ortodoksni komunisti u najteža olovna vremena diktature nisu pravili razliku zbog prvoga polja. Tu tvrdnju ćemo ilustrirati primjerom iz glazbene umjetnosti i uz pomoć prikazanih slika (crno na bijelo). Jugoton je 1973. izdao luksuznu ediciju od 12 LP ploča s najboljim djelima hrvatskih skladatelja klasične glazbe pod nazivom „Antologija hrvatske glazbe“. To je bilo u teška vremena nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Na omotu edicije i svim pločama se nalazi hrvatski grb s prvim bijelim poljem. To nije smetalo tadašnjim komisijama za šund koje su provjeravale svaku sitnicu na svakoj ploči, niti tadašnjoj komunističkoj vrhušci: Vladimiru Bakariću, Dušanu Dragosavcu, Milki Planinc, Jakovu Blaževiću i ostalima. Ali, eto smeta današnjim antifama koji su očito veće antife od Tita, Kardelja i Stane Dolanca zajedno.

 

 

 

HKZ TROPLET/http://www.troplet.ba/?p=15681 /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati